Marketing
Od Kravice do Hvara II dio
Na prvi dio ove priče možete se vratiti ovdje.
Zanimljivo kako uz svu to znanost i sva kojekakva dostignuća, snovi su i dalje na nivou gledanja u šalicu kave. Psiholozi se svojim samouvjerenim, autoritativnim stavom pokušavaju prikazati kao neki koji tu pronalaze nekakvu zakonitost, smisao, svrhu. Jedino što nama, običnim smrtnicima postaje problematično i zamršeno uhvatiti nit tih njihovih objašnjenja. A možda nisu oni krivi, možda je ljudska duša (psiha) nešto najsloženije u svemiru i okolici. Prema njoj su tajne svemira mačji kašalj, luk i voda, piece of cake.
Tako sam se nekako osjećao nakon prospavane noći. Dojma sam da mi mozak, um, duša i što li je već, ni trenutka nisu mirovali. U prvi tren, kad sam otvorio oči, puna mi je glava bila slika, događaja, ljudi, pričanja…svega. No, tren poslije kad sam sve to pokušao, redom jedno po jedno, stopiti u riječi da ih mogu prenijeti svojoj suputnici …blokada! Usta su mi nijemo ostala otvorena ne izustivši ni jednu jedinu riječ. Zbunjeno sam na kraju shvatio da mi je glavom tokom noći prošlo svega i svašta, no ništa što se može zbiti, zgurati u obične, pa i neobične riječi, samo neka su riječi. Dakle, mutna, nedefinirana kaša.
Kao u onoj Balaševićevoj pjesmi, naša vrijedna domaćica ne samo da je već bila ustala, već je pripremila i doručak. Naše je bilo samo da sjednemo i da krenemo. Pa krenuli smo. Red spike, red zalogaja. Nakon slanog i slatkog dijela, nakon kave i onoga „treba te li još štogod?“ i naše po koji već put „ma ne, dosta je i ovo!“ spika se nastavila ovaj put nesmetana zalogajima. Zapanjujuće je kako je dojam prolaznosti vremena relativan. Kad smo u ugodnom društvu i razgovoru, satovi lete k'o minute. Kad sam ovlaš, onako u toku priče, pogledao na sat nesvjesno podignuh obrve i rekoh svojoj suputnici ono Baretovo dok je bio u Majkama – Vrijeme je da se krene!
Dok smo se na rastanku moja suputnica i ja natjecali tko će izreći iskreniju i topliju zahvalu za gostoprimstvo, naša je domaćica na sve to mahnula rukom rekavši; „Ne, ne, VAMA hvala što ste mi dopustili da vas ugostim!“
Ne znam tko se on nas dvoje prvi sjetio da predugo držimo usta otvoreni muklo šuteći od iznenađenja. Jednostavno smo ostali bez teksta. Eto i to je moguće – usrećiti čovjeka dopuštajući mu da te dvori, mazi i pazi!
Slijedi malo detaljniji pogled na mjesto. Stisnuto je na istočnoj padini brda, a ono malo ravnice do Neretve zauzeli su cesta i željeznička pruga. Očigledno se nastajanje mjesta dogodilo u nekom davno prošlom vremenu kada se svojevrsnom blagom smatrala ravno i plodno tlo, te je na njemu bilo svetogrđe graditi nastambe. Za to mogu poslužiti i stjenovite padine brda.
Na Neretvi su parkirani čamci, tipični za ovo područje.
Od tih čamaca na obali, pa do ceste uspjelo se dobiti par metara travnatog pojasa , te uz ozidanu cestu smjestiti i neku vrst šetnjice.
Da smo dobrano na jugu, svjedočile su nam raskošne palme.
Ovako osunčano ljetnim jutrom, mjesto je dobilo još dodatnu dozu nezaboravnosti, pa smo, htjeli-ne-htjeli, morali se jednim vedrim osmjehom od njega pozdraviti.
Slijedećih 20-tak km slijedi nam vožnja lijevom obalom Neretve. Cesta, mada krivudava, ravna k'o tepsija što se uspona tiče, promet nikakav. Sve u svemu dušu dalo za detaljno stapanje sa lokalnim tempom življenja – lagano, i polako! Kad-kad vjetar donese šum mahnitosti sa magistrale preko puta Neretve, a i to izgleda daleko, daleko, ne samo prostorni nego i vremenski. Još i svježina ljetnog jutra sve to zamotava u posebno lepršavi omotač, tako da svakom najiskrenije i najtoplije preporučam vožnju ovim posebno prostorno-vremenskim područjem Univerzuma.
Ako nam je Neretva s lijeve strane, s desne strane nam je željeznica. Nekad se izgubi, u strahu da nam ne bude previše nametljiva, a onda nam se vrati sva ustreptala od želje da ovo putovanje uz Neretvu podijeli s nama.
I željeznica treba imati prostora za predah na svome putu do mora, pa smo tako naišli na željezničku stanicu Opuzen.
Ne znam što Opuzenci misle o tome, nisam ih uspio priupitati, jer su oni s druge strane Neretve. Pretpostavljam da bi mi oni i te kako mogli mnogo ispričati o izreci „Tako blizu, a tako daleko!“ To zbog toga što, iako je željeznička postaja preko puta Neretve, stotinjak metara zračne linije od istoimenog mjesta, Opuzencima valja ili 5-6 kilometara do Metkovića, te prešavši Neretvu mostom, onim kojim smo mi sinoć prelazili, pa opet toliko kilometara ovom cestom na kojima smo mi sada, ili isto toliko puta preći na jug do slijedećeg mosta.
Nakon Opuzena, odnosno njegove željezničke postaje, okolna brda su se opasno približila obali Neretve, tako da je valjalo tesati padine brda da bi se dobio prostor za cestu i prugu.
Kao railfanu, ljubitelju željeznica, meni je ovo putovanje ruku pod ruku sa željeznicom bilo posebno zanimljivo i srcu milo. I taman kad sam tom svome srcu dao oduška da se te miline namili koliko mu volja, željeznica se diskretno povuče u hladovinu drveća a nama prepusti ulaz u Komin.
Prije 30 (slovima: trideset) godina sam u ovom istom društvu i na ovaj isti način kao i sada prošao ovom cestom i ovim mjestom. Pretpostavljam da je to za pohvalu, barem što se društva tiče, ako ne i načina. Tada se snimalo analognim fotoaparatima, sa filmovima vrlo oskudnog kapaciteta (36 snimaka). Pored tok malog kapaciteta, ti filmovi su imali još jedan nezgodan epitet – cijena, pa se posebnim, višestrukim kriterijima birao motiv koji će imati tu sreću da jednim škljoc fotića pređu u vječnost. Iz tog razloga ostade ondašnji ulaz u ovo mjesto nezabilježeno. No, dosta godina kasnije, šesnaest točnije, pri slijedećem (samostalnom) prolazu kroz ovo mjesto taj propust nesnimanja sam djelomično ispravio. Djelomično, kažem jer je uslijedio nakon poduže vremenske stanke.
Cijelo mjesto se smjestilo s desne strane ceste. S lijeve strane ceste, iza betonskog zidića, svoje mjesto pod suncem je našao mali molić, ni metar širine, no isto toliko, od prilike, spustio se u odnosu na cestu. Uz taj molić su se, jedan za drugim, poredala parkirna mjesta za barke ili čamce, kako ih već ovdje zovu. Nameće se zaključak da svaka kuća preko puta sebe ima parkirno mjesto na kojemu može parkirati nešto od plovila.
Strana tih kuća koja gleda na cestu, gleda i na istok, pa je u sjeni već iza 11 prije podne. Kako su većinom katnice, svako je prema svojoj maštovitosti uredio terasu na katu sa ili bez tende. Idealno mjesto da se poslije podne ili predvečer s visine, a u hladu, promatra okolica u svježini povjetarca sa Neretve.
Zidić uz cestu je valjda neka vrst nasipa, barijere koja će zaustaviti vode nabujale Neretve ako poraste do visine do koje ne bi smjela porasti. Zbog toga je svakih par desetaka metara napravljen prolaz u zidiću da se uz pomoć stepenica može sići na molić. A ako Neretva stvarno poraste onda se taj prolaz zatvori pločom koja se umetne u žlijeb.
Mojoj je suputnici pažnju privukao kaktus čija je visina bila tolika da nije stala ni na mojoj fotografiji.
U sredini sela je bilo mjesta za mali trg na kojemu je improvizirana mala tržnica sa voćem i povrćem.
Dok smo polako šetali mjestom, začuo se tihi zvuk malog motorića uz čiju pomoć čamac unosi nemir na tihoj i mirnoj površini Neretve.
Domaćin jedne od kuća si se stvarno dao truda, pa je ogradu ukrasio ostacima riječnih školjaka.
Cijelo mjesto, ili selo, kako već da ga imenujem, zračilo nam je nekakvom mirnoćom, spokojem i tišinom. Nitko se nije posebno žurio, nitko nije galamio, sačuvaj Bože, psovao. Svi mještani imali su vremena za stati pozdraviti, popričati, ništa nije bilo hitno, niti tražilo posebnu brzinu.
Ta mirnoća je i nas zarazila, pa smo se tiho i polako vukli, izgubivši pojam i o vremenu i o prostoru, Samo smo pustili da nam se dojmovi upijaju i negdje duboko u nama smještaju. U toj nekoj nirvani suputnica se sjetila da bi trebala nabaviti razglednicu mjesta, da se svojima na poslu pohvali koju je i kakvu egzotiku posjetila ovog ljeta. Ušla je u prvu trgovinu i zatražila to što joj treba. Prvo je joj je trgovkinja rekla da toga nema, no onda se nečeg sjetila, pa poduže vrijeme preturala po nekim pretincima i kutijama, te uz ono slavodobitno "Aha!" pronašla dvije razglednice i pružila ih mojoj suputnici. Na pitanje koliko koštaju, trgovkinja je samo odmahnula rukom i rekla "Neka vam je sa srećom!"
Nestanak kuća uz cestu ispred nas je najavio da se ovoj oazi mirina, spokoja i opuštenosti primiče kraj.
Nije neko velebno mjesto, nije neka planina, prijevoj, nije neki kanjon, a opet je nešto posebno. Polako okrećući pedale pri prolazu pokraj table sa prekriženim imenom mjesta treperio sam od zadovoljstva kao da napuštam nešto velebno od gore navedenog. Svaka nam čast što smo bili u Kominu!
Željeznica nam se opet vratila, s desne strane. S lijeve, koliko je to zelenilo dopuštalo, nazirao se velebni most Jadranske magistrale preko Neretve.
Tek prema suncu,točnije njegovim zrakama shvatili smo koliko smo se dugo zadržali u Kominu. Postalo je pretoplo, vruće čak, pa ja moja suputnica trebala skrenuti u boks radi izmjene guma, kao u utrkama Formule 1. U stvari trebala je presvući hlače, a za to je trebao neki zaklon ili u obliku povećeg grma ili…
Čim smo je ugledali, kućica autobusne postaje lokalnog busa doživi preobražaj u garderobu.
Dok se u njoj moja suputnica presvlačila, ne želeći gubiti vrijeme bez veze, promatrao sam i snimao okolinu.
Pogledavši desno, u smjeru putokaza ka mjestu Banja, udaljenog tek 0,2 km, apstraktni pojam imena poprimi konkretne obrise naseobine.
Pored autobusne postaje, trenutno i privremeno unaprijeđene u garderobni ormar, navedeno mjesto je imalo i željezničku postaju, tek koji korak udaljenu od autobusne.
Tako su lokalci imali luksuz izbora prometala, da li ovog tračničkog ili onog drumskog. Dok su se tako mučili tom slatkom dilemom izbora, oči su im se mogle zabaviti pedantnošću graditelja željeznice u obliku detaljnih oznaka na željezničkim prometnim znakovima zvanim padokazima. Ti padokazi u ovom slučaju, naime, govorahu (ili govoraše!?) kako se uspon pruge svakih prijeđenih 20 metara smanjuje sa 6 na 4, da bi na kraju ostao na 2 promila. Promila, a ne posto, dakle 2‰,a ne 2%. 2%, slovima: dva posto , znači da je uspon (ili pad) dva metra na sto metara vodoravnog puta (2 posto = 2 po stotinu), dok 2‰, slovima dva promila znači da je uspon (ili pad) dva metra na tisuću metara vodoravnog puta (2 promila = 2 pro mille, 2 za tisuću). Uz ispriku ovog cjepidlačenja, samo ukazujem da je željeznica puno više gospodski razmaženija od drumskih prometala, barem što se tiče uspona i oštrine krivina – kod nje je sve to blaže i nježnije, i usponi i krivine. Možda je to razlog da pri putovanju vlakom kod nekih putnika izostaju mučnine u želucu koje se javljaju pri vožnji autobusom ili autima.
Iako se zelenilo nije posve povuklo, ipak mi je pružilo bolji uvid u most magistrale preko Neretve.
Ujedno je to i (zlokobni) znak kraja ove idilične, mirne i tihe vožnje uz Neretvu. Slijedi izlazak na mahnitu, brzu i prometom zagušenu vožnju magistralom u smjeru Ploča.
Možda malo pretjerah, jer iz gornjeg snimka se neka veća prometna gužva ne nazire, no u odnosu na "ništa",kakav je promet bio do sada, i ovo "nešto" je neizmjerno puno. Osim toga ovu priliku za snimanje sam uhvatio u trenutku smanjenog prometa. Bilo kako bilo, jedan dio mene sam morao otkinuti od one cjeline guštanja i uživanja, te ga zaposliti, zadužiti stalnom hladnorazumskom pažnjom prema prometnom stanju na magistrali.
Naviknutom na opušteno uživanje od prije par minuta, ta me koncentracija na pažnju prema prometu umarala, pa odahnuh dušom kada zazvoni mobitel moje suputnice. To je značilo da moramo naći sigurno mjesto i stati. I dok je ona zborila tek riječ-dvije sa imaginarnim sugovornikom, svojoj sam duši ponovo vratio privilegiju potpunog, cjelovitog guštanja pri promatranju okoline.
A ta je okolina bila neuobičajena, zbunjujuća, čudna čak. Bila je tu i neka voda, da li jezero ili more ne znam, okružena krševitim brežuljcima, a opet, pronašlo se tu i ravnog, zemljanog tla za neki kultivirani uzgoj biljnog svijeta. A gdje je uzgoj biljnog svijeta tu su se našle i nastambe ljudi. Dakle svega i svačega na tako malom prostoru!
Da je toj idili civilizacija blizu dovoljno je pogled malo podići te će se u daljini ugledati znaci te civilizacije. I to kakvi znaci!
Tu su veliki spremnici nafte ili nečeg od nje, tu su lučke dizalice, tu su velika skladišta…tek koji kilometar dalje od one idile.
Dok sam pripremao ovo putovanje uz pomoć interneta, Google Earth-a i ostalih blagodati informatičke ere, bi mi jasno – sa magistrale treba skrenuti na lokalni put i polako, u miru božjem do Ploča. Teorijski, ne mo'š bit' jasnije, ali praktično nije tako (opet ona razlika između teorije i prakse).
Pored „stare“ Jadranske magistrale, po kojoj se trenutno kotrljamo, i te lokalne ceste, dodatnu zbunjenost je unijela i obilaznica ili brza cesta koja vezuje Ploče sa autocestom (onoj snimljenoj iz slapa Kravica).
Skrenusmo mi tako s magistrale tamo gdje mi se učinilo da trebamo i nakon široke ceste odjednom se nađosmo na uskom, mada asfaltiranom sokaku pored nekih kuća. Kad taj sokak krenu u suprotnom smjeru od Ploča i još uzbrdo, vidjeh da se potvrđuje ona izreka o razlici teorije i prakse, te rekoh suputnici da se vraćamo nazad. Kad smo skoro došli do magistrale sa koje malo prije siđosmo, posljednju slamku spasa prije mučnog povratka na tu prometnicu sa gužvom vidjeh u dvojici radnika koji su nešto radili na cesti ili oko kuće uz nju. Na moje pitanje možemo li, produživši iza njih, izaći na taj lokalac prema gradu obojica odgovoriše istovremeno,ali različito – prvi:“Da!“, drugi: „Ne!“
Ja ustuknuh, a oni se pogledaše, te tren iza se složiše da ipak možemo, obzirom da smo biciklima -možemo ispod pruge (Ja u sebi: Pruge!? Kakve pruge!?).
Nakon „!?“ u meni prihvatih neizvjesnost, bitno je da može, a kako već, vidjeti ćemo. Sve mi je bolje od povratka na magistralu.
Sokak, i dalje asfaltiran, postupno sve uži i uži doveo nas je do izvora kraj kojeg je stara žena odmarala čekajući da joj se plastična kantica napuni vodom. Nakon pitanja da li idemo tamo gdje mislimo da idemo i potvrdnog odgovora, razveza se razgovor.
Tako saznadosmo da, po njenim rječina, ova voda zlata vrijedi, da krijepi tijelo i osvježava duh, evo i ona je nakon posla svratila da je malo zahvati, Jutros je ustala u pola pet (!) otišla okopavati mandarine (svjedok: motika kraj nje), a sad kad je zagrijalo popit će malo ove ljekovite vode, pa kući na drijemanje!
Zahvalismo joj na informaciji o putu i poželjesmo joj ugodan zasluženi odmor, a mi nastavismo sokakom čija se širina svela na dva slova, točnije tek na nešto više od metra.
Ako je njegova širina i jest tek više od metra, onda mu je visina bitno manje od dva metra, pa sam trebao, da bih prošao, spustiti svoj ponosno dignuti nos.
Radilo se o pješačkom prolazu ispod željeznice. Eto, opet je na vidjelo izašla ta kameleonska osobina bicikla. Već prema zahtjevu situacije, može biti dovoljno brzo prometalo, a opet u drugom slučaju može biti tek suputnik pješaku.
S druge strane prolaza kao da smo ušli u drugi prostorno-vremenski kontinuum. Iskrsnu tu neki široki mol uz koji se naslonila voda (slana ili slatka, ne znam) mirna kao ogledalo. Samo se malo protresla sitnim,sitnim valovčićima, kao da smo je svojim iznenadnim dolaskom prekinuli u važnom slaganju mozaika svjetla na svojoj površini. S druge strane mola kuće, bolje reći rezidencije, uređene, dotjerane, svježe obojene, potpuno suprotno od područja između vode i tih kuća. To područje koje predstavlja taj mol, ili ulicu ili oboje, čeka točku na i u obliku asfaltnog ruha. Prema izostanku općeg pojma vremena u sredini u kojoj se zatekosmo, dobih dojam da je to čekanje tko-zna-od-kad i da će se razvući tko-zna-do-tada.
Ili mi je nedostatak ljudi, ili bilo koga ili čega živog što se kreće, dalo taj krivi dojam. Ostade dilema neriješena, potisnuta nečim bitno prozaičnijim ali i konkretnijim – kako prevoziti bicikl po ovakvoj podlozi. Malo zanosi u lijevo, malo u desno. Okretanje pedala višestruko otežano jer osim što voze, točkovi ruju po šljunčanoj podlozi od mrvljenog kamena. Toliko sam bio zaokupljen iznenadno kompliciranom tehnikom vožnje da sam obližnje vijadukte suvremene, najmodernije obilaznice jedva i primjećivao.
Nadao sam se da ovaj nedovršeni makadam neće dugo trajati, valjda će ga nešto zamijeniti. Nada mi bi ispunjena, to nešto je bilo – ništa. Dobro ne baš potpuno ništa, jer se ispred nas nazirala, mada jedva, dva kolotraza u smeđoj, sasušenoj travi. Od neke konkretne, suvisle ceste ni c!
Što je sad ovo!?
Tren prije nego mi je krenula navala očaja da ćemo se, ipak, morati vratiti, par desetaka metara dalje, na željezničkoj pruzi, ispod vijadukta, bio je neki stroj za obradu tla i čovjek kraj njega.
Ostavih bicikl da mi ga suputnica pridrži, te krenuh do bauštelca koji u mojim očima poprima lik slamke spasa.
Dobar dan –dobar dan, ima li tu neka lokalna cesta do grada – ima, kako do nje – pređi prugu i ravno tamo (pokaza rukom), hvala puno – nema na čemu!
Slamka spasa, ipak!
Očigledno da sam na licu imao slavodobitno ozareni osmjeh jer me moja suputnica ništa nije pitala. Sve je u trenu shvatila. Eto što čini neverbalna komunikacija.
Ako se moj kameleonski bicikl pri onom prolazu ispod pruge mogao iz cestovnog prometala pretvoriti u pješačkog suputnika, ta njegova osobina preobražaja se ovdje nastavila dalje u malo veću torbicu koja je u mojoj ruci preskočila prepreku u obliku tračnica. Isto to se dogodilo i s prometalom moje supruge kojeg sam prenio tren kasnije, dok se moj, naslonjen na nekakav oveći kamen/omanju stijenu vraćao u svoj osnovni i najviše korišten oblik – bicikl.
Konačno prometnica kojoj cijelo vrijeme stremimo. Možda je moglo i kompliciranije, ne znam, znam samo da se upornost (ovaj put) isplati(la). Sjetih se definicije razlike između upornosti i tvrdoglavosti – uporni uspiju, a tvrdoglavi ne!
A zašto sam, uopće toliko zapilio za ovu cestu!?
Radi se o trasi uskotračne pruge Sarajevo – Ploče, ukinute još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ono što je ostalo od nje postupno je, u tokom pola stoljeća, mijenjalo obrise, da bi ove dane dočekalo u ruhu sporedne, ali ipak i asfaltirane, prometnice. Tako se moja privrženost biciklu spojila sa simpatijama prema željeznici. Uostalom, nešto slično smo nas dvoje odvozili prije dvije godine kod Jablanice (vidi Međugorje 2013).
Ovo lagano vozikanje ćirinim stopama traje nekih 2-3 kilometra, i što je važno, bez uspona – ravno k'o tepsija. Obzirom da smo već u (širem) predgrađu Ploča, tu su i nastambe, prije bih rekao raskošne, nego skromne.
Raskošan grm bogumile (ili bugenvilije) ispred jedne od tih nastambi nije dao mira mojoj suputnici, pa smo ga morali jednim klikom fotoaparata prenijeti u vječnost. Da se navedeni grm sa raskošnim cvjetovima tako zove, provjereno na Google-u.
Inače, zbunjuje me ovdašnja konfiguracija. Dosta smo na jugu pa na brdima ili brežuljcima prevladava sivilo stijena tipično za Dalmaciju. No, tu je i zemljano tlo, ravno, kako već rekoh, k'o tepsija. Kao da je netko nanio masu zemlje i fino ju izravnao, pa su brdovite stijene, koje su ispod, zatrpane, a ove koje su iznad vire u vis tik uz tu zemljanu ravnicu. Prav za prav pa i jest netko to učinio. Ili točnije rečeno, nešto. Taj netko, odnosno nešto je Neretva koja je impresivnim strpljenjem, tokom oho-ho tisuća godina, zrno po zrno, svojim tokom do mora negdje gore pokupila tlo i dovezla ga dovde.
Zbog toga mi je u najmanju ruku neobičan tunel u ovoj, što se ceste tiče, ravnici. To što mi je neobičan, ne znači nikakav loš dojam, dapače. Tako malecni, portabl, tunel na istoj takvoj cesti, ma sve skupa daje dojam prije ugodne biciklističke staze, nego nekakve prometnice za (brža) motorna vozila.
Ne mogu si točno objasniti odakle moja sklonost prema toj vrsti putne građevine, a i ne moram. Uostalom posao racionalnog objašnjenja emotivnog često bude jalov i uzaludan posao, pa se okanjujem (pokušaja) objašnjenja, te se prepuštam užitku.
Nakon ovog tunela, a do slijedećeg (ima ih ukupno dva) naša sadašnja cesta, isto tako kao nekad davno mala parnjača, pravi krivinu u lijevo.
Zujajući po internetu nađoh snimak iz vremena izgradnje uskotračne pruge Metković – Ploče od čega danas ostade samo trasa presvučena asfaltom po kojoj mi sada dokono vrtimo pedale. Fascinantna je promjena okoliša, koja je u međuvremenu od sive kamene pustoši doživjela preobražaj u urbanu džunglu razno-raznih nastambi zgusnutih jedna uz drugu. Slika posuđena od http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/zbornik (Hrvatski neretvanski zbornik 1/2009.), https://hr.wikipedia.org/w/index.php?curid=503744
Portal, ulaz u drugi tunel jedva je uspio sačuvati svoje mjesto pod suncem od najezde stambenih objekata, i s lijeve strane, i s desne, a bogme i sa gornje strane. Bi me prosto strah da li se i ispod tunela nalaze neki hodnici i odaje.
Za razliku od onog prvog koji je u krivini, ovaj je drugi tunel ravan k'o strijela pa se kroz njega vidi kao kroz rupu švicarskog sira. Ovaj izlaz sam snimio i ondašnje 2002 godine samo malčice iz daljega.
Dođe kraj ove biciklističke staze od bivšeg ćire, te izađosmo na sadašnje prometnice. Široke koliko treba za sve vrste prometala, a i krcate njima. Lijevo, desno, tamo, amo, sve u društvu mnoštva auta, kamiona i autobusa u oba smjera, dođosmo do Ploča.
Prema želji moje suputnice, prvo smo trebalo posjetiti zgradu pošte.
Dok sam u ugodnoj hladovini dokono čekao dok moja suputnica u pošti učini što je učiniti namjeravala, pažnju mi privuče zanimljivi oblik moderne umjetnosti. Netko se sjetio da kompjutersko upravljani automatski stroj za rezanje čeličnih ploča možemo i u artističkom pogledu upotrijebiti. Dovoljno je, dakle bilo da, uz malo umješnosti, programer tog stroja objasni samom stroju kako da iz mrtvački hladne čelične ploče sačini simpatično-toplu sliku mame i potomaka (a možda je tata u pitanju!?)
Željeznički kolodvor u Pločama kao da je spomenik nekim davnim prošlom vremenima. Nigdje žive duše! Osjećao sam se kao gost iz galaksije koji je posjetio davno umrlu planetu na kojima se još razabiru ostaci drevne civilizacije. A napravljen je nešto prije pola stoljeća, dakle još u vrijeme moga djetinjstva.
Isti dojam ostavlja i izlazak na perone. Zahrđale tračnice i trava koja se probija na rubovima betona svjedoči da je vrijeme za ovaj vid prijevoza prošlo svršeno.
Pogled sa perona prema kolodvorskoj zgradi sa velebnim natpisom „Ploče“ nekada davno je izazivao osmjeh vedrine umornim putnicima i ukazivao da je putovanje stiglo svome kraju, te da su konačno stigli na to dugo željeno i očekivano more.
Sad se do tog mora putuje drumovima, uglavnom svatko u svom limenom ljubimcu. Put je vremenski lakši i novčano povoljniji, te izostaje ono oduševljenje. I zbog današnjeg naftnog izobilja, a i zbog modernog izraza suzdržanosti kod kojeg je neumjesno bilo kakvo otvoreno pokazivanje emocije, naročito pozitivnih.
Trebalo je, dakle tek nešto više od pola stoljeća da ova velebna zgrada i ovi peroni postaju davno prošlo svršeno vrijeme. Koliko će trebati ovom današnjem dobu jeftine nafte za to!?
Smještena sa strane od perona, kao svjedok prošlo prošlih vremena (vremena prije ove željeznice čiji su peroni) svoje čudne pozne godine tiho i mirno proživljava ćirina lokomotiva. Snimljena danas, oronula, sva zahrđala i 2002 godine kada je (zajedno sa mnom) bila mlađa i ljepša.
A koliko dugo je ona vozila do Ploča?
Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1878 godine, Austrougari su izgradili uskotračnu željeznicu (u narodu znan kao ćiro) od Broda, preko Doboja, Zenice, Sarajeva, i Mostara do Metkovića, tako da je Metković postao prva luka u Dalmaciji koja je dobila željezničku vezu. Sve to je zgotovljeno 1891 godine kad je završena zadnja etapa. Obratite pažnju da je pruga u dužini preko 400 km napravljena za 12-ak godina –sve to prije 140-tak godina!
E, onda je već iza I svjetskog rata postajalo jasno da je Neretva u Metkoviću preplitka za neke brodove, te se pojavila inicijativa da se pruga produži do Ploča. Uz kojekakve zakulisne igre , o kojima nema smisla ovdje pisati, Ploče su dočekali željeznicu tek 1942 godine.
I tako, uz malo ne baš uvijek voljene matematike, obzirom da je ćiro u Ploče vozio sve do 1966 godine, izračunamo da je ona oronula i zahrđala vozila (tek) 44 godine.
Falilo je manje od pola sata do sredine dana, te smo po ulasku u grad odlučili prvo obnoviti naše rezerve gorivom, i krutim i tekućim. Parkirali smo se ispred nekog od Konzumovih trgovina.
Dok mi je suputnica, kao prava brižna domaćica, studiozno, predano i precizno birala namirnice obaju agregatnih stanja, ja sam iz hladovine te Konzumove trgovine promatrao gradsku vrevu i sam grad oko sebe. Posebno me dojmila betonska džungla točno preko puta. U nedostatku prostora lijevo-desno, preostalo joj je jedino da sukne u zrak. To je i učinila.
A sada grad.
Ma, u stvari bolje rečeno riva, jer nam se nije dalo zujati lijevo-desno po gradu.
Dolaskom do mora (Ah! Konačno moreeee!!!), prvo su nas pozdravili mali, ali jaki lučki remorkeri ili po hrvatskom, tegljači. Prema wikipediji, tegljač je brod koji se koristi za okretanje, vuču, guranje i tegljenje drugih plovnih objekata u lukama, na otvorenom moru ili kroz rijeke i kanale. Kod nas se ovaj tip broda najčešće naziva remorker (tal. rimorchio = tegljenje, vuča).
Evo nas na rivi. Pločanskoj. Da je Pločanska govori nam natpis na kockastoj zgradi koja natpisom „Robna kuća Pločanka“ rješava bilo kakvu dilemu.
Prebirući po svojoj arhivi dijapozitiva pronađoh snimak iz, sad već davne, 1980 godine kad sam se odvažio, kao pravi railfan, provozati prugom Doboj – Sarajevo – Ploče. Iz čistog zadovoljstva, „Tek toliko da mi guza vidi put!“, kako je govorila moja mati.
Prema wikipediji najstariji stanovnici ovog grada svoj grad zovu Ploča (stariji kažu: "Bija san u Ploči!", a ne: "... u Pločama"), što je i izvorno ime ovoga grada. Ime Ploča dano je vjerojatno zato što su stanovnici okolnih mjesta i prvi doseljenici vadili i sušili svoje ribarske mreže na području današnjeg grada ili po otočiću u sredini zaljeva koji ima izgled ravne ploče. Ploče imaju vrlo "bogatu" povijest promjena svog imena, prvo je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije promijenjeno ime u Aleksandrovo, po kralju Aleksandru I. Karađorđeviću, to ime se održalo do II. svjetskog rata, i talijanske okupacije, kada Aleksandrovo postaje Porto Tolero (tal. luka za prekrcaj, a što je banalna istina, jer im je služila za ukrcaj sirovina iz Bosne prema Italiji). Nakon kraja rata 1945. vraćeno je izvorno ime, Ploča. Grad je od 1950.-54. godine, te od 1980.-90. nosio ime Kardeljevo po jugoslavenskom komunističkom političaru, Slovencu Edvardu Kardelju. U međuvremenu od 1954.-80. prvi put se uvelo ime Ploče, dakle množina prvotnog naziva, koje se vraća u počecima osamostaljenja Republike Hrvatske, već 22. studenoga 1990. Godine. Sam grad Ploče danas ima 6500 stanovnika.
Crkva Kraljice Neba i Zemlje je rimokatolička crkva u Pločama. Novijeg je datuma, gradnja joj je završena 2004 godine i statusa je bazilike (bijela bazilika).
Toliko o Pločama!
Nakon crkve slijedi puhanje, frktanje i uzdisanje pri vožnji uzbrdicom. Napuštamo grad i stremimo ka Bačinskim jezerima.
Prema wikipediji Baćinska jezera su skup jezera u mjestu Baćina uz grad Ploče. Jezera su relativno mala (138 hektara), ali spadaju u red najzanimljivijih pojava u hidrografiji krša. Nepravilnog su oblika, što se osobito odražava na reljefu dna. Sastoje se od šest spojenih i jednog odvojenog jezera. Najdublje jezero je Trniševo s dubinom od 34 metra. Vranjak je najmanje od jezera i jedino nije povezano s ostalim jezerima. Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani direktno s morem. Od mnogih izvora značajno je napomenuti, da se na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu. Jezera su kriptodepresijska, što znači da je dno jezera ispod razine mora. Na jezerima su tri mala otočića te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem, kako bi višak zimske vode koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km, radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave.
Kako prema tim jezerima idemo od repa do glave, odnosno suprotno vodenom toku, prvo susrećemo bezimeni potok koji vodu iz jezeeraa (dva e i dva a radi množine) odvodi u more. Uz malu pomoć suvremene tehnike, ovaj put u vidu zoom objektiva, očima dopiremo i do tog tunela koji dopušta odliv vodenih masa u more. Iako se to od gustog zelenila ne vidi, iznad tog tunela bezbrižno piči jadranska magistrala.
Nakon što smo prešli magistralu, ugledali smo jedno od jezera.
Kao ljubitelju tunela, pruža mi se jedinstvene prilika da vidim i jednog vodenog. To ne znači da je tunel sačinjen od vode, već da služi prometovanju vode.
Mirna površina vode na jezeru skriva svoje lagano kretanje.
No, kad dođe do plićaka, ne uspijeva sakriti svoju mirnoću. Čak i tihi,ali ipak čujni žubor odaje svagdašnju težnju svake vode, pa i ove ovdje, ka moru.
Biće da se nizbrdica vodotoka povećava, jer što je dalje to je voda nestrpljivija da dopre do tog svog glavnog cilja. Naime brzina, a s njome i žuborenje vode se povećava.
U konačnici ovog mog pregleda sve se završava u tami tunela, kroz koji se tek maglovito nazire ponovna mirnoća dostojanstvenog putovanja jedne vode.
Red je malo i obići ova jezera. Usput tog obilaska, zaintrigirao nas je i putokaz koji ponosno javlja da do autokampa na jezerima ima nekih kilometar puta.
Taj put jest uzak, sokak tek, ali je asfaltiran. Promet je rijedak, a kad naiđe i spor, tako da se naša vožnja svela na lagano i opušteno promatranje okoliša. A zašto bi se žurili kad je lijevo od nas brdo, a desno mirna voda koja odiše čistoćom i prozirnošću.
Prije 30 godina moja smo suputnica i ja, u svojim mladalačkim danima, čak i noćili u nekom kampu na ovim jezerima. Da li je prošli rat tome kriv ili ne, ne znam, no dobrano su se potrudili da ga temeljito devastiraju. Poslije rata su ostavili majci prirodi da svojim rastinjem satre i ono malo preostalih znamenja, pa se nisam ni trudio pronaći lokaciju gdje spava zrnce moje (a i naše) mladosti. Umjesto nje pronašli smo novi kamp na nekom drugom mjestu.
Uz ljubazno pitanje smijemo li obići, od gazda kampa dobismo još ljubaznije dopuštenje.
U kampu – nikoga!
Ni šatora, ni kamp-kućice, ni kampera, ništa, apsolutna nula! Kao da smo banuli sredinom siječnja, a ne sredinom srpnja. Svašta!
Inače, simpa mali kampić. Ravno zemljano tlo sa debelom hladovinom, a još je tu i molić uz bistru jezersku vodu. Ako me put ponovo nanese u ove krajeve, navratiti ću na konak. Ako do tada budu opstali, jer im trenutno promet baš ne ide.
Već je dva pa je vrijeme za ručak.
Našli smo mjesto idealno za to. Hladovina, jezero, stol s klupama. Dok je moja suputnica, kao prava brižna domaćica, pripremala trpezu, otišao sam do obale da snimim izletnički čamac.
Čamac je u stvari tradicionalna Neretvanska lađa, sa dodanim klupama i tendom, koja je, prema wikipediji, sve do početka 1970-ih godina, bila osnovno teretno prijevozno sredstvo u dolini Neretve.
Nakon ručka prepustili smo se popodnevnoj fjaki (ili fjaci). Vjetar se još od Ploča dobro uspuhao, što je izazvalo povrat vrućina na mom licu, pa mi je odmaranje baš dobro došlo. Možda izgleda teško za pojmiti, ali se može na ravnoj drvenoj klupi i dremnuti, čak mrvu i snivati.
Po povratku na magistralu slijedi dobra 3 kilometra uzbrdice. U početku sam i ja vozio, no tada mi je bilo isplativije pozvati se na svoje pozne godine, pa nastaviti pješice, nego glumiti neko pretjerano muško dostojanstvo,pa puhajući i dahtajući vrtjeti pedale. Osim toga okolišna situacija, osim te uzbrdice, bila je idealna, jer mi je s desne strane, sve više i više ispod mene bilo modro-zeleno plavetnilo jezerske vode.
Očigledno pod dojmom zbog svega navedenog i moja je suputnica, iako malčice odmakla od mene, povremeno zastajkivala da u miru Božjem sagleda, uoči, osluhne, osjeti, ili jednom riječju, doživi.
Stvarno, to što priroda složi, ne može nitko. Malo brda, malo zelenila, malo obične, čiste bistre vode, i mi ostanemo paf! Ne osjećam potrebu za pričom, ne razmišljam ni o komu, ni o čemu samo gledam i upijam.
Usput, iako smo na Jadranskoj magistrali, promet se bitno razrijedio čim smo se udaljili od Ploča. Osim toga, cesta je poširoka. I ne samo to, desno od krajnje bijele crte počesto još bude skoro pola metra prostora za nas bicikliste, pa i moja inače strašljiva suputnica, što se tiče mahnitih auta i krvoločnih šlepera, ostade mirna i spokojna.
Pomnijom obradom snimaka i njihovim stapanjem u panoramu dobije se nešto što se naziva - panorama.
Jest, sa ovom panoramom stiče se neki opći dojam, no vjerujte mi, jer sam bio tamo, to nije ni blizu onome što se dobiva kad se bude na licu mjesta. Dakle, man'te se ispraznog pretakanja, pretjeranog razmišljanja i nerazumnog strahovanja, nego bicikl u ruke i pravac Bačinska jezera, dok još možete. Poslije će biti kasno, i vama vrijeme ide.
Na prijevoju je neka vrst vidikovca sa parkiralištem, a tu su i klupe da se može fino sjedeći uživati u pogledu na jezera. Tu me sačekala moja lepršava suputnica („Gdje si do sad!?“) ugodno zavaljena u drvenu fotelju od klupe.
Sad slijedi višestruko gore-dolje, lijevo-desno, dok konačno nismo ugledali more. Osim što se lijepo uklopila u kompoziciju snimka, nije mi jasna svrha kuće. No, valjda je to jasno njenom graditelju. Preko puta mora se šepurio Pelješac sa vrhom sveti Ilija koji ovo more promatra s visine od 960 metara.
Slijedilo je (opet) gore-dolikanje po Jadranskoj magistrali. Promet se pojačao, pa je valjalo hladne glave, krajnje racionalno paziti na situaciju ispred i oko sebe.
Nekih 3 km prije Drvenika, gdje trajektom planiramo preskočiti more i doskočiti na Hvar, moja me suputnica probudi iz monotonije vožnje željom da zastane i pogleda kako izgleda.
Kako izgleda tko!? Ili što!?
Tek tren poslije shvatih da smo pred ulazom u autokamp egzotičnog naziva „Uvala borova“
Prema uspravnosti, ili bolje reći nagnutosti, borova u kampu (stvarno borovi, valjda je tu i uvala!?) lako je zaključiti da zimi ovdje nije tako idilično kao ljeti, te da ta bura u ovim krajevima uopće nije bezazlena stvar.
Već pomalo umoran i u želji da što prije dođemo do trajekta, nije mi se baš zaustavljalo, no kad smo tu ajde-de, njoj za ljubav.
Kamp bio dosta velik, a i sjenovit. Skoro u cijelom kampu je bila borova hladovina, što je izuzetno poseban oblik hladovine. Dosta je strm, pa su mjesta za kampere terasasto raspoređena. Između terasa su stepenice, za pješake, dok za vozila su tu serpentine na krajevima terasa.
Sad se ja bez veze raspričah o kampu, a želja mi je bila da što prije prođemo kroz njega i nastavimo dalje. Budući razvoj ovog putovanja drastično će me pobiti, te dati ovom našem posjetu i njenoj ideji za njega krucijalni značaj.
Prolaskom nizbrdicom kampa, na poprijeko, stepenicama noseći bicikle, izašli smo na lokalnu cestu. Odmah preko puta nje bila je obala s plažom, a mi smo njome nastavili polako vozikati, promatrajući turističku vrevu i ponudu.
To je bila stara, lokalna cesta dok je nova, magistralna zaobilazno išla gore iznad naselja. Pretpostavljao sam da tako nešto postoji, čak imao želju da prema njoj skrenemo, no nigdje pouzdanog putokaza, pa je valjalo uzbrdo zaobilaznom magistralom.
Neki kilometar od kampa prema mjestu, vozeći ravnom cestom, koja je ujedno imala ulogu i šetnjice, koliko je ljudi njome hodalo, stigli smo u Zaostrog. Meni, koji sam tu prvi put u životu izgleda kao malo oveće selo, no njoj je bilo puno, puuuno više. Prije oho-ho godina, čiji broj iz obzira prema ženskom rodu nije uljudno spominjati, ona je, još kao mala djevojčica, zajedno s sestrom i roditeljima svojim ljetovala ovdje, i to baš ovdje – u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu. Jasno, uspomene nekontrolirano i burno naviru pa se pod obavezno smatra obilazak i mjesta i samostana.
Koliko je veliko, za mjesto nam nije trebalo puno vremena, a obzirom da je samostan bio zatvoren, ni za njegov obilazak isto tako.
Obilazili smo, u stvari, botanički vrt samostana. Kao čovjek više nastrojen tehnici, konkretno o botanici ne znam baš puno. Zato mi je vrt prvo izgledao zbijen, skoro pretrpan. Očigledno da raspoloživa površina nije pratila želje njegovog tvorca. Pa ipak, priznajem da sam iz njega izašao s većim dojmom od očekivanog.
Prema wikipediji mjesto Zaostrog je 2001 godine imalo tek 372 stanovnika. Prema zapisima bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, tvrđa Ostrog pod Viterom po kojoj je Zaostrog kasnije dobio ime (za-Ostrog), bila je glavni grad i utvrda tadašnje hrvatske države Paganije, koju su osnovali Neretvani. Zaostrog je 1935. imao 700 stanovnika dok je 200 bilo iseljeno u inozemstvo.
Zaostrogom dominira, više od pola milenija stari franjevački samostan sv. Marije s visokim zvonikom. Posjetiteljima je u samostanu otvoren muzej, etnološka zbirka, galerija i velika knjižnica s preko 30.000 naslova, značajnim dijelom iz starije hrvatske književnosti. Tu je dio svog stvaralačkog života proveo, možda najistaknutiji hrvatski pučki pjesnik, fra Andrija Kačić Miošić, poznat i omiljen u puku kao "Starac Milovan", kao i njegovo najveće djelo "Razgovor ugodni naroda slovinskog".
Kako već rekoh, samostan bi zatvoren, pa nema druge već 'ajmo mi dalje.
Nekih 4 kilometra iza Zaostroga je jednako malo mjesto Drvenik poznato ponajviše radi trajektne veze sa otokom Hvarom. Trajekt smo vidjeli još s magistrale, pa je slijedilo cik-cak spuštanje do njega. Ne, nije isplovio bez nas, iako mi je za trenutak tako izgledalo. Još smo skoro sat vremena čekali na ukrcaj.
Prema wikipediji Drvenik je 2001 godine imao 500 stanovnika (tko bi rekao, više nego Zaostrog!), a sudeći prema gornjem snimku cijelo se mjesto danas spustilo na plažu, možda čak i više.
Dodatno veselje činio im je dolazak turističkog broda s krajnje bučnom glazbom (prvo smo ga čuli, a potom vidjeli). Da sama glazba ne bude previše monotona, svojim plesom na posebnom podiju, trudila se ljepotica u plavoj majici. Niti mi se glazba dopala, a bogme niti ples, a čini mi se da nisam bio usamljen u tom svom stavu - zaključujem to prema ravnodušnoj faci većine putnika na brodu
Nastavak ove priče pogledajte i pročitajte ovgdje.
Post je objavljen 24.11.2016. u 14:24 sati.