semper contra
nedjelja, 30.09.2012.
Čemu služe traktori?
Vjerojatno ste čuli, gledali na TV ili pak čitali da je na poljima u blizini Biograda nedavno održano međunarodno takmičenje traktorista u oranju. Naši se baš nisu proslavili, ali su svi sudionici izjavili da je organizacija bila odlična a prijem vrlo lijep. Zašto baš u Biogradu a ne na primjer u Osijeku objasnili su mi domaćini:
„Biograd ima smještajne kapacitete, hotele, a na poljoprivrednom dobru Jankolovici ima i njiva na kojima se može organizirati takmičenje.“
I tako su, nakon prošlogodišnje organizacije 'motorbike' na kojem je prema nekim izvorima bilo 20000 sudionika, vrijedni turistički radnici 'Srca Jadrana' koje je 2007. godine dobilo 'Srebrnu ružu Mediterana' ove godine organizirali takmičenje u oranju. Goste je na ulazu u grad dočekao 'slamnati par' 'neposrednih poljoprivrednih proizvođača' umjesto ribarskog para.
Uoči početka natjecanja prodefilirali su 'traktorske zvijeri' ispred moje kuće i neke od njih sam ovjekovječio svojim aparatom. Gledajući te slike i još neke koje sam imao u svojoj arhivi, upitao sam se pola u šali pola u zbilji: služe li kod nas u traktori za još nešto osim…
…sudjelovanju na takmičenja u oranju…
…vuči brodica…
...ili blokiranju saobraćajnica za vrijeme prosvjeda?
Dobro, ne budimo cinični. Možebitno ipak tamo negdje na sjeveru služe i svojoj temeljnoj funkciji, zar ne 
!
četvrtak, 27.09.2012.
Kako postati popularan političar?
U utorak, 25. rujna tekuće godine, na HR 1 u okviru emisije 'Izaberi zdravlje' voditelj M. Harapin ugostio je bivšeg ministra zdravstva/zdravlja u vladi HDZ-a te pomoćnika ministra zdravlja i savjetnika ministra u sadašnjoj Vladi. Ova dva potonja su kreatori, između inih, strategije razvoja zdravstva do 2020. godine. Bilo je zanimljivo slušati izlaganje s jedne strane bivšeg ministra Vlade, a s druge strane dvojice relativno mladih znanstvenika (obojica su doktori nauka). Što reći nakon odslušanih četrdesetak minuta razgovora?
Kao po običaju bivši ministar kao iskusni 'politički lisac', služio se klasičnom demagogijom. Tvrdio je da to nije strategija već dokument i onda se okomio na činjenicu da u tom dokumentu nema na primjer, za koliko će se do 2020. smanjiti broj oboljelih od raka, kako će se financirati zdravstvo i slično. Teme koje ne spadaju u strategiju nego u taktiku provođenja strategije. Slušajući ga pomislio sam: „Zar akademik, dr., prof. a ne razlikuje strategiju od taktike?“
Kako poznajem jednog od sudionika rasprave u sadašnjoj Vladi, poslao sam mu e-mail:
„Slušao sam i snimio današnji razgovor na HR1. Divim vam se obojici što ste uspjeli mirno saslušati trabunjanje vrlog akademika. Ili ste možda obojica prije popili po apaurin? Pa taj čovjek ne razlikuje pojam strategije od taktike.“
Stigao je odgovor:
„Ma, to s akademikom ti je sve politička poza. Kad se isključe mikrofoni, priča sasvim razumno i argumentirano, a kad se uključe mikrofoni, "gudi" uvijek iste političke fraze. Zato mu je Luka u jednom trenutku dobro "spustio" da on priča kao političar, a mi kao stručni operativci (otprilike).“
Naravno da je to 'politička poza'. Nije on glup čovjek već pokvaren. Jedno govori pred javnošću, u Saboru (naročito kad sjednicu prenosi TV), a drugo uz kavu ili gemišt. Upravo zbog takvih smo tu gdje jesmo. Jer prosječni (neobrazovani) puk ne zna za ovo njegovo 'nakon isključenja mikrofona', mišljenje. A puk glasa i bira prema onome što vidi na TV, čuje na radiju ili pak čita u novinama. Da iz takvih podataka i na temelju osobnog iskustava taj isti puk zauzme svoj osobni stav je čisti SF.
Prema takvima političarima ne može se i ne treba ići fino u rukavicama. S njima treba obračunavati na način kako je to učinio Milanović u Saboru. A članovi najveće oporbene stranke, osim predsjednika koji je zauzet kopanjem po arhivama na policama 'partizani-ustaše', 'probudili' su se tek idućeg dana kad je Milanović bio u 'Danke Deutschland'. Karamarko, naime, na temu gospodarstva nije rekao još ništa, zero, nula. Vjerojatno ni neće!
Međutim da takav način rada naših 'vrlih političara' nailazi na plodno tlo pokazuju rezultati ankete objavljene u J.L od 26.09.2012. o popularnosti pojedinih političara te mišljenja puka o tome kako radi trenutačna nam Vlada. Prema toj anketi na čelu liste 'popularnih' je Josipović (76%), slijede Lesar (51%), Don Grubišić (50%), Milanović (44%), Šprem (43%), Karamarko (23%).
Analizirajmo malo ovu tabelu.
Josipović nema ovlasti da bilo što pokrene, napravi ili promijeni u gospodarstvu i financijama. Nabacuje se principijelnim i općim floskulama, ne dira u ničiju egzistenciju i onda je lako biti na prvom mjestu po popularnosti. Jednom riječju 'sveta vodica'.
Lesar, koji gradi svoju karizmu na paroli 'sve za rad i radnike', je klasičan primjer populiste (doduše umotanog u celofan) i svaka njegova riječ je izgovorena kako bi podilazila puku. Onog trenutka kad bi kojim slučajem došao na vlast vrlo brzo bi izgubio popularnost. Jer ako bi pokušao provesti to što sada priča ubrzo bi ustanovio da to ne može postići na taj način, a ako bi krenuo u prave reforme proveo bi se kao bos po trnju.
Don Grubišić, neupitno moralan i etičan čovjek, vrlo brzo bi doživio sudbinu Vlade Gotovca. Uz to on uz sebe nema nikakvu organizaciju, nikakve ljude. Istovremeno ne može računati na stranački neopredijeljene pametne i stručne ljude jer oni jednostavno NE VJERUJU političarima pa makar došli i iz redova svećenika.
Milanović svoju relativno visoku poziciju može zahvaliti činjenica da do sada nije poduzimao niti govorio išta konkretno o tome kako izaći iz govana u kojima se trenutačno nalazimo. Njegov posljednji (je li ono do sada i jedini?) nastup u Saboru bio je, po mojem skromnom mišljenju, prvenstveno u funkciji zauzimanja što povoljnije startne pozicije u trci za vlast na lokalnim izborima. To su mu omogućili 'gromobrani', njegovi ministri fajteri: Linić i Čačić koji na sebe preuzimaju sav bijes nezadovoljnog puka. Ovaj potonji čak zauzima prvo mjesto kao najnepopularniji političar. Što zbog svoje arogancije i bahatosti, što zbog obećanja koje je davao na početku mandata glede oporavka gospodarstva, a da se do sada od toga nije ništa ostvarilo. Ne samo zbog njegove (ne)sposobnosti nego i zbog destrukcije sa svih strana svega što ova Vlada želi i hoće poduzeti. Javne ili prikrivene.
Šprem je evidentno pobrao simpatije puka zbog svoje bolesti. Poznata je najme činjenica da Hrvati uvijek pokazuju veliku dozu altruizma za ljude u nevoljama (relativno veliki uspjesi raznih dobrotvornih akcija). Da li se u tome možebitno krije i ponešto egoizma: dobro da se to meni ne događa, pa da mi se ne dogodi dat ću podršku moralnu ili financijsku, prepuštam čitatelju da sam procijeni.
Položaj Karamarka s njegovih 23% glasova anketiranih jasno pokazuje da se ona svodi isključivo na biračko tijelo ortodoksnih HDZ-ovaca obzirom da isti nikada nisu dobili bitno veći postotak glasova ukupnog biračkog tijela. Ili pak na one koji se boje da bi Gazda unatoč anonimne ankete mogao saznati da su protiv njega a onda se zna što slijedi.
Na kraju nešto o tome kako objasniti relativno dobra pozicija premijera Milanovića a istovremeno 66% anketiranih izjavljuje da vlada ide u lošem smjeru, a 58% ih je nezadovoljno potezima vlade.
Odgovor može biti samo jedan: puk jednostavno ne vidi, ne želi vidjeti ili jednostavno ne zna da je Milanović taj (ili bi trebao biti) koji određuje smjer (ili bi ga trebao određivati) kojim ide Vlada i da je on najodgovorniji za rad vlade, a da su 'mrski' ministri Čačić, Linić i Mršić samo članovi njegove ekipe koji bez njegovog 'blagoslova' ne bi smjeli ni prstom maknuti.
Ili pak je i on jedan maskirani populist koji čuva svoju poziciju pa će u pogodnom trenutku reći: to su 'oni' činili. Ne bi me začudilo. Poznat je to način rada naših političara. Od Tuđmana, preko Sanadera do Kosor.
Ništa čuo, ništa vidio, ništa rekao!
utorak, 25.09.2012.
Žuta linija
Nakon banaka, pošta, bolnica i inih prostorija sa šalterima, žuta linije diskrecije, prema karikaturi Damira Novaka iz lokalnog tjednika 'Međimurje', širi se i u druge prostore u kojima se kreće hrvatski puk.
nedjelja, 23.09.2012.
Važan je profit
Poznata je i notorna činjenica da novine prodaju naslovi na naslovnoj stranici. Zbog toga urednici (čitaj manipulatori) na naslovnice stavljaju senzacionalistički intonirane naslove ne bi li privukli naivni (neuki) čitateljski puk na kupnju novina. A onda kad čitatelj, koji je donekle upućen u temu koju najavljuje naslovnica, pročita članak tamo negdje na dvadesetoj ili tridesetoj stranici spozna da sadržaj tog članka ima malo ili nema čak nikakve veze s onim što se najavljuje na naslovnici.
U 'Nedjeljnom Jutarnjem' od 23. rujna AD 2012. pobudila su moju pozornost dva članka najavljena na naslovnici.
EKSKLUZIVNO
Siniša Hajdaš Dončić
PODIJELIT ĆU 10000 OTKAZA U RESORU
i
OTKRIVAMO
Koje su katastrofalne pogreške u gradnji elektrane Plomin?
Što netko tko na kiosku kupuje novine može očekivati čitajući te naslove?
U prvom slučaju da spomenuti ministar ima namjeru odmah ili sad podijeliti 10000 otkaza. Što je naravno za svaku osudu. Otvorite li stranice gdje je objavljen članak o tome nalazite između inog pojašnjenje: „Iz mog resora morat će otići deset tisuća ljudi do kraja mandata, nema druge, moramo se restrukturirati da bi opstali.“ Ni to naravno nije dobro, no obzirom na općepoznatu činjenicu da je u svim javnim poduzećima neupitno prevelik broj zaposlenih to je nužno. Naročito kad uđemo (ako nas ne 'spase' Slovenci svojim vetom 
) u EU.
Obzirom na trenutačnu halabuku oko izgradnje Plomina C, u drugom slučaju taj isti čitatelj može pomisliti kako su vrli novinari konačno otkrili katastrofalnu pogrešku u projektu prema kojem bi se trebala graditi spomenuta termoelektrana, Plomin C. Naravno da sam i ja, koji se u to nešto malo razumije a koji se ne opredjeljuje apriori ni za koju soluciju jer smatra da je svaka termoelektrana bila ona na ugljen, plin, naftu ili nuklearni pogon zagađivač okoline, odmah otvorio stranice na koje upućuje naslov na naslovnici. Da vidim u čemu su to projektanti postrojenja Plomina C počinili katastrofalnu grešku.
Kakvog li razočarenja!
Već na početku teksta shvatio sam da se uopće ne radi o Plominu C već o postojećoj Plomin 2. Nakon poetičnog opisa rada ogromnog kotla u kojem se spaljuje ugljena prašina riječima 'u paklenom ciklonskom vrtlogu, tu bijelim žarom bukte tone ugljene prašine', pa se nastavlja 'čovjek ostane zaprepašten silinom i količinom energije Sunca nakupljene tijekom milijuna godina u crnoj ugljenoj prašini, opčinjen potmulom tutnjavom i zlokobnim podrhtavanjem golemog kotla' a sve samo zbog toga e da 'gotovo sam od sebe i dan i noć nabija u strujne dalekovode milijune kilovata električne snage.'
Kakva šteta da se 'u strujne dalekovode' ne može 'nabijati' kilovati dobiveni od, na primjer, cvrkuta ptica ili žubora kakvog planinskog potočića. Koja bi to tek bila romantika.
I to je sve o tehnici, tehnologiji i načinu proizvodnje električne energije 'u paklenom ciklonskom vrtlogu'. A onda preko dvije stranice slijedi tekst o katastrofalnim ekonomskim uvjetima po kojima je sagrađen Plomin 2, ne po kojima će biti sagrađen Plomin C. Tko želi i ima volje saznati kako su nas prema autoru članka u ime profita preveslali, i još nas veslaju Nijemci (Danke Deutschland!) i njihova tvrtka RWE, neka pročita spomenuti članak u cijelosti. Ne želim se osvrtati na njega iz dva razloga: prvo što nisam ekonomist nego elektroinženjer jake struje i drugo badava plakati za prolivenim mlijekom.
A zašto sam onda sve ovo drobio.
Zato da po ne znam po koji puta pokažem kako se novinari, bolje reći urednici novina da bi osigurali profit svojim vlasnicima, služe poluistinama i insinuacijama. Novine su, i 'lijeve' i 'desne' i one po 'sredini', pune takvih članaka, od ubojstva Meksikanke u Splitu kad su novinari jedva dočekali da se posumnja na nekog iz Srbije (a ono ćorak), preko golih grudiju tamo neke princeze, pa do najnovije 'pobune' Međimuraca koji su se digli protiv maltretiranja od strane svojih susjeda Roma. Kojima su, usput budi rečeno omogućili, izgradnjom infrastrukture u njihovom naselju relativno pristojan život. Zanimljivo je kako u ovom posljednjem dociraju najviše oni koji nikada nisu imali za susjede Rome a vrlo su bliski onima koji su sretni da im u susjedstvu nisu Srbi. Ili pak i sami ne žele takve susjede.
A posljedice takvog načina pisanja su, po mojem dubokom uvjerenju, jednako opasne ako ne i opasnije od, na primjer, zagađivanja kojeg prouzrokuju termoelektrane.
srijeda, 19.09.2012.
Sir
„…opustjelim gradom
lutaju tužne porodice
odlaze i glumci
dan kad se pišu
razglednice.“
Završni stihovi Dedićeve pjesme „Dan kada se pišu razglednice“ na slikovit način opisuje smiraj turističke sezone na moru. Ove godine smo na jug stigli kad se grad 'punio' turistima, a vratili se na sjever 'kad se pišu razglednice'.
Posljednja večer našeg ovogodišnjeg tromjesečnog boravka u Biogradu protekla je u uobičajenoj šetnji rivom. Supruzi je nedostajala gužva, 'moving', ja sam uživao što ga nema. Na rivi, ispred hotelâ još uvijek su se nalazili štandovi postavljeni u okviru 'Svjetskog prvenstva u oranju' koje se ove godine održavalo na poljima 'Vrane'. Tu su hrvatski proizvođači, u organizaciji HGK, izlagali svoje proizvode: prehrambene artikle, suvenire, pića, rukotvorine. Naravno, kako je to uobičajeno, prolaznici su uglavnom gledali, pomalo degustirali sireve, suhomesnate proizvode, maslinovo ulje, rakije svih vrsta, kolače etc., vrlo rijetki kupovali (ekonomska kriza), a većina je samo prolazila ne obraćajući posebnu pozornost na izloženo.
Takav prizor, za razliku od moje bolje 1/2, u meni uvijek izaziva stanovitu nelagodu i ne volim biti u blizini takvih događanja. Obuzima me neka vrsta sažaljenja prema tim ljudima koji se trude nešto učiniti dok ljudi pokraj njih prolaze kao pokraj turskog groblja. Da imam para pokupovao bih od svih najmanje polovicu ponuđenog.
Kao što je to uobičajeno na takvim smotrama i ovom prilikom organizirano je izvlačenje ograničenog broja nagrada koje dodjeljuju prisutni proizvođači/prodavači. Ivica Zadro, kazališni, televizijski i filmski glumac, pozivao je posjetioce da pogledaju štandove, nešto kupe a potom da sudjeluju u izvlačenju nagrada, najavljujući početak kroz dvadesetak minuta.
„Nećemo ništa pitati, ne trebate ništa znati, pa čak ni hrvatski, dovoljno je samo da pritisnite tipku i da se na računalu pojavi jedna od nagrada koje nude proizvođači!“ pričao je Zadro nadglasavajući glazbu koja je uobičajena u takvim prigodama.
Prošli smo pokraj štandova, supruga se pokraj nekih i zadržala, dok sam se ja nastojao što prije udaljiti. Otišli smo do mora slušajući Ivicu kako govori: još deset minuta, još pet minuta…dok konačno nije najavio da izvlačenje počinje. Supruga se okrenula prema štandovima, ja sam i dalje gledao more, svjetla na susjednom otoku i barkama koje su plovile kroz tamu. Na kraju nije mogla odoljeti.
„Idem ja! Možda nešto dobijem!“ reče i krene prema redu koji se formirao ispred jednog šatora. Pošao sam nevoljko za njom. Stala je u red, ja sa strane. Iza nje je stala neka, kasnije sam saznao, strankinja, a onda pomislim: „Kad već tu stojim idem i ja stati u red.“ Supruzi sam dobacio da kakve sam ja sreće kad dođem na red nestat će nagrada.
I zaista. Supruga je došla na red kad su na pultu ostale još samo dvije cedulje. Pritisnula je tipku i dobila malu teglicu voća u medu. Dat će je unukama jer ne smije jesti slatko. Iza nje tipku pritisne strankinja: suvenir! Pomislio sam da je to baš prikladno za strankinju, no ona je frknula nosom. Vjerojatno je očekivala nešto za klopanje.
Bio sam na redu. Na pultu više nije bilo ničega! I taman sam slavodobitno htio reći supruzi da sam bio u pravu tvrdeći kako će nestati poklona kad dođe moj red, kad voditelj ispod pulta izvadi kolut sira s koprivama kao posljednju nagradu i uruči mi je zajedno s listićem na kojem su bili podaci o proizvođaču - 'Mini sirana', OPG Adela Jareš. Nisam čak trebao ni tražiti štand gdje bi podigao nagradu.
Poanta cijele priče je u tome što sam fanatični ljubitelj sireva. Meni nakon objeda nekoliko šnita najobičnijeg tvrdog sira i pokoja maslina vrijedi više nego bilo kakav kolač, sladoled ili torta.
petak, 14.09.2012.
Ovo više neeeema smisla!
Odlučio sam se, kako je to danas moderno u demo(n)kratskom društvu kakvo smo mi već preko dvadeset godina, na ŠTRAJK PISANJA (možebitno da će neki odahnuti
?) dok se ne otkrije zašto, tko je krivac, kome je to u interesu da ne mogu otvarati pojedine blogove i dok se ponovo ne uspostavi mogućnost normalne komunikacije među blogerima.Nakon mog krika 'Upoooomoć!' upućenog na Blog.hr Help Desk dobio sam ‚ohrabrujući‘ odgovor: „Problemi se uklanjaju, molimo vas za strpljenje.“ Možebitno da su još uvijek prisutni jer "se uklanjaju" a nitko ih ne uklanja. A oni se sami po svemu sudeći ne žele ili ne mogu ukloniti.
Pa iako sam ljubitelj narodnih poslovica (narod je mudar) ipak ovaj put se neću držati one STRPLJEN, SPAŠEN.
P.S.
Dobro, da budem iskren, i onako nekoliko dana neću biti u mogućnosti pisati i objavljivati jer se s juga selim na sjever
.ponedjeljak, 10.09.2012.
Čovjek, kako to g(o)rdo zvuči!
Život životinja
Svašta pada čovjeku na um kad, kao umirovljenik – dakle beskoristan član društva - sjedi na terasi, nogu podignutih na stolicu i gleda u dvorište u kojem se odvija buran život malih životinjica.
Takvo nešto nikada se ne doživljava u gradu. Sjedio na ne znam kako velikom balkonu ili terasi, okružen visokokultiviranim engleskim travnjakom, to ne možeš vidjeti. I bez ekološke svijesti flora i fauna zna gdje je život moguć 
!
Gledam kako se po tlu kreću gušterice duljine palca pa do 'aligatora' od desetak i više centimetara. Ponekad jedna pojuri drugu (da li zbog seksa ?) i tada se kreću takvom brzinom da ih moje staračke oči jedva prate.
Iznad njih lete leptiri raznih šara slijećući na cvjetove.
Vrapčići i već udomaćeni kos šeću dvorištem i nije ih brige čije je to vlasništvo.
Ježurka Ježić šulja se noću. Ne vidimo ga u mraku samo se čuje kako lišće šušti. Kornjače ponekad pođu u obilazak svog teritorija i onda se izgube otraga u vrtu kojeg već odavno nitko ne obrađuje. I naravno, marljivi mravi svih veličina i boja, od sive do potpuno crnih. Žutih srećom nema.
Iz susjedstva nam ponekad dođe poneka mačka, za koje vlasnici očito previše ne brinu, u potrazi za hranom. Uvijek se kreće oprezno, polako i spremna na skok za plijenom.
Ima tu još mnogo toga, ali srećom ih ne susrećemo često.
Poneki škorpion (jednog uginulog gledamo na staklu svjetiljke u spuštenom stropu već dvije godine), miševa…
…puževa (koji živnu nakon kiše i ima ih toliko da je jednom nećakinja napravila finu 'klopicu' od njih), pauka (bila je jednom i jedna crna udovica), a bilo je i zmijica za koje su nas domaćini uvjeravali da nisu otrovne. Što nam preostaje nego vjerovati im 
!
I sve one žive po jednostavnom obrascu: dođu na svijet, jedu (ili budu pojedene), razmnožavaju se i ugibaju. I sve je tako jednostavno! Barem meni tako izgleda.
A što rade ljudi?
Gledajući taj tijek življenja često pomislim kako većina ljudi nije svjesna da se i njihov život manje-više odvija po jednakom obrascu. Rijetki su sretnici (ili nesretnici ovisno kako tko na to gleda) kojima nije jedina ili pak najveća briga kako udovoljiti tri osnovna životna zahtjeva: use, nase i podase!
Gmiže li se ili hoda pri tome po tlu, leti zrakom ili pliva pod morem u potrazi za hranom, ili pak se radi u kancelarijama, biroima, rudnicima, za strojevima, na blagajnama, u poljima, na brodovima, vlakovima, voze kamioni po cestama e da bi se priskrbila sredstva za život, u suštini je jednako da ne kažem isto.
Većina onih 'sretnika' koji crnačkim radom ili 'snalaženjem' postignu da više ne moraju brinuti za svoju egzistenciju nastavljaju stjecati (na bilo koji način) i dalje trošiti zarađeno ili pokradeno (u doslovnom ili prenesenom smislu) za kupovanje materijalnih dobara. Pa ako su na početku stanovali kao podstanari u jednosobnom stanu, kad im krene, ne staju dok se ne usele u srednjovjekovne dvorce u koje ulupaju milijune ne bi li ih prilagodili svojem pojmu 'sreće i blagostanja'. Kupuju automobile koji mogu postići brzine 200, 300, 400 km/sat iako ih na prometnicama nikad tom brzinom ne bi smjeli voziti. Plove u mega jahtama od 100, 150, 200 m u kojima, kad se ukrcaju, ne znaju jesu li na brodu ili u hotelu.
I sve to na račun one goleme većine kojima i dalje ostaje jedina briga kako osigurati svoju egzistenciju. No tko je njima kriv što nisu iskoristili šansu koju svatko, nakon što se rodi ima, i koju su 'sretnici' iskoristili. Tek se na kraju karijere ponekima od ovih potonjih pojavi trunka altruizma pa onda osnivaju fondacije za ovo i ono što naravno 'žuta štampa' udara na sva zvona kao nešto veličanstveno, a oni koji su im to omogućili svojim radom dive se njihovoj 'dobroti'! Sve je to, međutim, samo pranje savjesti i ništa više.
Je li to smisao čovjekovog življenja?
Ni jedno od toga, ta potreba da se čovjek muči osigurati življenje sebi i svojim potomcima, to besmisleno gomilanje materijalnih bogatstava kao i zakašnjelo dobročinstvo, po mojem dubokom uvjerenju nije ono što bi čovjeka trebalo činiti Čovjekom. Sve se to u suštini svodi na, u početku opisani, način življenja životinja za koje kažemo da su bez svijesti o sebi, svijetu u kojem žive, koje nemaju pojma što je lijepo, što je ružno, u njihovim životima pojam Umjetnost ne znači apsolutno ništa, poriv za otkrivanje Novog, težnja da se shvati Univerzum bilo kroz Znanost ili Religiju za njih su nedohvatljivi.
A čovjeku je sve to dano, svejedno Voljom Svevišnjeg ili Igrom Prirode. A on umjesto da sve svoje Sposobnosti usmjeri aktivnostima koje bi omogućile da se čovjek zaista osjeća Čovjekom, on i dalje uporno slijedi način življenja životinja. Skuplja hranu kao što to čine, na pr. Mravi u mojem dvorištu ili pak gomila stvari kao što to čine poslovični sakupljači među životinjama – Hrčak i Svraka.
Što učiniti?
Povijest nas uči da su slobodni ljudi, Grci u staroj Grčkoj, živjeli načinom za koji bi se moglo reći da je dostojan Čovjeka. Neki dan sam slušao na radiju da je takvih 'sretnika' bilo tek jedan posto od ukupnog broja stanovnika tadašnjih gradova-država. Ostali su kao radili za njih. Možebitno je da je postotak točan. To je bilo vrijeme robovlasničkog društvenog ustroja i to je bilo društveno prihvatljivo. No ja suštinsku razliku između robova koji su radili za jedan posto 'slobodnog društva u staroj Grčkoj' i današnjih 'robova' koji rade za oligarhe, političare i bogatune ne vidim!!!
Ipak razlike u jednom ima. Ona je u tome što su se 'slobodni građani stare Grčke' koji su živjeli od rada svojih robova bavili umjetnošću, književnošću, filozofijom, znanošću a današnji se 'slobodni građani Globalnog svijeta' takmiče koji će od njih imati veći dvorac, automobil ili brod.
Da bi se danas čovjek mogao baviti aktivnostima dostojnih Čovjeku više nisu potrebni robovi. Danas to mogu raditi roboti. Jedini je uvjet da čovjek prestane proizvoditi robote za ubijanje i počne proizvoditi robote za stvaranje proizvoda koji su Čovjeku neophodni za život. Naglašavam – neophodni.
Nije to moja ideja. Davno, još u mladenačkim danima, pročitao sam knjigu poznatog pisca SF Isaca Asimova 'Golo sunce'. U romanu opisuje život na planeti na kojoj na svakog stanovnika dolazi po nekoliko tisuća ili stotina tisuća (ne sjećam se više što je točno) pozitronskih robota koji stanovnicima osiguravaju ugodan život i tako ih lišavaju potrebe da rade za održavanje života, već se mogu baviti aktivnostima dostojnih Čovjeka. Uvjeren sam da bi se to moglo učiniti i na Zemlji. No uz jedan uvjet: treba odbaciti filozofiju profita i filozofiju rata.
Je li to moguće ili je to ostvarivo samo u SF romanima?
petak, 07.09.2012.
Mravi 2
Prema anegdoti koja se priča u Biogradu nekada davno, dok su ljudi na okućnicama uzgajali povrće za kućnu uporabu (nije bilo 'Lidla', 'Plodina', 'Konzuma' i inih snabdjevača), mladoj djevojci koja se spremala udati za Biograđanina savjetovali su stariji da to ne čini.
- Zašto? - pitala mlada.
- U Biogradu nikada ne pada kiša pa ti vrt neće uspijevati.
Ne znam je li to istina, samo anegdota ili možda jal mještana susjednih manjih naselja, jer Biograd je ipak bio veće mjesto na tom području, no činjenica je da u Biogradu ne pada baš puno kiše.
Eto i ove godine pljuštalo je u Zadru. Par kilometara od grada, u Sv. Filipu i Jakovu, padala je sasvim pristojna kiša. Onda je preskočila Biograd pa se ispadala u Šibeniku.
Kad smo već pomislili da će se anegdota pokazati istinitom, prije dva dana, više od dva mjeseca kako smo ovdje, s neba se spustilo blagotvorno osvježenje. Nije ga bilo mnogo, ali ipak u mojem dvorištu niknulo je nešto mladih vlati trave kojih dotada nije bilo ma koliko ja zalijevao tlo vodom iz gustirne. Ne znam je li to niklo iz onog sjemenja što ga je posijala moja životna suputnica i koje je preostalo nakon što su mravi završili 'berbom sjemenja' ili pak je samo živnuo neki stari korjenčić, no nebeska voda je očigledno blagotvornija od vode iz gustirne iako se i ona puni iz istog izvora – s neba.
Predvečer, kad je kiša stala, sjeli smo supruga i ja u dvorište i uživali u svježem zraku promatrajući iznikle travke i vlažnu zemlju (očigledno se mokra trava i smeće ne mogu paliti pa nije smrdjelo ). Slučajno sam bacio pogled prema mravinjaku i ugledao da se zemlja na njegovom mjestu crni od mrava. Kao da su svi mravi izmiljeli iz tla. Je su li oni izašli na svježi zrak kao i mi ili pak je nešto drugo po srijedi? Naime među njima je bilo mnogo mrava s velikim, za mravlje dimenzije, bijelim krilima. Leteći mravi!
I zaista. Ti krilati mravi podigli su se u vis i počeli se udaljavati od mravinjaka. Odmah sam pomislio na rojenje pčela. Mora da ženke lete na nove lokacije da osnuju novu koloniju mrava.
- Gdje su sad ptičice kad im je ovoliki jelovnik na ponudu? – upita supruga.
Nije završila pitanje kad se prve pojaviše i počne lov. Uskoro je cijelo malo jato ptica, poput moskitosa, letjelo iznad mravinjaka u svim smjerovima i hvatalo leteće mrave u zraku. Mravi su se u nekoliko valova dizali u zrak i svaki put je jato ponovo poput aviona lovaca jurišalo na lovinu. Gledajući tu 'zračnu bitku' pitao sam se zašto ih love u zraku a ne slete jednostavno među mrave i kljucaju ih na tlu.
Vjerojatni odgovor naslutih idući dan kad su mravi, nakon ponovne kiše, opet u velikom broju izašli iz mravinjaka ali ovog puta bez 'letećeg odreda'. Dolazile su poneke ptičice, uskakale među njih, kljucnule jednom najviše dva puta i onda odskočile u travu oko mravinjaka gdje mrava nije bilo. Zaključio sam da im mravi vjerojatno grizu nožice pa se ne mogu dugo zadržavati na tlu prepuno mrava. Zbog toga su, možebitno, mravi i 'ispratili' u onoliko velikom broju svoje 'leteće kamerade' da spriječe ptice da ih kljucaju na tlu. Jer u zraku su 'piloti' ipak imali veće šanse preživjeti napade 'lovaca'.
Sve to nije trajalo dugo, petnaestak minuta, a onda su ptice odletjele, letećih mrava više nije bilo a uskoro su se i ostali mravi povukli u mravinjak.
Na poprištu 'zračne bitke' ostale je samo poneka ptičica koja je 'paprikovala' sporog mrava koji nije stigao pobjeći u mravinjak. Uz njih, do naših nogu noseći povećeg mrtvog kukca koji je bio sigurno dva - tri puta teži od njega, prošao je Mrav-snagator. Zaista se ne kaže uzalud: vrijedan poput mrava.
Prošlo je pola sata i na bojnom polju nije više bilo ni pobjednika ni poraženih. Zavladao je mir.
Uskoro je pao mrak. U posjet nam je došao Ježurka Ježić, prvi put otkako smo zajedno ovog ljeta u Biogradu. Malo je sačekao da ga snimim i onda se izgubio u mraku dvorišta. Čulo se samo šuštanje lišća koje je na svom putu razmicao.
P.S. Imam snimljenu 'zračnu bitku', no nažalost u formatu 'Video Clip' .AVI koji ne mogu/ne znam prebaciti na blog pa ste uskraćeni za uživanje u ludom ptičjem letu. A letjeli su takvom brzinom da ih fotografiranjem nisam mogao uhvatiti ni jednim snimkom iako sam ih ispucao cijeli niz.
utorak, 04.09.2012.
Srbi se vratili na Jadran?
Izvjesni 'analizatovare' koji živi u Njemačkoj, čiji su sinovi također rođeni tamo i odgajani od stanovite Gabi, Njemice ali srećom udane za Hrvata, dakle tipični 'domoljub na daljinu', u svom komentaru mog prethodnog posta ima vrlo 'zanimljivih' zapažanje glede a u svezi „hrvatskog Jadranskog mora“.
Za početak zaboravio je on da to more nije samo hrvatsko već da pripada i Slovencima, Crnogorcima, mali dio Bosancima. Albancima a dobar dio Talijanima. Uz to ima jedan poveći 'komad' tog mora koje je ničije, tzv 'otvoreno more'! No mežebitno on Jadranskim morem zove samo onaj dio te morske površine koje pripada Hrvatskoj, a preostali dio po njemu izgleda nema imena! Ili uopće nije more! Ili ga uopće nema 
!
No nije mi namjera da spomenutog podučavam o stvarima koje se iz zemljopisa uče u osnovnoj školi koju on ili nije pohađao, ili je 'frentao' kad je nastavnik pričao o Jadranskom moru ili pak je možebitno sat prespavao. Posegnuo sam za njegovim komentarom zbog njegovih tvrdnji, citiram:
„Čisto (misli Jadransko more, nap. s.c.), voda puna joda, zrak isto. Super za zdravlje i svi tamo (misli valjda svi gosti), morali bi brojni znati da domaćima ne godi kad došljaci i na plažama nude svoju ne(kulturu),običaje uz vulgarna izražavanja i što još ne...“
U nastavku se raspisao, a o čemu bi on, o srpskim odmaralištima po hrvatskom Jadranu i Srbima koji su uz harmoniku igrali kolo i tako sramotili Hrvatsku i na kraju najveći njihov krimen: uriniranje ili ti pišanje u more, naše hrvatsko Jadransko more.
Toliko za uvod. Prelazim na meritum stvari.
Unatrag pet šest dana, točnije noći, pojavila se, međutim, mnogo gora stvar od harmonike, kola i uriniranja u more. Smrad spaljenog smeća, širi se noću Biogradom i tjera nas zatvarati prozore lišavajući nas „zraka punog joda“. Izgleda „da domaćinima ne godi (samo) kad došljaci i na plažama nude svoju (ne)kulturu“ već bi nas spaljivanjem smeća najradije potjerali iz svojeg mjesta.
Informirali smo se o čemu se radi.
Prva je pomisao bila da gori gradska deponija smeća kao što je to već jedne godine bilo. No tada je smrdjelo nekoliko dana i noći neprestano dok vatrogasci i komunalci nisu sanirali požar. Ovog puta to nije bio slučaj. Smrad se redovito osjeća oko pola noći pa onda ponovo oko četiri izjutra.
Prema mišljenju nekih mještana smeće i nisko raslinje noću kroz dva tri sata pale vlasnici zemljišta na kojem bi se trebala izgraditi spalionica smeća i na taj način protestiraju protiv te odluke. Naravno ni u snu im ne pada na pamet da možebitno sami onda prestanu smeće i proizvoditi. Jer što bi onda spaljivali?
Treća varijanta, provjerena kod komunalnog redara, glasi da to vlasnici zemljišta koji ga žele očistiti od korova, drača i otpada pale noću polja, ostave vatru bez kontrole i izgube se u vidu 'lastinog repa'. Spomenuti gospodin kaže da se tu ne može ništa učiniti jer, iako to rade na svojem zemljištu, ne zna se tko pali. A na pitanje do kada će to tako? odgovara – tko zna, možda mjesecima. Ja doduše znam rješenje za takve slučajeve, no mi smo pravna država pa se metode 'ne treba se zakona držati kao pijan plota' ne mogu primijeniti. Da se, međutim, gosti i stanovnici Biograda guše u tako stvorenom smradu, to je u duhu 'zakona i propisa'. I demokracije!
Uz ova tri pobrojana uzroka, čitajući gore citirani komentar spomenutog 'analizatovare'-a, meni je na um pala i četvrta varijanta koja glasi:
Možebitno su se u zaleđe Biograda vratili (ne)kulturni Srbi pa noću kao vukodlaci pale smrdljivo 'srpsko' smeće i tako zagorčavaju 'kulturnim' domaćinima i njihovim 'kulturnim' gostima boravak u Biogradu koji je nekad zaista bio grad.
Jer, molit ću vas lijepo, kako bi kulturni hrvatski puk radio takve svinjarije?
subota, 01.09.2012.
Povratak 'Pink Pantera'
Evo moje životne družice i moje malenkosti opet u 'umirovljeničkoj nirvani'. Mlade obitelji vratile se u svoje domove. Obratno od lastavica koje u jesen sele na jug, oni su otišli na sjever.
Bilo je lijepo ali naporno. Najbolje bi to mogao ilustrirati komentarom blogerice 'mocvara' na moj prethodni post: „... mmmmmm da, nazovimo to 'odmor', kad moja pahuljica sa svojom energijom mladosti navali i prije večere spavam na nogama i padnem doslovce u krevet, ali koje je to neopisivo; veselje, radost i užitak“. A mi smo imali petero 'pahuljica'.
Kao ilustracija, u šaljivom tonu, neka posluže ove dvije slike.
Količina suđa u 'špici sezone'….
…i sada kad smo samo nas dvoje 'starih i nemoćnih'.
Bio sam, naime, zadužen za pranje suđa. Po vlastitom izboru ! Jer unatoč činjenici da su u kući bile tri ženske osobe, dvije snahe i svekr(i)va, prihvatio sam se tog posla jer mi se način kako one to rade ne sviđa. A tad je najbolje da posao obaviš sam. Uz to, jednostavnije je oprati suđe, nego se baviti s petero unučadi od koje jedno ima godinu i po, a drugo mjesec i po dana. Najstarije pak s devet godina, žensko, već glumi manekenku.
Nisam odlazio kroz sve to vrijeme ni na plažu. Istini za volju nisam u ove pozne godine neki veliki zaljubljenik u kupanje pa su i inače moji odlasci na 'prženje' i 'namakanje u more' rijetki. No ovog puta je donekle bio razlog i želja da na miru, koji časak dok su svi na plaži, popijem 'pivce za živce', bevandu ili gemišt.
Operem dakle suđe, svi odu na plažu, a ja sjednem na terasu, otvorim hladno 'Staropramen' – pivo, stavim slušalice na uši, slušam emisiju 'Melodije s patinom' pijuckam i uživam. I kako kažu u reklami za 'MasterCard': „Ovo nema vrijednosti, a za sve ostalo tu je 'MasterCard'!“
I tako je to išlo iz dana u dan. I evo, danas je drugi dan kako smo sami. Vrijeme se pokvarilo. Toplo je, ali oblačno. Nema sunca i nije vruće. Više onako: omara, fjaka rekli bi južnjaci. Nakon doručka na terasi pijemo kavu. Kažem boljoj polovici:
„Mogao bi otići na plažu! Onako da razbijem monotoniju. Ideš li i ti?“
„Pa zar si lud, vidiš samo što nije počela kiša! Dok su bile vrućine sjedio si u kući a sad bi ti na plažu!?“
„Pa što? Ako će i padati kiša ja ću biti u moru pa neću pokisnuti!“ odgovaram uz osmjeh, dižem se odem oprati suđe od kave (ušlo mi u naviku ) i spremiti se: kupalke, ručnik, papuče za more i koja kuna za 'Jägermeister' ako mi se ipak neće htjeti u more.
Dolazim na plažu.Na nebu tmasti oblaci, puše vjetar raznih smjerova, punenat, bura, jugo. Vrag bi ga znao koji je? Sjednem na klupu uz more i postavljam Hamletovsko pitanje: ući ili ne ući?
…na nebu tmasti oblaci
U tom trenutku pokraj mene prođu dva mlada bračna para s troje male djece. Od tri do šest godina, cca. Gledam. Klinci se u trku svlače i kao od majke rođeni pravac u more. Najstariji odmah zapliva iako su za njegov uzrast valovi bili dosta veliki.
„E pa kad mogu djeca, mogu i ja!“ kažem sam sebi i uskoro i sam zaplivah. Onako umirovljenički, na leđima prema otvorenom moru. Onda se pustim, pa me vjetar vrati prema obali u blizinu ovih što su me ohrabrili da uđem u more. Sve je jasno. Česi! Što mali Čeh zna što je ružno vrijeme na moru 
.
Izašao sam prije njih. Obrisao se, preobukao i onda ipak otišao u 'Škverić' na 'Jägermeister'. Red je da proslavim sedmo ovogodišnje kupanje tijekom nešto više od dva mjeseca boravka na moru. I što je najvažnije, oborio sam prošlogodišnji rekord od šest kupanja!!!
Pa i red je. Ipak je ovo Olimpijska godina. !
