Pero i njegov bicikl
četvrtak, 24.11.2016.
Od Kravice do Hvara III dio
Na drugi dio priče možete se vratiti ovdje.
Slijedi ukrcaj! Prema uputi, nazvat ću ga organizatora, parkirali smo bicikle, popeli se na gornju palubu gdje su sjedala za putnike. Sa te palube promatrali smo mješavinu brzine, samopouzdanja i praktičnosti organizatora dok je razmještao vozila po brodu sve u cilju da što više vozila stane na brod. Nama kontinetalcima, zanimljivo i fascinantno.
Gledajući s broda zaključih da postoji lijepa šetnjica uz more. Tek što pomislih da bi bilo lijepo po njoj provozati se biciklom, kad primijetih – stepenice.
Kad smo se malo odmaknuli od kopna, pred nama se lijepo vidjelo kako se sve to stislo ispod brda, i magistrala kojom smo došli, i samo mjesto, i magistrala koja nastavlja dalje prema Makarskoj.
Tražeći inspiraciju oko sebe s fotoaparatom u ruci, ugledah spoj koji bi mogao činiti Raj na zemlji – sunce i najljepše more na svijetu.
Vožnja traje nepunih pola sata – malo, obzirom koliko nam je bilo interesantno.
Prvo od konkretnog na otoku Hvaru je svjetionik na rtu ispred ulaza u luku, bolje rečeno lučicu u Sućuraj.
Ta lučica je u stvari uvala dostatna za jedan trajekt, a nešto malo preostalog prostora koristile su manje brodice.
Nekako mi se čini što je posao konkretniji, to je zarada manja. Dok ribarski brodovi izgledaju oronulo i zahrđalo (lijevo na slici), turistički brodovi odišu uglancanošću i sjajem.
I kročismo na tlo otoka Hvara.
Euforiju zbog toga smo potisnuli jer je trebalo riješiti problem konaka, pa prvo potražismo Turistički ured.
I nađosmo ga!
Prepustih njoj da na sebe uzme pregovore s službenicom u uredu a ja ostadoh vani paziti na bicikle i promatrati mjesto.
Prema wikipediji mjesto je 2011 godine brojalo 463 stanovnika. Kao i Zaostrog i Drvenik, u ova ljetna vremena budu lepršavo razdragana s bitno većom gužvom. Bilo bi ih fora posjetiti krajem siječnja!
Baš tako lepršavo i toplo mi je u ovaj suton današnjeg dana izgledao Sućuraj.
Ona se vratila sa napola kiselim izrazom lica, priopćivši da je našla sobu za 300 kuna. Malo više nego što smo očekivali, mada mi u ovom trenutku postade upitno na čemu smo mi bazirali ta očekivanja. Slegoh ramenima, što-je-tu-je, jer mi se ne da voziti do kampa koji je, kako putokaz kaže, udaljen 4 km. Pogotovo što sam samouvjereno siguran da ti kilometri nisu ravni.
I damo se mi u potragu za tom našom sobom. Pa gore do izlaza iz mjesta, pa lijevo, pa dolje (opet) do mora da bi konačno pronašli kuću koja, na poprijeko nije udaljena viša od stotinjak metara od turističkog ureda. Čudan smisao za praktičnost kod ovdašnjeg osoblja u turističkom uredu!
Tek je prošlo sedam, pa smo imali vremena i odmoriti se i raspremiti se, a bogme i za okupati se u moru. Barem ona, dok sam ja radije vrijeme trošio na promatranje mjesta.
Lokacija nam je. dakle, bila blizu mora, tek preko puta je, Jedino je plaža malo dalje pa se ona morala dodatno rekreirati pješačenjem.
Današnja kilometraža nije se baš za pohvalit', no zato je sadržajem bila više nego krcata. Obzirom da smo došli za dana i sve stigli što na kraju dana treba činiti (čak su se neki i okupali u moru), zaključujem da mjesta žurbi nije bilo.
Za laku noć sam izašao iz sobe prešao cestu i snimio igru mjeseca i mora koju su njih dvoje nastavili duboko u noć. Istuširani, presvučeni, namireni večerom zaspali snom pravednika u očekivanju sutrašnjeg dana. Slabo smo se, izgleda, pri tome trudili jer taj dan nije bilo ni blizu očekivanog.
Sjedimo, dakle, u mršavoj hladovini, na prijevoju, 7 kilometara od Sućuraja i pitam se što sad!?
Dok je ona, onako sklupčana, ujednačeno disala, a i danas mi nije jasno jer to san ili samo minimum životnih funkcija zbog pretjeranog umora, pitao sam samog sebe ono famozno „A što sad!?“
I dalje s maglovitom nedefiniranošću u glavi ruka, više sama za sebe nego kao racionalna odluka, poseže mi za red vožnje trajekta kojim smo sinoć doplovili na ovaj otok.
I uočih slamku spasa!
Trajekt za Drvenik kreće za nešto više od pola sata.
Uz taj trajekt, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, kao jedan i jedan su dva, kao drevni aksiom u kojeg nema ni trunke sumnje, pojavi mi se onaj kamp jučer sa nakrivljenim borovima.
Krajnje obzirno, tiho i nježno rekoh joj za tu mogućnost.
Umorno podiže glavu i teškim pogledom sumornih očiju tiho reče:“Može!“
Ustadosmo ,sjedosmo na bicikle i fijuuuu – za petnaestak minuta eto nas u trajektnoj luci. Opet.
Nevjerojatna, skoro nepodnošljiva je bila ta lakoća spuštanja tih 7 kilometara. Da joj nije prethodilo ono mučno penjanje, još bi se i guštanje razvilo, rasplamsalo čak. Ovako ostade samo zbunjenost o toliko maloj, krajnje uskoj blizini između muke i uživanja.
Nakon kupnje karata ostalo je još vremena u neočekivanom promatranju trajektne luke Sućuraja ovog ljetnog jutra.
I evo ga! Prvo je trebao pristati, pa ga vezati za obalu, da bi potom slijedio iskrcaj.
Dok sam taj proces promatrao sa živom radoznalošću, ni sam ne znam zašto, sjetih se ovih zabitih mjesta u Dalmaciji u nekim davnim vremenima ili preko zime kada je dolazak broda jedini događaj pažnje i poštovanja vrijedan koju uzbrka učmalu, monotonu i dosadnu svakodnevnicu.
Svu tu vrevu, gungulu i gužvu oko pristajanja ona je promatrala iz sigurne i pouzdane hladovine pogledom kome se postupno vraćao život, vedrina i optimizam. Preživjeli smo, dakle! (Bicikl na donjem snimku nije njen)
Opet slijedi brzi i efikasni ukrcaj vođeni pouzdanim kažiprstom organizatora ukrcaja. Ponovo se udubih u život trajektnog pomorca, i zatekoh sebe kako mi potpuno nestade žal zbog prekida vožnje po Hvaru i vraćanja na ovo limeno plovilo.
Da nam otok Hvar, sa svojim Sućuranjem, to odustajanje nije uzeo za zlo svjedoči pozdrav u obliku šarenog, s dušom i smislom učinjenog, natpisa na molu, posljednjim dijelu otoka prije izlaska na otvoreno more.
Dok smo gazili more prema kopnu, mimoišli smo se s jedrilicom na kojoj je svatko bio zaokupljen svojim poslom. Njen je bilo čitanje zanimljivog i nadasve interesantnog štiva, čije čitanje i naša prisutnost nije prekinula.
Ili je to bio mobitel! Ako jest pade mi u vodu, tj u more, idilična slika ljubitelja pisane riječi, te ju zamijeni moderan oblik ovisnosti, skoro istovjetna narkomanskoj.
Kao ona priča o ruci koja je nešto najmekše, mekše čak i od jastuka pa ju čovjek (često) stavlja između glave i jastuka, tako i moje krilo poprima posebnu, najugodniju mekoću, zajedno s grbavim sjedalicama na palubi.
Opet kopno, opet Drvenik, opet trajektna luka. Sve isto kao i jučer, samo jutros osunčano s druge strane.
Tih 3-4 kilometra do tih nakrivljenih borova podijelili smo od prilike na pola, te između tih polovica u hladovini, još svježoj od prošle noći jer ju današnje sunce još nije uspjelo rastopiti, zastali smo i što žvakanjem, a što srkanjem konzumirali velike, sočne, prave Dalmatinske, breskve. Vratile su nam snagu, vedrinu i čilost kao da smo progutali superkikiriki (ako se itko još sjeća SuperŠilje).
Došli smo do kampa (za kojeg sam jučer smatrao da nam ne treba i da je posjet njemu gubitak vremena) i odabrali mjesto u hladovini, borovoj. Dok je ona odmarala, ja sam se dao u posao graditelja naše rezidencije.
Ostali smo par dana u kampu guštajući u dokonom izležavanju i ljenčarenju. Malo obilazak kampa, malo kupanje, malo odmaranje, pa opet iz početka.
Što je više promatram sve me više dojmi ova borovina. Pored hladovine i mirisa, zanimljivi su bili i obziri prema borovima, kao ovaj na ulazu u sanitarije.
Do plaže se stigne odmah preko puta. Gužve nema, a tu je i izbor – 'ko voli šljunčanu, a 'ko betoniranu, od volje mu.
Posebnu simpatičnost zaslužuju tri bijele klupe smještene u hladovini (koga već, ako ne) borova, sa kojih se do milje voje može promatrati sunce na njegovom putu ka zapadu.
Ono što ovaj kamp izdiže, čini posebnim i krajnje neobičnim, u odnosu na ostale je izvor vode. Izvor obilne i hladne, ali fest hladne vode. Pravi Božji dar, naročito u vrijeme ljetne vreline.
Eto i to je kraj ovog dana koji će nama ostati trajno upisan kao poseban, izuzetan i neobičan.
U obima krajnostima.
Ostalo je za riješiti problem kako otići do Imotskog polja i odatle dovesti auto, te sve nas, zajedno s biciklima i opremom vratiti kući.
Ali to je već tema za neku drugu priču.
Od Kravice do Hvara II dio
Na prvi dio ove priče možete se vratiti ovdje.
Zanimljivo kako uz svu to znanost i sva kojekakva dostignuća, snovi su i dalje na nivou gledanja u šalicu kave. Psiholozi se svojim samouvjerenim, autoritativnim stavom pokušavaju prikazati kao neki koji tu pronalaze nekakvu zakonitost, smisao, svrhu. Jedino što nama, običnim smrtnicima postaje problematično i zamršeno uhvatiti nit tih njihovih objašnjenja. A možda nisu oni krivi, možda je ljudska duša (psiha) nešto najsloženije u svemiru i okolici. Prema njoj su tajne svemira mačji kašalj, luk i voda, piece of cake.
Tako sam se nekako osjećao nakon prospavane noći. Dojma sam da mi mozak, um, duša i što li je već, ni trenutka nisu mirovali. U prvi tren, kad sam otvorio oči, puna mi je glava bila slika, događaja, ljudi, pričanja…svega. No, tren poslije kad sam sve to pokušao, redom jedno po jedno, stopiti u riječi da ih mogu prenijeti svojoj suputnici …blokada! Usta su mi nijemo ostala otvorena ne izustivši ni jednu jedinu riječ. Zbunjeno sam na kraju shvatio da mi je glavom tokom noći prošlo svega i svašta, no ništa što se može zbiti, zgurati u obične, pa i neobične riječi, samo neka su riječi. Dakle, mutna, nedefinirana kaša.
Kao u onoj Balaševićevoj pjesmi, naša vrijedna domaćica ne samo da je već bila ustala, već je pripremila i doručak. Naše je bilo samo da sjednemo i da krenemo. Pa krenuli smo. Red spike, red zalogaja. Nakon slanog i slatkog dijela, nakon kave i onoga „treba te li još štogod?“ i naše po koji već put „ma ne, dosta je i ovo!“ spika se nastavila ovaj put nesmetana zalogajima. Zapanjujuće je kako je dojam prolaznosti vremena relativan. Kad smo u ugodnom društvu i razgovoru, satovi lete k'o minute. Kad sam ovlaš, onako u toku priče, pogledao na sat nesvjesno podignuh obrve i rekoh svojoj suputnici ono Baretovo dok je bio u Majkama – Vrijeme je da se krene!
Dok smo se na rastanku moja suputnica i ja natjecali tko će izreći iskreniju i topliju zahvalu za gostoprimstvo, naša je domaćica na sve to mahnula rukom rekavši; „Ne, ne, VAMA hvala što ste mi dopustili da vas ugostim!“
Ne znam tko se on nas dvoje prvi sjetio da predugo držimo usta otvoreni muklo šuteći od iznenađenja. Jednostavno smo ostali bez teksta. Eto i to je moguće – usrećiti čovjeka dopuštajući mu da te dvori, mazi i pazi!
Slijedi malo detaljniji pogled na mjesto. Stisnuto je na istočnoj padini brda, a ono malo ravnice do Neretve zauzeli su cesta i željeznička pruga. Očigledno se nastajanje mjesta dogodilo u nekom davno prošlom vremenu kada se svojevrsnom blagom smatrala ravno i plodno tlo, te je na njemu bilo svetogrđe graditi nastambe. Za to mogu poslužiti i stjenovite padine brda.
Na Neretvi su parkirani čamci, tipični za ovo područje.
Od tih čamaca na obali, pa do ceste uspjelo se dobiti par metara travnatog pojasa , te uz ozidanu cestu smjestiti i neku vrst šetnjice.
Da smo dobrano na jugu, svjedočile su nam raskošne palme.
Ovako osunčano ljetnim jutrom, mjesto je dobilo još dodatnu dozu nezaboravnosti, pa smo, htjeli-ne-htjeli, morali se jednim vedrim osmjehom od njega pozdraviti.
Slijedećih 20-tak km slijedi nam vožnja lijevom obalom Neretve. Cesta, mada krivudava, ravna k'o tepsija što se uspona tiče, promet nikakav. Sve u svemu dušu dalo za detaljno stapanje sa lokalnim tempom življenja – lagano, i polako! Kad-kad vjetar donese šum mahnitosti sa magistrale preko puta Neretve, a i to izgleda daleko, daleko, ne samo prostorni nego i vremenski. Još i svježina ljetnog jutra sve to zamotava u posebno lepršavi omotač, tako da svakom najiskrenije i najtoplije preporučam vožnju ovim posebno prostorno-vremenskim područjem Univerzuma.
Ako nam je Neretva s lijeve strane, s desne strane nam je željeznica. Nekad se izgubi, u strahu da nam ne bude previše nametljiva, a onda nam se vrati sva ustreptala od želje da ovo putovanje uz Neretvu podijeli s nama.
I željeznica treba imati prostora za predah na svome putu do mora, pa smo tako naišli na željezničku stanicu Opuzen.
Ne znam što Opuzenci misle o tome, nisam ih uspio priupitati, jer su oni s druge strane Neretve. Pretpostavljam da bi mi oni i te kako mogli mnogo ispričati o izreci „Tako blizu, a tako daleko!“ To zbog toga što, iako je željeznička postaja preko puta Neretve, stotinjak metara zračne linije od istoimenog mjesta, Opuzencima valja ili 5-6 kilometara do Metkovića, te prešavši Neretvu mostom, onim kojim smo mi sinoć prelazili, pa opet toliko kilometara ovom cestom na kojima smo mi sada, ili isto toliko puta preći na jug do slijedećeg mosta.
Nakon Opuzena, odnosno njegove željezničke postaje, okolna brda su se opasno približila obali Neretve, tako da je valjalo tesati padine brda da bi se dobio prostor za cestu i prugu.
Kao railfanu, ljubitelju željeznica, meni je ovo putovanje ruku pod ruku sa željeznicom bilo posebno zanimljivo i srcu milo. I taman kad sam tom svome srcu dao oduška da se te miline namili koliko mu volja, željeznica se diskretno povuče u hladovinu drveća a nama prepusti ulaz u Komin.
Prije 30 (slovima: trideset) godina sam u ovom istom društvu i na ovaj isti način kao i sada prošao ovom cestom i ovim mjestom. Pretpostavljam da je to za pohvalu, barem što se društva tiče, ako ne i načina. Tada se snimalo analognim fotoaparatima, sa filmovima vrlo oskudnog kapaciteta (36 snimaka). Pored tok malog kapaciteta, ti filmovi su imali još jedan nezgodan epitet – cijena, pa se posebnim, višestrukim kriterijima birao motiv koji će imati tu sreću da jednim škljoc fotića pređu u vječnost. Iz tog razloga ostade ondašnji ulaz u ovo mjesto nezabilježeno. No, dosta godina kasnije, šesnaest točnije, pri slijedećem (samostalnom) prolazu kroz ovo mjesto taj propust nesnimanja sam djelomično ispravio. Djelomično, kažem jer je uslijedio nakon poduže vremenske stanke.
Cijelo mjesto se smjestilo s desne strane ceste. S lijeve strane ceste, iza betonskog zidića, svoje mjesto pod suncem je našao mali molić, ni metar širine, no isto toliko, od prilike, spustio se u odnosu na cestu. Uz taj molić su se, jedan za drugim, poredala parkirna mjesta za barke ili čamce, kako ih već ovdje zovu. Nameće se zaključak da svaka kuća preko puta sebe ima parkirno mjesto na kojemu može parkirati nešto od plovila.
Strana tih kuća koja gleda na cestu, gleda i na istok, pa je u sjeni već iza 11 prije podne. Kako su većinom katnice, svako je prema svojoj maštovitosti uredio terasu na katu sa ili bez tende. Idealno mjesto da se poslije podne ili predvečer s visine, a u hladu, promatra okolica u svježini povjetarca sa Neretve.
Zidić uz cestu je valjda neka vrst nasipa, barijere koja će zaustaviti vode nabujale Neretve ako poraste do visine do koje ne bi smjela porasti. Zbog toga je svakih par desetaka metara napravljen prolaz u zidiću da se uz pomoć stepenica može sići na molić. A ako Neretva stvarno poraste onda se taj prolaz zatvori pločom koja se umetne u žlijeb.
Mojoj je suputnici pažnju privukao kaktus čija je visina bila tolika da nije stala ni na mojoj fotografiji.
U sredini sela je bilo mjesta za mali trg na kojemu je improvizirana mala tržnica sa voćem i povrćem.
Dok smo polako šetali mjestom, začuo se tihi zvuk malog motorića uz čiju pomoć čamac unosi nemir na tihoj i mirnoj površini Neretve.
Domaćin jedne od kuća si se stvarno dao truda, pa je ogradu ukrasio ostacima riječnih školjaka.
Cijelo mjesto, ili selo, kako već da ga imenujem, zračilo nam je nekakvom mirnoćom, spokojem i tišinom. Nitko se nije posebno žurio, nitko nije galamio, sačuvaj Bože, psovao. Svi mještani imali su vremena za stati pozdraviti, popričati, ništa nije bilo hitno, niti tražilo posebnu brzinu.
Ta mirnoća je i nas zarazila, pa smo se tiho i polako vukli, izgubivši pojam i o vremenu i o prostoru, Samo smo pustili da nam se dojmovi upijaju i negdje duboko u nama smještaju. U toj nekoj nirvani suputnica se sjetila da bi trebala nabaviti razglednicu mjesta, da se svojima na poslu pohvali koju je i kakvu egzotiku posjetila ovog ljeta. Ušla je u prvu trgovinu i zatražila to što joj treba. Prvo je joj je trgovkinja rekla da toga nema, no onda se nečeg sjetila, pa poduže vrijeme preturala po nekim pretincima i kutijama, te uz ono slavodobitno "Aha!" pronašla dvije razglednice i pružila ih mojoj suputnici. Na pitanje koliko koštaju, trgovkinja je samo odmahnula rukom i rekla "Neka vam je sa srećom!"
Nestanak kuća uz cestu ispred nas je najavio da se ovoj oazi mirina, spokoja i opuštenosti primiče kraj.
Nije neko velebno mjesto, nije neka planina, prijevoj, nije neki kanjon, a opet je nešto posebno. Polako okrećući pedale pri prolazu pokraj table sa prekriženim imenom mjesta treperio sam od zadovoljstva kao da napuštam nešto velebno od gore navedenog. Svaka nam čast što smo bili u Kominu!
Željeznica nam se opet vratila, s desne strane. S lijeve, koliko je to zelenilo dopuštalo, nazirao se velebni most Jadranske magistrale preko Neretve.
Tek prema suncu,točnije njegovim zrakama shvatili smo koliko smo se dugo zadržali u Kominu. Postalo je pretoplo, vruće čak, pa ja moja suputnica trebala skrenuti u boks radi izmjene guma, kao u utrkama Formule 1. U stvari trebala je presvući hlače, a za to je trebao neki zaklon ili u obliku povećeg grma ili…
Čim smo je ugledali, kućica autobusne postaje lokalnog busa doživi preobražaj u garderobu.
Dok se u njoj moja suputnica presvlačila, ne želeći gubiti vrijeme bez veze, promatrao sam i snimao okolinu.
Pogledavši desno, u smjeru putokaza ka mjestu Banja, udaljenog tek 0,2 km, apstraktni pojam imena poprimi konkretne obrise naseobine.
Pored autobusne postaje, trenutno i privremeno unaprijeđene u garderobni ormar, navedeno mjesto je imalo i željezničku postaju, tek koji korak udaljenu od autobusne.
Tako su lokalci imali luksuz izbora prometala, da li ovog tračničkog ili onog drumskog. Dok su se tako mučili tom slatkom dilemom izbora, oči su im se mogle zabaviti pedantnošću graditelja željeznice u obliku detaljnih oznaka na željezničkim prometnim znakovima zvanim padokazima. Ti padokazi u ovom slučaju, naime, govorahu (ili govoraše!?) kako se uspon pruge svakih prijeđenih 20 metara smanjuje sa 6 na 4, da bi na kraju ostao na 2 promila. Promila, a ne posto, dakle 2‰,a ne 2%. 2%, slovima: dva posto , znači da je uspon (ili pad) dva metra na sto metara vodoravnog puta (2 posto = 2 po stotinu), dok 2‰, slovima dva promila znači da je uspon (ili pad) dva metra na tisuću metara vodoravnog puta (2 promila = 2 pro mille, 2 za tisuću). Uz ispriku ovog cjepidlačenja, samo ukazujem da je željeznica puno više gospodski razmaženija od drumskih prometala, barem što se tiče uspona i oštrine krivina – kod nje je sve to blaže i nježnije, i usponi i krivine. Možda je to razlog da pri putovanju vlakom kod nekih putnika izostaju mučnine u želucu koje se javljaju pri vožnji autobusom ili autima.
Iako se zelenilo nije posve povuklo, ipak mi je pružilo bolji uvid u most magistrale preko Neretve.
Ujedno je to i (zlokobni) znak kraja ove idilične, mirne i tihe vožnje uz Neretvu. Slijedi izlazak na mahnitu, brzu i prometom zagušenu vožnju magistralom u smjeru Ploča.
Možda malo pretjerah, jer iz gornjeg snimka se neka veća prometna gužva ne nazire, no u odnosu na "ništa",kakav je promet bio do sada, i ovo "nešto" je neizmjerno puno. Osim toga ovu priliku za snimanje sam uhvatio u trenutku smanjenog prometa. Bilo kako bilo, jedan dio mene sam morao otkinuti od one cjeline guštanja i uživanja, te ga zaposliti, zadužiti stalnom hladnorazumskom pažnjom prema prometnom stanju na magistrali.
Naviknutom na opušteno uživanje od prije par minuta, ta me koncentracija na pažnju prema prometu umarala, pa odahnuh dušom kada zazvoni mobitel moje suputnice. To je značilo da moramo naći sigurno mjesto i stati. I dok je ona zborila tek riječ-dvije sa imaginarnim sugovornikom, svojoj sam duši ponovo vratio privilegiju potpunog, cjelovitog guštanja pri promatranju okoline.
A ta je okolina bila neuobičajena, zbunjujuća, čudna čak. Bila je tu i neka voda, da li jezero ili more ne znam, okružena krševitim brežuljcima, a opet, pronašlo se tu i ravnog, zemljanog tla za neki kultivirani uzgoj biljnog svijeta. A gdje je uzgoj biljnog svijeta tu su se našle i nastambe ljudi. Dakle svega i svačega na tako malom prostoru!
Da je toj idili civilizacija blizu dovoljno je pogled malo podići te će se u daljini ugledati znaci te civilizacije. I to kakvi znaci!
Tu su veliki spremnici nafte ili nečeg od nje, tu su lučke dizalice, tu su velika skladišta…tek koji kilometar dalje od one idile.
Dok sam pripremao ovo putovanje uz pomoć interneta, Google Earth-a i ostalih blagodati informatičke ere, bi mi jasno – sa magistrale treba skrenuti na lokalni put i polako, u miru božjem do Ploča. Teorijski, ne mo'š bit' jasnije, ali praktično nije tako (opet ona razlika između teorije i prakse).
Pored „stare“ Jadranske magistrale, po kojoj se trenutno kotrljamo, i te lokalne ceste, dodatnu zbunjenost je unijela i obilaznica ili brza cesta koja vezuje Ploče sa autocestom (onoj snimljenoj iz slapa Kravica).
Skrenusmo mi tako s magistrale tamo gdje mi se učinilo da trebamo i nakon široke ceste odjednom se nađosmo na uskom, mada asfaltiranom sokaku pored nekih kuća. Kad taj sokak krenu u suprotnom smjeru od Ploča i još uzbrdo, vidjeh da se potvrđuje ona izreka o razlici teorije i prakse, te rekoh suputnici da se vraćamo nazad. Kad smo skoro došli do magistrale sa koje malo prije siđosmo, posljednju slamku spasa prije mučnog povratka na tu prometnicu sa gužvom vidjeh u dvojici radnika koji su nešto radili na cesti ili oko kuće uz nju. Na moje pitanje možemo li, produživši iza njih, izaći na taj lokalac prema gradu obojica odgovoriše istovremeno,ali različito – prvi:“Da!“, drugi: „Ne!“
Ja ustuknuh, a oni se pogledaše, te tren iza se složiše da ipak možemo, obzirom da smo biciklima -možemo ispod pruge (Ja u sebi: Pruge!? Kakve pruge!?).
Nakon „!?“ u meni prihvatih neizvjesnost, bitno je da može, a kako već, vidjeti ćemo. Sve mi je bolje od povratka na magistralu.
Sokak, i dalje asfaltiran, postupno sve uži i uži doveo nas je do izvora kraj kojeg je stara žena odmarala čekajući da joj se plastična kantica napuni vodom. Nakon pitanja da li idemo tamo gdje mislimo da idemo i potvrdnog odgovora, razveza se razgovor.
Tako saznadosmo da, po njenim rječina, ova voda zlata vrijedi, da krijepi tijelo i osvježava duh, evo i ona je nakon posla svratila da je malo zahvati, Jutros je ustala u pola pet (!) otišla okopavati mandarine (svjedok: motika kraj nje), a sad kad je zagrijalo popit će malo ove ljekovite vode, pa kući na drijemanje!
Zahvalismo joj na informaciji o putu i poželjesmo joj ugodan zasluženi odmor, a mi nastavismo sokakom čija se širina svela na dva slova, točnije tek na nešto više od metra.
Ako je njegova širina i jest tek više od metra, onda mu je visina bitno manje od dva metra, pa sam trebao, da bih prošao, spustiti svoj ponosno dignuti nos.
Radilo se o pješačkom prolazu ispod željeznice. Eto, opet je na vidjelo izašla ta kameleonska osobina bicikla. Već prema zahtjevu situacije, može biti dovoljno brzo prometalo, a opet u drugom slučaju može biti tek suputnik pješaku.
S druge strane prolaza kao da smo ušli u drugi prostorno-vremenski kontinuum. Iskrsnu tu neki široki mol uz koji se naslonila voda (slana ili slatka, ne znam) mirna kao ogledalo. Samo se malo protresla sitnim,sitnim valovčićima, kao da smo je svojim iznenadnim dolaskom prekinuli u važnom slaganju mozaika svjetla na svojoj površini. S druge strane mola kuće, bolje reći rezidencije, uređene, dotjerane, svježe obojene, potpuno suprotno od područja između vode i tih kuća. To područje koje predstavlja taj mol, ili ulicu ili oboje, čeka točku na i u obliku asfaltnog ruha. Prema izostanku općeg pojma vremena u sredini u kojoj se zatekosmo, dobih dojam da je to čekanje tko-zna-od-kad i da će se razvući tko-zna-do-tada.
Ili mi je nedostatak ljudi, ili bilo koga ili čega živog što se kreće, dalo taj krivi dojam. Ostade dilema neriješena, potisnuta nečim bitno prozaičnijim ali i konkretnijim – kako prevoziti bicikl po ovakvoj podlozi. Malo zanosi u lijevo, malo u desno. Okretanje pedala višestruko otežano jer osim što voze, točkovi ruju po šljunčanoj podlozi od mrvljenog kamena. Toliko sam bio zaokupljen iznenadno kompliciranom tehnikom vožnje da sam obližnje vijadukte suvremene, najmodernije obilaznice jedva i primjećivao.
Nadao sam se da ovaj nedovršeni makadam neće dugo trajati, valjda će ga nešto zamijeniti. Nada mi bi ispunjena, to nešto je bilo – ništa. Dobro ne baš potpuno ništa, jer se ispred nas nazirala, mada jedva, dva kolotraza u smeđoj, sasušenoj travi. Od neke konkretne, suvisle ceste ni c!
Što je sad ovo!?
Tren prije nego mi je krenula navala očaja da ćemo se, ipak, morati vratiti, par desetaka metara dalje, na željezničkoj pruzi, ispod vijadukta, bio je neki stroj za obradu tla i čovjek kraj njega.
Ostavih bicikl da mi ga suputnica pridrži, te krenuh do bauštelca koji u mojim očima poprima lik slamke spasa.
Dobar dan –dobar dan, ima li tu neka lokalna cesta do grada – ima, kako do nje – pređi prugu i ravno tamo (pokaza rukom), hvala puno – nema na čemu!
Slamka spasa, ipak!
Očigledno da sam na licu imao slavodobitno ozareni osmjeh jer me moja suputnica ništa nije pitala. Sve je u trenu shvatila. Eto što čini neverbalna komunikacija.
Ako se moj kameleonski bicikl pri onom prolazu ispod pruge mogao iz cestovnog prometala pretvoriti u pješačkog suputnika, ta njegova osobina preobražaja se ovdje nastavila dalje u malo veću torbicu koja je u mojoj ruci preskočila prepreku u obliku tračnica. Isto to se dogodilo i s prometalom moje supruge kojeg sam prenio tren kasnije, dok se moj, naslonjen na nekakav oveći kamen/omanju stijenu vraćao u svoj osnovni i najviše korišten oblik – bicikl.
Konačno prometnica kojoj cijelo vrijeme stremimo. Možda je moglo i kompliciranije, ne znam, znam samo da se upornost (ovaj put) isplati(la). Sjetih se definicije razlike između upornosti i tvrdoglavosti – uporni uspiju, a tvrdoglavi ne!
A zašto sam, uopće toliko zapilio za ovu cestu!?
Radi se o trasi uskotračne pruge Sarajevo – Ploče, ukinute još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ono što je ostalo od nje postupno je, u tokom pola stoljeća, mijenjalo obrise, da bi ove dane dočekalo u ruhu sporedne, ali ipak i asfaltirane, prometnice. Tako se moja privrženost biciklu spojila sa simpatijama prema željeznici. Uostalom, nešto slično smo nas dvoje odvozili prije dvije godine kod Jablanice (vidi Međugorje 2013).
Ovo lagano vozikanje ćirinim stopama traje nekih 2-3 kilometra, i što je važno, bez uspona – ravno k'o tepsija. Obzirom da smo već u (širem) predgrađu Ploča, tu su i nastambe, prije bih rekao raskošne, nego skromne.
Raskošan grm bogumile (ili bugenvilije) ispred jedne od tih nastambi nije dao mira mojoj suputnici, pa smo ga morali jednim klikom fotoaparata prenijeti u vječnost. Da se navedeni grm sa raskošnim cvjetovima tako zove, provjereno na Google-u.
Inače, zbunjuje me ovdašnja konfiguracija. Dosta smo na jugu pa na brdima ili brežuljcima prevladava sivilo stijena tipično za Dalmaciju. No, tu je i zemljano tlo, ravno, kako već rekoh, k'o tepsija. Kao da je netko nanio masu zemlje i fino ju izravnao, pa su brdovite stijene, koje su ispod, zatrpane, a ove koje su iznad vire u vis tik uz tu zemljanu ravnicu. Prav za prav pa i jest netko to učinio. Ili točnije rečeno, nešto. Taj netko, odnosno nešto je Neretva koja je impresivnim strpljenjem, tokom oho-ho tisuća godina, zrno po zrno, svojim tokom do mora negdje gore pokupila tlo i dovezla ga dovde.
Zbog toga mi je u najmanju ruku neobičan tunel u ovoj, što se ceste tiče, ravnici. To što mi je neobičan, ne znači nikakav loš dojam, dapače. Tako malecni, portabl, tunel na istoj takvoj cesti, ma sve skupa daje dojam prije ugodne biciklističke staze, nego nekakve prometnice za (brža) motorna vozila.
Ne mogu si točno objasniti odakle moja sklonost prema toj vrsti putne građevine, a i ne moram. Uostalom posao racionalnog objašnjenja emotivnog često bude jalov i uzaludan posao, pa se okanjujem (pokušaja) objašnjenja, te se prepuštam užitku.
Nakon ovog tunela, a do slijedećeg (ima ih ukupno dva) naša sadašnja cesta, isto tako kao nekad davno mala parnjača, pravi krivinu u lijevo.
Zujajući po internetu nađoh snimak iz vremena izgradnje uskotračne pruge Metković – Ploče od čega danas ostade samo trasa presvučena asfaltom po kojoj mi sada dokono vrtimo pedale. Fascinantna je promjena okoliša, koja je u međuvremenu od sive kamene pustoši doživjela preobražaj u urbanu džunglu razno-raznih nastambi zgusnutih jedna uz drugu. Slika posuđena od http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/zbornik (Hrvatski neretvanski zbornik 1/2009.), https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=503744
Portal, ulaz u drugi tunel jedva je uspio sačuvati svoje mjesto pod suncem od najezde stambenih objekata, i s lijeve strane, i s desne, a bogme i sa gornje strane. Bi me prosto strah da li se i ispod tunela nalaze neki hodnici i odaje.
Za razliku od onog prvog koji je u krivini, ovaj je drugi tunel ravan k'o strijela pa se kroz njega vidi kao kroz rupu švicarskog sira. Ovaj izlaz sam snimio i ondašnje 2002 godine samo malčice iz daljega.
Dođe kraj ove biciklističke staze od bivšeg ćire, te izađosmo na sadašnje prometnice. Široke koliko treba za sve vrste prometala, a i krcate njima. Lijevo, desno, tamo, amo, sve u društvu mnoštva auta, kamiona i autobusa u oba smjera, dođosmo do Ploča.
Prema želji moje suputnice, prvo smo trebalo posjetiti zgradu pošte.
Dok sam u ugodnoj hladovini dokono čekao dok moja suputnica u pošti učini što je učiniti namjeravala, pažnju mi privuče zanimljivi oblik moderne umjetnosti. Netko se sjetio da kompjutersko upravljani automatski stroj za rezanje čeličnih ploča možemo i u artističkom pogledu upotrijebiti. Dovoljno je, dakle bilo da, uz malo umješnosti, programer tog stroja objasni samom stroju kako da iz mrtvački hladne čelične ploče sačini simpatično-toplu sliku mame i potomaka (a možda je tata u pitanju!?)
Željeznički kolodvor u Pločama kao da je spomenik nekim davnim prošlom vremenima. Nigdje žive duše! Osjećao sam se kao gost iz galaksije koji je posjetio davno umrlu planetu na kojima se još razabiru ostaci drevne civilizacije. A napravljen je nešto prije pola stoljeća, dakle još u vrijeme moga djetinjstva.
Isti dojam ostavlja i izlazak na perone. Zahrđale tračnice i trava koja se probija na rubovima betona svjedoči da je vrijeme za ovaj vid prijevoza prošlo svršeno.
Pogled sa perona prema kolodvorskoj zgradi sa velebnim natpisom „Ploče“ nekada davno je izazivao osmjeh vedrine umornim putnicima i ukazivao da je putovanje stiglo svome kraju, te da su konačno stigli na to dugo željeno i očekivano more.
Sad se do tog mora putuje drumovima, uglavnom svatko u svom limenom ljubimcu. Put je vremenski lakši i novčano povoljniji, te izostaje ono oduševljenje. I zbog današnjeg naftnog izobilja, a i zbog modernog izraza suzdržanosti kod kojeg je neumjesno bilo kakvo otvoreno pokazivanje emocije, naročito pozitivnih.
Trebalo je, dakle tek nešto više od pola stoljeća da ova velebna zgrada i ovi peroni postaju davno prošlo svršeno vrijeme. Koliko će trebati ovom današnjem dobu jeftine nafte za to!?
Smještena sa strane od perona, kao svjedok prošlo prošlih vremena (vremena prije ove željeznice čiji su peroni) svoje čudne pozne godine tiho i mirno proživljava ćirina lokomotiva. Snimljena danas, oronula, sva zahrđala i 2002 godine kada je (zajedno sa mnom) bila mlađa i ljepša.
A koliko dugo je ona vozila do Ploča?
Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1878 godine, Austrougari su izgradili uskotračnu željeznicu (u narodu znan kao ćiro) od Broda, preko Doboja, Zenice, Sarajeva, i Mostara do Metkovića, tako da je Metković postao prva luka u Dalmaciji koja je dobila željezničku vezu. Sve to je zgotovljeno 1891 godine kad je završena zadnja etapa. Obratite pažnju da je pruga u dužini preko 400 km napravljena za 12-ak godina –sve to prije 140-tak godina!
E, onda je već iza I svjetskog rata postajalo jasno da je Neretva u Metkoviću preplitka za neke brodove, te se pojavila inicijativa da se pruga produži do Ploča. Uz kojekakve zakulisne igre , o kojima nema smisla ovdje pisati, Ploče su dočekali željeznicu tek 1942 godine.
I tako, uz malo ne baš uvijek voljene matematike, obzirom da je ćiro u Ploče vozio sve do 1966 godine, izračunamo da je ona oronula i zahrđala vozila (tek) 44 godine.
Falilo je manje od pola sata do sredine dana, te smo po ulasku u grad odlučili prvo obnoviti naše rezerve gorivom, i krutim i tekućim. Parkirali smo se ispred nekog od Konzumovih trgovina.
Dok mi je suputnica, kao prava brižna domaćica, studiozno, predano i precizno birala namirnice obaju agregatnih stanja, ja sam iz hladovine te Konzumove trgovine promatrao gradsku vrevu i sam grad oko sebe. Posebno me dojmila betonska džungla točno preko puta. U nedostatku prostora lijevo-desno, preostalo joj je jedino da sukne u zrak. To je i učinila.
A sada grad.
Ma, u stvari bolje rečeno riva, jer nam se nije dalo zujati lijevo-desno po gradu.
Dolaskom do mora (Ah! Konačno moreeee!!!), prvo su nas pozdravili mali, ali jaki lučki remorkeri ili po hrvatskom, tegljači. Prema wikipediji, tegljač je brod koji se koristi za okretanje, vuču, guranje i tegljenje drugih plovnih objekata u lukama, na otvorenom moru ili kroz rijeke i kanale. Kod nas se ovaj tip broda najčešće naziva remorker (tal. rimorchio = tegljenje, vuča).
Evo nas na rivi. Pločanskoj. Da je Pločanska govori nam natpis na kockastoj zgradi koja natpisom „Robna kuća Pločanka“ rješava bilo kakvu dilemu.
Prebirući po svojoj arhivi dijapozitiva pronađoh snimak iz, sad već davne, 1980 godine kad sam se odvažio, kao pravi railfan, provozati prugom Doboj – Sarajevo – Ploče. Iz čistog zadovoljstva, „Tek toliko da mi guza vidi put!“, kako je govorila moja mati.
Prema wikipediji najstariji stanovnici ovog grada svoj grad zovu Ploča (stariji kažu: "Bija san u Ploči!", a ne: "... u Pločama"), što je i izvorno ime ovoga grada. Ime Ploča dano je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče. Ploče imaju vrlo "bogatu" povijest promjena svog imena, prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, to ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča. Grad je od 1950.-54. godine, te od 1980.-90. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju. U međuvremenu od 1954.-80. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. Godine. Sam grad Ploče danas ima 6500 stanovnika.
Crkva Kraljice Neba i Zemlje je rimokatolička crkva u Pločama. Novijeg je datuma, gradnja joj je završena 2004 godine i statusa je bazilike (bijela bazilika).
Toliko o Pločama!
Nakon crkve slijedi puhanje, frktanje i uzdisanje pri vožnji uzbrdicom. Napuštamo grad i stremimo ka Bačinskim jezerima.
Prema wikipediji Baćinska jezera su skup jezera u mjestu Baćina uz grad Ploče. Jezera su relativno mala (138 hektara), ali spadaju u red najzanimljivijih pojava u hidrografiji krša. Nepravilnog su oblika, što se osobito odražava na reljefu dna. Sastoje se od šest spojenih i jednog odvojenog jezera. Najdublje jezero je Trniševo s dubinom od 34 metra. Vranjak je najmanje od jezera i jedino nije povezano s ostalim jezerima. Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani direktno s morem. Od mnogih izvora značajno je napomenuti, da se na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu. Jezera su kriptodepresijska, što znači da je dno jezera ispod razine mora. Na jezerima su tri mala otočića te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave.
Kako prema tim jezerima idemo od repa do glave, odnosno suprotno vodenom toku, prvo susrećemo bezimeni potok koji vodu iz jezeeraa (dva e i dva a radi množine) odvodi u more. Uz malu pomoć suvremene tehnike, ovaj put u vidu zoom objektiva, očima dopiremo i do tog tunela koji dopušta odliv vodenih masa u more. Iako se to od gustog zelenila ne vidi, iznad tog tunela bezbrižno piči jadranska magistrala.
Nakon što smo prešli magistralu, ugledali smo jedno od jezera.
Kao ljubitelju tunela, pruža mi se jedinstvene prilika da vidim i jednog vodenog. To ne znači da je tunel sačinjen od vode, već da služi prometovanju vode.
Mirna površina vode na jezeru skriva svoje lagano kretanje.
No, kad dođe do plićaka, ne uspijeva sakriti svoju mirnoću. Čak i tihi,ali ipak čujni žubor odaje svagdašnju težnju svake vode, pa i ove ovdje, ka moru.
Biće da se nizbrdica vodotoka povećava, jer što je dalje to je voda nestrpljivija da dopre do tog svog glavnog cilja. Naime brzina, a s njome i žuborenje vode se povećava.
U konačnici ovog mog pregleda sve se završava u tami tunela, kroz koji se tek maglovito nazire ponovna mirnoća dostojanstvenog putovanja jedne vode.
Red je malo i obići ova jezera. Usput tog obilaska, zaintrigirao nas je i putokaz koji ponosno javlja da do autokampa na jezerima ima nekih kilometar puta.
Taj put jest uzak, sokak tek, ali je asfaltiran. Promet je rijedak, a kad naiđe i spor, tako da se naša vožnja svela na lagano i opušteno promatranje okoliša. A zašto bi se žurili kad je lijevo od nas brdo, a desno mirna voda koja odiše čistoćom i prozirnošću.
Prije 30 godina moja smo suputnica i ja, u svojim mladalačkim danima, čak i noćili u nekom kampu na ovim jezerima. Da li je prošli rat tome kriv ili ne, ne znam, no dobrano su se potrudili da ga temeljito devastiraju. Poslije rata su ostavili majci prirodi da svojim rastinjem satre i ono malo preostalih znamenja, pa se nisam ni trudio pronaći lokaciju gdje spava zrnce moje (a i naše) mladosti. Umjesto nje pronašli smo novi kamp na nekom drugom mjestu.
Uz ljubazno pitanje smijemo li obići, od gazda kampa dobismo još ljubaznije dopuštenje.
U kampu – nikoga!
Ni šatora, ni kamp-kućice, ni kampera, ništa, apsolutna nula! Kao da smo banuli sredinom siječnja, a ne sredinom srpnja. Svašta!
Inače, simpa mali kampić. Ravno zemljano tlo sa debelom hladovinom, a još je tu i molić uz bistru jezersku vodu. Ako me put ponovo nanese u ove krajeve, navratiti ću na konak. Ako do tada budu opstali, jer im trenutno promet baš ne ide.
Već je dva pa je vrijeme za ručak.
Našli smo mjesto idealno za to. Hladovina, jezero, stol s klupama. Dok je moja suputnica, kao prava brižna domaćica, pripremala trpezu, otišao sam do obale da snimim izletnički čamac.
Čamac je u stvari tradicionalna Neretvanska lađa, sa dodanim klupama i tendom, koja je, prema wikipediji, sve do početka 1970-ih godina, bila osnovno teretno prijevozno sredstvo u dolini Neretve.
Nakon ručka prepustili smo se popodnevnoj fjaki (ili fjaci). Vjetar se još od Ploča dobro uspuhao, što je izazvalo povrat vrućina na mom licu, pa mi je odmaranje baš dobro došlo. Možda izgleda teško za pojmiti, ali se može na ravnoj drvenoj klupi i dremnuti, čak mrvu i snivati.
Po povratku na magistralu slijedi dobra 3 kilometra uzbrdice. U početku sam i ja vozio, no tada mi je bilo isplativije pozvati se na svoje pozne godine, pa nastaviti pješice, nego glumiti neko pretjerano muško dostojanstvo,pa puhajući i dahtajući vrtjeti pedale. Osim toga okolišna situacija, osim te uzbrdice, bila je idealna, jer mi je s desne strane, sve više i više ispod mene bilo modro-zeleno plavetnilo jezerske vode.
Očigledno pod dojmom zbog svega navedenog i moja je suputnica, iako malčice odmakla od mene, povremeno zastajkivala da u miru Božjem sagleda, uoči, osluhne, osjeti, ili jednom riječju, doživi.
Stvarno, to što priroda složi, ne može nitko. Malo brda, malo zelenila, malo obične, čiste bistre vode, i mi ostanemo paf! Ne osjećam potrebu za pričom, ne razmišljam ni o komu, ni o čemu samo gledam i upijam.
Usput, iako smo na Jadranskoj magistrali, promet se bitno razrijedio čim smo se udaljili od Ploča. Osim toga, cesta je poširoka. I ne samo to, desno od krajnje bijele crte počesto još bude skoro pola metra prostora za nas bicikliste, pa i moja inače strašljiva suputnica, što se tiče mahnitih auta i krvoločnih šlepera, ostade mirna i spokojna.
Pomnijom obradom snimaka i njihovim stapanjem u panoramu dobije se nešto što se naziva - panorama.
Jest, sa ovom panoramom stiče se neki opći dojam, no vjerujte mi, jer sam bio tamo, to nije ni blizu onome što se dobiva kad se bude na licu mjesta. Dakle, man'te se ispraznog pretakanja, pretjeranog razmišljanja i nerazumnog strahovanja, nego bicikl u ruke i pravac Bačinska jezera, dok još možete. Poslije će biti kasno, i vama vrijeme ide.
Na prijevoju je neka vrst vidikovca sa parkiralištem, a tu su i klupe da se može fino sjedeći uživati u pogledu na jezera. Tu me sačekala moja lepršava suputnica („Gdje si do sad!?“) ugodno zavaljena u drvenu fotelju od klupe.
Sad slijedi višestruko gore-dolje, lijevo-desno, dok konačno nismo ugledali more. Osim što se lijepo uklopila u kompoziciju snimka, nije mi jasna svrha kuće. No, valjda je to jasno njenom graditelju. Preko puta mora se šepurio Pelješac sa vrhom sveti Ilija koji ovo more promatra s visine od 960 metara.
Slijedilo je (opet) gore-dolikanje po Jadranskoj magistrali. Promet se pojačao, pa je valjalo hladne glave, krajnje racionalno paziti na situaciju ispred i oko sebe.
Nekih 3 km prije Drvenika, gdje trajektom planiramo preskočiti more i doskočiti na Hvar, moja me suputnica probudi iz monotonije vožnje željom da zastane i pogleda kako izgleda.
Kako izgleda tko!? Ili što!?
Tek tren poslije shvatih da smo pred ulazom u autokamp egzotičnog naziva „Uvala borova“
Prema uspravnosti, ili bolje reći nagnutosti, borova u kampu (stvarno borovi, valjda je tu i uvala!?) lako je zaključiti da zimi ovdje nije tako idilično kao ljeti, te da ta bura u ovim krajevima uopće nije bezazlena stvar.
Već pomalo umoran i u želji da što prije dođemo do trajekta, nije mi se baš zaustavljalo, no kad smo tu ajde-de, njoj za ljubav.
Kamp bio dosta velik, a i sjenovit. Skoro u cijelom kampu je bila borova hladovina, što je izuzetno poseban oblik hladovine. Dosta je strm, pa su mjesta za kampere terasasto raspoređena. Između terasa su stepenice, za pješake, dok za vozila su tu serpentine na krajevima terasa.
Sad se ja bez veze raspričah o kampu, a želja mi je bila da što prije prođemo kroz njega i nastavimo dalje. Budući razvoj ovog putovanja drastično će me pobiti, te dati ovom našem posjetu i njenoj ideji za njega krucijalni značaj.
Prolaskom nizbrdicom kampa, na poprijeko, stepenicama noseći bicikle, izašli smo na lokalnu cestu. Odmah preko puta nje bila je obala s plažom, a mi smo njome nastavili polako vozikati, promatrajući turističku vrevu i ponudu.
To je bila stara, lokalna cesta dok je nova, magistralna zaobilazno išla gore iznad naselja. Pretpostavljao sam da tako nešto postoji, čak imao želju da prema njoj skrenemo, no nigdje pouzdanog putokaza, pa je valjalo uzbrdo zaobilaznom magistralom.
Neki kilometar od kampa prema mjestu, vozeći ravnom cestom, koja je ujedno imala ulogu i šetnjice, koliko je ljudi njome hodalo, stigli smo u Zaostrog. Meni, koji sam tu prvi put u životu izgleda kao malo oveće selo, no njoj je bilo puno, puuuno više. Prije oho-ho godina, čiji broj iz obzira prema ženskom rodu nije uljudno spominjati, ona je, još kao mala djevojčica, zajedno s sestrom i roditeljima svojim ljetovala ovdje, i to baš ovdje – u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Jasno, uspomene nekontrolirano i burno naviru pa se pod obavezno smatra obilazak i mjesta i samostana.
Koliko je veliko, za mjesto nam nije trebalo puno vremena, a obzirom da je samostan bio zatvoren, ni za njegov obilazak isto tako.
Obilazili smo, u stvari, botanički vrt samostana. Kao čovjek više nastrojen tehnici, konkretno o botanici ne znam baš puno. Zato mi je vrt prvo izgledao zbijen, skoro pretrpan. Očigledno da raspoloživa površina nije pratila želje njegovog tvorca. Pa ipak, priznajem da sam iz njega izašao s većim dojmom od očekivanog.
Prema wikipediji mjesto Zaostrog je 2001 godine imalo tek 372 stanovnika. Prema zapisima bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, tvrđa Ostrog pod Viterom po kojoj je Zaostrog kasnije dobio ime (za-Ostrog), bila je glavni grad i utvrda tadašnje hrvatske države Paganije, koju su osnovali Neretvani. Zaostrog je 1935. imao 700 stanovnika dok je 200 bilo iseljeno u inozemstvo.
Zaostrogom dominira, više od pola milenija stari franjevački samostan sv. Marije s visokim zvonikom. Posjetiteljima je u samostanu otvoren muzej, etnološka zbirka, galerija i velika knjižnica s preko 30.000 naslova, značajnim dijelom iz starije hrvatske književnosti. Tu je dio svog stvaralačkog života proveo, možda najistaknutiji hrvatski pučki pjesnik, fra Andrija Kačić Miošić, poznat i omiljen u puku kao "Starac Milovan", kao i njegovo najveće djelo "Razgovor ugodni naroda slovinskog".
Kako već rekoh, samostan bi zatvoren, pa nema druge već 'ajmo mi dalje.
Nekih 4 kilometra iza Zaostroga je jednako malo mjesto Drvenik poznato ponajviše radi trajektne veze sa otokom Hvarom. Trajekt smo vidjeli još s magistrale, pa je slijedilo cik-cak spuštanje do njega. Ne, nije isplovio bez nas, iako mi je za trenutak tako izgledalo. Još smo skoro sat vremena čekali na ukrcaj.
Prema wikipediji Drvenik je 2001 godine imao 500 stanovnika (tko bi rekao, više nego Zaostrog!), a sudeći prema gornjem snimku cijelo se mjesto danas spustilo na plažu, možda čak i više.
Dodatno veselje činio im je dolazak turističkog broda s krajnje bučnom glazbom (prvo smo ga čuli, a potom vidjeli). Da sama glazba ne bude previše monotona, svojim plesom na posebnom podiju, trudila se ljepotica u plavoj majici. Niti mi se glazba dopala, a bogme niti ples, a čini mi se da nisam bio usamljen u tom svom stavu - zaključujem to prema ravnodušnoj faci većine putnika na brodu
Nastavak ove priče pogledajte i pročitajte ovgdje.
srijeda, 23.11.2016.
Od Kravice do Hvara I dio
Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu prvog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu trećeg dana putovanja možete vidjeti ovdje.
A jutros je krenulo tako dobro…
Bio je treći dan ovog putovanja. Na samome rogu otoka Hvara, u mjestu Sućuraj izgledalo je kao iz bajke.
Sunce je bilo iza nas osvjetljavajući nam put kao najmoćniji far. Mir, tišina, ni daška vjetra. Par minuta prije sedam već smo bili na biciklima. Mediteranski mirisi, ovi od noći, nošeni jutarnjom svježinom dražili su nam nosnice. Netom prije uzbrdice, a isto tako nakon zadnjih kuća na livadi pokraj nas spazili smo zeca. Pravog, pravcatog divljeg zeca. Iako plahog karaktera, stava da se u svemu i svačemu krije opasnost, iz nekog, samo njemu znanog razloga, nas dvoje na krcatim biciklima nismo dobili takav status.
Iz samo njoj znanog razloga, automatika moga fotoaparata nije dijelila naše oduševljenje dugouhim, te ga je potpuno ignorirala fokusirajući se radije na zahrđalu ogradu.
A onda je krenula uzbrdica…
U početku nas je euforija prekrasnog jutra držala dosta snažno, potpomognuta još uvijek dugim sjenama hladovine na cesti.
No, malo po malo, postajalo je sve toplije i toplije, bez obzira što su te hladovine bile ponekad i raskošno obilate. U početku kao zlokobni, iako magloviti mig iz podsvijesti, ignoriran od svjesnog razmišljanja, no postupno se sve jasnije i jasnije nametala spoznaja: "Ide teško, sve teže i teže!"
Za razliku od mene, koji sam prvi dan, prekjučer, izgurao sa subjektivnim osjećajem mučne težine, izgleda da mi je takav dojam ovaj put suputnica stekla. Zadihana, zastajkivala je sve češće i češće i sama se, valjda, čudeći što je na ovom otoku drugačije nego prošlih dana na kopnu kada su se ovakve, pa i teže, uzbrdice sa lakoćom savlađivale.
Ta zastajkivanja, u početku kraća, tokom vremena su se postupno sve više i više produljivala, da bi u konačnici dobile status pravog, podužeg odmora.
Vrijeme na tim odmorima sam iskoristio snimajući okoliš, i očima, a i fotićem.
Autokamp je od samog mjesta udaljen 4 km. Ti kilometri su nas još sinoć uvjerili da se luksuziramo privatnim smještajem. Umorni od jučerašnje vožnje, nije nam se dalo tandrkati po tim kilometrima, za koje smo ispravno pretpostavljali da nisu ravni. Sad, odmarajući u ovom od nizu odmaranja, imali smo barem pogled iz daleka na sinoć odbačenu mogućnost noćenja.
Cesta, ova kojom se sve više i više odmaramo, a sve maje i manje idemo, penje se sjevernim obroncima otoka, pa nam je s desne strane pogled na Hvarski kanal i kopno preko puta njega.
Promatrajući kartu ne mogu točno sa sigurnošću odrediti o kojemu se mjestu radi. Da li je to Živogošće ili Igrane ili neko treće, ne znam, pa ako netko iz ovog snimka prepozna o čemu se radi, neka mi javi.
Postajalo je sve toplije i toplije. Hladovina se smanjivala, ponizno se povlačeći pred vrelinom sunca. I sam sam se iznenadio toj vrelini, pa tek je prošlo osam! No totalna mirnoća jutra sa potpunim izostankom bilo kakvog povjetarca, odavala nam je razlog zbog kojeg ovaj otok krasi epitet najsunčanijeg, a tome i najtoplijeg.
Moja mi je suputnica sve češće i češće mrzovoljno otpuhivala i istom učestalošću zastajkivala radi hvatanja negdje uz put izgubljenog daha. Cesta po kojom se (manje) krećemo i (više) zastajemo, postupno je, za nju, postajala najgora cesta na svijetu. Nigdje odmorišta, nigdje klupe, o kantama za smeće da ne govorimo! Nigdje čak ni prostora za suvisli predah, pa to moramo činiti na rubu asfalta, uz stalnu zebnju neće li nas kakav šleper silom maknuti u makiju uz cestu. A i to sunce prži kao da je sudnji dan, da barem malčice nešto pirne, puhne…
Suzdržavao sam se od komentara, iako je sve to bilo uglavnom pretjerano, ako ne i netočno. I kod jučerašnje ili prekjučerašnje vožnje bilo je dionica za koje bi mogli koristiti isti opis, pa ipak nismo ih doživljavali ovako negativistički kao ovu sada. Dakle, očigledno jutrošnji doživljaj poteškoća je drugačiji od prethodnih dana.
Ponadao sam se da bi uzrok tomu bili prazni želuci. Naime, u cilju što ranijeg kretanja, odrekli smo se jutrošnjeg doručka, pa je ova uzbrdica, uz nalijevanje tekućine, uzrokovala pojavu ničega u probavnom traktu. Stoga predložih dužu pauzu za doručak.
"A gdje!?“, s čudnom mješavinom sarkazma i malodušnosti odgovori mi zapuhana suputnica. I stvarno, koliko god se trudio zadržati pozitivističko-optimistički stav, okolina mi nije davala baš puno konkretnog razloga za to. No, nije bilo ni vremenskog prostora za odlaganje, je mi je suputnica sve teže i teže podnosila svaki slijedeći korak.
Spas, kakav-takav našao sam u jednom neosunčanom rubu ceste. Rub je bio na kamenom ozidu, tek pola metra visine, pa se mogao koristiti kao klupa, ili kao neko mjesto za sjedenje.
"A što ako netko naiđe!?", dobih komentar na moj prijedlog,. Svatih da joj umor ne dozvoljava nastavak puta, a strah od prometala ne da prihvatiti moj prijedlog. Uz još koju dodatnu riječ nagovaranja, pri čemu sam nastojao milozvučnošću prikriti neutemeljenost onog što pričam, pristade na kraju, očigledno skrhana umorom.
Raširismo trpezu i krenusmo s objedom. Ljepotu uživanja u jutarnjoj hladovini s mediteranskim mirisima nam je za trenutak zagorčao kamion koji je morao propustiti isti takav iz suprotnog smjera. Stoga se onaj prvi zadržao ispred nas. Dok smo ga mi, iz žablje perspektive, promatrali nekako je narastao do gigantskih razmjera, te je za trenutak izgledalo da će preko nas prijeći kao preko dva komarca i ne primijetivši to. Umjesto toga, sa suzdržljivim prijekorom, vozač nam je mimikom pokušao objasniti da to što činimo nije baš lijepo. Na njegovu mimiku odgovorio sam svojom, te slegnuvši ramenima, s istovremenim pokajničkim izrazom na licu, priznao svoj grijeh (Neću nikad više, majke mi!"). Valjda je bio zadovoljan tom našom nijemom komunikacijom, pa nas je zaobišao u velikom luku, ostavivši nas u navedenom miru da nastavimo gdje zastadosmo.
Nastavivši putovanje, sa zebnjom sam si morao priznati da doručak nije bitno pomogao. I dalje mi je suputnica puhala, frktala, te sve češće i sve duže zastajkivala. Malo, po malo u svijest mi je dopirala stalno potiskivana spoznaja – nećemo daleko ovako stići!
Nakon 7 kilometara uspona i nakon sat i pol vremena pješačenja, guranja, odmaranja, stigli smo na neku vrst prijevoja.
Potpuno iznenađeni, zatekli smo čak i poooveliko proširenje u čiju smo se skromnu, ali ipak, hladovinu smjestili. Moja mi je suputnica, sa preostalim jednim jedinim atomom snage sjela, ruke previla oko nogu, glavu smjestila na koljena i – zaspala. Barem mi se to učinilo slušajući njeno tiho, monotono disanje.
Dakle, dalje ne ide!
I što sad!?
Da ideja za ovo putovanje poprimi konkretan i jasan oblik nije bilo potrebno trošiti dane i dane za stvaranje svih mogućih opcija, pretpostavljenih situacija, usputnih teškoća i njihovih rješenja. Sve je to bilo manje-više gotovo od prije, trebalo je samo nastaviti i dovršiti nedovršeno. Posjet slapu Kravica lani ostao je s onu stranu ostvarenja, kad sam u Međugorju, tek 15-tak km od slapa, odustao krenuvši kući. Dakle, tamo gdje sam stao prošle godine, trebalo je nastaviti ove. Dobro, ne baš na točnom mjestu i ne baš u istoj formaciji, jer umjesto Međugorja, ove sam godine krenuo iz Imotskog polja, a umjesto samoće, ovaj put sam dobio društvo. I to najbolje moguće, u liku svoje mi životne suputnice.
I tako smo se jednog lijepog jutra (sve, izgleda počinje „jednog lijepog jutra“) sa brda preko puta Imotskog - Perića briga kako ga lokalci nazivaju, spuštali svježe asfaltiranim lokalnim putem nekih 700 metara do navedenog polja.
Preko puta polja su se šepurili glavne znamenitosti ovog kraja, Crveno i Modro jezero, i ove godine neobiđeni s naše strane.
Danas smo planirali barem taj slap Kravica dokučiti. Da bi to učinili trebali bi dolaskom u Imotsko polje zapičiti prema istoku do njegovog kraja. Prelaskom u Hercegovinu i skokom preko brda spustiti se u Ljubuški a iza njega, nekih 15-tak km konačno opipati vodu Trebižata koji pada s navedenog slapa.
Gledajući našu gore-dolje budućnost, mogu reći da nam se danas, barem u prvom dijelu dana, smiješi u svoj svojoj vedrini. U početku, vozeći po polju, situacija je monotono ravna, što nam uopće ne smeta – naprotiv. Kasnije će bit uzbrdice (manje) i nizbrdice (puno više) pri spuštanju u Ljubuški, a o tom po tom.
'Ajmo redom!
Granični prijelaz između, je li, Europske unije i Republike Bosne i Hercegovine prešli smo u Vinjanima Donjim. Uz još uvijek prisutnu svježinu jutra, blago titranje duše zbog konačnog, dugo očekivanog puta, prelazak granice biciklom mi je bio dodatno srcu ugodniji i duši dojmljiviji. Možda mi se to čini a možda i jest tako, no kao da od osoblja na granici dobivam(o) osmjeh izvučen iz bitno većih dubina duše nego kad taj prijelaz činim(o) autom. Kad tome pridodam i spoznaju da nisam sam već da nas je DVOJE (a ne dvojica, uostalom "Samo sam čovjek luta, DVOJE uvijek nekud idu"), dojma sam, da se uspjela pronaći još veća dubina gdje se skrivaju naročito topli i srdačni osmjesi koji izlaze van u posebnim, jako posebnim prilikama, kao što je ova sada.
Iza granice isto kao i do nje. Naime, čudnim putovima povijesnih zbivanja granica između ondašnje Mletačke republike i Turskog carstva je išla istočnim dijelom Imotskoga polja, tako da to polje, koje se svojski trudi svojim izgledom pokazati i dokazati da je cjelina, neki davni ljudi podijeliše na dva nejednaka dijela. I ta podjela ostade sve do dana-današnjeg, iako mi se čini da stanovnici polja dijele stav zajedništva zajedno s poljem. A kad se i prije, a nažalost i danas, pitalo domoroce o njihovim stavovima, društvenim, gospodarskim, i kako gordo zvuči, geostrateškim. Njihovo je da šute i da rade, a "tamo negdje i netko" odlučuje o njihovoj sudbini.
Prvo dulje zaustavljanje učinili smo na kraju tog polja u mjestu Grude.
Pred samim gradom, na brdu iznad njega snimio sam crkvu. Crkva je posvećena svetoj Katarini koja se u Grudama slavi od 1895. Godine, kada je utemeljena ova župa. Crkva datira iz 30-ih godina prošlog stoljeća, kada fra Gabro Grubišić započinje gradnju ovog velebnog zdanja, koje danas mnogi s pravom nazivaju “Grudska ljepotica”.
Činjenica da su je smjestili na brdu bila nam je opravdanje što je nismo obišli.
Zaustavili smo se ispred jedne od banaka u Grudama da se opskrbimo valutom države kroz koju vozimo. Dok mi je suputnica ostala vani zajedno s biciklima, ja sam ušao u banku u kojoj je bila iznenađujuće velika gužva. "Pa gdje si do sada!", bio je komentar moje suputnice, koji Vam dovoljno govori kako se obična, prosta zamjena novca može, ako je čovjek dovoljno maštovit (ovi u ovoj banci su to bili iznad svih očekivanja) može zakomplicirati i razvući do neslućenih razmjera.
Suzdržao sam se od komentara, sretan što sam navedenu novčanu transakciju uspio privesti uspješnom kraju, te više mimikom nego riječima, rekao suputnice "Ajmo!"
Odmah po izlasku iz grada slijedi poduži uspon kojeg smo savladali bez neke veće muke ponajviše zahvaljujući jutarnjoj, a i našoj svježini. Slijedilo je blago gora-dolikanje. Malo poduže smo zastali kraj nečega što u zadnje vrijeme postaje značajka gospodarskog poduzetništva ovog kraja – smilje!
Od sveznajućeg Google-a saznadoh da je prema Homerovoj Odiseji, heroj Odisej doživio je brodolom na otoku i upoznao božanstveno lijepu Nausikaju. Tajna njene ljepote bilja je u vječnom ulju, od cvijeta koji nikada ne vene, čak ni kad se ubere. Iako je to samo legenda, poznato je da postoji cvijeće koje ne vene, čak ni kada se ubere. Riječ je o smilju, lat. Helichrysum italicum, našoj domaćoj biljci koja raste u mediteranskim krajevima, na sunčanim kamenjarima. Raste do visine od 60 cm, ima uske listiće i žute cvjetove. Tradicionalno se upotrebljava za tretiranje astme, migrene, jetrenih tegoba i kožnih oboljenja. No ono po čemu je najpoznatije i zbog čega je danas i ugroženo, je njegovo djelovanje protiv starenja kože.
Da bi se ono uzgojilo, potrebno je tlo potpuno očistiti od svega ostalog. Zbog toga, gledajući iz daleka i u ovo vrijeme dok su stabljike biljke još male, te njive izgledaju čudno i zlokobno ogoljene u odnosu na okolnu, uglavnom divlju, ali ipak zelenu floru.
Ljubuški, zajedno s poljem u kojemu je smješten je na bitno manjoj nadmorskoj visini od Imotskog polja (100 u odnosu na 260 metara), te je spuštanje u njega bitno dulje ne penjanje iz Gruda.
U Ljubuški smo ušli iza jedanaest. Sunce je već dobrano pržilo te smo prvo tražili hladovito, zgodno mjesto za poduži odmor. Zujajući po mjestu tamo-amo naletjeli smo na gradsku tržnicu. Super! Najbolje mjesto za osjetiti kako grad diše.
Preko puta tržnice debela hladovina sa klupama. Opet super, ne može bolje. Iako je do sredine dana ostalo pola sata odlučismo u ovom idilično prekrasnom ambijentu i ručati, Jest malo je rano, no obzirom da smo doručkovali jutros u šest, prije puta, usput je nalijevana tekućina raznih boja i sadržaja, uspjela isprati naše želudce.
Dok smo mi polako, s guštom pripremali našu bogatu trpezu, dama u poodmaklim godinama na klupi preko puta nas je zapodjenula razgovor s nama. Nije skrivala divljenje i zbog naše pojave, a i zbog našeg cilja putovanja. I današnjeg, a i ukupnog. Poslije smo doznali da je učiteljica u mirovini (dakle moja kolegica!) što objašnjava pričljivost i neskrivenu, iskrenu oduševljenost. Nju smo na kraju iskoristili kao tehničara pri snimanju naše grupne fotografije ručka.
Nakon objeda, odmora i spremanja, a prije nastavka putovanja, laganom vožnjom smo obišli grad. Grad nije velik, pa je taj obilazak kratko trajao.
Prema Google-u grad ima oko 5000 stanovnika i nalazi se 100 metara iznad razine mora. Pored svojih prirodnih ljepota Ljubuški je također poznat po velikoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Na raznim lokalitetima širom općine mogu se naći ostaci iz gotovo svakog razdoblja ljudske povijesti, od kojih vrijedi izdvojiti: starorimski logor u Gračinama, Humačku ploču, tvrđavu na vrhu Buturovice, te stećke u Studencima, Bijači i Zvirićima.
U prijašnje doba je Ljubuški bio i upravno središte zapadne Hercegovine, no taj status je općina izgubila povlačenjem novih županijskih granica sredinom 1990-ih. U okviru današnje zapadnohercegovačke županije se Ljubuški nalazi na njenom južnom kraju, dok je ulogu centra i središta županije preuzeo Široki Brijeg.
Prema internetu, prije pada Hercegovine pod Turke u Ljubuškom su postojali samostan i crkva sv. Kate. Samostan je, prema najstarijem spomenu, izgrađen 1435. Turci su ga srušili 1563. godine. Nakon oslobođenja od Turaka, iz poštovanja prema ranokršćanskoj mučenici, katolički vjernici koji su radili u državnim službama u Ljubuškom odlučili su 25. ožujka 1888. godine „da se na zidinama stare crkve sv. Kate podigne nova crkva“.
Iz nepoznatih razloga gradnja crkve započela je 1906. godine. Zbog nedostatka materijalnih sredstava gradnja crkve slabo je napredovala. Uz brojne probleme koje su imali graditelji, crkva je pokrivena 1912. godine. Onda je uslijedio dug zastoj. Gradnja je završena tek 1928. godine i od tada se u njoj slave svete mise nedjeljom i blagdanima. Zvonik crkve dovršen je 1940. godine.
Sad, dok pišem ove retke, na internetu pronađoh zanimljiv životopis ovog Ljubuškog fratra. Podrijetlom je iz muslimanske obitelji. Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690.) bio zarobljen u Dalmaciji, pa je njega, kao dječaka, ostavio kao jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. Dječak je to vrijeme proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao nazad franjevcima. Kršten je u zaostroškom samostanu u 17. godini i svoje ranije ime Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. U Zaostrogu je završio samostansku školu, a novicijat je započeo u Našicama. Studirao je u Italiji. Kao profesor je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Objavio je djelo u stihovima Pisna od pakla (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u »hrvatski jezik i pivanje«. Autor je i jedne latinsko-hrvatske gramatike.
Usput, priznajem da mi je kompozicija gornje fotografije pomalo čudna. Ni kriv ni dužan, spomenuti Fra Lovro, skoro tri stoljeća nakon svoje smrti nađe se stiješnjen između crkvenog tornja i ogromne građevinske dizalice. Možda je Lovro poveznica duhovnog (crkva) i moderno-naprednog (dizalica), ne znam. Znam samo da ovoliku dizalicu oooodavno ne vidjeh da nešto radi u mome gradu. A on je višestuko puta veći od Ljubuškog!
Iz Ljubuškog smo izašli prema istoku cestom koja, em ide uzbrdo, em vrlo, vrlo, vrlo gustog prometa, em sunce prži li ga prži. Ovo oličenje biciklističkog pakla trajalo je nekih kilometar i pol kada smo na raskrižju skrenuli desno. Skretanje lijevo je bio za Međugorje, i ono je bilo puno zanimljivije ostalom prometu od ove naše ceste. I uzbrdica se izgubila, tako da nam je na našoj, sada uglavnom vodoravnoj, cesti od navedenih epiteta ostalo samo jarko sunce. Sve u svemu, kako je bilo, ovo je fest podnošljivo.
"Opet smilje!", oduševljeno mi uzviknu suputnica, te pronađe hladovinu od par kvadratnih pedalja i stade. Detaljniji pregled spomenute kulture neočekivano je odložila SMS poruka na mobitelu. Živimo u dobu kada je mobitel Broj Jedan. Bilo što činili, mislili, radili, pričali, sve se istog trena prekida, poseže se rukom za pločicu famoznog uređaja za potragom gašenja žeđi radoznalosti što je to i tko napisao ili rekao. (Stvarno, sad mi pade na pamet, evo primjera psihološkog treninga, neke vrsti duhovne vježbe – 'ajmo (probati) ga ostaviti (mobitel) nasamo kad nam javi da smo dobili poruku, tek toliko da vidimo koliko bi mogli izdržati. Ja sam probavao, pa mi se često događala druga krajnost, nakon uspješnog suzdržavanja prvih minut-dva, a poslije, okupiran trenutnom svojom zanimacijom, potpuno zaboravim i na poruku i na mobitel)
Čim smo zastali pred tom mini hladovinom, nestalo je i ono malo povjetarca, te je sunce nemilosrdno i žestoko pritiskivalo svojim zrakama. Pri promatranju gornjeg snimka teško se može dobiti dojam, no mrvica ove hladovine je učinilo okolnu vrućinu više nego podnošljivom.
Trebat će mi neko vrijeme da se naviknem na to smilje, jer kada sad ugledam ogoljenu njivu iz daleka, prije dobijem dojam neke fatalne pošasti, nego kultiviranog uzgoja.
Prvo smo naišli na parkiralište, ogromno, s masom auta a bilo je tu i autobusa. Zatim na rampu na cesti a pored nje mala kućica, a ispred kućice podugačak red. Očigledno naplata ulaza. Stadosmo i mi u taj red (zajedno s biciklima) te pri plaćanju ulaznica (5 KM/osobi) upitah možemo li biciklima. Kamen mi sa srca pade kad dobih potvrdan odgovor.
I tako mi krenusmo, na biciklima, u svojevrsni park prirode. Pri prvom pogledu na slap Kravice ostadoh bez riječi. A i moja suputnica.
Valjalo nam se cik-cak nizbrdicom spustiti do slapova. Sav ustreptao od uzbuđenja prestadoh, ne samo pričati, nego i razmišljati. Ni od moje suputnice nije dopirao nikakav glas, pa mi se čini da je i kod nje bilo slično stanje duše.
Suprotno očekivanju cesta se uputila suprotno od slapova. Nije me to zabrinjavalo jer sam znao da to čini samo da dobije na prostoru, pa da se lakat krivinom okrene u suprotnom smjeru. Ta cesta, tek sokak ako sudim po širini, samo je u početku bila odjevena asfaltom, da bi kasnije bila kaldrmirana kamenim pločama. Malo, tek za tren, to me razočarah, jer sada slijedi drmusanje tokom vožnje, no ubrzo pomirljivo prihvatih tako kako je, jer su moji senzori imali pametnija posla od promatranja truckanja po kaldrmi.
Rijeka Trebižat je tisućama tisuća godina izdubila sebi put prema moru u hercegovačkom kršu napravivši sebi svojevrsni kanjon, dolinu ili nešto između. Puno, ali puuuno brži u svom poslu bijaše čovjek koji je dovde dovukao simbol moderne današnjice –auto cestu. Možda i zbog toga što se smatra vrhunskim simbolom današnje civilizacije, ta auto cesta dobi osjećaj bitnosti i veličine, što opet, izazva pojavu razmaženosti, pa nikakve veće uzbrdice, nizbrdice, a ni krivine, kao prava super-zvijezda, ona ne podnosi. Oni racionalni, uz prezrivo odmahivanje rukom na ove moje tlapnje, bi rekli da je to iz praktičnog zahtjeva za velikim brzinama prometa, pri čemu nema mjesta pretjeranom krivudanju i strmom penjanju i spuštanju.
Bez obzira što tomu razlog jest, uglavnom spomenuta auto cesta elegantno mostom preskače ovu rijeku i njen kanjon.
Oni ekstremni ekologičari bi ovaj most odmah nazvali ekocidom, no meni, priznajem izaziva divljenje. Biti će mi još ljepši, ako za par godina ponovo navratim do ovog mjesta, kada će pozeleniti i tlo oko mosta. Pored toga što razasuta zemlja oko njega odaje nedavnu njegovu gradnju, meni nagrđuje sklad između građevine i okoliša. Što ćeš, još se nije rodio koji je svakog zadovoljio!
To moje zbrkano pretakanje sa sobom u meni prekide mi moja suputnica koja dobi želju da me ovjekovječi ovdje na ovom mjestu. Iako se baš ne volim nalaziti ispred objektiva jer se smatram potpuno nefotogeničnim, njoj za ljubav to ovaj put učinih. Pa vi sad zaključite je li ja bijah u pravu, ili ona!
Kad već spominjemo tu fotogeničnost, meni je slijedeća situacija bila bitno povoljnija. Iako su na ovom mjestu gornja i donja fotografija jedna iza druge, između njih se odvija poduže tandrkanje po navedenoj kaldrmi. Nakon lakat krivine, krenusmo se sad približavati slapovima. Od zelenila ga nismo vidjeli, ali smo ga čuli a i osjetili (valjda zbog toga što smo znali prema čemu idemo). Tu su se još motali pješaci, u oba smjera, kojima smo pri obilaženju morali posvetiti i nešto naše pažnje. Sve u svemu, dobi osjećaj zatečenosti kada nizbrdica prestade (Zar već!?), a onih posljednjih 2-3 metra visinske razlike do vode Trebižata trebamo prijeći – stepenicama!
Sad je izašla na vidjelo jedna od niza prednosti ovakvog putovanja. Ja, kao kavalir, jednostavno sam, prvo svoj, a potom i njezin, uzeo bicikl pod ruke i ho-ruk – prenio ih niz stepenice.
Tek koji metar udaljen od stepenica smjestio se most, pješački preko smirene vode.
Friško je bio napravljen, sudeći po daskama od čega je sklepan. Hodajući po njemu odavao je dojam čvrstine i stabilnosti, mada je na prvi pogled izgledalo suprotno. Jasno da smo pregurali bicikle preko njega, izazov je bio golem, pa mu je bilo teško odoliti. Osim toga s druge strane mosta bila je poveća ravna čistina s nekim "ugostiteljskim objektima", pa smo ih odredili kao bazu iz koje slijedi obilazak slapova.
Sretnu i zadovoljnu, sa sladoledom u ruci, smjestio sam suputnicu u sjeni suncobrana, a ja krenuh u obilazak slapova.
Ah, konačno!
Konačno velim, ne samo zbog prošlogodišnjeg odgađanja. Za slap Kravica sam prvi put čuo još davne 1983 godine dok sam vojevao vojni rok u Puli. Tada sretoh ovdašnjeg lokalca, iz Studenaca, sela tek kilometar dva odavde, koji mi reče što u njegovom kraju ima. Ta mi je spoznaja godinama čamila u mojoj duši, povremeno se javila, pa opet utihnula, da bi unazad par godina, potpomognuta slikama s neta, postajala sve glasnija i upornija ukazujući na sve veću i veću potrebu ovoga što trenutno činim – dolaska na slap Kravice.
Prema sveznajućem Google-u rijeka Trebižat duga je od svog izvora u Peć-Mlinama do svog ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo 903 mnm), tako da je de facto susrećemo pod devet imena: Culuša – Ričina – Brina – Suvaja (Posušje) – Matica – Vrlika (Imotski) – Tihaljina – Mlade – Trebižat /Ljubuški). Kravica je slap u Bosni i Hercegovini, a nalazi se 10 km od Međugorja, u mjestu Studenci kod Ljubuškog. Nalazi se na rijeci Trebižat i ima širinu od 120 metara i visinu od oko 28 metara. Nekoć su uz slap bili aktivni mnogi mlinovi i stupe za valjanje sukna.
Eto sad i ja saznadoh da smo jutros, na početku ovog putovanja, kad smo u Kamenmostu na Imotskom polju, prelazili Vrliku, mogli fino rijekom do ovih slapova. Samo bi tada morali tunelom, prirodnim, ali i vodenim, ispod brda.
Ipak mi je draži ovaj biciklistički način putovanja po suhom!
Slični slapovi ranije već viđeni - Krka, Plitvice. A opet izazivaju ushit i uzbuđenje kao da je prvi put. Buka vodopada, miris svježe, čiste vode, izmaglica na suncu… bilo da se promatra iz blizine, bilo iz daleka.
Za razliku od spomenutih Plitvica ili slapova Krke ovdje je legalno i potpuno slobodno plivati, kupati, šetati se okolo, iza i ispod slapova. Poseban i nezaboravan gušt. Obzirom da mi godine i zdravstveno stanje raspiruje iracionalni strah od hladne vode, što se kupanja tiče, dostatno mi je bilo umočiti prst u vodu, što ne umanjuje navedeni gušt. Umjesto sebe, snimih svog svojevrsnog kaskadera koji će me, iako on toga nije svjestan, zamijeniti u "opasnim" scenama.
Iako se čini da je dob još uvijek mala da bi se kasnije sjećalo, no jedno je dijete od svoga oca nagrađeno nezaboravnim elementom sretnog djetinjstva u obliku vožnje kajakom na mirnim vodama jezerceta formiranog nakon slapova.
Činjenica da je Bosna s Hercegovinom multikulturalna sredina ponekad se pojavi u sasvim neočekivanom obliku.
Ljepota, čari i ugoda ovog mjesta moguće je guštati na bezbroj načina, pa zašto ne bi to bilo u obliku popodnevnog dremuckanja.
Tipičan ovdašnji smisao za improvizacije, na rubu neozbiljnog, izgledao mi je u obliku pješačkog mostića.
Po povratku s obilaska, kad je došao red na moju suputnicu, tamo gdje se ona častila sladoledom, ja sam to učinio pivom. Hladnim! Pri tome prozborivši koju s ugostiteljskim radnikom , saznadoh da ovdje nije cijele godine ovako idilično kao preko ljeta. U proljeće, kada se snjegovi sa planina, od Posušja pa do Ljubuškog tope, vode u Trebižatu bude višestruko više nego danas, te vodostaj bitno poraste.
To znači da sve ovo ovdje biva poplavljeno a nerijetko nešto od toga i bujicom odnešeno. Eto, zbog toga mi onaj most, kojim smo biciklima prešli rijeku, izgleda svjež – jer se svake godine obnavlja.
Negdje pročitah da djetinjstvo prestaje onda kada lokva vode na stazi umjesto prilike postane prepreka.
Sjetih se sebe od prije pola stoljeća promatrajući dječaka kako se živo igra sa dva štapića prskajući svojevrsni kajmak od ultra prljave vode. Sjetih se, rekoh, jer je bio poseban gušt nakon ljetnog pljuska istrčati van te bosih nogu gacati po baricama na asfaltu, ugrijanih od još uvijek toplog asfalta. Još ako je tu i društvo, pa slijede prskanje jedno drugo vodom iz tih barica, (dječjoj) sreći kraja nema!
Još dok sam planirao ovo putovanje, gledajući u karte ili u Google Earth, falilo mi je nekakvog puta, staze barem u dužine od par kilometara da se dovučemo na cestu Ljubuški – Prud –Vid, tako da što prije i što kraće dođemo do Metkovića. Jednostavnije rečeno da se ne trebamo vraćati nazad, skoro do Ljubuškog, pa preko Čapljine doći do tog Metkovića. Sreći mojoj kraja nije bilo kad mi je konobar, kod kojeg dobih ono pivo, objasnio kako izvršiti moj naum.
Trebalo je stotinjak metara gurati bicikle uskom, jako uskom i strmom, jako strmom stazicom.
Kad nam je, od guranja bicikla s opremom, duša već izašla na nos i ozbiljno prijetila da će i njega napustiti, staza nestade, a umjesto nje nađosmo se na širem, ravnom parkiralištu. Od tog parkirališta je išla cesta, bolje rečeno sokak, no asfaltiran.
Sretan što smo se našli na kakvoj-takvoj suvisloj prometnici, prihvatio sam s mirnoćom uzbrdicu, mada je bila dosta strma. Okolna makija je bila nekih 2-3 metra visoka, tako da nisam mogao ni blizu vidjeti kuda idemo niti se orijentirati.
Iznenada, potpuno neočekivano makija se povuče i ugledasmo cestu, pravu cestu, sa crtom u sredini do koje nas je ovaj naš sokak doveo. Iako je nama izgledala raskošno široka, duga baš i nije nešto, jer s naše desne strane ona jednostavno – nestade.
S druge strane, gdje smo mi skrenuli, odmah smo se našli na mostu, točnije nadvožnjaku koji je prelazio preko auto ceste.
Ne izdržah, te snimih taj pojam najsuvremenije od svih suvremenih prometnica koja se našla ovdje u ovom hercegovačkom bespuću.
Da stvarno izgleda pravo bespuće bilo je dovoljno odvratiti pogled od te suvremene prometnice u stranu i malo u daljinu.
Ono zlokobno ogoljeno, žućkasto smeđkaste boje, na gornjoj slici je plantaža smilja, ranije već spomenutog. Mislim da vam je sada jasno zašto mi uzgajanje tog bilja, gledano iz daleka, izgleda više kao neka pošast, katastrofa, nego kao suvremeni uzgoj te ljekovite biljke.
Ova naša raskošno široka cesta preko auto ceste, koliko je bila duga prije, toliko bi duga i nakon nadvožnjaka. Široka se cesta stopi u dva uska, ali ipak asfaltirana sokaka. Gdje sad, lijevo ili desno. Lijevo, tako je rekao konobar, barem mislim da jest.
I skrenusmo mi lijevo. Ona visoka makija ponovo obgrli ovu našu prometnicu, tako na ne vidjesmo idemo li pravim putem ili ne.
Gore, dole – gore,dole… Razvukla se ova neizvjesnost, a uz to još od slapa počeo je puhati dosta jak, iako topao vjetar. A ne volim vjetar. Ne samo zato što smeta i koči, kad puše u lice, nego mi nekako isisa energiju, snagu, pa brzo klonem osjećajući vrelinu na licu.
Vrelinu sam već osjećao, i to ne toliko zbog vjetra, koliko zbog neizvjesnosti da li smo na pravom putu!?
Konačno nekakvo naselje. Kuće raskošne, sa istom takvom okućnicom, no nigdje nikoga. Konačno smo naišli na neku ženu koja je uređivala cvjetnjak oko kuće. Kad je shvatila kuda smo nakanili na opće moje zaprepaštenje reče nam da smo oho-ho zalutali, te da se trebamo vratiti nekih 2-3 km nazad.
Katastrofa!!
Smučilo mi se, mada to nisam svojoj suputnici nikakvim znakom pokazao. Pa zar opet ono gore-dolje…
A ništa, što se mora nije teško. Biće da nisam dobro slušao ili zapamtio što mi je onaj konobar govorio. Sebi sam htio od muke nos odgristi kad mi je do svijesti doprla spoznaja da u bisagama imam printanu kartu sa Google Earth-a uz pomoć koje bi ispravno skrenuo, a ovako…
No, mukama nije kraj!
Opet neka raskrižja bez ikakvih putokaza i oznaka, pa smo dva puta morali u potragu za lokalcima da ne bi ponovo zalutali. To me zbunilo do krajnjih granica da nisam imao više pojma skrenuti lijevo ili desno kad smo konačno izašli na traženu prometnicu.
Toliko puta smo išli lijevo - desno, tamo - amo, da mi se pojavila dvojba da li smo već nekim lokalnim putovima ušli u Hrvatsku ili ne.
Kao pravom čovjeku koji poštuje sustav, pojavila mi se tjeskoba, pritajeni strah da sam – ilegalac koji na nedozvoljen način prelazi državnu granicu! Odmah mi je svijesti došao prizor skeniranja osobnih karata kad smo jutros bili na graničnom prijelazu. Znači, imaju (ONI je li), zabilježeno kad sam izašao iz Hrvatske a nemaju kad sam ponovo ušao. Dakle slijedi bjesomučna potjera za okorjelim ilegalcima (moj je iracionalni strah radio punom parom).
Stoga, iako zdrava logika nalaže skretanju lijevo, rekoh da skrenemo desno. Nigdje kuće, naselja, nigdje vozila da pitam gdje smo. Vozim i zvjerlam lijevo desno u potrazi bilo kakvog znaka koji će mi reći gdje smo (Bože, daj mi znak, bilo kakav!). Već mi je pomalo muka od neizvjesnosti, lice mi gori od muke, vjetar i dalje puše.
Dok u sebi proživljavam buru, moja suputnica lepršavo i opušteno vozi. U jednom trenutku poželi predah te stadosmo. Stadosmo ispred nekog džambo plakata. I dalje s burom u glavi više gledam nego što vidim što je na tom plakatu.
I tada vidim!
Dobio sam ono što sam želio! Znak koji mi kaže gdje sam. Sad mi je jasno da smo još uvijek u Bosni i Hercegovini. Trebamo se, dakle, vratiti nazad (trebali smo ipak skrenuti desno na ovu cestu) do graničnog prijelaza Vid i nastaviti prema Metkoviću.
Ali nešto drugo mi se tog trenutka motalo po glavi. Kako smo BAŠ stali ispred ovog plakata!?
Oni krajnje racionalni bi rekli slučajnost, sreća. No, meni se čini da nije samo to. Kako u slučajnosti baš mnogo ne vjerujem, naročito u ovakve kad je (matematička) vjerojatnost događaja mizerno mala, skoro nula.
Biće da je nešto drugo posrijedi!
Same od sebe, bez svjesnog pokreta, oči su mi se podigle ka još uvijek plavom nebu te nijemo rekoh „Hvala!“ Onom gore. Teško da će mi netko uspjeti objasniti da ovaj znak nisam od njega dobio.
Posebno obodren, ozaren do krajnosti, spokojan i rasterećen od neizvjesnosti i zlokobnih pretpostavki, lepršavo okrenuh bicikl i krenuh prema tom famoznom graničnom prijelazu.
A prijelaz u sredini ničega – tek proširena cesta sa dvije zgrade „njihovom“ a potom i „našom“ sa po jednim službenikom. I prvi i drugi su samo dokono mahnuli rukom na naše pokazivanje osobnih, onako ovlaš, kao da se ljute što im prekidamo meditaciju.
Ali čekaj malo!
Dobro što je to „njihov“ uradio, ali zašto „naš“!? Pa zar nije trebao skenirati naše osobne tako da tamo negdje u centralnom računalu ostade zabilježeno da su se, nakon jutrošnjeg izlaska iz „Lijepe naše“, Gosp i Gđa Biciklist opet uredno vratili!? Ovako se zna da smo izašli, a Bog te pita kad, ili još bitnije KAKO su se vratili? Možda ilegalno, ha!
Ovaj moj unutrašnji gnjev, postupno sam počinjao shvaćati, bio je posljednji pokušaj spašavanja zadnjeg zrnca dostojanstva pred samim sobom. Red je da si konačno priznam – napravio sam slona od ništa! Bez veze sam se zatrovao svojim strahovima, u kojima sam se za trenutak osjećao kao onaj glavni lik u Kafkinom Procesu.
Nakon graničnog prijelaza slijedila je nizbrdica pri kojoj su nam se ukazali prvi obrisi Neretvanske doline.
Dok se još ne spustimo u nju, valja nam proći kroz mještance pod imenom Vid.
Prema internetu Vid je naselje u Hrvatskoj, tri kilometra udaljeno od Metkovića, te je njegovo najveće prigradsko naselje. Izgrađeno uz obalu rijeke Norin, desne pritoke rijeke Neretve na mjestu nekadašnjeg rimskog grada Narone. Na nekadašnjem antičkom forumu danas se nalazi Arheološki muzej Narona sagrađen na samim ostacima hrama.
Nekakve ostatke građevine i ja primijetih te ih snimih. Sad, da li ostaci nekakvog Rimskog hrama ili su nešto drugo ostade nerazjašnjeno.
Onaj dosadni, uporni vjetar nije si ni trenutka uzimao mira. Stalno je puhao, te uz pomoć umora i, na posljetku, gladi, rastjerao je onu moju lepršavu lakoću vožnje nakon „Nebeskog znaka“. Zamijenio ju je tjeskobni iscrpljeni osjećaj umora u stilu "Svega mi je dosta!"
Da smo gladni shvatili smo tek kad smo stali i izvadili naše ostatke rezerve hrane. Podijelili smo je kao partizani posljednju cigaretu, do posljednje mrvice. Metković se već nadzirao ispred nas, izdržat ćemo valjda do njega.
Slijedili su zadnji metri spuštanja u dolinu. Prije ulaska u dolinu valjalo je mostom prijeći taj Neretvanski rukavac zvan Norin.
Na mostu sam se okrenuo unazad te snimio mjesto u čijoj se sredini isticala crkva sv. Vida po kojoj je i dobilo ime.
Do samog Metkovića valjalo je još proći cestu ravnu kao strijela. Uz samu cestu se stisnuo kameni nasip. U prvi mah mi je izgledao kao nasip stare uskotračne željeznice – ćire, no bijah toliko umoran da mi se nije istraživalo. Radije bih što prije u Metković.
A zašto Metković? Što je u njemu tako važno!?
Prav za prav, ništa.
Prvobitni plan je bio da se večeras skrasimo oko slapa Kravica i da tamo prenoćimo, no, kako smo obilazak njegov završili nešto prije 3 poslije podne, odlučili smo put nastaviti dalje do tog famoznog Metkovića. Tamo bi pronašli neku kućnu radinost i za male pare prenoćili. Lijepo zamišljeno, no teže za ostvariti.
Glavnina grada je s onu stranu i željezničke pruge i Neretve. Dakle prvo preći prugu.
Iako postoji nadvožnjak koji tu prugu preskače, onako umornom i iscrpljenom bilo mi je dosta uzbrdica, pa sam izabrao lokalni podvožnjak. Bio je onizak, samo za aute, te je zbog svojevrsne klaustofobičnosti posebno zanimljiv za provući se.
Nakon savladane pruge na red je došla Neretva. U Metkoviću nema pretjerani broj mostova preko te rijeke, tek jedan, pa je izostala muka izbora.
Kako je, dakle, jedan jedini most, stoga je prometna gužva na njemu bila propisno velika, pa smo izabrali onaj dio mosta za pješake. To je ta vještina preobražaja bicikla – kada treba može biti prometalo, no u drugom slučaju se (skoro) utopi među pješake.
A u gradu – džungla na asfaltu. Toliko vozila toliko ljudi, trube, viču, galame… Nakon one pustopoljine u kojoj smo zalutali, poslije vožnje po praznoj cesti sve do Vida, ovo mi je bio pravi šok.
Pokušavao sam to skriti od suputnice, no meni je bio svega dosta! Samome sebi sam se čudio otkud toliki nedostatak snage, otkud tolika malodušnost. Zar sam već toliko ostario da mi prvi dan putovanja ovako završava. Kako li će tek biti sutra, prekosutra, kad sam danas ovakav smrvljen!? Je li to zbog nedostatka kondicije, ili zbog vrućine, ili zbog vjetra? Ili sve skupa?
Dok sam ja u sebi jalovo pretakao iz šupljeg u prazno, vedra, vesela i poletna (kako još uvijek može tako!?) moja suputnica se raspitivala o turističkom uredu. I pronašli smo ga, no bio je (a što drugo nego) zatvoren. Zastala je tek za trenutak, no već sekundu poslije je jednako razdragano, puna vjere i elena, krenula u potragu za hotelom. Vukući se kao prebijena mačka, i ja za njom.
Našli smo ga! Sreća pronalaska je trajala taman toliko koliko je trebalo vremena doći do spoznaje o cijeni prenoćišta – 490 dlakavaca ukupno!
Ni to je nije nešto posebno izbacilo iz takta, jer je tren poslije došla do informacije da na izlazu iz grada, prema Opuzenu, imaj još jedan hotel.
Sjedaj na bicikle i uz veliku prometnu gužvu (na glavnoj smo magistrali sjever-jug) vozi ka Opuzenu.
Što zbog gustog prometa, a što zbog umora, ta potraga za drugim hotelom mi se razvukla k'o gladna godina. U rijetkim trenucima povoljnih okolnosti, kada nisam morao paziti na vozila koja me pretječu (a iz suprotnog smjera istovremeno dolaze druga), bacio sam na trenutak čežnjiv pogled na lokalnu cestu s druge strane Neretve. Umjesto da se ovdje gužvamo sa ovim prometnim kaosom, trebali smo Metković poslati k vragu, te umjesto u njega uputiti se tom lokalnom cestom na jug, i negdje na zgodnoj livadici podići šator.
Kao što već rekoh, ova potraga za drugim hotelom mi se razvukla do nesuđenih granica. Kad smo ga našli izgledao je kao da još uvijek živi u siječnju – nigdje nikoga, ni osoblja, ni gostiju, ni kučeta, ni mačeta. Dok sam se skrasio u hladovinu moja se suputnica dala u potragu za bilo kojim oblikom života u njemu. Ta je potraga dobrano trajala, pa sam imao prilike promatrati spoj dvaju kontrasta. Ovaj mirni, beživotni ovdje oko hotela, te pedesetak metara dalje, onaj životni na magistrali, gdje se sva sila prometala u oba pravca svojski trudila pri prikazu živosti.
Iz tog promatranja me natrag u realnost iznenadno vratila moja suputnica sa jednim odrješitim „Idemo!“ Tek na moje inzistiranje mi je priopćila da bi nas luksuz noćenja u ovoj Pale-sam-na-svijetu-sredini koštao 440 kuna.
Uzalud potošismo i vrijeme i energiju, pomislih, ali ne rekoh. Bilo mi je dovoljno što smo riješili jednu dilemu, a sada idemo ka drugoj.
Pri povratku uhvatih trenutak prazne ceste te snimih red oleandra sa suprotne strane ceste.
Nakon kraćeg zaustavljanja u jednoj od trgovina u gradu radi opskrbe rezerve hrane i pića (tko zna gdje i kako ćemo večeras noćiti!?), pređosmo opet Neretvu, provukosmo se ispod pruge, te nastavismo put juga paralelno s njom.
Mir, tišina, svakih sto godina naiđe pokoji auto. Da se kraj dana opasno ne približava, da nisam tako iscrpljen, da… mogli bi produžiti ravno do mora. Ovako se iz razdraganog oduševljenja krajolikom treba vratiti u okrutnu realnost i smisliti nešto pametno.
A što to?
Teorijski, izgleda jednostavno. Pogledom pronaći dobro mjesto na livadi pored kuće, doći domaćinu, krajnje prijaznim glasom upitati za podizanje šatore, on će pristati i to je to. Teorijski kažem, no praktično je malo drugačije („Teorijski gledano nema razlike između teorije i prakse, no praktično gledano ta je razlika ogromna.“)
Dosta stvar kompliciraju i iracionalni strahovi, pa i ono što je beznačajno najednom poprima obrise nepremostive prepreke.
Prijedlog noćenja na divlje, daleko od kuća, na obali Neretve, moja je suputnica kategorički odbila ne dozvolivši mi ni da prijedlog iznesem do kraja.
Prvo naselje nakon Metkovića je bila Kula Norinska, s naše strane odabrana kao ozbiljni kandidat za pronalaženje famoznog mjesta za konak.
Ili smo bili previše izbirljivi, ili su se kuće u mjestu zgurale, stisnule jedna uz drugu, uglavnom prođosmo mi tablu mjesta dijagonalno prekriženo crvenom trakom, a da nismo pronašli tu zgodnu livadicu. Zbunjenost da smo prošli tu Kulu Norinsku, a mjesto za konak našli nismo, trajala je kratko, tek toliko da se dokotrljamo do slijedećeg mjesta, par stotina metara udaljenog – Krvavac
Ulazimo mi dakle u to mjesto, jedno drugog bodrimo, stvaramo razno-razne kombinacije kako pronaći što tražimo, i jedna mi misao bljesnu iznenadno, sama od sebe – a zašto ne probamo doći do crkve. Nisam imao vremena sam s sobom pretakati odakle mi to, već sam pogledom po mjestu tražio toranj crkve.
Mjesto se sabilo, stislo na padini brda, pa je, gledajući ovako s ceste, iz daleka, bilo jasno da će u samom mjestu biti teško pronaći par kvadratnih metara livade, i to ravne. Umjesto livade sam ugledao čovjeka i ženu koji sjede ispred crkve. Žmirkajući svojim, već poznim očima koji bistrinu okoliša nastoje uočiti kroz naočale +3,25, činilo mi se da je čovjek, ili mladić, odjeven u bijelo – dakle ministrant ili neko crkveno lice. Slamka spasa!
Valjalo se sada nekako dovući do crkve. Na kraju je to baš tako doslovno i bilo jer su uske uličice bile tako uske, da su se svele na pješačke staze (na donjem snimku je prikazana proširena verzija). I ne samo da su bile uske, nego su bile i strme, jako, jako strme.
I sad slijedi nešto nevjerojatno!
Parkirali smo bicikle i dok je moja suputnica ostala odmarati, prišao sam onim dvoma ispred crkve. Strpljivo sam čekao da završe svoj živi razgovor, a kad su me primijetili i utihnuli izrecitirao sam svoj monolog – mi smo ti i ti, putujemo tamo i tamo, molimo za malo ravnog tla rada podizanja šatora u kojemu bi prenoćili. Čovjek u bijelom (ispostavilo se svećenik) reče mi da ovdje oko crkve nema ni ravnog ni travnatog tla, ali"tamo gore" kod druge crkve ima koliko hoćemo. Onako umornom i iscrpljenom, isti tren mi se zacrnilo pred očima čim sam čuo to "tamo gore“ (oh, neee, zar još treba uzbrdo!). Tračak svjetla toj mojoj zacrnjenosti dade žena koja je do tada mirno slušala naš dijalog.
"Pa mogli bi do mene!", reče žena, očigledno i sama zatečena svojim prijedlogom. Da je zatečena, pokazala je opreznim ispitivanjem "ako mi (moja suputnica i ja) nemamo ništa protiv, te ako se Velečasni ne bi ljutio!" Nas dvojica, zbunjeni njenim iznenadnim upadom u razgovor, u čudu je pogledasmo! Tren poslije s velikim naporom glumio sam ravnodušnost, dok su se njih dvoje raspravljali da li da ili ne kod nje. S velikim naporom velim, jer mi se nakon iznenadnog oduševljenja, pojavio strah da će se žena predomisliti, pa će se moje oduševljenje ugasiti i prije nego se rasplamsa kako treba.
Srećom, nije se predomislila, pa sam se slavodobitno, kao da sam oslobodio Sarajevo, vratio do svoje suputnice da joj priopćim da je ta "sitnica" oko noćenja riješena. Ostalo je još odslušati misu, jer je žena radi nje i došla.
Smirivao sam postupno, polako buru u duši, spokojan i zadovoljan postignutim rješenjem. S tom smirenošću neki pojmovi su mi se postupno slagali, svaki na svoje mjesto. Bilo je deset do sedam, misa počinje u sedam. Žena, naša domaćica, došla je dosta ranije pa je zajedno s župnikom sjela na klupu ispred crkve, pretakajući "tekuću problematiku". U tom pretakanju sam ih ugledao dok smo prilazili mjestu.
Potom sam primijetio kako ljudi dolaze, očigledno na misu, pa predložih svojoj suputnici da ovu današnju mi svojom prisutnošću obilježimo kao ne svakidašnju. Uostalom red je zahvaliti Onom gore što nam je neočekivano pomogao. Danas drugi put! Čime smo to zavrijedili!?
Da li zbog euforije u mojoj duši nastale zbog tog poziva na konak, ili zbog posebne prisnosti kojom je ovo malo ljudi u crkvi zračilo, ne znam. Znam da mi je ta misa u toj skromnoj crkvi zajedno s tim malobrojnim ljudima u njoj bila posebno meka, topla, sa dojmom veze za zajednicu i za Onog gore jačom nego u nekoj spektakularnoj katedrali.
Koji tren prije početka mise, dok smo još svi bili vani, snimih mjesto i njegovu okolicu promatrano ispred crkve. Mjesto koje je neočekivano dobilo poseban položaj u mome doživotnom pamćenju.
Nakon mise slijedili smo ženu kao pas voljenog gospodara. Nakon upoznavanja s njenim mužem, došli do kuće. Slijedila je večera uz opušteno čavrljanje, tuširanje, presvlačenje i lijeganje u krevet. Fin, mekan, topao.
Ni dan-danas mi nije jasno kako sam uspio zaspati sa tolikom burom u glavi. Burom koja je nošena svim današnjim događajima i doživljajima. A bilo ih je previše i za deset dana, a kamo li za jedan jedini dan.
Nastavak ove priče pogledajte i pročitajte ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji