Kao i obično, na našim se društvenim mrežama često povede rasprava i zatitraju veselo kao strune paučine radi nekih običnih, najobičnijih stvari – koje onda ljudi počnu shvaćati toliko ozbiljno, da ne kažem crno – da i ja imam potrebnu nešto napisati. Pa kad već ne pišem okolo, jer tamo niti ću s kime o tome moći pristojno razgovarati, a vjerojatno – nitko to neće niti čitati, onda ću napisati par redaka kod sebe doma. Dakle, momak koji je do sada stekao takvu funkciju da ga se u javnosti prepoznaje kao nečijeg dečka (što nije loše, ali se razlikuje u mnoštvu, morat ćete priznati), skinuo je majicu i sjeo u kafić na zagrebačkom Dolcu gol do pasa, pokazujući svoj predivno oblikovan torzo na vrućini blještećeg ljetnog sunca. I ne samo to: netko ga je uslikao, pa je to onda postavio na društvene mreže.
Na to ja imam potrebu napisati nekoliko stvari, ne bez šale - iako se sa mnogima od njih nipošto niej za šaliti; pa ću ih radi lakše diskusije razdvojiti točkama.
1. Živimo lijepo i ne shvaćamo to: ako je to vijest za naslovnice (pa makar ih dobro prodavala), onda znači da većih problema nemamo. Nitko nije gladan, nitko nije bolestan, nitko nije nesretan i nezaštićen – jer to su vijesti koje ne prodaju novine. I zato ne krivite novinare, od njih postoji jedan puno gori soj, a to je spojnica nakladnika i novinara, a to su urednici; oni koji odlučuju što će se objaviti, gdje i kada, i još važnije – što neće, kao u slučaju nedavno preminulog novinara; oni koji smišljaju naslove i nadnaslove; oni koji upravljaju našim mislima – ili se barem tako svojski trude. Pa eto, ja nisam kliknuo – nego sam za to saznao preko fejsa i komentara na njemu; ne dam im gušta. I još privlačim ovdje, i odvlačim od tamo – jesam gadan, ha?
2. Quod licet Jovli, non licet Škembovi. Gospon Dečko, svaka čast; trebalo je puno truda da se ovakvo što iskleše – ali brate mili, ne baš tako. Osobno se takvo što kao ovaj mladić ne bih usudio počiniti nikada; čak i ne zato što nemam neku oveću škembu koja se za shodne potrebe ne bi dala uvući, nego zato što bih smatrao da time ipak izazivam, i to nježniji spol – a to mi se nekako čini, štajaznam, nepriličnim. Zavjetovao sam se Najdražoj da ćemo biti skupa i u dobru i u zlu – i bili smo, ne ponovilo se mnogo toga; ako je tako – onda su moj trbuh i moja prsa – van plaže i eventualno moga dvorišta kada kosim ili štucam živicu – samo Njeni. Osim toga, ako danas on ili ja usred grada skinemo majicu, tko kaže da sutra već netko tko se smatra obdarenim u međunožju neće smatrati potrebnim pokazati takvo što – jer iako torzo ne sadrži spolne organe, po dosadašnjim uzusima zajednice predstavlja neku prilično visoku dozu intime, barem za prostore izvan plaža, teretana ili sportskih stadiona.
3. Pa kud je zalutao na Dolac, sunce mu neupućeno; da mu njegova odabranica ipak nije objasnila da logika „di je pijaca, tu je špica“ u ovoj palanci ne važi. Hajde da je sjeo u Tkalču; tu u ono doba dana ionako nema previše bumo rekli poštenih ljudi – ili onih koji su tu došli poštenim namjerama, jer rade; umirovljenici i bolesnici ionako više nemaju ni za kruh, a kamo li kavu; u Tkalči se u to doba dade naći zahvalne publike i za to mu zapravo ne bih rekao niti riječ; ali skinuti se gol do pasa pred zabezeknutim očima kumica koje svoj kruh pošteno zarađuju cvrčeći se pod suncobranima za sto kuna na dan i koje su preko svojih grbača prebacile možda i po tri-četiri takva krkana dok ih radom nisu odgojile u ljude – za mene je oveći pasjaluk. Neka mu bude oprošteno samo ako o tome nije imao pojma, pa je možda preko stepenica (gdje su mu valjda prodali one lijepe naočale) uspuhan osjetio žeđ i sjeo na piće.
4. Argument u njegovu korist: sada i ljepši spol vidi kako je to suzdržavati se.
5. Eto i Zagreba u vijestima o golotinji; umjesto nedajBože vijesti o komadima fasade razbijenim glavama i nevoljama sa masno preplaćenim kvadratima koji se raspadaju, umjesto nereda u komunali i građevini, pomahnitalih sudionika u prometu i umjesto općeg kaosa u sustavu vrijednosti – evo metropole u turističkom žrvnju. Ako i u ovom slučaju nije poremećen sustav vrijednosti.
6. Mislim da postoji velika razlika između ovog slučaja i onog para dječice koji se nije mogao suzdržati u parenju negdje na moru, noću u tri sata iza ponoći. Ovo nije nagon, ono jest. Obzirom na to kuda polako ali sigurno ovaj svijet odlazi po svojim pravilima, ja sam ultimativno na strani onih koji će se složiti s time da je bolje voditi ljubav nego rat, pa makar i na ulici; pa makar i ovdje kod nas, kada se već u bijelom svijetu takvo što ne smije, jer je neprilično; dapače. Evo, da idem ulicom svoga sela, ili nekog ovećeg grada - u sitne sate i da vidim dvoje kako vode ljubav, ja bih im se maknuo, da ljude ne smetam, jer jednostavno ne razumijem što bi od toga da se ljudi vole - lošega moglo proizaći. Dobro, možda se ne vole - nego samo pare i onda će biti abortusa, suza, prevara, ucjena i nevolja i tisuću dana žalosti za jedan časak radosti - ali možda i neće; možda će se tek zavoljeti, tko bi ga znao, i tko sam uopće ja da tu sudim ljude i određujem im što da rade ili ne rade, pa ne rade to u mome vrtu - a i da rade, bacio bih im deku kroz prozor da se ne prehlade.
7. Zapravo, tisuću puta zahvalim dragome Bogu što ne odrastam u današnje doba. Toliko bijesa, sebičnosti, prezira; toliko lošega ljudi imaju za dati jedni drugima – da to jednostavno, kada izađeš na ulicu, ne možeš ne osjetiti. Ne kažem da nemaju za dati ništa dobroga – daleko bilo; samo što nekada prije - ovo loše nije bilo toliko jasno i glasno, i nije se vidjelo niti čulo – a na žalost imam opravdanih razloga vjerovati da je postojalo, i bujalo ispod površine, još kako – i nije se vidjelo tu gore. Nije li protekli rat najbolji dokaz takvog čega?
8. Očito je, na koncu, da većeg nagona i važnije potrebe u ljudskom životu od spolne - nema; baš zato je vjerojatno toliko i skriven, prekriven majicama i košuljama i gaćama na četrdeset stupnjeva, upregnut u mrežu regula i uzusa, u čitav jedan poredak i sistem toga sviđa li se nekome i još petorici osim njega ili nje - netko, ili se ne sviđa - i što ima ili nema ili bi mogao imati ili nemati; ili što mislimo da bi od njega moglo ili ne bi moglo biti i što biti neće ili hoće; sve te lijane, ograde i užad tako moramo razgrnuti i rasjeći jedne takve vrele i lijepe noći (a ne usred dana, je li), ne bismo li došli do onoga što je najvažnije: da budemo radosni i ispunjeni jer nas netko voli takve kakvi jesmo i jer mi volimo njega takav kakav jest i jer nam zapravo za sve ostalo puca prsluk. Pa ako pukne, neka pukne, ali da to ipak koliko je god moguće – zadržimo za sebe. A ako nije moguće – a evo, često i nije, jer u pitanju su kemija i nagoni, a ne samo naša volja – onda neka nam je dragi Bog na pomoći.
Post je objavljen 22.08.2022. u 18:27 sati.