penetenziagite

utorak, 30.07.2024.

Marija Čudina: U OVOM SVIJETU

U ovom svijetu nema mjesta
Gdje bi mogli živjeti
Oni dječaci, koji su se zakleli
Da će čelom udarati o vrata kula
I biti vječno stidljivi.

Za njih nema mjesta. Ni za djevojčice,
Koje hoće da plaču bez prestanka.

U ovom svijetu ako nisi
I na svom tužnom grobu radostan
Zeleni bikovi srušit će ti čelo
I preko njega uteći u šumu.

30.07.2024. u 15:18 • 4 Komentara • Print • # • ^

subota, 27.07.2024.

Božanstvo lova

Započet ću ovaj tekst pitanjem - nećete se vi sjetiti starog šjor Ivana, jelda, premda – ako ste za Hajduka počeli navijati, ili ne daj Bože drukati protiv njega, a ja ne spadam niti u jednu od ove dvije skupine – to ste vjerojatno počeli činiti upravo zbog tog čovjeka. Šjor Ivan bio je jedan od mitskih likova, učitelja, proroka, majstora doskočica i nikad nadvladanih mudrosti što u narodnoj predaji silaze negdje sa Klisa, Biokova i Đevrsaka, noseći o boku mač istine kao u nekoj poslanici Rimljanima, a pod miškom prašnjav svitak s riječi Božjom, pa Je spuste među ljude i provedu u djelo dok se oni okrenu i shvate što se desilo - i dok pucneš prstima, a ti već znadeš da si proživio dobar komad povijesti, za koju – kako već odavna vlada pravilo – kažu da je najbolje, kada se živi, niti ne znati da je živiš.

I tako je šjor Ivan, nekima poznat pod strašnim imenom Tomislav Ivić, odgajao jednu čupavu, mršavu i nepoznatu generaciju mladaca pod Marjanom, punu nekih musavih i drskih brzanaca i farabuta koji se zasigurno nisu znali podičiti time da bi pet stotina puta znali loptu prebaciti s noge na nogu, kako svaki mediteranski brevijar ili nogometni katekizam narediti znade. Od Barcelone do Istanbula i od Genove do Tobruka rađaju se salasi, inieste i senturci što žongliraju loptama kao cirkusanti, pa ih tisuće s ushitom nose na ramenima poput bogova, ne hajući za rezultat i nasljeđe.

Šjor Ivan prozreo je tu priču još dok su njegovi musavi mladci rukavima oznojenih majica brisali bale u kadetima, pa u onom mitskom zlatnom satu, kada sunce tuče točno iznad sjeverne branke nije inzistirao na starom pravilu šjor Luke Kaliterne da igrač koji pod murvom ne može dočekati loptu svezanu o špag nije za drugo do li da ga se potira ća, već je u taj čas, sasvim nadmeno, neviđeno i heretički, batalio tehniku i tradiciju i tjerao djecu da trče, uklizavaju i rvu se međusobno kao da će sutra igrati nekakav nedajbože ragbi ili amerikan fuzbal a ne svetu igru dvadesetidvojice na lešu kraj Plinare.

Zato su pod njegovom palicom izrasli mužinići, luketini i boljati; sva sila neprilagođene mladosti sposobne trčati poput navijenih duracellovih zečeva od jutra do mraka; horde što će sedamdesetih okupirati travnjake od Bežigrada do Vardara poput prve plime na Baćama u ožujku, pa se s Hajdukom nitko živ naigrati nogometa neće, čak niti spojiti dva cijela dodavanja dok kao pravi hajduci budu otimali i krali lopte nekim legendarnim Dimitrovskima, Lalićima, Aćimovićima, Dimoskima i Grubješićima, prosljeđivali ih Svetom Juri Jerkoviću i gledali kako ih ovaj precizno poput haubice šalje Žungulu i Šurjaku u kontre. Hajduk nije toliko nadigrao, koliko nadtrčao i izmorio cijelu ondašnju državu, i samo činjenica da Rizah Mešković nikada nije čuo za kontaktne leće u magli Rhone, a da su ih ozljede pokopale pred neki tamo Eindoven, ili da je Boro Primorac jednom morao odigrati najgoru utakmicu u životu – pa baš one prve ožujske srijede – spasit će samu Europu od toga da zasjednu na njen tron.

Poslije će šjor Ivan svoj izum iza busije prakticirati po velikim svjetskim pozornicama od Amsterdama i Bruxellesa do Porta; dobro će svijet upoznati što znače totalni fuzbal i bunker; neće to biti onaj klasični talijanski catenaccio u kojemu deset razbojnika lomi protivničke noge, već profinjeni, trkački nogomet sa dugim loptama, u kojem primiš tri gola a pojma nemaš na poluvremenu što te snašlo. Da je šjor Ivan sjedio na klupi onda kada su se pivcima kidale glave i kada su se spremali suzavci sa sjevera, umjesto da je skupljao trofeje po bijelome svijetu, Hajduka bi Europa pamtila kao danas Ajaxa ili Anderlechta; ovako su mu bili suđene Gzire i Debreceni da i njegova zvijezda polako gasne, kako to već zvijezde na nebesima čine; samo što se ova umjesto u pulsar pretvorila u šahovnicu.

Ako na ikoga, šjor Ivan mene je uvijek sjećao na mog Starog; osim što su bili imenjaci, pa bih Starog često znao time podbosti, sasvim su odgovarali jedan drugome svojom hektičnom prirodom, stavom bečke škole o tome što i kako treba raditi i poduzimati, ne namećući se i ne prseći se unaprijed, već kuckajući tiho i iz potaje, kada kao nekakav komandos stupiš na scenu, odradiš što imaš i utekneš nazad sa željenim plijenom u rukama. Mitska radna etika koju su naše babe i djedovi učili naše starce, a glasila je - ora et labora - odlično se uklopila u puste socijalističke tirade o vrijednosti rada; sve što bi čovjek u životu dobio ponad kore kruha i bokuna zdravlja bilo je u njoj gledano poput blagoslova; upravo taj postulat, boj se onog tko je svik'o bez golema mrijet jada - učinio je male velikima i jakima u okružju bogataškog zapada odraslog na zlatnoj žlici.

S vremenom, polako ali sigurno, preći će šjor Ivan iz stvarnosti u povijest, a iz povijesti u legendu, i nitko ga se više niti u posljednjim godinama njegova životnog puta neće sjećati; oslabit će njegovo veliko srce, pa će ga još povremeno samo neki nostalgični voditelji sportskih srijeda pozivati u svoje emisije da prokomentira pokoju utakmicu ili rezultat. Šjor Ivan u međuvremenu će doraditi svoju staru slavu time što će za jednu jedinu utakmicu zasjesti na vrući stolac selektora hrvatske reprezentacije, onda kada omiljeni dvorski Ćiro bude pod ozbiljnom prijetnjom europskog rešta, pa će povesti istu takvu četu komandosa ni manje ni više nego u sam Palermo, među koza nostru i tifose, na megdan zlatnom repiću Roberta Baggia, nesretnog svjetskog viceprvaka, da im skine skalp svojim dugim loptama i dosadnim dodavanjima na Šukera od kojih se svakom fantazisti zavrti u glavi.

Malo se tko može podičiti pobjedom koju su tamo ubrali, nadvladavši jednog davno, davnog studenog, bez mrlje i pitanja - dok je ovdje još bjesnio rat i dok igračima nije trebalo vikati po svlačionicama da za njih momci sada leže u blatu rovova – i otvorivši tako put onome što će godinama poslije postati pojam, brend, nezaobilazna pojava pod imenom Vatreni. Kada sjednete pred televizor, pa se uhvatite teškom mukom zaslužene pive ili vreće čipsa, sjetite se da je netko to ime morao stvarati, a stvarali su ga ovakvi tihi, nepoznati likovi koje će svi zaboraviti kao da su oduvijek bili od dima i zaborava, a ne od riječi i djela.

I eto nas već u poznim Ivanovim godinama; možda je već nekakva dvijeipeta ili šesta; kartu Europe već su zaposjela neka sasvim nova imena, a šjor Ivan je ipak iz jednog drugog, davnog i nikad zaboravljenog svijeta; i tako u tu ranu jesen igra u samoj Ligi prvaka predstavnik Slovačke sa nekad njegovim omiljenim Portom, s kojim je jednom davno osvajao čak i europske trofeje, pa vidimo našeg šjor Ivana kako nevičan publicitetu i nadmenosti u stavu mirno s uvijek malo predugim rukavima sakoa stoji pored onog velikog ekrana u studiju, a voditelj ga pita da prokomentira činjenicu da je taj nekad njegov Porto kod kuće izgubio od tog nepoznatog slovačkog prvaka, Artmedie iz Bratislave.

Voditelj sada očekuje podsmijeh, pa što bi tu trebalo reći – a svaki napuhani jarac od Biskaja do Urala rekao bi na tom mjestu, eh, da ih ja vodim, ne bi to bilo tako. Ali naš šjor Ivan nije vičan konzumerizmu, samoreklami i novom vremenu; njega mediji i potrošačke đinđuve ne zanimaju; on je skroman i ponizan; a tada ću jasno kod njega primijetiti da je već ostario i da griješi u čitanju, pa će ime Artmedie pročitati i naglas izreći kao Artemidu, rimsku božicu lova.

Čovjek tako zastane u vremenu; kao da si upao u neki ponor, pa te dvije litice stišću sa svake strane, a jasno u njemu vidiš da doista i izvan pjesme postoji mjesto na koje bi - kako kažu oni vještiji - mogao stati, visoko dignuti ruke i pjevati svoju pjesmu. I tako šjor Ivan u svojoj starosti drži da su ljudi još uvijek dobri, obrazovani i fini; da teže promociji i širenju mitologije, povijesti i tradicije, a ne nekakvim površnim potrošačkim bljezgarijama; ni dan danas nije ti jasno kako je moguće da netko misli kako bi u dvadesetiprvom stoljeću itko tko drži nogometni klub uopće mogao nazvati ga po nekom slabo poznatom rimskom božanstvu, pa se zagrcneš i ostaneš u tom procijepu do danas – jer samo ti si čuo što je rekao šjor Ivan, ti i voditelj koji je legendarnog ali već ostarjelog i onemoćalog gosta tiho pokroviteljski ispravio pa naveo točno ime kluba. Dobro, sportskim komentatorima rimska božanstva sigurno nisu baš neki prvi red do mora u znanju; ali lako zamijete pogrešku na vlastitom terenu.

Artmedia, a ne Artemida! Kakva zagonetna igra premetaljke za znalce, majstore i ljubitelje slova i riječi; kao kakva davna partija pokera o kojoj se još danas priča po birtijama, pa se od strahopoštovanja skidaju kape kada netko iz priče prolazi putem.

Čitav ostatak života ti ćeš zapravo nekako zauvijek ostati u tom procijepu; nećeš nikada ostati s one, daleke i nedostižne Ivanove strane, koja se sve više i više udaljava, kao nekakav riječni otok što plovi s maticom daleko i nepovratno u prošlost, ali se isto tako nikada baš nećeš niti uspjeti uspeti na drugu liticu i poistovjetiti se s drugom obalom. Niti ti zapravo ne možeš u dubini srca prihvatiti da bi neka davna Petržalka jednim potezom pera mogla postati Artmedia, jer tako ištu zakoni tržišta i profita, a još uvijek bit će ti sasvim jasno kako nikako nije moguće da u današnjem svijetu postoje stvari koje bi se zvale po nekim davnim, zaboravljenim božanstvima koja nikome više ništa ne znače i koja nikome ne mogu donijeti niti običan svežanj šuštava papira.

Artemidu nikada neće potopiti Artmedia, Artmedia nikada neće nadvladati Artemide. U ušima ti je i danas glas šjor Ivana, ili je to zapravo glas tvog Staroga; duboki, odsutni zvuk nekoga tko je odavna već pripao onoj drugoj obali, ali je još uvijek daleko jači, značajniji i vrjedniji od sve buke koja se skupila i trešti na ovoj.

Artemida ili Artmedia; to je pitanje na koje će svatko od nas za sebe u svome poslu pod kapom nebeskom jednom sigurno morati dati odgovor dok bude igrao tu presudnu enigmatsku partiju života.

(izvor: jedna moja prastara fotografija neke SN Revije iz sedamdesetih)

27.07.2024. u 18:24 • 0 Komentara • Print • # • ^

petak, 26.07.2024.

Pjevanje o Elektri

U početku bijaše svjetlo
i svjetlo bijaše u sustavu
i svjetlo bijaše sustav.
Ono bijaše u početku u sustava.
Sve postade po njemu
i bez njega ne postade ništa.

Svemu što postade
u strukturi tržišne cijene
s varijacijama i subvencijama
bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan u svijet,
on dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet; da sustav umre
i pleme se pravedno u njemu nastani;
pleme što će suditi i prosuđivati
o dobru i zlu, tmini i svjetlu.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca plemena:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževljeve,
nego – od svjetla.

I pleme tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao puno milosti i istine.

Odabranik svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«

26.07.2024. u 09:29 • 19 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 22.07.2024.

Profili

Pomisliš, hvala Bogu, eto sezone kiselih krastavaca; čak i moje morske ideje o profilima prihvaćaju na anketama... kad eto zla, ispliva na površinu poput gejzira u ledenoj i naizgled neprobojnoj zimi, a ja, ne zamjerite, ne mogu o tome ne napisati ništa. Ubiti i raniti desetak ljudi, pa to je poraz zajednice kakvog gotovo da nije bilo - i tko to ne može pojmiti, taj to zapravo niti ne želi pojmiti.
Površni pregled fejs profila tog čovjeka iz Daruvara puno pokazuje, tu se spominju i domovina i uniforme i oružje i pederi i svašta nešto – i to bi zaista moglo ići na mlin teoriji o plemenu, ali ja ne bih htio nipošto toliko generalizirati; on je devedesetiprve imao osamnaest godina, bio je dijete; ja dvadesetitri, to je ipak valjda velika razlika; čitav jedan svemir nas je dijelio, iako smo na sebi nosili iste krpe. Jesmi li svi mi opasni za ljude oko sebe? Ili je najopasniji onaj koji je ovome dao mirovinu; da je recimo završio neki zanat i radio do sedamdesete - imao bi što za uhvatiti se i pronaći neko zadovoljstvo u životu?
Sada možemo teoretizirati: ovo je psihički bolesnik, onaj čovjek što se zapalio prije mjesec dana na Markovu trgu je isto valjda bio psihički bolesnik (taj je barem naudio samo sebi i nikome drugome, a proglašen je na licu mjesta za niškoristi, ovaj je valjda puno učinkovitiji po toj logici). Sve su to psihički bolesnici, tritisućeišezdedetdevet ih je bilo prije deset godina, a sada tko zna koliko tisuća; i tako ćemo mi lijepo oprati ruke i reći; treba sve psihičke bolesnike strpati u ludnicu, tako da mi ostali vani budemo sigurni. Četvrtina djece, trećina odraslih imaju psihičkih problema; i njih isto treba strpati u ludnice? Je li to sada već doista, priznajmo, nešto katastrofalno - ili nešto nad čime valja i dalje odmahivati rukom?
Ali ne... radi se o tome kako ne samo da nije moguće unaprijed predvidjeti ponašanje pojedinaca, nego i o tome da je zajednica zakazala u cjelini svojim sustavom vrijednosti, nebrigom za druge ljude i nesposobnošću da se ikoga sasluša. Kada se onaj čovjek (isto branitelj) zapalio prije mjesec dana, onda je prevladavajuća teza bila, ne treba te ljude slušati i suosjećati s njima, nego liječiti. Ima tko će u nas o tome brinuti, je li.
Ali, liječenje - istinsko liječenje je slušanje. Upravo je recimo Freud poučavao da psihoanaliza mora biti bazirana na slušanju. Ne može se postići ništa u liječenju, osim stvaranja zombija i kljukanja pilulama, ako se nekoga ne sluša; pa osnovna stvar psihijatra jest razgovarati: o tome je pokojni Torre napisao valjda pet knjiga. A upravo to - istinsku skrb - nitko u ovom društvu nije voljan ni sposoban osigurati: nitko nije iskreno zainteresiran za riječi i život drugog čovjeka – i to je točka gdje se jedino ovakve stvari mogu prevenirati; mjesto na kojemu se netko osjeti vrijedan, poželjan i važan – a ne snažan i nadmoćan. Moć razdire duše kao solna kiselina. Ako s čovjekom nećeš suosjećati nego držati da si bolji od njega, onda zapravo pokazuješ da ti je on višak, roba, nula; sav je trud uzalud.
Dapače, usudio bih se reći, onog davnog časa kada su ljudi pristali na trgovinu; na stravičnu trgovinu koja glasi: postoje važne, velike i plemenite ideje koje su vrednije od ljudskih života što će im se polagati na oltar – toga časa su generirane i ovakve priče; toga časa su ljudski životi izgubili na cijeni i postali obične brojke. Važno je samo kako tko izgleda, što ima, čiji je i odakle je. Ljudi su utopljeni u tom svijetu nevolje, kompetitivnosti i zla. Nekada bi netko izmlatio ženu ili djecu jer niti je mogao niti se usudio išta drugo; danas svi imaju oružje, eksplozive, internet; danas je tehnički lakše i efikasnije pojedincima činiti zlo; samo njihovo, vlastito, autentično zlo.
Jedni će sijati teror radi neke svete ideje, drugi od pukoga užasa praznine; pa to u konačnici uistinu kao da je posvema isto; leševi ne brinu o razlogu svog nastanka.
Kažu psihijatri kako će s ovakvim stvarima biti još samo gore. S materijalnim, imetkom, zaradama, bedepeima, cijenama nekretnina može biti još tisuću puta skuplje i vrednije, ali sve je to mjehur od sapunice u kojem raste ova tmina. Ono od čega su mladi pobjegli u stotinama tisuća nisu toliko bili nizak standard i prekarnost, koliko ovaj mrak u ljudima kojeg su posijali rat, sebičnost i pohlepa, pa sada izbija na površinu.
Je li rat primjerice doista bio tog žrtvovanja života vrijedan? Ili bogatstvo, obećanja, riječi? Jesmo li doista stvorili zajednicu vredniju od pojedinačnog života? Postoje ljudi koji su se za tu priču uhvatili kao za temeljni smisao života pa poruzi izvrgavaju onoga tko misli drugačije; ako im proturječiš, osjećaju da kidaš taj njihov sveti smisao u paramparčad; iz poštovanja prema njihovoj boli zato ću s tim riječima ovdje stati.
Ne znam, nije to toliko više očito do države i sustava; izgleda da se još na sreću i malo toga dešava koliko su ljudi pukli. Ljudi su ponajvećma sami odgovorni za to što su učinili sa svojim životima, prihvaćajući sustav vrijednosti koji je naopak – i to je ono što osjećaju; osjećaju promašenost između onoga što su srcima željeli dohvaćati i pustoši u koju su zašli.
Toj metastazi nema, nekad se čini, više lijeka. Može se s vremena na vrijeme gasiti požar, ali osnovna pouka ovog stravičnog zločina jest: starčad treba pobiti; to je bezvrijedna gomila mesa i kostiju s preskupim smještajem, na kojem poslu zbog nebrige zajednice mnogi parazitiraju – to je ono što zapravo, ne lažimo se, većina misli, a samo rijetki imaju petlje ne samo na glas reći, nego i provesti u djelo, ali ne kako bi trebalo, polako i dugo, bez novih nepravdi - nego ovako; u trenutku, uz puno žrtava i boli.
Potresen sam i ne mogu pisati koncizno i vezano pa samo bacam misli; ne zamjerite.
Na koncu, opet još jedan besposlen muškarac bez ljubavi; baš kao i prošlog vikenda; ne umijem tu činjenicu zaobići. Ne daj Bože, mogla bi ovakvo što učiniti i žena - ali ja njima nekako više vjerujem da neće; žene kada nemaju što dati od istinski važnih stvari - onda niti ne uzimaju, samo ako imamo sreće naići na koju takvu. Neka će žena možda sanjati kakvu stvarčicu, ali sve je to istinski nebitno i nevažno; ona neće osuditi i oduzeti tuđe srce i život kao muškarci. Eto i ovdje, istinski heroj priče je konobarica koja je po cijenu vlastita stradavanja spriječila još gori ishod u kafiću....
Nas muškarce čitava života pak većinom uče kako je davati i pokazivati ljubav vrijedno prezira; neprihvatljiv znak slabosti; treba biti snažan, nadmoćan, jači; treba osvajati i grabiti, pokazivati trofeje i hvaliti se - a ne davati.
Iako, od svega će ti na koncu ostati tek ono što si dao, ne očekujući zauzvrat ništa.

22.07.2024. u 19:27 • 6 Komentara • Print • # • ^

petak, 19.07.2024.

O boli

19.07.2024. u 15:20 • 5 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 15.07.2024.

Požrtvovnost

Ako ima ičeg dobrog u vijesti o atentatu na Donalda Trumpa, to je onda činjenica da teoretičari zavjera na ovu pasju vrućinu moraju iznova smišljati obrasce u koje bi strpali još jednoga koji je u ruke uzeo mač pravednika. No, izuzetno je teško misliti da bi se svijet umio objasniti u jednoj ili dvije rečenice.

Prije nekih dva mjeseca, u slučaju pucnjave na slovačkog premijera Fica, bio je to navodno ostarjeli ljevičar (sasvim netipičan, jer je, što je vrlo nezgodno po teoriju, bio protu-eu, protu-nato i protu-zelenski raspoložen i radikalizirao se nedavno prije tog nedjela, ali to je bilo zgodno za prešutjeti i preskočiti), a ovaj slučaj Thomasa Crooksa – kao recimo niti slučaj nesretnog Danijela Bezuka iz listopada dvijeidvadesete ili onog norveškog Breivika ili čak nekog tamo Lee Harveya Osvalda, koji je bio sve samo ne star i okrenut osjećaju za socijalnu pravdu – ne uklapaju se u taj obrazac baš nikako; kakva nezgoda. Te golobrad mladac, te očito indoktrinirani radikal (potpuno svejedno je na koju stranu) koji od života nema ništa osim mržnje i osjećanja nevoljenja.

Lako je zaboraviti da pod svim tim ljudima postoji doista jedan zajednički nazivnik: užas praznine muških života kojoj su dopustili da se u njih ulije čitajući, prateći i sudjelujući godinama u nekakvim kampanjama, raspravama i životima za koje su uvijek krivi samo i jedino drugi. Sve knjige, glazba, priroda, događaji i doživljaji, sve lijepo, blago i jednostavno - u takvom paklu postaje besmisleno, jadno i nevažno: važno je jedino obračunavati se i mrziti s onim drugima, tuđima, njihovima.

Najstrašnije od svega nije to kada tebe netko drugi strpa u obrazac: to je tako ljudski, slabašno i očekivano. Najstrašnije je kada u obrazac sebe strpaš ti sam.

Morat će se povijest pisati iznova. A u njoj, sada je prilično očito, postoji i jedna neobična stvar; ako će Amerikanci imati prljavog rublja koje će se morati oprati, onda će to rublje prati kod sebe, u svome dvorištu. Jer, ne zaboravimo, da nije bilo awacsa i demokratske bidenovske goniometrije, tko zna bi li moguće bilo tako gordo i pobjedonosno rašarafiti onu zloslutnu Republiku Srpsku Krajinu prije trideset ljeta. Pored Clintonove prijateljske administracije s izdajničkim mrljama na štofu, nitko nije imao previše volje nakon jedne Srebrenice uvoditi sankcije za neku tamo Hrvatsku na kraj svijeta. Republikanci su ljudi od računovodstva a ne prekaljeni vizionari pa su u pravilu puno nezainteresiraniji za to što bi netko bilo kome u svijetu, pa i nama - spustio gaće, ili što bismo mi to rado učinili nekome drugome, samo da možemo i smijemo.

Ovaj put dakle, ma što o tome mislio Sabor i svi zakonski prijedlozi, neće biti ni awacsa, ni mladog muškog mesa, niti volje da se ratuje. Kako je nedavno rekao jedan Nato general, sva je sreća što su Rusi toliko pijani od moćimi osjećaja veličine, pa pojma nemaju da od Baltika do Biskaja ne bi bilo moguće sklopiti poštenu diviziju ljudi spremnih da štite i bore se za ono što imaju.

No, u toj povijesti; toj koja se već – nemajte u to sumnje – negdje piše, nipošto i nikada neće biti zasluženog mjesta niti za sve one koji su u svojim obračunima sijali osude i isključivost, iako su baš to riječi koje najdublje ulaze u tamne, slabe i nejake duše oko nas o kojima tako žalosno rijetko brinemo, pa u njima stvaraju beznadnu tminu koja potječe na akciju.

Društvo je flajšmašina; ako samo pokažeš da si slab, bit ćeš zakucan za pod uz radost promatrača. Ništa toliko ljude na žalost ne veseli koliko osjećaj nadmoći i tuđe slabosti. Zov tuđe grbače, makar samo figurativno, neodoljiv je.

Svi atentatori bili su gaženi, neshvaćeni, ponižavani, ostavljeni. Nisu umjeli pobjeći i izdići se nad zajednicom u kojoj jesu. Zlo ih je proželo do konca. Ne treba ih žaliti ni mrziti, nego razumjeti da tu društvo ne želi i ne može učiniti puno: društvo ne postoji zato da bi ljudi u njemu bili sretni, nego da bi se njima vladalo i upravljalo.

Povijest eto tako slavodobitno može zanemariti činjenicu da je ne bi niti bilo kada joj ne bismo dopustili da proviruje glavom svako malo; kada bismo baš mi, svi zajedno i svi odjednom, ili barem većina običnih i tihih, na sve njene marifetluke skrenuli glavom, odmahnuli rukom i kazali: neću svojim riječima ni djelima stvarati pakao; učinit ću nešto sa svojim životom; ja, sam sa sobom.

Čivjek da nešto sam učini sa svojim životom? Nemoguće.

Kad se sada recimo sjetim kraja osamdesetih, mogu sasvim jasno razaznati tko su bili ljudi oko mene koji su se na neki način bavili politikom; oni koje su zanimali neki drugi, mitinzi, revolti, šutnje, pravedni gnjev i nacionalni zanosi: bili su to ljudi koji nisu imali curu, niti su željeli ikoga voljeti.

Jer - ako iskreno zaželiš nekoga voljeti, možeš biti siguran da će ti se baš to vratiti istim sjajem voljenja. Nećeš imati vremena ni volje za vladanjem.

Eto, zamislite recimo predizborni skup bez muškaraca. Muškarci planinare, čitaju knjige, rade, kuhaju, plivaju, nabijaju loptu u zid, ljube, štucaju živicu, bave se djecom, čine bilo što na ovom svijetu što daje životu neki smisao i ljepotu; nema ih, toga što oni traže nema na nikakvim i ničijim predizbornim skupovima. I onda neki Biden, Trump, bilo tko slavodobitno dolazi na pozornicu i ogleda se, pa pita nekog svog potrčka, je li mali, a gdje su ljudi? Ovaj veli, pre'sjedniče, nema, nestali. Imaju pametnijeg posla. Onda pita sve one žene, je li, đevojke, a đe su vam čoeci? One se s nelagodom osvrću oko sebe; vidi vraga, mislile smo da ćemo ovdje nešto ušićariti, nekakav brak, karijeru, bjutilajn, bilo što, daj što daš, a ovdje samo neki žuti oronuli naporni čičica za mikrofonom i par služinčadi. Bjež'mo tamo gdje su muškarci!

Jer, dobro kaže stara izreka: čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje u istom času može napustiti. U tome je sva filozofija radosti; ona nije cilj, nego posljedica čovjekova ispunjenja.

Možda onda ponad svega ostaje bespogovorno i bespovratno činjenica da su za sve ponajviše krive žene, majke i kraljice. Da su bezuci, crooksi, osvaldi, breivici i svi ostali glavosjeci imali s dvadeset ili sedamdeset godina - svejedno je - vremena, volje i mjesta baviti se ljubavlju ili smislom, vjerojatno bi im se fućkalo za njihove kenedije, trumpove, plenkoviće i fice. Jedna rečenica zanosa voljenja vrijedi više od svih herojstava pod nebom; ma koliko da su ti muški mozgovi tupi i glupi, shvatili bi to.

Žene su svemu krive, mora biti da je tako; kako bi moglo biti drukčije? Osim što su te lijene samosažalijevajuće mamlaze koji pored sve nepravde među ljudima još sanjaju o herojstvu i pucnjavi - rađale i odgajale, kako su se uopće bezobzirno i ledeno usudile ne voljeti ih baš takve kakvi su bili? Da su ih uhvatile za ruku malo energičnije, izbile im iz ruku mobitel i laptop i uputstva o Mannlicher Carcanima, tutnule grablje ili lopatu, pa rekle, daj preštihaj mi više taj cvjetnjak, mili - povijest bi bila samo nikome zanimljiva tema iz udžbenika za maturu, puna neke imaginarne požrtvovnosti, učenja i dosade. Kao recimo književnost. Sonja Marmeladova, moš' misliti. Tko bi se od klinaca u zadnjih pedeset godina u takvu jednu mogao zaljubiti, i od toga živjeti. Lakše je pucati s krovova za slavu.

"Sonja! ... Bijedne, krotke, krotkih očiju... Mile!... Zašto one ne plaču? Zašto one ne ječe?... One sve daju... gledaju krotko i tiho... Sonja, Sonja! Tiha Sonja!...«

Čitam jučer; četiri maturanta, odlični gimnazijalci, pet nula, pojma nemaju o tome zašto je ta neka fantomska Sonja požrtvovna i što je požrtvovnost. Ovo je svijet kojeg će baš oni jednog dana voditi.

Ispada da, nakon svega, ne bi trebalo biti previše tužan zbog toga što nas u njemu više neće biti.

15.07.2024. u 06:15 • 13 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 11.07.2024.

Stajanja

Kada ne možeš hodati dugo, ili brzo, ili oboje - ti ćeš hodati gledajući oko sebe pomno i oprezno, ne bi li izbjegao propustiti kakav prizor bogatstva, spokoja ili vrijednosti. Što dani bivaju toplijima, to je više takvih prizora oko tihog i polaganog hodača u ranoj jutarnjoj šetnji. Možda ne umiješ uhvatiti to blago i nenametljivo čudo tehnikom, ali nastojiš ne zaobići ga i zaboraviti, već iskazati mu dužnu i prikladnu pažnju. Otuda i ova stajanja, gledanja i čekanja; svjedoci želje za svjedočenjem o tišinama male radosti i vrijedna putovanja. Biti dovoljan jer jesi; koliko još toga još možemo učiti od ovog važnog svijeta što nas čuva i tješi a da mi to najčešće i ne znamo, ili saznajemo polako, na koncu svojih puteva, prepuštajući mu se.

11.07.2024. u 19:32 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 07.07.2024.

Kod

Dakle, bez puno filozofije: u Zagrebu na više lokacija postoji nekoliko trgovina koje pripadaju u tzv. charity shopove; mjesta na kojima možeš doći, donijeti što ti ne treba, odnijeti što ti treba i platiti kako i koliko želiš. Recimo, nedavno je otvoren Kod u Zvonimirovoj, dulje vremena već radi Qanah na Španskom i Vrbanima. Ne opskrbljuju ljude samo pakiranom suhom hranom i odjećom, neki čak i recimo knjigama ili starim posuđem; ljudi se uvijek iznenade kada shvate koliko im mnogo toga što imaju - uistinu ne treba; a baš na sumanutoj i ničim utemeljenoj potrebi za kupnjom takvih stvari temelji se ovaj svijet koji u tako velikom broju rađa siromaštvom, besmislom i ispraznošću.

Strašno je primjerice vidjeti koliko ljudi danas imaju odjeće; vele da mnogi od nas nose možda petinu onoga što imamo po ormarima; čak i u ovakvim "dućanima" mole, nosite nam samo sezonsko; nemamo kuda s tim.

Pogledajte samo oko sebe; koliko ljudi recimo automobila imaju jer su previše komotni i lijeni dogovoriti ili podijeliti korištenje s drugim, ili ići biciklom, pješke ili javnim prijevozom; koliko je hrane, napuštenih životinja, smeća, ambalaže, stvari koje nam nisu trebale nimalo ili tragikomično malo. Morali smo i mogli drugačije; svatko od nas doći će u nekom trenutku do tog zaključka. Nije mali broj slučajeva da čak lutalice i siromasi, za ne vjerovati, upadnu u kontejner s odjećom i tamo nasmrt zaglave.

Ovakve stvari, međutim, svjedoče kako ljudi još nisu izgubili kod dobrote i davanja.

Pa onda, da se vratimo na temu; ono što mi je posebno drago jest da su ovakve stvari osmislili i vode ratni veterani; kako jedan od njih, Mićo iz Zvonimirove kaže; kada je bila kriza, nepoznati su nam ostavljali kuverte s novcem ispod vrata s porukama potpore; ljudi sve češće svraćaju u njegov dućan, jednostavno jer trebaju jedni druge: ovdje to uvijek mogu dobiti; uz šalicu kave i sasvim poseban šoping.

Čitam da taj novootvoreni dućan u Zvonimirovoj sada čak nema niti struje; hajde još ljeti tih par sati tjedno, ali da li netko znade, može li se zimi nekako akumulatorom ili na neki drugi način bez agregata barem osigurati čovjeku par sati nekog grijanja da sačuva zdravlje (uključenje po Elektri je beskrajno kompliciran poduhvat u iznajmljenom prostoru...)?

07.07.2024. u 18:43 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 05.07.2024.

Kvalifikacije

Ljudi ne prate sport radi pobjeda, nego radi ljepote igre; to se najbolje moglo vidjeti po nedavnom nastupu hrvatske nogometne reprezentacije na kontinentalnoj smotri. U sjeni mnogobrojnih reklama, priloga i ekspertiza o tom događaju, koji - tko bi rekao - još uvijek traje, svoje ovogodišnje pripreme tiho su ovog lipnja odradili košarkaši.

Put kojim sada kroče započet je još prvog dana srpnja prošle godine, kada su među košarkaškim velesilama Irske i Luksemburga započeli pretkvalifikacije za Euro. S uspjehom, treba li to uopće reći. Nakon toga, pojačani kvartetom iz Eurolige i NBA, ispraćeni su bez previše nade na još jedne prekvalifikacije, u Istanbul. Znate već, pobijediti Tursku u Istanbulu pred petnaest tisuća navijača nije lako ni u boćanju. Ni, ovi naši i to su uspjeli, trasiravši tako put prema kvalifikacijama za Olimpijske igre. Jer, kao pravim poznavateljima sporta, nije vam ni to moglo promaći: da, ovo je godina s veljačom od dvadesetidevet dana.

Za sve koje košarka ne zanima, najbolje je da čitanje ovog teksta ovdje prestane. Ostali ionako već znadu kako smo u utorak navečer ukrotili Dončića; kako je Šarić ostvario treći triple-double u povijesti nacionalne momčadi i kako smo niti osamnaest sati nakon toga jedva prehodavši posljednju četvrtinu izgubili od Novog Zelanda. Jučer smo doznali da u subotu uvečer igramo sa Dominikancima, jer smo u drugom polufinalu tako spojili Slovence i Grke, što nam je bio neki tihi i nikad glasno izrečeni cilj. Ako prođemo, što neće biti nimalo lako, tada ćemo opet nakon niti osamnaest sati morati odigrati još i konačni obračun za Pariz, vjerojatno s odmornijim domaćinima i vjerojatno opet pred petnaest tisuća protivničkih navijača.

Jer, na Olimpijadi u turniru sudjeluje samo dvanaest momčadi; po teritorijalnom principu tu su tako recimo i Južni Sudan ili Australija; zbog toga tolika gužva. Fiba je polako postala smijurija od institucije; u ratu sa Nba i Ulebom ne može priskrbiti niti poštene termine, niti elitne suce, niti infrastrukturu; tjera ljude da igraju iscrpljujuće utakmice dan za danom; toga nema baš ni u jednom sportu, valjda ni u.... šahu.

Na koncu, samo bih posebno pozdravio kolegu Nessuno di voi; znat će on ako pročita, a ne možeš kod njega komentirati; dugo ga tu nema: svako dobro želim, da, očito, to je ta godina, čovječe :)).

05.07.2024. u 10:31 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.07.2024.

Lutanja

Lutati se može namjerno ili nenamjerno, no ono što je kod lutanja važno jest potreba umanjiti ili posvema eliminirati njegovu trajnost. Lutati bez kraja i potrebe za zaštitom ne umiju niti zvijeri niti bogovi; možda i ne zato što bi im takvo što s vremenom dosadilo – nego i stoga što oni ovdje sigurno nisu radi lutanja. Ukoliko barem na čas, nasuprot tome, smijemo pomisliti kako smo ovdje barem malo baš radi lutanja – onda nam ono, osim dopuštena i ljekovita bijega smije poslužiti i kao... ne umijem baš riječima opisati točno što, ali pokušat ću prenijeti vam to ovim fotografijama.

Topao proljetni uzduh širokih riječnih dolina; mekana i obojena popodneva prepuna peludi, čežnje i blagosti; šuštave trave i osušeno raslinje što pucketa pod nogama gotovo pa izgubljena namjernika; osjećaj da sve manje i manje toga moraš, a sve više toga želiš od onoga što željeti nije posve korisno, uputno ili umjesno. Pa kao što u kasno zimsko popodne, ma kakvim ljepotama okruženi bili, moramo polako već u ovakvim prilikama voditi računa o svojoj sigurnosti, toplini i utjecanju nevoljama; ovakva popodneva lišavaju nas gotovo pa svake brige i strepnje radi toga.

Teško je za takvo što pronaći društvo; ljudi bi možda željeli osjetiti isto to što osjećamo i mi – ali ne u vrijeme i ne na način kojeg mi upražnjavamo; čovjek možda baš na takvim mjestima i u takvim prilikama spozna koliko je pod nebom istinski sam i svoj; ili nije svoj, nego nečiji, ili nepronađen, ili izgubljen; kako se već kome posložilo.

Ono što nas ovakva mjesta mogu učiti; samo ako im to dopustimo, jest upravo to da ne može biti nikakve radosti niti punine između nas i drugih ljudi sve dok sami sebi ne postanemo dobro društvo, pa zaboravimo na sva moranja, trebanja i čekanja, ili barem ona koja nisu neodgodiva – i prepustimo se ovoj tihoj i nenametljivoj školi svakodnevice. Ili, kako bi rekli oni davni, iskusni, koji su dobro znali: čovjek je bogat samo onoliko koliko ima stvari koje istog časa bez oklijevanja umije napustiti.

Jer, nisam to ja kazao, ali volim podvući kadgod mogu; sve nevolje ovog svijeta leže zapravo u činjenici da najveći broj ljudi sam sa sobom u miru ne umije biti niti časka.

Dopusti li sam sebi vježbanje ovakvog čega, sasvim je moguće kako će čovjek jednoga dana smjeti nadati se tome da - barem na malo - postane za nekog drugoga dostojan čekanja, pozivanja, šutnje u društvu, trajanja.