semper contra
srijeda, 19.09.2012.
Sir
„…opustjelim gradom
lutaju tužne porodice
odlaze i glumci
dan kad se pišu
razglednice.“
Završni stihovi Dedićeve pjesme „Dan kada se pišu razglednice“ na slikovit način opisuje smiraj turističke sezone na moru. Ove godine smo na jug stigli kad se grad 'punio' turistima, a vratili se na sjever 'kad se pišu razglednice'.
Posljednja večer našeg ovogodišnjeg tromjesečnog boravka u Biogradu protekla je u uobičajenoj šetnji rivom. Supruzi je nedostajala gužva, 'moving', ja sam uživao što ga nema. Na rivi, ispred hotelâ još uvijek su se nalazili štandovi postavljeni u okviru 'Svjetskog prvenstva u oranju' koje se ove godine održavalo na poljima 'Vrane'. Tu su hrvatski proizvođači, u organizaciji HGK, izlagali svoje proizvode: prehrambene artikle, suvenire, pića, rukotvorine. Naravno, kako je to uobičajeno, prolaznici su uglavnom gledali, pomalo degustirali sireve, suhomesnate proizvode, maslinovo ulje, rakije svih vrsta, kolače etc., vrlo rijetki kupovali (ekonomska kriza), a većina je samo prolazila ne obraćajući posebnu pozornost na izloženo.
Takav prizor, za razliku od moje bolje 1/2, u meni uvijek izaziva stanovitu nelagodu i ne volim biti u blizini takvih događanja. Obuzima me neka vrsta sažaljenja prema tim ljudima koji se trude nešto učiniti dok ljudi pokraj njih prolaze kao pokraj turskog groblja. Da imam para pokupovao bih od svih najmanje polovicu ponuđenog.
Kao što je to uobičajeno na takvim smotrama i ovom prilikom organizirano je izvlačenje ograničenog broja nagrada koje dodjeljuju prisutni proizvođači/prodavači. Ivica Zadro, kazališni, televizijski i filmski glumac, pozivao je posjetioce da pogledaju štandove, nešto kupe a potom da sudjeluju u izvlačenju nagrada, najavljujući početak kroz dvadesetak minuta.
„Nećemo ništa pitati, ne trebate ništa znati, pa čak ni hrvatski, dovoljno je samo da pritisnite tipku i da se na računalu pojavi jedna od nagrada koje nude proizvođači!“ pričao je Zadro nadglasavajući glazbu koja je uobičajena u takvim prigodama.
Prošli smo pokraj štandova, supruga se pokraj nekih i zadržala, dok sam se ja nastojao što prije udaljiti. Otišli smo do mora slušajući Ivicu kako govori: još deset minuta, još pet minuta…dok konačno nije najavio da izvlačenje počinje. Supruga se okrenula prema štandovima, ja sam i dalje gledao more, svjetla na susjednom otoku i barkama koje su plovile kroz tamu. Na kraju nije mogla odoljeti.
„Idem ja! Možda nešto dobijem!“ reče i krene prema redu koji se formirao ispred jednog šatora. Pošao sam nevoljko za njom. Stala je u red, ja sa strane. Iza nje je stala neka, kasnije sam saznao, strankinja, a onda pomislim: „Kad već tu stojim idem i ja stati u red.“ Supruzi sam dobacio da kakve sam ja sreće kad dođem na red nestat će nagrada.
I zaista. Supruga je došla na red kad su na pultu ostale još samo dvije cedulje. Pritisnula je tipku i dobila malu teglicu voća u medu. Dat će je unukama jer ne smije jesti slatko. Iza nje tipku pritisne strankinja: suvenir! Pomislio sam da je to baš prikladno za strankinju, no ona je frknula nosom. Vjerojatno je očekivala nešto za klopanje.
Bio sam na redu. Na pultu više nije bilo ničega! I taman sam slavodobitno htio reći supruzi da sam bio u pravu tvrdeći kako će nestati poklona kad dođe moj red, kad voditelj ispod pulta izvadi kolut sira s koprivama kao posljednju nagradu i uruči mi je zajedno s listićem na kojem su bili podaci o proizvođaču - 'Mini sirana', OPG Adela Jareš. Nisam čak trebao ni tražiti štand gdje bi podigao nagradu.
Poanta cijele priče je u tome što sam fanatični ljubitelj sireva. Meni nakon objeda nekoliko šnita najobičnijeg tvrdog sira i pokoja maslina vrijedi više nego bilo kakav kolač, sladoled ili torta.
