Marketing
Od Kravice do Hvara III dio
Na drugi dio priče možete se vratiti ovdje.
Slijedi ukrcaj! Prema uputi, nazvat ću ga organizatora, parkirali smo bicikle, popeli se na gornju palubu gdje su sjedala za putnike. Sa te palube promatrali smo mješavinu brzine, samopouzdanja i praktičnosti organizatora dok je razmještao vozila po brodu sve u cilju da što više vozila stane na brod. Nama kontinetalcima, zanimljivo i fascinantno.
Gledajući s broda zaključih da postoji lijepa šetnjica uz more. Tek što pomislih da bi bilo lijepo po njoj provozati se biciklom, kad primijetih – stepenice.
Kad smo se malo odmaknuli od kopna, pred nama se lijepo vidjelo kako se sve to stislo ispod brda, i magistrala kojom smo došli, i samo mjesto, i magistrala koja nastavlja dalje prema Makarskoj.
Tražeći inspiraciju oko sebe s fotoaparatom u ruci, ugledah spoj koji bi mogao činiti Raj na zemlji – sunce i najljepše more na svijetu.
Vožnja traje nepunih pola sata – malo, obzirom koliko nam je bilo interesantno.
Prvo od konkretnog na otoku Hvaru je svjetionik na rtu ispred ulaza u luku, bolje rečeno lučicu u Sućuraj.
Ta lučica je u stvari uvala dostatna za jedan trajekt, a nešto malo preostalog prostora koristile su manje brodice.
Nekako mi se čini što je posao konkretniji, to je zarada manja. Dok ribarski brodovi izgledaju oronulo i zahrđalo (lijevo na slici), turistički brodovi odišu uglancanošću i sjajem.
I kročismo na tlo otoka Hvara.
Euforiju zbog toga smo potisnuli jer je trebalo riješiti problem konaka, pa prvo potražismo Turistički ured.
I nađosmo ga!
Prepustih njoj da na sebe uzme pregovore s službenicom u uredu a ja ostadoh vani paziti na bicikle i promatrati mjesto.
Prema wikipediji mjesto je 2011 godine brojalo 463 stanovnika. Kao i Zaostrog i Drvenik, u ova ljetna vremena budu lepršavo razdragana s bitno većom gužvom. Bilo bi ih fora posjetiti krajem siječnja!
Baš tako lepršavo i toplo mi je u ovaj suton današnjeg dana izgledao Sućuraj.
Ona se vratila sa napola kiselim izrazom lica, priopćivši da je našla sobu za 300 kuna. Malo više nego što smo očekivali, mada mi u ovom trenutku postade upitno na čemu smo mi bazirali ta očekivanja. Slegoh ramenima, što-je-tu-je, jer mi se ne da voziti do kampa koji je, kako putokaz kaže, udaljen 4 km. Pogotovo što sam samouvjereno siguran da ti kilometri nisu ravni.
I damo se mi u potragu za tom našom sobom. Pa gore do izlaza iz mjesta, pa lijevo, pa dolje (opet) do mora da bi konačno pronašli kuću koja, na poprijeko nije udaljena viša od stotinjak metara od turističkog ureda. Čudan smisao za praktičnost kod ovdašnjeg osoblja u turističkom uredu!
Tek je prošlo sedam, pa smo imali vremena i odmoriti se i raspremiti se, a bogme i za okupati se u moru. Barem ona, dok sam ja radije vrijeme trošio na promatranje mjesta.
Lokacija nam je. dakle, bila blizu mora, tek preko puta je, Jedino je plaža malo dalje pa se ona morala dodatno rekreirati pješačenjem.
Današnja kilometraža nije se baš za pohvalit', no zato je sadržajem bila više nego krcata. Obzirom da smo došli za dana i sve stigli što na kraju dana treba činiti (čak su se neki i okupali u moru), zaključujem da mjesta žurbi nije bilo.
Za laku noć sam izašao iz sobe prešao cestu i snimio igru mjeseca i mora koju su njih dvoje nastavili duboko u noć. Istuširani, presvučeni, namireni večerom zaspali snom pravednika u očekivanju sutrašnjeg dana. Slabo smo se, izgleda, pri tome trudili jer taj dan nije bilo ni blizu očekivanog.
Sjedimo, dakle, u mršavoj hladovini, na prijevoju, 7 kilometara od Sućuraja i pitam se što sad!?
Dok je ona, onako sklupčana, ujednačeno disala, a i danas mi nije jasno jer to san ili samo minimum životnih funkcija zbog pretjeranog umora, pitao sam samog sebe ono famozno „A što sad!?“
I dalje s maglovitom nedefiniranošću u glavi ruka, više sama za sebe nego kao racionalna odluka, poseže mi za red vožnje trajekta kojim smo sinoć doplovili na ovaj otok.
I uočih slamku spasa!
Trajekt za Drvenik kreće za nešto više od pola sata.
Uz taj trajekt, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, kao jedan i jedan su dva, kao drevni aksiom u kojeg nema ni trunke sumnje, pojavi mi se onaj kamp jučer sa nakrivljenim borovima.
Krajnje obzirno, tiho i nježno rekoh joj za tu mogućnost.
Umorno podiže glavu i teškim pogledom sumornih očiju tiho reče:“Može!“
Ustadosmo ,sjedosmo na bicikle i fijuuuu – za petnaestak minuta eto nas u trajektnoj luci. Opet.
Nevjerojatna, skoro nepodnošljiva je bila ta lakoća spuštanja tih 7 kilometara. Da joj nije prethodilo ono mučno penjanje, još bi se i guštanje razvilo, rasplamsalo čak. Ovako ostade samo zbunjenost o toliko maloj, krajnje uskoj blizini između muke i uživanja.
Nakon kupnje karata ostalo je još vremena u neočekivanom promatranju trajektne luke Sućuraja ovog ljetnog jutra.
I evo ga! Prvo je trebao pristati, pa ga vezati za obalu, da bi potom slijedio iskrcaj.
Dok sam taj proces promatrao sa živom radoznalošću, ni sam ne znam zašto, sjetih se ovih zabitih mjesta u Dalmaciji u nekim davnim vremenima ili preko zime kada je dolazak broda jedini događaj pažnje i poštovanja vrijedan koju uzbrka učmalu, monotonu i dosadnu svakodnevnicu.
Svu tu vrevu, gungulu i gužvu oko pristajanja ona je promatrala iz sigurne i pouzdane hladovine pogledom kome se postupno vraćao život, vedrina i optimizam. Preživjeli smo, dakle! (Bicikl na donjem snimku nije njen)
Opet slijedi brzi i efikasni ukrcaj vođeni pouzdanim kažiprstom organizatora ukrcaja. Ponovo se udubih u život trajektnog pomorca, i zatekoh sebe kako mi potpuno nestade žal zbog prekida vožnje po Hvaru i vraćanja na ovo limeno plovilo.
Da nam otok Hvar, sa svojim Sućuranjem, to odustajanje nije uzeo za zlo svjedoči pozdrav u obliku šarenog, s dušom i smislom učinjenog, natpisa na molu, posljednjim dijelu otoka prije izlaska na otvoreno more.
Dok smo gazili more prema kopnu, mimoišli smo se s jedrilicom na kojoj je svatko bio zaokupljen svojim poslom. Njen je bilo čitanje zanimljivog i nadasve interesantnog štiva, čije čitanje i naša prisutnost nije prekinula.
Ili je to bio mobitel! Ako jest pade mi u vodu, tj u more, idilična slika ljubitelja pisane riječi, te ju zamijeni moderan oblik ovisnosti, skoro istovjetna narkomanskoj.
Kao ona priča o ruci koja je nešto najmekše, mekše čak i od jastuka pa ju čovjek (često) stavlja između glave i jastuka, tako i moje krilo poprima posebnu, najugodniju mekoću, zajedno s grbavim sjedalicama na palubi.
Opet kopno, opet Drvenik, opet trajektna luka. Sve isto kao i jučer, samo jutros osunčano s druge strane.
Tih 3-4 kilometra do tih nakrivljenih borova podijelili smo od prilike na pola, te između tih polovica u hladovini, još svježoj od prošle noći jer ju današnje sunce još nije uspjelo rastopiti, zastali smo i što žvakanjem, a što srkanjem konzumirali velike, sočne, prave Dalmatinske, breskve. Vratile su nam snagu, vedrinu i čilost kao da smo progutali superkikiriki (ako se itko još sjeća SuperŠilje).
Došli smo do kampa (za kojeg sam jučer smatrao da nam ne treba i da je posjet njemu gubitak vremena) i odabrali mjesto u hladovini, borovoj. Dok je ona odmarala, ja sam se dao u posao graditelja naše rezidencije.
Ostali smo par dana u kampu guštajući u dokonom izležavanju i ljenčarenju. Malo obilazak kampa, malo kupanje, malo odmaranje, pa opet iz početka.
Što je više promatram sve me više dojmi ova borovina. Pored hladovine i mirisa, zanimljivi su bili i obziri prema borovima, kao ovaj na ulazu u sanitarije.
Do plaže se stigne odmah preko puta. Gužve nema, a tu je i izbor – 'ko voli šljunčanu, a 'ko betoniranu, od volje mu.
Posebnu simpatičnost zaslužuju tri bijele klupe smještene u hladovini (koga već, ako ne) borova, sa kojih se do milje voje može promatrati sunce na njegovom putu ka zapadu.
Ono što ovaj kamp izdiže, čini posebnim i krajnje neobičnim, u odnosu na ostale je izvor vode. Izvor obilne i hladne, ali fest hladne vode. Pravi Božji dar, naročito u vrijeme ljetne vreline.
Eto i to je kraj ovog dana koji će nama ostati trajno upisan kao poseban, izuzetan i neobičan.
U obima krajnostima.
Ostalo je za riješiti problem kako otići do Imotskog polja i odatle dovesti auto, te sve nas, zajedno s biciklima i opremom vratiti kući.
Ali to je već tema za neku drugu priču.
Post je objavljen 24.11.2016. u 21:02 sati.