Pregled posta

Čovjek, kako to g(o)rdo zvuči!

Život životinja

Svašta pada čovjeku na um kad, kao umirovljenik – dakle beskoristan član društva - sjedi na terasi, nogu podignutih na stolicu i gleda u dvorište u kojem se odvija buran život malih životinjica.


Takvo nešto nikada se ne doživljava u gradu. Sjedio na ne znam kako velikom balkonu ili terasi, okružen visokokultiviranim engleskim travnjakom, to ne možeš vidjeti. I bez ekološke svijesti flora i fauna zna gdje je život moguć !

Gledam kako se po tlu kreću gušterice duljine palca pa do 'aligatora' od desetak i više centimetara. Ponekad jedna pojuri drugu (da li zbog seksa ?) i tada se kreću takvom brzinom da ih moje staračke oči jedva prate.


Iznad njih lete leptiri raznih šara slijećući na cvjetove.

Vrapčići i već udomaćeni kos šeću dvorištem i nije ih brige čije je to vlasništvo.
Ježurka Ježić šulja se noću. Ne vidimo ga u mraku samo se čuje kako lišće šušti. Kornjače ponekad pođu u obilazak svog teritorija i onda se izgube otraga u vrtu kojeg već odavno nitko ne obrađuje. I naravno, marljivi mravi svih veličina i boja, od sive do potpuno crnih. Žutih srećom nema.

Iz susjedstva nam ponekad dođe poneka mačka, za koje vlasnici očito previše ne brinu, u potrazi za hranom. Uvijek se kreće oprezno, polako i spremna na skok za plijenom.

Ima tu još mnogo toga, ali srećom ih ne susrećemo često.


Poneki škorpion (jednog uginulog gledamo na staklu svjetiljke u spuštenom stropu već dvije godine), miševa…


…puževa (koji živnu nakon kiše i ima ih toliko da je jednom nećakinja napravila finu 'klopicu' od njih), pauka (bila je jednom i jedna crna udovica), a bilo je i zmijica za koje su nas domaćini uvjeravali da nisu otrovne. Što nam preostaje nego vjerovati im !

I sve one žive po jednostavnom obrascu: dođu na svijet, jedu (ili budu pojedene), razmnožavaju se i ugibaju. I sve je tako jednostavno! Barem meni tako izgleda.

A što rade ljudi?

Gledajući taj tijek življenja često pomislim kako većina ljudi nije svjesna da se i njihov život manje-više odvija po jednakom obrascu. Rijetki su sretnici (ili nesretnici ovisno kako tko na to gleda) kojima nije jedina ili pak najveća briga kako udovoljiti tri osnovna životna zahtjeva: use, nase i podase!
Gmiže li se ili hoda pri tome po tlu, leti zrakom ili pliva pod morem u potrazi za hranom, ili pak se radi u kancelarijama, biroima, rudnicima, za strojevima, na blagajnama, u poljima, na brodovima, vlakovima, voze kamioni po cestama e da bi se priskrbila sredstva za život, u suštini je jednako da ne kažem isto.

Većina onih 'sretnika' koji crnačkim radom ili 'snalaženjem' postignu da više ne moraju brinuti za svoju egzistenciju nastavljaju stjecati (na bilo koji način) i dalje trošiti zarađeno ili pokradeno (u doslovnom ili prenesenom smislu) za kupovanje materijalnih dobara. Pa ako su na početku stanovali kao podstanari u jednosobnom stanu, kad im krene, ne staju dok se ne usele u srednjovjekovne dvorce u koje ulupaju milijune ne bi li ih prilagodili svojem pojmu 'sreće i blagostanja'. Kupuju automobile koji mogu postići brzine 200, 300, 400 km/sat iako ih na prometnicama nikad tom brzinom ne bi smjeli voziti. Plove u mega jahtama od 100, 150, 200 m u kojima, kad se ukrcaju, ne znaju jesu li na brodu ili u hotelu.

I sve to na račun one goleme većine kojima i dalje ostaje jedina briga kako osigurati svoju egzistenciju. No tko je njima kriv što nisu iskoristili šansu koju svatko, nakon što se rodi ima, i koju su 'sretnici' iskoristili. Tek se na kraju karijere ponekima od ovih potonjih pojavi trunka altruizma pa onda osnivaju fondacije za ovo i ono što naravno 'žuta štampa' udara na sva zvona kao nešto veličanstveno, a oni koji su im to omogućili svojim radom dive se njihovoj 'dobroti'! Sve je to, međutim, samo pranje savjesti i ništa više.

Je li to smisao čovjekovog življenja?

Ni jedno od toga, ta potreba da se čovjek muči osigurati življenje sebi i svojim potomcima, to besmisleno gomilanje materijalnih bogatstava kao i zakašnjelo dobročinstvo, po mojem dubokom uvjerenju nije ono što bi čovjeka trebalo činiti Čovjekom. Sve se to u suštini svodi na, u početku opisani, način življenja životinja za koje kažemo da su bez svijesti o sebi, svijetu u kojem žive, koje nemaju pojma što je lijepo, što je ružno, u njihovim životima pojam Umjetnost ne znači apsolutno ništa, poriv za otkrivanje Novog, težnja da se shvati Univerzum bilo kroz Znanost ili Religiju za njih su nedohvatljivi.

A čovjeku je sve to dano, svejedno Voljom Svevišnjeg ili Igrom Prirode. A on umjesto da sve svoje Sposobnosti usmjeri aktivnostima koje bi omogućile da se čovjek zaista osjeća Čovjekom, on i dalje uporno slijedi način življenja životinja. Skuplja hranu kao što to čine, na pr. Mravi u mojem dvorištu ili pak gomila stvari kao što to čine poslovični sakupljači među životinjama – Hrčak i Svraka.

Što učiniti?

Povijest nas uči da su slobodni ljudi, Grci u staroj Grčkoj, živjeli načinom za koji bi se moglo reći da je dostojan Čovjeka. Neki dan sam slušao na radiju da je takvih 'sretnika' bilo tek jedan posto od ukupnog broja stanovnika tadašnjih gradova-država. Ostali su kao radili za njih. Možebitno je da je postotak točan. To je bilo vrijeme robovlasničkog društvenog ustroja i to je bilo društveno prihvatljivo. No ja suštinsku razliku između robova koji su radili za jedan posto 'slobodnog društva u staroj Grčkoj' i današnjih 'robova' koji rade za oligarhe, političare i bogatune ne vidim!!!

Ipak razlike u jednom ima. Ona je u tome što su se 'slobodni građani stare Grčke' koji su živjeli od rada svojih robova bavili umjetnošću, književnošću, filozofijom, znanošću a današnji se 'slobodni građani Globalnog svijeta' takmiče koji će od njih imati veći dvorac, automobil ili brod.

Da bi se danas čovjek mogao baviti aktivnostima dostojnih Čovjeku više nisu potrebni robovi. Danas to mogu raditi roboti. Jedini je uvjet da čovjek prestane proizvoditi robote za ubijanje i počne proizvoditi robote za stvaranje proizvoda koji su Čovjeku neophodni za život. Naglašavam – neophodni.

Nije to moja ideja. Davno, još u mladenačkim danima, pročitao sam knjigu poznatog pisca SF Isaca Asimova 'Golo sunce'. U romanu opisuje život na planeti na kojoj na svakog stanovnika dolazi po nekoliko tisuća ili stotina tisuća (ne sjećam se više što je točno) pozitronskih robota koji stanovnicima osiguravaju ugodan život i tako ih lišavaju potrebe da rade za održavanje života, već se mogu baviti aktivnostima dostojnih Čovjeka. Uvjeren sam da bi se to moglo učiniti i na Zemlji. No uz jedan uvjet: treba odbaciti filozofiju profita i filozofiju rata.

Je li to moguće ili je to ostvarivo samo u SF romanima?






Post je objavljen 10.09.2012. u 17:00 sati.