penetenziagite

ponedjeljak, 29.08.2022.

Naši i njihovi

Kad sam imao dvadeset ljubili smo se u parku među labudovima i vrapcima, nemajući pojma što se oko nas dešava (pa tako nismo znali niti to da li si naša ili njihova, ili sam ja njihov ili naš – jer si bila moja i ja sam bio Tvoj, i nikada više to nećemo prestati biti, sve do kraja našeg vremena), a u stvari, vele mnogi - trebalo je tada već oko nas vješati one koji su bili njihovi, pa bismo u ono vruće ljeto - u kojemu nikakva osjeta topline ili hladnoće nisam okusio, osim onoga kada mi leđima teče leden znoj i prolaze žmarci dok sam čekao Tebe - imali od tih leševa koji vise - više hlada u gustim krošnjama jablanova, a time i uređeniju državu.
I kada su me pozvali u rat – a osobito kada sam se iz njega vraćao kući Tebi i malenoj kćeri – imao sam već osjećaj da je nekako previše nas pogrešnih ostalo živo; ono što je poginulo – poginulo je ili zbog ljudske gluposti, ili zbog pohlepe, i nikakva herojstva ili plemenitosti u tom iščekivanju ili nanošenju sasvim izvjesne smrti ili ozljede nisam nikada našao. (Djeco – da li ćete bježati od neimaštine, pohlepe i gluposti – to je vaša stvar; ali od ratova – bježite uvijek i najdalje što možete, jer nema gore stvari od ratova a da bi se od nje dalo pobjeći – s vremenom ćete već naučiti da se od gluposti, bolesti i zloće pobjeći ne da; usuđujem se čak ovdje dati nekakav savjet.)
Države se, jer za njih se ljudi zalažu kao za nešto najrođenije i osjećaju ih svojima – kako nesumnjivo proizlazi iz povijesti - grade na brdima leševa, i što su brda viša, države su očito funkcionalnije – pri čemu ih, tako nam Dantona i Robespierrea, ili Waldheima i Brandta, stvaraju ljudi koji sjede na više stolica, i znadu koji je to točno čas u kojemu s jedne stolice trebaš presjesti na neku drugu.
Pa se s vremenom zaboravi tko je gdje sjedio ranije – i tko je koga gdje posjeo, jer bitna je stvar sjediti, a ne s time nešto učiniti.
U toj igri fil ruža, u kojoj uvijek ima više igrača nego stolica (ma koliko ljudi povješali po obližnjim omorikama i jablanima tananim, ili naprosto – je li, vrbama), važno je pripadati našima ili njihovima, i onda znati koja će stolica u kojemu času biti slobodna, da bi na nju uzmogao sjesti. Takvo što na veleučilištima i u konzistentnim teorijama zovu kadrovskom politikom, a još je Hazjajin patentirao izum prema kojemu je kadrovska politika – jedina politika.
Pa će se tako, između ostaloga, pronaći i kadar koji će napisati zakone po kojima je sasvim legalno da strateška tvrtka u manjinskom državnom vlasništvu, pored svih nadzornih odbora i reizbora - gubi na prodaji plina nešto manje od milijarde nečega, da bismo se tome poslije mogli čuditi uz novine, krekere i kavu, jer premijer koji je finiširao takav upravljački ustroj utamničen je godinama, radi tek desetog, ili čak možda i stotog dijela tog iznosa. I onda više nećeš znati kojim našima ili njihovima tko od tih ljudi pripada, ali će ti nepogrešiv osjećaj da si uvijek njihov, a nikada naš – dati odgovor na pitanje kamo ne pripadaš.
Eto – netko takav, naš – vrlo vjerojatno ne iz koristi, nego iz pukoga neznanja- napisao je i zakone po kojima policija ne hapsi, nego tek prepraćuje ljude koji na autocestama s batinama u ruci izleću iz vozila i zaustavljaju promet, i time se još onda hvali na društvenim mrežama: činjenice ćemo utvrditi kasnije- institucije će raditi svoj posao, a samo je dragi Bog čuvao nekoga tamo na kraju kolone da se u njega brzinom od dvjesta kilometara na sat ne zaleti isti takav.
I novinari se ovdje ubijaju jer su favorizirani; toliko im je dobro i toliko je ta zavjera kvalitetno začarana i utajena, da se od blagostanja, stamenosti i miline čovjek ubije – pa onda naši šute, a njihovi viču, ili obrnuto. Ovisno na koju si stolicu dospio sjesti – sagledat ćeš crne ralje smrti kao crvene ili plave.
I tako, pitaš se - kako ljudi koji prenose infuziju trudnicama u doba potresa ili gase požare koji ližu osmerokatnice (a očito, čine to samo zato što se država još nije pozabavila tim pitanjima, jer rodilištima i požarištima nitko osim državnih službi u organiziranim društvima ne bi smio niti imati pristupa), mogu negdje tamo oko Jadove, Zira ili Ličkoga LIješća, gdje se dogovaraju tučnjave „naših i njihovih“ – zaustavljati u smrtnoj opasnosti tisuće vozila nedjeljom popodne na autoputu, hoće li se tamo oko tih brda doista, bazirana na ipak nekoj izvjesnoj razlici naših i njihovih - konačno kao iz magle podići neka granica, barikada, crta, što li, šlus, ausvajs bite; wunschte Enc oder kreditkard gern, a već za godinu, dvije ili deset, nitko se niti neće sjećati da granice nikada nije niti bilo?
Sve što će ti od toga ostati, snažan je i nepogrešiv osjećaj nužnosti nepripadanja: više volim da me u gužvi na autoputu, radi pogrešne oznake na registarskoj tablici, ili čak pogrešna prezimena na identifikacijskoj iskaznici - do smrti isprebijaju njihovi, ili da umrem od smrzavanja, gladi ili bolesti - nego da budem naš. I da me zajedno sa metričkim tonama jeftina plina, nakon što ne dočekam pomoć za koju će se već raspraviti je li bila hitna ili nije - skupo prodaju neki, je li, njihovi – da isparim u nečijem bojleru ili peći za kruh.
Ionako više nemam novaca za autoput (kada se njime od ovih gužvi uopće i može voziti nekom brzinom koja bi bila smislena), pa u vruća nedjeljna poslijepodneva, ako ne vozim bicikl ili besciljno lutam šumom, priječim nekom jedva pokrpanom cestom starim autom preko brda ne bih li, umočen do pasa u hladnu vodu, ulovio zalaz sunca na obližnjoj rijeci; slovenskoj, hrvatskoj, bosanskoj – a ničijoj, jer sve šume isto i govore isto. I tko zna koliko je mladića u proteklom stoljeću, osvajajući ili braneći linije razdvajanja i nemajući sreće ovoliko kao ja – da dočekaju te vrele ljetne sumrake - poginulo oko tih rijeka, postavši tako tek dica daleko od kuće – prestajući bivati našima ili njihovima.
A dok mi već hladni valovi tekuće vode, što teče sa neke hladne planine prema kakvom toplome moru - kupaju ostarjele bubrege, križa i mjehur, pa pazim da na sekundu ili dvije ne umačem više od trbuha, ili ne daj Bože grudi, tražeći spasonosno osvježenje – pitat ću se - kako rijeke, sunca i lugovi mogu biti nečiji?

29.08.2022. u 19:08 • 13 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 22.08.2022.

Goli na placu

Kao i obično, na našim se društvenim mrežama često povede rasprava i zatitraju veselo kao strune paučine radi nekih običnih, najobičnijih stvari – koje onda ljudi počnu shvaćati toliko ozbiljno, da ne kažem crno – da i ja imam potrebnu nešto napisati. Pa kad već ne pišem okolo, jer tamo niti ću s kime o tome moći pristojno razgovarati, a vjerojatno – nitko to neće niti čitati, onda ću napisati par redaka kod sebe doma. Dakle, momak koji je do sada stekao takvu funkciju da ga se u javnosti prepoznaje kao nečijeg dečka (što nije loše, ali se razlikuje u mnoštvu, morat ćete priznati), skinuo je majicu i sjeo u kafić na zagrebačkom Dolcu gol do pasa, pokazujući svoj predivno oblikovan torzo na vrućini blještećeg ljetnog sunca. I ne samo to: netko ga je uslikao, pa je to onda postavio na društvene mreže.
Na to ja imam potrebu napisati nekoliko stvari, ne bez šale - iako se sa mnogima od njih nipošto niej za šaliti; pa ću ih radi lakše diskusije razdvojiti točkama.

1. Živimo lijepo i ne shvaćamo to: ako je to vijest za naslovnice (pa makar ih dobro prodavala), onda znači da većih problema nemamo. Nitko nije gladan, nitko nije bolestan, nitko nije nesretan i nezaštićen – jer to su vijesti koje ne prodaju novine. I zato ne krivite novinare, od njih postoji jedan puno gori soj, a to je spojnica nakladnika i novinara, a to su urednici; oni koji odlučuju što će se objaviti, gdje i kada, i još važnije – što neće, kao u slučaju nedavno preminulog novinara; oni koji smišljaju naslove i nadnaslove; oni koji upravljaju našim mislima – ili se barem tako svojski trude. Pa eto, ja nisam kliknuo – nego sam za to saznao preko fejsa i komentara na njemu; ne dam im gušta. I još privlačim ovdje, i odvlačim od tamo – jesam gadan, ha?
2. Quod licet Jovli, non licet Škembovi. Gospon Dečko, svaka čast; trebalo je puno truda da se ovakvo što iskleše – ali brate mili, ne baš tako. Osobno se takvo što kao ovaj mladić ne bih usudio počiniti nikada; čak i ne zato što nemam neku oveću škembu koja se za shodne potrebe ne bi dala uvući, nego zato što bih smatrao da time ipak izazivam, i to nježniji spol – a to mi se nekako čini, štajaznam, nepriličnim. Zavjetovao sam se Najdražoj da ćemo biti skupa i u dobru i u zlu – i bili smo, ne ponovilo se mnogo toga; ako je tako – onda su moj trbuh i moja prsa – van plaže i eventualno moga dvorišta kada kosim ili štucam živicu – samo Njeni. Osim toga, ako danas on ili ja usred grada skinemo majicu, tko kaže da sutra već netko tko se smatra obdarenim u međunožju neće smatrati potrebnim pokazati takvo što – jer iako torzo ne sadrži spolne organe, po dosadašnjim uzusima zajednice predstavlja neku prilično visoku dozu intime, barem za prostore izvan plaža, teretana ili sportskih stadiona.
3. Pa kud je zalutao na Dolac, sunce mu neupućeno; da mu njegova odabranica ipak nije objasnila da logika „di je pijaca, tu je špica“ u ovoj palanci ne važi. Hajde da je sjeo u Tkalču; tu u ono doba dana ionako nema previše bumo rekli poštenih ljudi – ili onih koji su tu došli poštenim namjerama, jer rade; umirovljenici i bolesnici ionako više nemaju ni za kruh, a kamo li kavu; u Tkalči se u to doba dade naći zahvalne publike i za to mu zapravo ne bih rekao niti riječ; ali skinuti se gol do pasa pred zabezeknutim očima kumica koje svoj kruh pošteno zarađuju cvrčeći se pod suncobranima za sto kuna na dan i koje su preko svojih grbača prebacile možda i po tri-četiri takva krkana dok ih radom nisu odgojile u ljude – za mene je oveći pasjaluk. Neka mu bude oprošteno samo ako o tome nije imao pojma, pa je možda preko stepenica (gdje su mu valjda prodali one lijepe naočale) uspuhan osjetio žeđ i sjeo na piće.
4. Argument u njegovu korist: sada i ljepši spol vidi kako je to suzdržavati se.
5. Eto i Zagreba u vijestima o golotinji; umjesto nedajBože vijesti o komadima fasade razbijenim glavama i nevoljama sa masno preplaćenim kvadratima koji se raspadaju, umjesto nereda u komunali i građevini, pomahnitalih sudionika u prometu i umjesto općeg kaosa u sustavu vrijednosti – evo metropole u turističkom žrvnju. Ako i u ovom slučaju nije poremećen sustav vrijednosti.
6. Mislim da postoji velika razlika između ovog slučaja i onog para dječice koji se nije mogao suzdržati u parenju negdje na moru, noću u tri sata iza ponoći. Ovo nije nagon, ono jest. Obzirom na to kuda polako ali sigurno ovaj svijet odlazi po svojim pravilima, ja sam ultimativno na strani onih koji će se složiti s time da je bolje voditi ljubav nego rat, pa makar i na ulici; pa makar i ovdje kod nas, kada se već u bijelom svijetu takvo što ne smije, jer je neprilično; dapače. Evo, da idem ulicom svoga sela, ili nekog ovećeg grada - u sitne sate i da vidim dvoje kako vode ljubav, ja bih im se maknuo, da ljude ne smetam, jer jednostavno ne razumijem što bi od toga da se ljudi vole - lošega moglo proizaći. Dobro, možda se ne vole - nego samo pare i onda će biti abortusa, suza, prevara, ucjena i nevolja i tisuću dana žalosti za jedan časak radosti - ali možda i neće; možda će se tek zavoljeti, tko bi ga znao, i tko sam uopće ja da tu sudim ljude i određujem im što da rade ili ne rade, pa ne rade to u mome vrtu - a i da rade, bacio bih im deku kroz prozor da se ne prehlade.
7. Zapravo, tisuću puta zahvalim dragome Bogu što ne odrastam u današnje doba. Toliko bijesa, sebičnosti, prezira; toliko lošega ljudi imaju za dati jedni drugima – da to jednostavno, kada izađeš na ulicu, ne možeš ne osjetiti. Ne kažem da nemaju za dati ništa dobroga – daleko bilo; samo što nekada prije - ovo loše nije bilo toliko jasno i glasno, i nije se vidjelo niti čulo – a na žalost imam opravdanih razloga vjerovati da je postojalo, i bujalo ispod površine, još kako – i nije se vidjelo tu gore. Nije li protekli rat najbolji dokaz takvog čega?
8. Očito je, na koncu, da većeg nagona i važnije potrebe u ljudskom životu od spolne - nema; baš zato je vjerojatno toliko i skriven, prekriven majicama i košuljama i gaćama na četrdeset stupnjeva, upregnut u mrežu regula i uzusa, u čitav jedan poredak i sistem toga sviđa li se nekome i još petorici osim njega ili nje - netko, ili se ne sviđa - i što ima ili nema ili bi mogao imati ili nemati; ili što mislimo da bi od njega moglo ili ne bi moglo biti i što biti neće ili hoće; sve te lijane, ograde i užad tako moramo razgrnuti i rasjeći jedne takve vrele i lijepe noći (a ne usred dana, je li), ne bismo li došli do onoga što je najvažnije: da budemo radosni i ispunjeni jer nas netko voli takve kakvi jesmo i jer mi volimo njega takav kakav jest i jer nam zapravo za sve ostalo puca prsluk. Pa ako pukne, neka pukne, ali da to ipak koliko je god moguće – zadržimo za sebe. A ako nije moguće – a evo, često i nije, jer u pitanju su kemija i nagoni, a ne samo naša volja – onda neka nam je dragi Bog na pomoći.

22.08.2022. u 18:27 • 25 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 18.08.2022.

Suša i bujice

Ovih dana uživali smo na Soči; bolje rečeno - uz Soču, jer se tamo teško možeš okupati baš cijeli i baš ono više od deset sekundi :). Put uz ovu ljepoticu vodi od izvora pa negdje do pred Bovec, i prođe se u dva dana bez problema, sa spavanjem u kmetiji negdje pri sredini; neću puno daviti jer tko nije probao, a ako ga zanimaju ljepote prirode, onda neka svakako proba, budući da većih ljepota na dvjesta kilometara odavde teško da ima... ono što me zapravo potaklo da napišem ovakav uvod, to je činjenica da je Soča na površini negdje iza Trente, pa sve do Malih korita, u duljini kakva čak dva kilometra - presušila, tako da voda ponire i taman negdje pred kmetijom Jelinc opet izlazi na površinu. Vode u toku rijeke inače ima, daleko manje nego li prošlih godina, a posebno me se strašno odjmio prizor ovih dvaju kilometara sušnog korita; toliko mi je to strašno i pusto i teško da neću ovdje lijepiti niti fotografiju; nemate što tu vidjeti osim čemera i ništavila praznih bujičnjaka okupanih u blještećoj bjelini kamenja. Na mojim postovima od prošlih godina ima dovoljno slika o tome kako to izgleda kada je suša "normalna" (mislim da sam u kolovozu prošle godine stavio post "Soča za početnike" pa da se ne ponavljam; a ovaj moj post u nastavku tiče se upravo takvih stvari kakve se sada srećom samo djelomice tamo moglo vidjeti - i onoga što bismo o tome mogli pročitati, ili čak i učiniti - ili propustiti učiniti.

- - - - - - -

Gospođa Jadranka Pintarić proteklih je dana i tjedana na žalost bila daleko poznatija javnosti po jednom sasvim suvišnom sukobu u virtuali, kojeg se ovdje ne želim doticati. Njen rad površno pratim već nekoliko godina, otkada sam otkrio knjigu koju je napisala opisujući svoju depresiju i odnos sa pokojnom majkom, kada me za svoj rad pomalo zainteresirala (pri tome mislim prvenstveno na njen književni rad, iako niti onaj kritičarski nipošto nije za zanemariti). Dapače, sjećam je se još iz davnih, davnih dana kada smo u isto vrijeme radili u jednom zagrebačkom muzeju - ja kao običan čuvar; student preko studentservisa; a ona već tada kao svršena povjesničarka umjetnosti sa respektabilnim znanjem iz tog područja i vođenjem posjetilaca, pa već – koliko se sjećam - i nešto kustoskog posla; ako kojim divnim čudom uopće pamti te dane, jer sasvim sigurno ne postoji način ili razlog da bi moju pojavu pamtila iz njih (razgovarali smo tada možda nekoliko puta). No, nije to ono što me ovdje interesira; želio bih vam prenijeti (bez nekog posebnog postavljanja linkova, lako je sve to u dva ili tri koraka izguglati) njen – ne mogu ne zamijetiti: bogat kritičarski pristup suvremenoj literaturi, pa tako i članak objavljen na portalu ideje.hr, a donosi barem jednu meni jako intrigantnu tvrdnju i sasvim nov pogled na problem uništenja planete na kojoj živimo, i pitanje krivice za to.

Filozofi, književnici, pisci, mislioci – sve je to, odavna smo već shvatili, neradnička i protudržavna banda koju je još devedsetipete, ako ne i prije - trebalo jednom za svagda očistiti iz našeg dvorišta. E vidite, to je sada nešto što nećete čuti samo ovdje na blogu i još na možda nekoliko osebujnih mjesta; pronaći ćete nešto slično tamo gdje se najmanje nadate - ima još ljudi koji su zrelo, promišljeno i sasvim dosljedno spremni preuzeti krivicu na sebe – barem krivicu za ono što nikada nikome drugome ne bi palo na pamet da ih uopće optuži.

Kao nekakav atraktivan uvod u čitavu stvar, ponudit ću vam kratko i bez ikakva objašnjenja dvije ili tri sasvim "heretičke" misli o političkim usmjerenjima i koječemu još. Dobar ljevičar pun je – vele tamo, čitat ćete već gdje - sebe jer voli cijeli svijet zato da ne bi morao voljeti nikoga. Onaj malo drugačijeg usmjerenja pak, lakše umije zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Treće, i vjerojatno najintrigantnije: svaki umjetnik misli da ima remek djelo koje mora biti sačuvano za vječnost – pa tko će sve to sačuvati na ovoj planeti da se ne baci?

Pa eto, tako, dolazimo do apsurdne tvrdnje o tome da je u priči o urušavanju živog i neživog svijeta na planeti zakazala i – književnost, jer da je na vrijeme i s mjerom valjalo klimatske promjene izraziti uvjerljivim riječima – ma što to značilo. Zapravo , mogu zamisliti što to znači: nekima znači dobar i kvalitetan roman, kroz koji bi u imaginaciji mogli za sebe uobličiti problem, čitajući ga i uživajući u dobroj knjizi; nekima jednostavno znači da barem stoput na dan moraju pogledati meme osobito popularan u danima sa temperaturom preko tridesetipet, kakav će izgleda biti i današnji, a tiče se mnogima iritantne Grete Thunberg. Naime, što nama jedna mala ženturača, pa još i iritantna izmanipulirana balavica ima pričati, kad mi sve znamo bolje od slabo zadovoljnih baba ili muškarčadi sa neizraženom voljom za parenjem – i to koliko i kako znamo najbolje smo, vodeći ovaj svijet, pokazali time do kuda i kamo smo ga doveli, zar ne? I da se vratimo na meme, u njemu Greta - onako baš svisoka, prezirno ali ovlaš, pita vrućinom izmoreno i napaćeno pučanstvo – vruće, a?

Nekima, na koncu i meni – sve ovo gore što je Jadranka Pintarić napisala, znači članak - pravu bujicu - sa popisom tuceta dobrih knjiga (a među njima i vjerojatno pokojeg bisera) koje svakako već ove jeseni, makar i pod svjetlom svijeća ili danju, kada se već bude uzmoglo - valja propabirčiti po knjižnicama i onda u miru doma, pod dekicom, a ovdje skromno ali glasno joj zahvaliti na trudu i otkrivanju nečega vrijednoga i sasvim novoga u mome postojećem već pomalo učmalom i malenom svijetu literature.

Nekima, pak – ništa.

18.08.2022. u 10:56 • 14 Komentara • Print • # • ^

subota, 13.08.2022.

Profesionalnost

Čitam o događaju u kojemu je neki dostavljač pizza u Srbiji dobio otkaz, jer je korisnicu usluge nakon izvršene dostave pitao je li pizza bila ukusna. Kako ne bi ispalo da se neprofesionalnost zbiva samo onkraj Drine, podijelit ću ovdje s vama jedno slično iskustvo koje sam eto – netom proživio.

Kćer se selila, pa je naručila u novi stan neki namještaj, a budući da sam tih dana češće bio bliži mjestu događanja od nje, upisala je u narudžbi moj broj mobitela i o tome me izvijestila. Nakon nekoliko dana - stiže ta roba, naravno – poziv dolazi niti pola sata prije isporuke; ja se javljam i navigiram dostavljače (koji istodobno rade i montažu, jer se radi o, je li, malo sofisticiranijoj napravi i kćer ništa ne prepušta slučaju). Javljam kćeri sretnu vijest; ona ih dočekuje; mene nema na poprištu događaja, posao se sretno okonča i oni odlaze; meni na mobitel dolazi kćerina fotografija uspješno obavljene operacije.

No, niti nakon sat vremena, eto sms-a dostavljača; pita da li stvar radi. Naivan kakav već jesam, ja sam u nekom poslu pa ne razmišljam puno; pitam kćer radi li – kaže da radi; šaljem poruku natrag: radi, hvala.

Nakon još pola sata, evo nove poruke: smijem li nešto pitati. Srećom, pored sebe imam Najdražu; pokazujem joj poruku, pa ona veli – napiši da može, što sada. Stiže poruka – da li bismo se mogli naći na piću. Skrinošotam ekran i šaljem kćeri; ona uz smajli veli da se sam vadim iz kaše koju sam zakuhao (a ja joj odvraćam da sad znam zašto je dala moj broj moba). Odgovaram da je to tatin broj mobitela. Stiže isprika u jednoj rečenici.

Nakon još pola sata, dolazi konačno i poruka da imam predivnu kćer i da ne zamjerim; odgovaram zahvalom i pozdravom; što ću.

Blesavi kakvi jesmo, sutra kćer za ručkom pitamo je li dostavljač bio čemu; veli uz osmijeh da su bila dvojica, pa ne zna za kojeg pitamo.

Da sam bio pametniji, što nisam – trebao sam odmah kada je čovjek pitao smije li nešto pitati - napisati da je to broj tatinog mobitela.

Znam da ćete sada reći da podržavam neprofesionalnost, i vjerojatno ste u pravu; ali ja eto – razapnite me sada koliko sam širok - ne bih mogao spavati sa time da netko dobije otkaz radi ovoga što sam opisao. Da se isto desilo nekoj ženi, vjerojatno je da bi postupila kao ona Srbijanka i da bi ishod bio isti – a zašto je to tako, bolje ćete od mene znati i sami. Mene, šašavog kakav jesam, nije strah (dakle, ne zato što sam hrabar, nego zato što sam lud); ne samo zato što je ovaj dečko najvjerojatnije iskreno iskazao svoje namjere, nego i zato što mislim da čovjek, dok može i umije, svoje probleme treba rješavati sam. A moj osnovni problem jest taj što vjerujem ljudima i što mi je socijalna inteligencija nepostojeći pojam. Uostalom, lik je bio kod kćeri – i ako bi se poželio osvetiti, uopće ne zna gdje sam ja; iskalio bi se na njoj – to mi je zapravo glavni motiv za nepostupanje. Zato mislim da je vrijeme ovdje najbolji liječnik; ako je dovoljno glup, pokušat će opet ne nekom drugom mjestu – a nikakva moja reakcija u tome ga zapravo ne bi mogla spriječiti.

Ako je pametan, vjerojatno će iz toga izvući neku pouku – i to je zapravo sve čemu se nadam. Moja je pak pouka – predstaviti se jasno i glasno odmah pri upoznavanju, makar nitko i ne pita. Moja medvjeđa pojava trebala bi biti sasvim dovoljna da svakoj romantici odmah zatvori vrata.