Marketing
Od Kravice do Hvara I dio
Slike s ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu prvog dana putovanja možete vidjeti ovdje.
Mapu drugog dana putovanja možete pogledati ovdje.
Mapu trećeg dana putovanja možete vidjeti ovdje.
A jutros je krenulo tako dobro…
Bio je treći dan ovog putovanja. Na samome rogu otoka Hvara, u mjestu Sućuraj izgledalo je kao iz bajke.
Sunce je bilo iza nas osvjetljavajući nam put kao najmoćniji far. Mir, tišina, ni daška vjetra. Par minuta prije sedam već smo bili na biciklima. Mediteranski mirisi, ovi od noći, nošeni jutarnjom svježinom dražili su nam nosnice. Netom prije uzbrdice, a isto tako nakon zadnjih kuća na livadi pokraj nas spazili smo zeca. Pravog, pravcatog divljeg zeca. Iako plahog karaktera, stava da se u svemu i svačemu krije opasnost, iz nekog, samo njemu znanog razloga, nas dvoje na krcatim biciklima nismo dobili takav status.
Iz samo njoj znanog razloga, automatika moga fotoaparata nije dijelila naše oduševljenje dugouhim, te ga je potpuno ignorirala fokusirajući se radije na zahrđalu ogradu.
A onda je krenula uzbrdica…
U početku nas je euforija prekrasnog jutra držala dosta snažno, potpomognuta još uvijek dugim sjenama hladovine na cesti.
No, malo po malo, postajalo je sve toplije i toplije, bez obzira što su te hladovine bile ponekad i raskošno obilate. U početku kao zlokobni, iako magloviti mig iz podsvijesti, ignoriran od svjesnog razmišljanja, no postupno se sve jasnije i jasnije nametala spoznaja: "Ide teško, sve teže i teže!"
Za razliku od mene, koji sam prvi dan, prekjučer, izgurao sa subjektivnim osjećajem mučne težine, izgleda da mi je takav dojam ovaj put suputnica stekla. Zadihana, zastajkivala je sve češće i češće i sama se, valjda, čudeći što je na ovom otoku drugačije nego prošlih dana na kopnu kada su se ovakve, pa i teže, uzbrdice sa lakoćom savlađivale.
Ta zastajkivanja, u početku kraća, tokom vremena su se postupno sve više i više produljivala, da bi u konačnici dobile status pravog, podužeg odmora.
Vrijeme na tim odmorima sam iskoristio snimajući okoliš, i očima, a i fotićem.
Autokamp je od samog mjesta udaljen 4 km. Ti kilometri su nas još sinoć uvjerili da se luksuziramo privatnim smještajem. Umorni od jučerašnje vožnje, nije nam se dalo tandrkati po tim kilometrima, za koje smo ispravno pretpostavljali da nisu ravni. Sad, odmarajući u ovom od nizu odmaranja, imali smo barem pogled iz daleka na sinoć odbačenu mogućnost noćenja.
Cesta, ova kojom se sve više i više odmaramo, a sve maje i manje idemo, penje se sjevernim obroncima otoka, pa nam je s desne strane pogled na Hvarski kanal i kopno preko puta njega.
Promatrajući kartu ne mogu točno sa sigurnošću odrediti o kojemu se mjestu radi. Da li je to Živogošće ili Igrane ili neko treće, ne znam, pa ako netko iz ovog snimka prepozna o čemu se radi, neka mi javi.
Postajalo je sve toplije i toplije. Hladovina se smanjivala, ponizno se povlačeći pred vrelinom sunca. I sam sam se iznenadio toj vrelini, pa tek je prošlo osam! No totalna mirnoća jutra sa potpunim izostankom bilo kakvog povjetarca, odavala nam je razlog zbog kojeg ovaj otok krasi epitet najsunčanijeg, a tome i najtoplijeg.
Moja mi je suputnica sve češće i češće mrzovoljno otpuhivala i istom učestalošću zastajkivala radi hvatanja negdje uz put izgubljenog daha. Cesta po kojom se (manje) krećemo i (više) zastajemo, postupno je, za nju, postajala najgora cesta na svijetu. Nigdje odmorišta, nigdje klupe, o kantama za smeće da ne govorimo! Nigdje čak ni prostora za suvisli predah, pa to moramo činiti na rubu asfalta, uz stalnu zebnju neće li nas kakav šleper silom maknuti u makiju uz cestu. A i to sunce prži kao da je sudnji dan, da barem malčice nešto pirne, puhne…
Suzdržavao sam se od komentara, iako je sve to bilo uglavnom pretjerano, ako ne i netočno. I kod jučerašnje ili prekjučerašnje vožnje bilo je dionica za koje bi mogli koristiti isti opis, pa ipak nismo ih doživljavali ovako negativistički kao ovu sada. Dakle, očigledno jutrošnji doživljaj poteškoća je drugačiji od prethodnih dana.
Ponadao sam se da bi uzrok tomu bili prazni želuci. Naime, u cilju što ranijeg kretanja, odrekli smo se jutrošnjeg doručka, pa je ova uzbrdica, uz nalijevanje tekućine, uzrokovala pojavu ničega u probavnom traktu. Stoga predložih dužu pauzu za doručak.
"A gdje!?“, s čudnom mješavinom sarkazma i malodušnosti odgovori mi zapuhana suputnica. I stvarno, koliko god se trudio zadržati pozitivističko-optimistički stav, okolina mi nije davala baš puno konkretnog razloga za to. No, nije bilo ni vremenskog prostora za odlaganje, je mi je suputnica sve teže i teže podnosila svaki slijedeći korak.
Spas, kakav-takav našao sam u jednom neosunčanom rubu ceste. Rub je bio na kamenom ozidu, tek pola metra visine, pa se mogao koristiti kao klupa, ili kao neko mjesto za sjedenje.
"A što ako netko naiđe!?", dobih komentar na moj prijedlog,. Svatih da joj umor ne dozvoljava nastavak puta, a strah od prometala ne da prihvatiti moj prijedlog. Uz još koju dodatnu riječ nagovaranja, pri čemu sam nastojao milozvučnošću prikriti neutemeljenost onog što pričam, pristade na kraju, očigledno skrhana umorom.
Raširismo trpezu i krenusmo s objedom. Ljepotu uživanja u jutarnjoj hladovini s mediteranskim mirisima nam je za trenutak zagorčao kamion koji je morao propustiti isti takav iz suprotnog smjera. Stoga se onaj prvi zadržao ispred nas. Dok smo ga mi, iz žablje perspektive, promatrali nekako je narastao do gigantskih razmjera, te je za trenutak izgledalo da će preko nas prijeći kao preko dva komarca i ne primijetivši to. Umjesto toga, sa suzdržljivim prijekorom, vozač nam je mimikom pokušao objasniti da to što činimo nije baš lijepo. Na njegovu mimiku odgovorio sam svojom, te slegnuvši ramenima, s istovremenim pokajničkim izrazom na licu, priznao svoj grijeh (Neću nikad više, majke mi!"). Valjda je bio zadovoljan tom našom nijemom komunikacijom, pa nas je zaobišao u velikom luku, ostavivši nas u navedenom miru da nastavimo gdje zastadosmo.
Nastavivši putovanje, sa zebnjom sam si morao priznati da doručak nije bitno pomogao. I dalje mi je suputnica puhala, frktala, te sve češće i sve duže zastajkivala. Malo, po malo u svijest mi je dopirala stalno potiskivana spoznaja – nećemo daleko ovako stići!
Nakon 7 kilometara uspona i nakon sat i pol vremena pješačenja, guranja, odmaranja, stigli smo na neku vrst prijevoja.
Potpuno iznenađeni, zatekli smo čak i poooveliko proširenje u čiju smo se skromnu, ali ipak, hladovinu smjestili. Moja mi je suputnica, sa preostalim jednim jedinim atomom snage sjela, ruke previla oko nogu, glavu smjestila na koljena i – zaspala. Barem mi se to učinilo slušajući njeno tiho, monotono disanje.
Dakle, dalje ne ide!
I što sad!?
Da ideja za ovo putovanje poprimi konkretan i jasan oblik nije bilo potrebno trošiti dane i dane za stvaranje svih mogućih opcija, pretpostavljenih situacija, usputnih teškoća i njihovih rješenja. Sve je to bilo manje-više gotovo od prije, trebalo je samo nastaviti i dovršiti nedovršeno. Posjet slapu Kravica lani ostao je s onu stranu ostvarenja, kad sam u Međugorju, tek 15-tak km od slapa, odustao krenuvši kući. Dakle, tamo gdje sam stao prošle godine, trebalo je nastaviti ove. Dobro, ne baš na točnom mjestu i ne baš u istoj formaciji, jer umjesto Međugorja, ove sam godine krenuo iz Imotskog polja, a umjesto samoće, ovaj put sam dobio društvo. I to najbolje moguće, u liku svoje mi životne suputnice.
I tako smo se jednog lijepog jutra (sve, izgleda počinje „jednog lijepog jutra“) sa brda preko puta Imotskog - Perića briga kako ga lokalci nazivaju, spuštali svježe asfaltiranim lokalnim putem nekih 700 metara do navedenog polja.
Preko puta polja su se šepurili glavne znamenitosti ovog kraja, Crveno i Modro jezero, i ove godine neobiđeni s naše strane.
Danas smo planirali barem taj slap Kravica dokučiti. Da bi to učinili trebali bi dolaskom u Imotsko polje zapičiti prema istoku do njegovog kraja. Prelaskom u Hercegovinu i skokom preko brda spustiti se u Ljubuški a iza njega, nekih 15-tak km konačno opipati vodu Trebižata koji pada s navedenog slapa.
Gledajući našu gore-dolje budućnost, mogu reći da nam se danas, barem u prvom dijelu dana, smiješi u svoj svojoj vedrini. U početku, vozeći po polju, situacija je monotono ravna, što nam uopće ne smeta – naprotiv. Kasnije će bit uzbrdice (manje) i nizbrdice (puno više) pri spuštanju u Ljubuški, a o tom po tom.
'Ajmo redom!
Granični prijelaz između, je li, Europske unije i Republike Bosne i Hercegovine prešli smo u Vinjanima Donjim. Uz još uvijek prisutnu svježinu jutra, blago titranje duše zbog konačnog, dugo očekivanog puta, prelazak granice biciklom mi je bio dodatno srcu ugodniji i duši dojmljiviji. Možda mi se to čini a možda i jest tako, no kao da od osoblja na granici dobivam(o) osmjeh izvučen iz bitno većih dubina duše nego kad taj prijelaz činim(o) autom. Kad tome pridodam i spoznaju da nisam sam već da nas je DVOJE (a ne dvojica, uostalom "Samo sam čovjek luta, DVOJE uvijek nekud idu"), dojma sam, da se uspjela pronaći još veća dubina gdje se skrivaju naročito topli i srdačni osmjesi koji izlaze van u posebnim, jako posebnim prilikama, kao što je ova sada.
Iza granice isto kao i do nje. Naime, čudnim putovima povijesnih zbivanja granica između ondašnje Mletačke republike i Turskog carstva je išla istočnim dijelom Imotskoga polja, tako da to polje, koje se svojski trudi svojim izgledom pokazati i dokazati da je cjelina, neki davni ljudi podijeliše na dva nejednaka dijela. I ta podjela ostade sve do dana-današnjeg, iako mi se čini da stanovnici polja dijele stav zajedništva zajedno s poljem. A kad se i prije, a nažalost i danas, pitalo domoroce o njihovim stavovima, društvenim, gospodarskim, i kako gordo zvuči, geostrateškim. Njihovo je da šute i da rade, a "tamo negdje i netko" odlučuje o njihovoj sudbini.
Prvo dulje zaustavljanje učinili smo na kraju tog polja u mjestu Grude.
Pred samim gradom, na brdu iznad njega snimio sam crkvu. Crkva je posvećena svetoj Katarini koja se u Grudama slavi od 1895. Godine, kada je utemeljena ova župa. Crkva datira iz 30-ih godina prošlog stoljeća, kada fra Gabro Grubišić započinje gradnju ovog velebnog zdanja, koje danas mnogi s pravom nazivaju “Grudska ljepotica”.
Činjenica da su je smjestili na brdu bila nam je opravdanje što je nismo obišli.
Zaustavili smo se ispred jedne od banaka u Grudama da se opskrbimo valutom države kroz koju vozimo. Dok mi je suputnica ostala vani zajedno s biciklima, ja sam ušao u banku u kojoj je bila iznenađujuće velika gužva. "Pa gdje si do sada!", bio je komentar moje suputnice, koji Vam dovoljno govori kako se obična, prosta zamjena novca može, ako je čovjek dovoljno maštovit (ovi u ovoj banci su to bili iznad svih očekivanja) može zakomplicirati i razvući do neslućenih razmjera.
Suzdržao sam se od komentara, sretan što sam navedenu novčanu transakciju uspio privesti uspješnom kraju, te više mimikom nego riječima, rekao suputnice "Ajmo!"
Odmah po izlasku iz grada slijedi poduži uspon kojeg smo savladali bez neke veće muke ponajviše zahvaljujući jutarnjoj, a i našoj svježini. Slijedilo je blago gora-dolikanje. Malo poduže smo zastali kraj nečega što u zadnje vrijeme postaje značajka gospodarskog poduzetništva ovog kraja – smilje!
Od sveznajućeg Google-a saznadoh da je prema Homerovoj Odiseji, heroj Odisej doživio je brodolom na otoku i upoznao božanstveno lijepu Nausikaju. Tajna njene ljepote bilja je u vječnom ulju, od cvijeta koji nikada ne vene, čak ni kad se ubere. Iako je to samo legenda, poznato je da postoji cvijeće koje ne vene, čak ni kada se ubere. Riječ je o smilju, lat. Helichrysum italicum, našoj domaćoj biljci koja raste u mediteranskim krajevima, na sunčanim kamenjarima. Raste do visine od 60 cm, ima uske listiće i žute cvjetove. Tradicionalno se upotrebljava za tretiranje astme, migrene, jetrenih tegoba i kožnih oboljenja. No ono po čemu je najpoznatije i zbog čega je danas i ugroženo, je njegovo djelovanje protiv starenja kože.
Da bi se ono uzgojilo, potrebno je tlo potpuno očistiti od svega ostalog. Zbog toga, gledajući iz daleka i u ovo vrijeme dok su stabljike biljke još male, te njive izgledaju čudno i zlokobno ogoljene u odnosu na okolnu, uglavnom divlju, ali ipak zelenu floru.
Ljubuški, zajedno s poljem u kojemu je smješten je na bitno manjoj nadmorskoj visini od Imotskog polja (100 u odnosu na 260 metara), te je spuštanje u njega bitno dulje ne penjanje iz Gruda.
U Ljubuški smo ušli iza jedanaest. Sunce je već dobrano pržilo te smo prvo tražili hladovito, zgodno mjesto za poduži odmor. Zujajući po mjestu tamo-amo naletjeli smo na gradsku tržnicu. Super! Najbolje mjesto za osjetiti kako grad diše.
Preko puta tržnice debela hladovina sa klupama. Opet super, ne može bolje. Iako je do sredine dana ostalo pola sata odlučismo u ovom idilično prekrasnom ambijentu i ručati, Jest malo je rano, no obzirom da smo doručkovali jutros u šest, prije puta, usput je nalijevana tekućina raznih boja i sadržaja, uspjela isprati naše želudce.
Dok smo mi polako, s guštom pripremali našu bogatu trpezu, dama u poodmaklim godinama na klupi preko puta nas je zapodjenula razgovor s nama. Nije skrivala divljenje i zbog naše pojave, a i zbog našeg cilja putovanja. I današnjeg, a i ukupnog. Poslije smo doznali da je učiteljica u mirovini (dakle moja kolegica!) što objašnjava pričljivost i neskrivenu, iskrenu oduševljenost. Nju smo na kraju iskoristili kao tehničara pri snimanju naše grupne fotografije ručka.
Nakon objeda, odmora i spremanja, a prije nastavka putovanja, laganom vožnjom smo obišli grad. Grad nije velik, pa je taj obilazak kratko trajao.
Prema Google-u grad ima oko 5000 stanovnika i nalazi se 100 metara iznad razine mora. Pored svojih prirodnih ljepota Ljubuški je također poznat po velikoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Na raznim lokalitetima širom općine mogu se naći ostaci iz gotovo svakog razdoblja ljudske povijesti, od kojih vrijedi izdvojiti: starorimski logor u Gračinama, Humačku ploču, tvrđavu na vrhu Buturovice, te stećke u Studencima, Bijači i Zvirićima.
U prijašnje doba je Ljubuški bio i upravno središte zapadne Hercegovine, no taj status je općina izgubila povlačenjem novih županijskih granica sredinom 1990-ih. U okviru današnje zapadnohercegovačke županije se Ljubuški nalazi na njenom južnom kraju, dok je ulogu centra i središta županije preuzeo Široki Brijeg.
Prema internetu, prije pada Hercegovine pod Turke u Ljubuškom su postojali samostan i crkva sv. Kate. Samostan je, prema najstarijem spomenu, izgrađen 1435. Turci su ga srušili 1563. godine. Nakon oslobođenja od Turaka, iz poštovanja prema ranokršćanskoj mučenici, katolički vjernici koji su radili u državnim službama u Ljubuškom odlučili su 25. ožujka 1888. godine „da se na zidinama stare crkve sv. Kate podigne nova crkva“.
Iz nepoznatih razloga gradnja crkve započela je 1906. godine. Zbog nedostatka materijalnih sredstava gradnja crkve slabo je napredovala. Uz brojne probleme koje su imali graditelji, crkva je pokrivena 1912. godine. Onda je uslijedio dug zastoj. Gradnja je završena tek 1928. godine i od tada se u njoj slave svete mise nedjeljom i blagdanima. Zvonik crkve dovršen je 1940. godine.
Sad, dok pišem ove retke, na internetu pronađoh zanimljiv životopis ovog Ljubuškog fratra. Podrijetlom je iz muslimanske obitelji. Otac mu je u vrijeme austrijsko-turskog rata (1690.) bio zarobljen u Dalmaciji, pa je njega, kao dječaka, ostavio kao jamstvo, dok ne prikupi novac za otkup. Dječak je to vrijeme proveo kod franjevaca. Nakon što ga je otac vratio u rodnu kuću, uskoro je pobjegao nazad franjevcima. Kršten je u zaostroškom samostanu u 17. godini i svoje ranije ime Hasan zamijenio imenom Stjepan, a kasnije je uzeo redovničko ime Lovro. U Zaostrogu je završio samostansku školu, a novicijat je započeo u Našicama. Studirao je u Italiji. Kao profesor je djelovao u Makarskoj, Šibeniku i Splitu. Objavio je djelo u stihovima Pisna od pakla (1727.), koje je, kako sam kaže, složio u »hrvatski jezik i pivanje«. Autor je i jedne latinsko-hrvatske gramatike.
Usput, priznajem da mi je kompozicija gornje fotografije pomalo čudna. Ni kriv ni dužan, spomenuti Fra Lovro, skoro tri stoljeća nakon svoje smrti nađe se stiješnjen između crkvenog tornja i ogromne građevinske dizalice. Možda je Lovro poveznica duhovnog (crkva) i moderno-naprednog (dizalica), ne znam. Znam samo da ovoliku dizalicu oooodavno ne vidjeh da nešto radi u mome gradu. A on je višestuko puta veći od Ljubuškog!
Iz Ljubuškog smo izašli prema istoku cestom koja, em ide uzbrdo, em vrlo, vrlo, vrlo gustog prometa, em sunce prži li ga prži. Ovo oličenje biciklističkog pakla trajalo je nekih kilometar i pol kada smo na raskrižju skrenuli desno. Skretanje lijevo je bio za Međugorje, i ono je bilo puno zanimljivije ostalom prometu od ove naše ceste. I uzbrdica se izgubila, tako da nam je na našoj, sada uglavnom vodoravnoj, cesti od navedenih epiteta ostalo samo jarko sunce. Sve u svemu, kako je bilo, ovo je fest podnošljivo.
"Opet smilje!", oduševljeno mi uzviknu suputnica, te pronađe hladovinu od par kvadratnih pedalja i stade. Detaljniji pregled spomenute kulture neočekivano je odložila SMS poruka na mobitelu. Živimo u dobu kada je mobitel Broj Jedan. Bilo što činili, mislili, radili, pričali, sve se istog trena prekida, poseže se rukom za pločicu famoznog uređaja za potragom gašenja žeđi radoznalosti što je to i tko napisao ili rekao. (Stvarno, sad mi pade na pamet, evo primjera psihološkog treninga, neke vrsti duhovne vježbe – 'ajmo (probati) ga ostaviti (mobitel) nasamo kad nam javi da smo dobili poruku, tek toliko da vidimo koliko bi mogli izdržati. Ja sam probavao, pa mi se često događala druga krajnost, nakon uspješnog suzdržavanja prvih minut-dva, a poslije, okupiran trenutnom svojom zanimacijom, potpuno zaboravim i na poruku i na mobitel)
Čim smo zastali pred tom mini hladovinom, nestalo je i ono malo povjetarca, te je sunce nemilosrdno i žestoko pritiskivalo svojim zrakama. Pri promatranju gornjeg snimka teško se može dobiti dojam, no mrvica ove hladovine je učinilo okolnu vrućinu više nego podnošljivom.
Trebat će mi neko vrijeme da se naviknem na to smilje, jer kada sad ugledam ogoljenu njivu iz daleka, prije dobijem dojam neke fatalne pošasti, nego kultiviranog uzgoja.
Prvo smo naišli na parkiralište, ogromno, s masom auta a bilo je tu i autobusa. Zatim na rampu na cesti a pored nje mala kućica, a ispred kućice podugačak red. Očigledno naplata ulaza. Stadosmo i mi u taj red (zajedno s biciklima) te pri plaćanju ulaznica (5 KM/osobi) upitah možemo li biciklima. Kamen mi sa srca pade kad dobih potvrdan odgovor.
I tako mi krenusmo, na biciklima, u svojevrsni park prirode. Pri prvom pogledu na slap Kravice ostadoh bez riječi. A i moja suputnica.
Valjalo nam se cik-cak nizbrdicom spustiti do slapova. Sav ustreptao od uzbuđenja prestadoh, ne samo pričati, nego i razmišljati. Ni od moje suputnice nije dopirao nikakav glas, pa mi se čini da je i kod nje bilo slično stanje duše.
Suprotno očekivanju cesta se uputila suprotno od slapova. Nije me to zabrinjavalo jer sam znao da to čini samo da dobije na prostoru, pa da se lakat krivinom okrene u suprotnom smjeru. Ta cesta, tek sokak ako sudim po širini, samo je u početku bila odjevena asfaltom, da bi kasnije bila kaldrmirana kamenim pločama. Malo, tek za tren, to me razočarah, jer sada slijedi drmusanje tokom vožnje, no ubrzo pomirljivo prihvatih tako kako je, jer su moji senzori imali pametnija posla od promatranja truckanja po kaldrmi.
Rijeka Trebižat je tisućama tisuća godina izdubila sebi put prema moru u hercegovačkom kršu napravivši sebi svojevrsni kanjon, dolinu ili nešto između. Puno, ali puuuno brži u svom poslu bijaše čovjek koji je dovde dovukao simbol moderne današnjice –auto cestu. Možda i zbog toga što se smatra vrhunskim simbolom današnje civilizacije, ta auto cesta dobi osjećaj bitnosti i veličine, što opet, izazva pojavu razmaženosti, pa nikakve veće uzbrdice, nizbrdice, a ni krivine, kao prava super-zvijezda, ona ne podnosi. Oni racionalni, uz prezrivo odmahivanje rukom na ove moje tlapnje, bi rekli da je to iz praktičnog zahtjeva za velikim brzinama prometa, pri čemu nema mjesta pretjeranom krivudanju i strmom penjanju i spuštanju.
Bez obzira što tomu razlog jest, uglavnom spomenuta auto cesta elegantno mostom preskače ovu rijeku i njen kanjon.
Oni ekstremni ekologičari bi ovaj most odmah nazvali ekocidom, no meni, priznajem izaziva divljenje. Biti će mi još ljepši, ako za par godina ponovo navratim do ovog mjesta, kada će pozeleniti i tlo oko mosta. Pored toga što razasuta zemlja oko njega odaje nedavnu njegovu gradnju, meni nagrđuje sklad između građevine i okoliša. Što ćeš, još se nije rodio koji je svakog zadovoljio!
To moje zbrkano pretakanje sa sobom u meni prekide mi moja suputnica koja dobi želju da me ovjekovječi ovdje na ovom mjestu. Iako se baš ne volim nalaziti ispred objektiva jer se smatram potpuno nefotogeničnim, njoj za ljubav to ovaj put učinih. Pa vi sad zaključite je li ja bijah u pravu, ili ona!
Kad već spominjemo tu fotogeničnost, meni je slijedeća situacija bila bitno povoljnija. Iako su na ovom mjestu gornja i donja fotografija jedna iza druge, između njih se odvija poduže tandrkanje po navedenoj kaldrmi. Nakon lakat krivine, krenusmo se sad približavati slapovima. Od zelenila ga nismo vidjeli, ali smo ga čuli a i osjetili (valjda zbog toga što smo znali prema čemu idemo). Tu su se još motali pješaci, u oba smjera, kojima smo pri obilaženju morali posvetiti i nešto naše pažnje. Sve u svemu, dobi osjećaj zatečenosti kada nizbrdica prestade (Zar već!?), a onih posljednjih 2-3 metra visinske razlike do vode Trebižata trebamo prijeći – stepenicama!
Sad je izašla na vidjelo jedna od niza prednosti ovakvog putovanja. Ja, kao kavalir, jednostavno sam, prvo svoj, a potom i njezin, uzeo bicikl pod ruke i ho-ruk – prenio ih niz stepenice.
Tek koji metar udaljen od stepenica smjestio se most, pješački preko smirene vode.
Friško je bio napravljen, sudeći po daskama od čega je sklepan. Hodajući po njemu odavao je dojam čvrstine i stabilnosti, mada je na prvi pogled izgledalo suprotno. Jasno da smo pregurali bicikle preko njega, izazov je bio golem, pa mu je bilo teško odoliti. Osim toga s druge strane mosta bila je poveća ravna čistina s nekim "ugostiteljskim objektima", pa smo ih odredili kao bazu iz koje slijedi obilazak slapova.
Sretnu i zadovoljnu, sa sladoledom u ruci, smjestio sam suputnicu u sjeni suncobrana, a ja krenuh u obilazak slapova.
Ah, konačno!
Konačno velim, ne samo zbog prošlogodišnjeg odgađanja. Za slap Kravica sam prvi put čuo još davne 1983 godine dok sam vojevao vojni rok u Puli. Tada sretoh ovdašnjeg lokalca, iz Studenaca, sela tek kilometar dva odavde, koji mi reče što u njegovom kraju ima. Ta mi je spoznaja godinama čamila u mojoj duši, povremeno se javila, pa opet utihnula, da bi unazad par godina, potpomognuta slikama s neta, postajala sve glasnija i upornija ukazujući na sve veću i veću potrebu ovoga što trenutno činim – dolaska na slap Kravice.
Prema sveznajućem Google-u rijeka Trebižat duga je od svog izvora u Peć-Mlinama do svog ušća u Neretvu u Strugama 50 km. Ona je nastavak toka od Posušja (Tribistovo 903 mnm), tako da je de facto susrećemo pod devet imena: Culuša – Ričina – Brina – Suvaja (Posušje) – Matica – Vrlika (Imotski) – Tihaljina – Mlade – Trebižat /Ljubuški). Kravica je slap u Bosni i Hercegovini, a nalazi se 10 km od Međugorja, u mjestu Studenci kod Ljubuškog. Nalazi se na rijeci Trebižat i ima širinu od 120 metara i visinu od oko 28 metara. Nekoć su uz slap bili aktivni mnogi mlinovi i stupe za valjanje sukna.
Eto sad i ja saznadoh da smo jutros, na početku ovog putovanja, kad smo u Kamenmostu na Imotskom polju, prelazili Vrliku, mogli fino rijekom do ovih slapova. Samo bi tada morali tunelom, prirodnim, ali i vodenim, ispod brda.
Ipak mi je draži ovaj biciklistički način putovanja po suhom!
Slični slapovi ranije već viđeni - Krka, Plitvice. A opet izazivaju ushit i uzbuđenje kao da je prvi put. Buka vodopada, miris svježe, čiste vode, izmaglica na suncu… bilo da se promatra iz blizine, bilo iz daleka.
Za razliku od spomenutih Plitvica ili slapova Krke ovdje je legalno i potpuno slobodno plivati, kupati, šetati se okolo, iza i ispod slapova. Poseban i nezaboravan gušt. Obzirom da mi godine i zdravstveno stanje raspiruje iracionalni strah od hladne vode, što se kupanja tiče, dostatno mi je bilo umočiti prst u vodu, što ne umanjuje navedeni gušt. Umjesto sebe, snimih svog svojevrsnog kaskadera koji će me, iako on toga nije svjestan, zamijeniti u "opasnim" scenama.
Iako se čini da je dob još uvijek mala da bi se kasnije sjećalo, no jedno je dijete od svoga oca nagrađeno nezaboravnim elementom sretnog djetinjstva u obliku vožnje kajakom na mirnim vodama jezerceta formiranog nakon slapova.
Činjenica da je Bosna s Hercegovinom multikulturalna sredina ponekad se pojavi u sasvim neočekivanom obliku.
Ljepota, čari i ugoda ovog mjesta moguće je guštati na bezbroj načina, pa zašto ne bi to bilo u obliku popodnevnog dremuckanja.
Tipičan ovdašnji smisao za improvizacije, na rubu neozbiljnog, izgledao mi je u obliku pješačkog mostića.
Po povratku s obilaska, kad je došao red na moju suputnicu, tamo gdje se ona častila sladoledom, ja sam to učinio pivom. Hladnim! Pri tome prozborivši koju s ugostiteljskim radnikom , saznadoh da ovdje nije cijele godine ovako idilično kao preko ljeta. U proljeće, kada se snjegovi sa planina, od Posušja pa do Ljubuškog tope, vode u Trebižatu bude višestruko više nego danas, te vodostaj bitno poraste.
To znači da sve ovo ovdje biva poplavljeno a nerijetko nešto od toga i bujicom odnešeno. Eto, zbog toga mi onaj most, kojim smo biciklima prešli rijeku, izgleda svjež – jer se svake godine obnavlja.
Negdje pročitah da djetinjstvo prestaje onda kada lokva vode na stazi umjesto prilike postane prepreka.
Sjetih se sebe od prije pola stoljeća promatrajući dječaka kako se živo igra sa dva štapića prskajući svojevrsni kajmak od ultra prljave vode. Sjetih se, rekoh, jer je bio poseban gušt nakon ljetnog pljuska istrčati van te bosih nogu gacati po baricama na asfaltu, ugrijanih od još uvijek toplog asfalta. Još ako je tu i društvo, pa slijede prskanje jedno drugo vodom iz tih barica, (dječjoj) sreći kraja nema!
Još dok sam planirao ovo putovanje, gledajući u karte ili u Google Earth, falilo mi je nekakvog puta, staze barem u dužine od par kilometara da se dovučemo na cestu Ljubuški – Prud –Vid, tako da što prije i što kraće dođemo do Metkovića. Jednostavnije rečeno da se ne trebamo vraćati nazad, skoro do Ljubuškog, pa preko Čapljine doći do tog Metkovića. Sreći mojoj kraja nije bilo kad mi je konobar, kod kojeg dobih ono pivo, objasnio kako izvršiti moj naum.
Trebalo je stotinjak metara gurati bicikle uskom, jako uskom i strmom, jako strmom stazicom.
Kad nam je, od guranja bicikla s opremom, duša već izašla na nos i ozbiljno prijetila da će i njega napustiti, staza nestade, a umjesto nje nađosmo se na širem, ravnom parkiralištu. Od tog parkirališta je išla cesta, bolje rečeno sokak, no asfaltiran.
Sretan što smo se našli na kakvoj-takvoj suvisloj prometnici, prihvatio sam s mirnoćom uzbrdicu, mada je bila dosta strma. Okolna makija je bila nekih 2-3 metra visoka, tako da nisam mogao ni blizu vidjeti kuda idemo niti se orijentirati.
Iznenada, potpuno neočekivano makija se povuče i ugledasmo cestu, pravu cestu, sa crtom u sredini do koje nas je ovaj naš sokak doveo. Iako je nama izgledala raskošno široka, duga baš i nije nešto, jer s naše desne strane ona jednostavno – nestade.
S druge strane, gdje smo mi skrenuli, odmah smo se našli na mostu, točnije nadvožnjaku koji je prelazio preko auto ceste.
Ne izdržah, te snimih taj pojam najsuvremenije od svih suvremenih prometnica koja se našla ovdje u ovom hercegovačkom bespuću.
Da stvarno izgleda pravo bespuće bilo je dovoljno odvratiti pogled od te suvremene prometnice u stranu i malo u daljinu.
Ono zlokobno ogoljeno, žućkasto smeđkaste boje, na gornjoj slici je plantaža smilja, ranije već spomenutog. Mislim da vam je sada jasno zašto mi uzgajanje tog bilja, gledano iz daleka, izgleda više kao neka pošast, katastrofa, nego kao suvremeni uzgoj te ljekovite biljke.
Ova naša raskošno široka cesta preko auto ceste, koliko je bila duga prije, toliko bi duga i nakon nadvožnjaka. Široka se cesta stopi u dva uska, ali ipak asfaltirana sokaka. Gdje sad, lijevo ili desno. Lijevo, tako je rekao konobar, barem mislim da jest.
I skrenusmo mi lijevo. Ona visoka makija ponovo obgrli ovu našu prometnicu, tako na ne vidjesmo idemo li pravim putem ili ne.
Gore, dole – gore,dole… Razvukla se ova neizvjesnost, a uz to još od slapa počeo je puhati dosta jak, iako topao vjetar. A ne volim vjetar. Ne samo zato što smeta i koči, kad puše u lice, nego mi nekako isisa energiju, snagu, pa brzo klonem osjećajući vrelinu na licu.
Vrelinu sam već osjećao, i to ne toliko zbog vjetra, koliko zbog neizvjesnosti da li smo na pravom putu!?
Konačno nekakvo naselje. Kuće raskošne, sa istom takvom okućnicom, no nigdje nikoga. Konačno smo naišli na neku ženu koja je uređivala cvjetnjak oko kuće. Kad je shvatila kuda smo nakanili na opće moje zaprepaštenje reče nam da smo oho-ho zalutali, te da se trebamo vratiti nekih 2-3 km nazad.
Katastrofa!!
Smučilo mi se, mada to nisam svojoj suputnici nikakvim znakom pokazao. Pa zar opet ono gore-dolje…
A ništa, što se mora nije teško. Biće da nisam dobro slušao ili zapamtio što mi je onaj konobar govorio. Sebi sam htio od muke nos odgristi kad mi je do svijesti doprla spoznaja da u bisagama imam printanu kartu sa Google Earth-a uz pomoć koje bi ispravno skrenuo, a ovako…
No, mukama nije kraj!
Opet neka raskrižja bez ikakvih putokaza i oznaka, pa smo dva puta morali u potragu za lokalcima da ne bi ponovo zalutali. To me zbunilo do krajnjih granica da nisam imao više pojma skrenuti lijevo ili desno kad smo konačno izašli na traženu prometnicu.
Toliko puta smo išli lijevo - desno, tamo - amo, da mi se pojavila dvojba da li smo već nekim lokalnim putovima ušli u Hrvatsku ili ne.
Kao pravom čovjeku koji poštuje sustav, pojavila mi se tjeskoba, pritajeni strah da sam – ilegalac koji na nedozvoljen način prelazi državnu granicu! Odmah mi je svijesti došao prizor skeniranja osobnih karata kad smo jutros bili na graničnom prijelazu. Znači, imaju (ONI je li), zabilježeno kad sam izašao iz Hrvatske a nemaju kad sam ponovo ušao. Dakle slijedi bjesomučna potjera za okorjelim ilegalcima (moj je iracionalni strah radio punom parom).
Stoga, iako zdrava logika nalaže skretanju lijevo, rekoh da skrenemo desno. Nigdje kuće, naselja, nigdje vozila da pitam gdje smo. Vozim i zvjerlam lijevo desno u potrazi bilo kakvog znaka koji će mi reći gdje smo (Bože, daj mi znak, bilo kakav!). Već mi je pomalo muka od neizvjesnosti, lice mi gori od muke, vjetar i dalje puše.
Dok u sebi proživljavam buru, moja suputnica lepršavo i opušteno vozi. U jednom trenutku poželi predah te stadosmo. Stadosmo ispred nekog džambo plakata. I dalje s burom u glavi više gledam nego što vidim što je na tom plakatu.
I tada vidim!
Dobio sam ono što sam želio! Znak koji mi kaže gdje sam. Sad mi je jasno da smo još uvijek u Bosni i Hercegovini. Trebamo se, dakle, vratiti nazad (trebali smo ipak skrenuti desno na ovu cestu) do graničnog prijelaza Vid i nastaviti prema Metkoviću.
Ali nešto drugo mi se tog trenutka motalo po glavi. Kako smo BAŠ stali ispred ovog plakata!?
Oni krajnje racionalni bi rekli slučajnost, sreća. No, meni se čini da nije samo to. Kako u slučajnosti baš mnogo ne vjerujem, naročito u ovakve kad je (matematička) vjerojatnost događaja mizerno mala, skoro nula.
Biće da je nešto drugo posrijedi!
Same od sebe, bez svjesnog pokreta, oči su mi se podigle ka još uvijek plavom nebu te nijemo rekoh „Hvala!“ Onom gore. Teško da će mi netko uspjeti objasniti da ovaj znak nisam od njega dobio.
Posebno obodren, ozaren do krajnosti, spokojan i rasterećen od neizvjesnosti i zlokobnih pretpostavki, lepršavo okrenuh bicikl i krenuh prema tom famoznom graničnom prijelazu.
A prijelaz u sredini ničega – tek proširena cesta sa dvije zgrade „njihovom“ a potom i „našom“ sa po jednim službenikom. I prvi i drugi su samo dokono mahnuli rukom na naše pokazivanje osobnih, onako ovlaš, kao da se ljute što im prekidamo meditaciju.
Ali čekaj malo!
Dobro što je to „njihov“ uradio, ali zašto „naš“!? Pa zar nije trebao skenirati naše osobne tako da tamo negdje u centralnom računalu ostade zabilježeno da su se, nakon jutrošnjeg izlaska iz „Lijepe naše“, Gosp i Gđa Biciklist opet uredno vratili!? Ovako se zna da smo izašli, a Bog te pita kad, ili još bitnije KAKO su se vratili? Možda ilegalno, ha!
Ovaj moj unutrašnji gnjev, postupno sam počinjao shvaćati, bio je posljednji pokušaj spašavanja zadnjeg zrnca dostojanstva pred samim sobom. Red je da si konačno priznam – napravio sam slona od ništa! Bez veze sam se zatrovao svojim strahovima, u kojima sam se za trenutak osjećao kao onaj glavni lik u Kafkinom Procesu.
Nakon graničnog prijelaza slijedila je nizbrdica pri kojoj su nam se ukazali prvi obrisi Neretvanske doline.
Dok se još ne spustimo u nju, valja nam proći kroz mještance pod imenom Vid.
Prema internetu Vid je naselje u Hrvatskoj, tri kilometra udaljeno od Metkovića, te je njegovo najveće prigradsko naselje. Izgrađeno uz obalu rijeke Norin, desne pritoke rijeke Neretve na mjestu nekadašnjeg rimskog grada Narone. Na nekadašnjem antičkom forumu danas se nalazi Arheološki muzej Narona sagrađen na samim ostacima hrama.
Nekakve ostatke građevine i ja primijetih te ih snimih. Sad, da li ostaci nekakvog Rimskog hrama ili su nešto drugo ostade nerazjašnjeno.
Onaj dosadni, uporni vjetar nije si ni trenutka uzimao mira. Stalno je puhao, te uz pomoć umora i, na posljetku, gladi, rastjerao je onu moju lepršavu lakoću vožnje nakon „Nebeskog znaka“. Zamijenio ju je tjeskobni iscrpljeni osjećaj umora u stilu "Svega mi je dosta!"
Da smo gladni shvatili smo tek kad smo stali i izvadili naše ostatke rezerve hrane. Podijelili smo je kao partizani posljednju cigaretu, do posljednje mrvice. Metković se već nadzirao ispred nas, izdržat ćemo valjda do njega.
Slijedili su zadnji metri spuštanja u dolinu. Prije ulaska u dolinu valjalo je mostom prijeći taj Neretvanski rukavac zvan Norin.
Na mostu sam se okrenuo unazad te snimio mjesto u čijoj se sredini isticala crkva sv. Vida po kojoj je i dobilo ime.
Do samog Metkovića valjalo je još proći cestu ravnu kao strijela. Uz samu cestu se stisnuo kameni nasip. U prvi mah mi je izgledao kao nasip stare uskotračne željeznice – ćire, no bijah toliko umoran da mi se nije istraživalo. Radije bih što prije u Metković.
A zašto Metković? Što je u njemu tako važno!?
Prav za prav, ništa.
Prvobitni plan je bio da se večeras skrasimo oko slapa Kravica i da tamo prenoćimo, no, kako smo obilazak njegov završili nešto prije 3 poslije podne, odlučili smo put nastaviti dalje do tog famoznog Metkovića. Tamo bi pronašli neku kućnu radinost i za male pare prenoćili. Lijepo zamišljeno, no teže za ostvariti.
Glavnina grada je s onu stranu i željezničke pruge i Neretve. Dakle prvo preći prugu.
Iako postoji nadvožnjak koji tu prugu preskače, onako umornom i iscrpljenom bilo mi je dosta uzbrdica, pa sam izabrao lokalni podvožnjak. Bio je onizak, samo za aute, te je zbog svojevrsne klaustofobičnosti posebno zanimljiv za provući se.
Nakon savladane pruge na red je došla Neretva. U Metkoviću nema pretjerani broj mostova preko te rijeke, tek jedan, pa je izostala muka izbora.
Kako je, dakle, jedan jedini most, stoga je prometna gužva na njemu bila propisno velika, pa smo izabrali onaj dio mosta za pješake. To je ta vještina preobražaja bicikla – kada treba može biti prometalo, no u drugom slučaju se (skoro) utopi među pješake.
A u gradu – džungla na asfaltu. Toliko vozila toliko ljudi, trube, viču, galame… Nakon one pustopoljine u kojoj smo zalutali, poslije vožnje po praznoj cesti sve do Vida, ovo mi je bio pravi šok.
Pokušavao sam to skriti od suputnice, no meni je bio svega dosta! Samome sebi sam se čudio otkud toliki nedostatak snage, otkud tolika malodušnost. Zar sam već toliko ostario da mi prvi dan putovanja ovako završava. Kako li će tek biti sutra, prekosutra, kad sam danas ovakav smrvljen!? Je li to zbog nedostatka kondicije, ili zbog vrućine, ili zbog vjetra? Ili sve skupa?
Dok sam ja u sebi jalovo pretakao iz šupljeg u prazno, vedra, vesela i poletna (kako još uvijek može tako!?) moja suputnica se raspitivala o turističkom uredu. I pronašli smo ga, no bio je (a što drugo nego) zatvoren. Zastala je tek za trenutak, no već sekundu poslije je jednako razdragano, puna vjere i elena, krenula u potragu za hotelom. Vukući se kao prebijena mačka, i ja za njom.
Našli smo ga! Sreća pronalaska je trajala taman toliko koliko je trebalo vremena doći do spoznaje o cijeni prenoćišta – 490 dlakavaca ukupno!
Ni to je nije nešto posebno izbacilo iz takta, jer je tren poslije došla do informacije da na izlazu iz grada, prema Opuzenu, imaj još jedan hotel.
Sjedaj na bicikle i uz veliku prometnu gužvu (na glavnoj smo magistrali sjever-jug) vozi ka Opuzenu.
Što zbog gustog prometa, a što zbog umora, ta potraga za drugim hotelom mi se razvukla k'o gladna godina. U rijetkim trenucima povoljnih okolnosti, kada nisam morao paziti na vozila koja me pretječu (a iz suprotnog smjera istovremeno dolaze druga), bacio sam na trenutak čežnjiv pogled na lokalnu cestu s druge strane Neretve. Umjesto da se ovdje gužvamo sa ovim prometnim kaosom, trebali smo Metković poslati k vragu, te umjesto u njega uputiti se tom lokalnom cestom na jug, i negdje na zgodnoj livadici podići šator.
Kao što već rekoh, ova potraga za drugim hotelom mi se razvukla do nesuđenih granica. Kad smo ga našli izgledao je kao da još uvijek živi u siječnju – nigdje nikoga, ni osoblja, ni gostiju, ni kučeta, ni mačeta. Dok sam se skrasio u hladovinu moja se suputnica dala u potragu za bilo kojim oblikom života u njemu. Ta je potraga dobrano trajala, pa sam imao prilike promatrati spoj dvaju kontrasta. Ovaj mirni, beživotni ovdje oko hotela, te pedesetak metara dalje, onaj životni na magistrali, gdje se sva sila prometala u oba pravca svojski trudila pri prikazu živosti.
Iz tog promatranja me natrag u realnost iznenadno vratila moja suputnica sa jednim odrješitim „Idemo!“ Tek na moje inzistiranje mi je priopćila da bi nas luksuz noćenja u ovoj Pale-sam-na-svijetu-sredini koštao 440 kuna.
Uzalud potošismo i vrijeme i energiju, pomislih, ali ne rekoh. Bilo mi je dovoljno što smo riješili jednu dilemu, a sada idemo ka drugoj.
Pri povratku uhvatih trenutak prazne ceste te snimih red oleandra sa suprotne strane ceste.
Nakon kraćeg zaustavljanja u jednoj od trgovina u gradu radi opskrbe rezerve hrane i pića (tko zna gdje i kako ćemo večeras noćiti!?), pređosmo opet Neretvu, provukosmo se ispod pruge, te nastavismo put juga paralelno s njom.
Mir, tišina, svakih sto godina naiđe pokoji auto. Da se kraj dana opasno ne približava, da nisam tako iscrpljen, da… mogli bi produžiti ravno do mora. Ovako se iz razdraganog oduševljenja krajolikom treba vratiti u okrutnu realnost i smisliti nešto pametno.
A što to?
Teorijski, izgleda jednostavno. Pogledom pronaći dobro mjesto na livadi pored kuće, doći domaćinu, krajnje prijaznim glasom upitati za podizanje šatore, on će pristati i to je to. Teorijski kažem, no praktično je malo drugačije („Teorijski gledano nema razlike između teorije i prakse, no praktično gledano ta je razlika ogromna.“)
Dosta stvar kompliciraju i iracionalni strahovi, pa i ono što je beznačajno najednom poprima obrise nepremostive prepreke.
Prijedlog noćenja na divlje, daleko od kuća, na obali Neretve, moja je suputnica kategorički odbila ne dozvolivši mi ni da prijedlog iznesem do kraja.
Prvo naselje nakon Metkovića je bila Kula Norinska, s naše strane odabrana kao ozbiljni kandidat za pronalaženje famoznog mjesta za konak.
Ili smo bili previše izbirljivi, ili su se kuće u mjestu zgurale, stisnule jedna uz drugu, uglavnom prođosmo mi tablu mjesta dijagonalno prekriženo crvenom trakom, a da nismo pronašli tu zgodnu livadicu. Zbunjenost da smo prošli tu Kulu Norinsku, a mjesto za konak našli nismo, trajala je kratko, tek toliko da se dokotrljamo do slijedećeg mjesta, par stotina metara udaljenog – Krvavac
Ulazimo mi dakle u to mjesto, jedno drugog bodrimo, stvaramo razno-razne kombinacije kako pronaći što tražimo, i jedna mi misao bljesnu iznenadno, sama od sebe – a zašto ne probamo doći do crkve. Nisam imao vremena sam s sobom pretakati odakle mi to, već sam pogledom po mjestu tražio toranj crkve.
Mjesto se sabilo, stislo na padini brda, pa je, gledajući ovako s ceste, iz daleka, bilo jasno da će u samom mjestu biti teško pronaći par kvadratnih metara livade, i to ravne. Umjesto livade sam ugledao čovjeka i ženu koji sjede ispred crkve. Žmirkajući svojim, već poznim očima koji bistrinu okoliša nastoje uočiti kroz naočale +3,25, činilo mi se da je čovjek, ili mladić, odjeven u bijelo – dakle ministrant ili neko crkveno lice. Slamka spasa!
Valjalo se sada nekako dovući do crkve. Na kraju je to baš tako doslovno i bilo jer su uske uličice bile tako uske, da su se svele na pješačke staze (na donjem snimku je prikazana proširena verzija). I ne samo da su bile uske, nego su bile i strme, jako, jako strme.
I sad slijedi nešto nevjerojatno!
Parkirali smo bicikle i dok je moja suputnica ostala odmarati, prišao sam onim dvoma ispred crkve. Strpljivo sam čekao da završe svoj živi razgovor, a kad su me primijetili i utihnuli izrecitirao sam svoj monolog – mi smo ti i ti, putujemo tamo i tamo, molimo za malo ravnog tla rada podizanja šatora u kojemu bi prenoćili. Čovjek u bijelom (ispostavilo se svećenik) reče mi da ovdje oko crkve nema ni ravnog ni travnatog tla, ali"tamo gore" kod druge crkve ima koliko hoćemo. Onako umornom i iscrpljenom, isti tren mi se zacrnilo pred očima čim sam čuo to "tamo gore“ (oh, neee, zar još treba uzbrdo!). Tračak svjetla toj mojoj zacrnjenosti dade žena koja je do tada mirno slušala naš dijalog.
"Pa mogli bi do mene!", reče žena, očigledno i sama zatečena svojim prijedlogom. Da je zatečena, pokazala je opreznim ispitivanjem "ako mi (moja suputnica i ja) nemamo ništa protiv, te ako se Velečasni ne bi ljutio!" Nas dvojica, zbunjeni njenim iznenadnim upadom u razgovor, u čudu je pogledasmo! Tren poslije s velikim naporom glumio sam ravnodušnost, dok su se njih dvoje raspravljali da li da ili ne kod nje. S velikim naporom velim, jer mi se nakon iznenadnog oduševljenja, pojavio strah da će se žena predomisliti, pa će se moje oduševljenje ugasiti i prije nego se rasplamsa kako treba.
Srećom, nije se predomislila, pa sam se slavodobitno, kao da sam oslobodio Sarajevo, vratio do svoje suputnice da joj priopćim da je ta "sitnica" oko noćenja riješena. Ostalo je još odslušati misu, jer je žena radi nje i došla.
Smirivao sam postupno, polako buru u duši, spokojan i zadovoljan postignutim rješenjem. S tom smirenošću neki pojmovi su mi se postupno slagali, svaki na svoje mjesto. Bilo je deset do sedam, misa počinje u sedam. Žena, naša domaćica, došla je dosta ranije pa je zajedno s župnikom sjela na klupu ispred crkve, pretakajući "tekuću problematiku". U tom pretakanju sam ih ugledao dok smo prilazili mjestu.
Potom sam primijetio kako ljudi dolaze, očigledno na misu, pa predložih svojoj suputnici da ovu današnju mi svojom prisutnošću obilježimo kao ne svakidašnju. Uostalom red je zahvaliti Onom gore što nam je neočekivano pomogao. Danas drugi put! Čime smo to zavrijedili!?
Da li zbog euforije u mojoj duši nastale zbog tog poziva na konak, ili zbog posebne prisnosti kojom je ovo malo ljudi u crkvi zračilo, ne znam. Znam da mi je ta misa u toj skromnoj crkvi zajedno s tim malobrojnim ljudima u njoj bila posebno meka, topla, sa dojmom veze za zajednicu i za Onog gore jačom nego u nekoj spektakularnoj katedrali.
Koji tren prije početka mise, dok smo još svi bili vani, snimih mjesto i njegovu okolicu promatrano ispred crkve. Mjesto koje je neočekivano dobilo poseban položaj u mome doživotnom pamćenju.
Nakon mise slijedili smo ženu kao pas voljenog gospodara. Nakon upoznavanja s njenim mužem, došli do kuće. Slijedila je večera uz opušteno čavrljanje, tuširanje, presvlačenje i lijeganje u krevet. Fin, mekan, topao.
Ni dan-danas mi nije jasno kako sam uspio zaspati sa tolikom burom u glavi. Burom koja je nošena svim današnjim događajima i doživljajima. A bilo ih je previše i za deset dana, a kamo li za jedan jedini dan.
Nastavak ove priče pogledajte i pročitajte ovdje.
Post je objavljen 23.11.2016. u 19:52 sati.