penetenziagite

nedjelja, 29.12.2024.

Laguna

upload pic

Sad ću ja vama napisati kako i kamo i zašto; ionako deset godina ovdje pišem jedan jedini post s uputstvima kako pobjeći negdje gdje se već dade. Vinjeta tu, benzin tamo, skretanje ovamo, ručak onamo. Napustiti autostradu već u Razdrtome pa se lagano spustiti kotlinama predivnog Krasa i razgaljen prije podneva dočekati more što nam se pružilo pod nogama (kao da mi nismo išli prema Njemu, nego se Ono zaputilo k nama); osjetiti možda isto ono što su osjećali oni tamo, prvi i slabi; oni što su ponizno šaptali riječi u mraku; radi kojih su gradili malene bazilike i crtali prizore toplim bojama na tmurnim zidovima. Skinuti potom tenisice i čarape, zavrnuti hlače, pa gacati jedva hladnim morem u blatu plićaka, pa nakon toga sušiti noge na toplom drvu nekog slabašnog i škriputavog mola pred sumrak. Izgubiti dan u sebi, ili sebe u njemu - i ponavljati to nekoliko puta godišnje; kada se ruke dotaknu oko mjenjača, ne odvajajući se kilometrima i držeći se topline pod prvim skutima tmine ponad koljena.

To; to nešto što smo gradili desetljećima rušeći iz opreza sve mostove za nama poput posljednjih diverzanata na povlačenju; lutajući i bježeći niotkuda nikamo; ovako tromi, tihi i opasno zarazni pokušat ćemo prenijeti na one što dolaze iza nas. Pa dok oni traže svoje puteve u kilometrima daljine, a mi čekamo među trstikom i prvim popodnevnim vjetrom, osjetit ću najmekši od svih poljubaca u ono mjesto, onaj pregib iznad ramena kojeg se dugo i ustrajno tražilo i šaptati nešto što bismo još do prije koju godinu izgovarali naglas, poput optužbe.

- Nikad s tobom neću imati dom kao mjesto.
- Možda dom i nije mjesto, nego ovo što je sad zapucketalo tu, oko tvoga koljena?
- Možda dom i ne postoji; možda sam samo tražila nemoguće.
- Pa si ga našla, je li tako?
- A eto, da; griješila bih dušu kada bih kazala da nije.
- I onda, ako bolje razmislimo – i nemamo kamo bježati; ja ti odgovorno tvrdim da je dom ono odakle nemaš zašto bježati. Sada možda samo magle i kiše bježe od nas da nas sunce i more lakše pronađu?

Odavna već odgovorno tvrdim kako odgovorno tvrdim samo onda kada se smije; a smije se onda kada nekako osjećaš da je središte svijeta tu, oko tebe; da se nigdje drugdje ne dešava nešto posebno čemu bi baš morao prisustvovati, nego onako - neka se dešava, ako je dobro, pa neka drugima na dobro iziđe, a neka prestane odmah, ako je zlo. Tako sam - odgovorno tvrdim - tu predivnu sintagmu preuzeo od naših političara; davno su još oni zamijetili kako tvrditi i nije baš tvrdo i kako se tvrdnje siju po novinama i pikselima i megabajtima kao obične pahulje od perja, šuplje i nevolje. Tvrditi se može i neodgovorno; otuda i te dvije riječi zajedno.

Gleda me onim svojim očima dok pitam kao zainteresiran i usredotočen pitalac; ovako valjda djeca ispituju svoje majke kad imaju tri ili četiri; gotovo da sam već zaboravio kako je to kada su ispitivali mene – davno je bilo; sada mogu još samo vježbati gdje uhvatim naše oči i naša pitanja. Moram vježbati; govorim pogledom; ako budemo te sreće, i nas će uskoro nečije oči ispitivati i tražiti puteve prema tajnama i otkrićima.

- Vježbaj ti, vježbaj, samo mi se nemoj prehladiti. Navuci brzo te čarape i sjedni tamo na klupu, da te leđa ne dohvate.

Dalje se nema što razgovarati; mogu se izgovarati riječi koje ne znače ništa, ili znače ono što znače i sve druge koje bismo izgovorili na taj način: tiho, meko, jedva razumljivo, u uho i vrat; među kosu i ravno na obraze ljubeći ih usnama pažljivo, kao kada jagodicama prstiju navlačimo najtanji konac u najmanju iglu iz kutije.

Onu kojom se ne šivaju rane, niti bilo što što je rasparano ili odvojeno; onu kojom se tek nježno pričvršćuju sjećanja da ne otplove s prvim valovima namreškane pučine i morskom travom; niz lagunu, laganom strujom s vjetrom na otvoreno more i ocean.

29.12.2024. u 16:14 • 18 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 23.12.2024.

Stranputica

Jedna od potresnijih scena koje sam vidio u svom - neskromno vjerojatno smijem reći – dugogodišnjem gledanju filmova jest ona iz filma Stranputice (Sideways, Alexander Payne, 2004, snimljen kao adaptacija istoimenog romana Rexa Picketta) u kojoj glavni lik Miles, neuspješni pisac i srednjoškolski profesor književnosti - kako bi nadvladao nekoliko životnih razočaranja koja su mu se zbila u prethodnim satima njegova puta s prijateljem kroz vinske ceste Kalifornije - uzima iz svog skrovišta dugo čuvanu bocu Chateau Cheval Blanca iz neke nevjerojatno dobre berbe šezdesetih. Za takvo vino navodno postoji izreka kako je pogubno piti ga sam, pa Miles – da bi izbjegao kletvu – odlazi u restoran brze hrane, gdje krijući bocu u izgužvanoj papirnatoj vrećici pije to nevjerojatno dobro vino iz jednokratne šalice za kavu, razmišljajući o svrsi svog života, nedjelima koja su on i prijatelj počinili na svom putu i onome što stoji pred njime vezano uz ženu koju je upravo upoznao i za koju drži da bi mogla biti žena njegova života.

Poslije ću negdje pročitati kako Miles, koji u ranijim scenama filma, ne skrivajući svoj snobizam i nadmenost izjavljuje kako će ustati od stola ukoliko netko uđe u restoran i naruči Merlot – kasnije sazna da je navedeno vino zapravo u najvećem dijelu mješavina čiji je sastojak upravo ozloglašeni Merlot, što čini još jedno njegovo bolno prizemljenje i susret sa izazovima stvarnog života. No, kako bilo, kao briljantan uvod u navedenu scenu, Miles će negdje u svom monologu prethodno nahvaliti pinot, zapravo kroz njega opisujući čovjeka: pinot treba stalnu brigu i pažnju, a može rasti samo u specifičnim, malim, zabačenim zakutcima, pa tek najstrpljiviji i najbrižniji uzgajivači mogu uspjeti s njime, jer samo netko tko stvarno odvoji vrijeme da shvati potencijal pinota može ga natjerati da dođe do njegovog najvećeg izražaja. Miles kao da priča o sebi, o čovjeku, o ljudskoj duši: o pojedincu zastrašenome sumnjama oko vlastitog neostvarenog potencijala.

Koliko se sjećam, film će završiti sretno, ili će barem njegov konac dati naslutiti da bi se takvo što moglo zbiti, jer nakon što poslije duge neizvjesnosti pronađe poruku na telefonskoj sekretarici, Miles će odjuriti pred njena vrata, s kojom će scenom film okončati; no nije to ovdje glavna tema: glavna tema po meni jest način na kojeg Paul Giamatti glumi navedenu scenu ispijanja vina bez jedne jedine riječi; gledajući zamišljeno i sjetno nekud u daljinu, kroz prozor fast food restorana u noć i pijuckajući taj rajski napitak, samo da bi održao ono što se održati mora i da bi sebi stvorio neku slabašnu iluziju prihvaćenosti, važnosti i smisla.

Društvo u kojem se takav napitak mora piti čine zapravo isti ljudi kao što je i on; osamljeni marginalci navečer u restoranu brze prehrane; istrošeni s vremenom; polusvijet – da citiramo jednog poznatog pjesnika s ovih prostora.

Životni i glumački put Paula Giamattija tako će konačno tijekom godine koja je pomalo već iza nas dobiti svoju krunu nesumnjivim remek-djelom Holdovers, ovogodišnjim kandidatom za nagradu Akademije, u kojem sam glumi rigidnog staromodnog profesora koji u red mora dovesti nekoliko neprilagođenih mladaca na nekom opustjelom koledžu tijekom zimskih praznika – pa sve završi time da za jednog od njih učini ono što neće nikada učiniti niti vlastiti mu otac (ne želeći ovdje otkrivati previše o sadržaju filma). Giamatti u suradnji sa istim režiserom (Payne) postaje i ostaje kralj urbanih priča o besmislu i usamljenosti koje pronalaze svoj put prema svjetlu; nenadmašni i nepokolebljivi astronaut u ledenom svemiru suvremenosti okovanom beskrajem površnosti, tjeskobe i otuđenja.

Zamišljam o ovo doba Božića milese današnjih dana; okruženi blještavilom svijeta i pustoši oko ljudi koje uistinu uopće ne poznaju, trude se piti najsočnije vino koje su pribavili kako bi sebi dokazali vrijednost i smisao - i prikazati to uspjehom. No, postoje li takva punina ili spokoj koji bi nas zadovoljili pred nama samima, bez usporedbe s drugima?

Uspjeh je idol nad idolima našeg vremena; izgledati ili imati tako i toliko da izazivaš zavist ljudi oko sebe - svačiji je san.

Svima nama čini se na tome putu prečesto kako merlot kojeg pijemo nije vrijedan našeg vremena i nas samih; stvar je samo u tome da moramo otkriti ono što ga čini posebnim i vrijednim. Nije stvar u merlotima i pinotima; stvar je u nama.

23.12.2024. u 17:56 • 20 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 18.12.2024.

Albert Camus o umjetnosti

"Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijet u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika jest nepopustljivo odbijanje - ili odricanje od umjetnosti.”

18.12.2024. u 09:55 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 13.12.2024.

Nova stranica

Valjalo je danas o podnevu poći na groblje.

Kada sam kazao da idem na pogreb upućen mi je pogled s priličnom nevjericom; zar si znao Šveca? Ipak je on bio vođa bande – rekoh, pa pomislih kako nekako ovako isluženi vojnici odlaze na ispraćaje generalima armada u kojima su bivali topovskim mesom.

Ne znam uopće koga bismo inače umjesto njega mogli nazvati onim koji bi ponio žezlo za tih nekoliko generacija; berbi osamdesetišeste ili sedme iz Lapa, Jabuke i Gajeve; naraštaja koji je podigao glavu prema nebu kada je na njemu ovdje svijetlio najsjajniji meteor; meteor iz doba Univerzijade i kraja osamdesetih.

Postoji li zapravo netko od nas iz tog doba tko nije znao Šveca?

S njim sam u životu možda progovorio nekoliko riječi; ako bih smio pričati o onima koji su me išta naučili o glazbi, onda bi on bio jedan od dvojice ili trojice tih. Vidim to po očima onih koje sam zatekao gore, na vrhu one tamnozelene jame: svi su opet ovdje, kao nekad, naslonjeni na zid ili zagledani u daljinu sa crvenim umjesto crnih ruža među prstima, jedino imaju nešto manje kose, a više kila na utrobama i beznađa u očima. Zagreb koji je odavna umro i nestao u daljini nad Savom, možda već one tople jeseni s dalekom grmljavinom raketnih bacača – a svakako onoga dana kada je od ručnog bacača na njegovim ulicama preminuo nesretni Zoran Domini.

Zagreb koji je ugledao svjetlo na obzoru dana, pa pomislio da je sve završeno i da je budućnost već stigla.

Spuštamo se u tu budućnost; među skele, ruševine, buku i maglu uvjereni da smo još jednom prevarili smrt, makar i nakratko. Silazimo poput čaplji u brižljivo savijena blatna gnijezda u močvari; tiha i smrznuta ravnica uskoro će nas prigrliti prvim zvijezdama.

U sivilo vodi vapaj za mogućnošću da ne ostanemo samo jedna jedina stranica dnevnika.

Stare stvari na novim frekvencijama; ima li išta novoga za čuti ili vidjeti pod oblacima? Da se razumijemo, Yazoo mi je dugo, dugo, predugo bio onako, običan. Onda sam vidio nešto od ovih snimki - i stvari su dobile na značenju; trebalo im je valjda četrdeset ili pedeset godina da se spoje s vremenom u kojem će zazvučati ponovno. Kao što je gospa Alison posljednjih godina procvjetala, pa iz plave mlađahne bucke izrasla u šarmantnu baku koju čovjek jedva da bi prepoznao da nije onog sveprožimajućeg zaraznog mekog alta, tako je u glasovima Šveca i Marite svijet o kojem su nam pričali i kojem su stvarali glazbenu podlogu - ostao naša jedina, najbolja, nikad izgubljena rascvjetana proljetna livada puna snova.

Tko nije okrenuo novu stranicu, taj je uspio.

13.12.2024. u 15:14 • 7 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 08.12.2024.

Sve je počelo tada

Neki dan odgledao sam u ciklusu na Trećem sjajan film velikog Bertranda Tavernierea „Sve počinje danas“ (Ça commence aujourd'hui); intrigantno, skromno i nenametljivo djelce iz devedesetih godina prošlog stoljeća koje je, kako ćete vidjeti, u mnogočemu posvema precizno otkrivalo mjesta na kojima sustav već tada dramatično popušta, a još više - kakve će se posljedice uslijed toga zbiti.

Radnja filma zbiva se ponajvećma u dječjem vrtiću u malom francuskom provincijskom gradu devedesetih; među djecom jedva da još ima pokoji tamnoputi dječačić ili djevojčica; posebno se moraju tražiti žene pod maramama koje će na školskoj priredbi prodavati falafel ili pogače pod berberskim šatorima koji su priređeni posebno za svrhu dočaravanja pustinje. Na ulicama, osim možda u Parizu, ali on je daleko (i svi su, izgleda, u njemu zaboravili na ove druge), još uvijek nema slamova i geta za tamnopute; pozornica je provincijska, mirna, još nedavno idilična i nedirnuta Francuska oslikana u pejzažima Moneta i Renoira; Francuska iz filmova Belmonda i Montanda; to je Francuska između crnoga vala šezdesetih i ovog vala devedesetih – kojem nikako ne uspijevam smisliti bilo kakvo smisleno ime; ali prepoznat ćete ga; nema sumnje; okupani smo njime još i danas.

Radi se zapravo o godinama u kojima državna politika nakon socijalista Mitteranda i bujanja socijale u osamdesetima izrazito i beskrupulozno hvata pravac udesno; ponajprije se to ogleda na pitanjima rezanja budžeta lokalnih jedinica za socijalu, odgoj i obrazovanje. Atmosfera u filmu je poprilično tmurna; raste nezaposlenost; briga za nemoćne i potrebite naočigled slabi; država prepušta stvarima da se dešavaju same od sebe ili da ih vode entuzijastični i osamljeni pojedinci, praktički avanturisti koji se ne predaju. Godine su to u kojima nekad slavna i moćna industrija propada i seli daleko na istok koji je tek otkriven nakon pada Berlinskog zida, tamo je cijena rada daleko jeftinija, a propisi lakši za izigravanje; to se tako nevino i pristojno naziva „investicijska klima“.

Umjesto daljeg prepričavanja i razmatranja, prepuštam vas dijalozima koje na rubu suza u filmu vode odgajatelji, medicinske sestre i socijalni radnici.

„Mene ne zanimaju oni na dnu ljestvice, nego oni u sredini, njih još možemo spasiti. Oni drugi su izgubljeni slučajevi. Nismo mi Bog. Ionako smo loše plaćeni.“

„Tvoje stajalište ne drži vodu. Kod mene svi klinci imaju probleme, ne samo neki. Društvo će implodirati, a mi se okupljamo oko šefa i slušamo evanđelje... Gubimo vrijeme!“

„Prije dvadeset godina imala sam četrdesetipet učenika. Nismo se žalili. Četrdesetipet! Bili su disciplinirani, dolazili su na vrijeme, bili su uredni. A nije da nije bilo siromaštva. Ali danas je drukčije. Ne mogu izaći na kraj s njih 30. Kasne, dolaze prljavi. Roditelji su često u beznadnoj situaciji. Mnogi nemaju posao. Maleni i ne znaju što je to zanimanje. I čini mi se da samo sa mnom mogu razgovarati. Nada? Više se ne nadam da će maturirati i ići na fakultet. Samo im želim pružiti ljubav jer sam vezana uz njih. To je sva nada koja mi ostaje.“

„Majke se više ne brinu za djecu kao nekada, ne mogu više. Kao da ih se žele riješiti. Provode dane pred TV-om. Posjednu djecu pred televizor da bi bila mirna. Posljedica: vi ih morate sve naučiti, čak i da pozdravljaju. Neki uopće ne znaju da mogu razgovarati s nekime. Riječi im služe da kažu, gladan sam, hladno mi je, žedan sam.
To je preživljavanje.“

Eto, možda mi ne možemo razumjeti kako smo dospjeli tu gdje smo dospjeli, ali zato postoje ljudi kao Taverniere koji će nam to sigurno umjeti objasniti; lirski, nenametljivo a kirurški precizno. I kao i uvijek, usput natuknuti: možda je moguće da nisu baš krivi oni drugi.

08.12.2024. u 18:21 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 03.12.2024.

Enzo Traverso

"Preuzimajući žigosanje kolonijalizma što ga je obavio kršćanski utilitarist William Howitt, autor Kolonizacije i kršćanstva (1838.), Marx je pružio uistinu tegobnu sliku. Nabrojio je strahote kolonijalizma - istrebljivanje, porobljavanje i zakopavanje urođenika u rudnike, početak osvajanja i pljačkanja Istočne Indije, pretvaranje Afrike u jedan zabran koji služi za trgovinski lov na crnokošce.

Danas su povjesničari skloni razorne posljedice kolonijalizma u Americi, Aziji i Africi označiti kao "genocid" ili „holokaust". Čak i oni koji, poput Jürgena Osterhammela, radije izbjegavaju pribjegavanje tom leksiku priznaju da su kolonijalna osvajanja posvuda proizvela duboku političku, društvenu i biološku destabilizaciju“, izazivajući čak „ekologiju bolesti (Krankheitsökologie) novog tipa."

Rezultat je bio opće demografsko pustošenje - dijalektičko dvojstvo zapadnog progresa - koje nipošto nije predstavljalo „prirodnu katastrofu" nego je proisteklo iz svojevrsnog kolonijalnog vladateljstva kojim je imperijalizam jačao svoju moć. Na tragu Karla Polanyija, Mike Davis je pokazao da su indijske gladne godine XIX. stoljeća bile proizvod tijesno povezan s liberalizacijom tržišta žita i britanskim uništavanjem seoskih zadruga, ali on također podsjeća da će te „prirodne katastrofe" osnažiti ideju rasne nadmoći Europe.

Marx je uočio postojanje organske veze izmedu onoga što ćemo mi danas nazvati humanitarnim katastrofama i akumulacije kapitala, ali je nije mogao objasniti izvan koliko dijalektičkog toliko i teleološkog historicizma. Sljedbenik Rousseaua i Kanta, Marx je svoju kritiku kolonijalizma upisao u tradiciju prosvjetiteljstva i radikalno se udaljio od „znanstvene" rasističke vulgate.

Za njega nije bilo previše sumnje da su humanost i moral u povijesti kolonijalizma bili na strani potlačenih, ali to im nije dopuštalo da obrnu povijesni put čiji je nositelj usprkos svemu bio kolonijalizam.

Kolonijalizam je samo, na brutalniji način, ilustrirao dijalektiku povijesti, dijalektiku napretka koji se nametao tlačenjem i zahtijevao danak u krvi. U toj tragediji kolonizirani su, dakako, poticali svoje suosjećanje.

Marxov stav o Simónu Bolívaru, junaku ratova za neovisnost u Latinskoj Americi, nije bio nimalo laskav. U jednom pismu objavljenom 1858. u New American Cyclopaedia opisao ga je kao karikaturu Napoleona I. Ustanak Sepoja u Indiji 1857. protiv britanske vladavine za njega je predstavljao ogledalo jedne religije, hinduizma, koja je oduvijek gajila vještinu mučenja. „Užasna sakaćenja“ što su ih indijski pobunjenici nanosili Britancima - rezanje nosa i dojki - zacijelo su bila osveta kolonijalnom nasilju koje je mučenje uvelo kao praksu vlade -,,silovanje žena, probadanje djece, spaljivanje sela" ali to nije moglo predstavljati društvenu i političku alternativu.

Taipinški ustanak, najveća društvena pobuna XIX. stoljeća, bio je obilježen mješavinom konfucijanizma i evangeličkog protestantizma koja nije pružala nadu. Njegovo snažno egalitarističko stremljenje, usmjereno istodobno protiv kineske carske vlasti i strane vladavine, kod Marxa je više izazivalo užasavanje nego empatiju ili divljenje. Iako mu je priznavao autentični status „,narodnog rata", prokazivao je njegov fanatizam, a njegove pripadnike stigmatizirao kao „lumpen, skitnice i nasilnike"... "

MELANKOLIJA LJEVICE (Tim press, 2018.)