Ovih dana uživali smo na Soči; bolje rečeno - uz Soču, jer se tamo teško možeš okupati baš cijeli i baš ono više od deset sekundi :). Put uz ovu ljepoticu vodi od izvora pa negdje do pred Bovec, i prođe se u dva dana bez problema, sa spavanjem u kmetiji negdje pri sredini; neću puno daviti jer tko nije probao, a ako ga zanimaju ljepote prirode, onda neka svakako proba, budući da većih ljepota na dvjesta kilometara odavde teško da ima... ono što me zapravo potaklo da napišem ovakav uvod, to je činjenica da je Soča na površini negdje iza Trente, pa sve do Malih korita, u duljini kakva čak dva kilometra - presušila, tako da voda ponire i taman negdje pred kmetijom Jelinc opet izlazi na površinu. Vode u toku rijeke inače ima, daleko manje nego li prošlih godina, a posebno me se strašno odjmio prizor ovih dvaju kilometara sušnog korita; toliko mi je to strašno i pusto i teško da neću ovdje lijepiti niti fotografiju; nemate što tu vidjeti osim čemera i ništavila praznih bujičnjaka okupanih u blještećoj bjelini kamenja. Na mojim postovima od prošlih godina ima dovoljno slika o tome kako to izgleda kada je suša "normalna" (mislim da sam u kolovozu prošle godine stavio post "Soča za početnike" pa da se ne ponavljam; a ovaj moj post u nastavku tiče se upravo takvih stvari kakve se sada srećom samo djelomice tamo moglo vidjeti - i onoga što bismo o tome mogli pročitati, ili čak i učiniti - ili propustiti učiniti.
- - - - - - -
Gospođa Jadranka Pintarić proteklih je dana i tjedana na žalost bila daleko poznatija javnosti po jednom sasvim suvišnom sukobu u virtuali, kojeg se ovdje ne želim doticati. Njen rad površno pratim već nekoliko godina, otkada sam otkrio knjigu koju je napisala opisujući svoju depresiju i odnos sa pokojnom majkom, kada me za svoj rad pomalo zainteresirala (pri tome mislim prvenstveno na njen književni rad, iako niti onaj kritičarski nipošto nije za zanemariti). Dapače, sjećam je se još iz davnih, davnih dana kada smo u isto vrijeme radili u jednom zagrebačkom muzeju - ja kao običan čuvar; student preko studentservisa; a ona već tada kao svršena povjesničarka umjetnosti sa respektabilnim znanjem iz tog područja i vođenjem posjetilaca, pa već – koliko se sjećam - i nešto kustoskog posla; ako kojim divnim čudom uopće pamti te dane, jer sasvim sigurno ne postoji način ili razlog da bi moju pojavu pamtila iz njih (razgovarali smo tada možda nekoliko puta). No, nije to ono što me ovdje interesira; želio bih vam prenijeti (bez nekog posebnog postavljanja linkova, lako je sve to u dva ili tri koraka izguglati) njen – ne mogu ne zamijetiti: bogat kritičarski pristup suvremenoj literaturi, pa tako i članak objavljen na portalu ideje.hr, a donosi barem jednu meni jako intrigantnu tvrdnju i sasvim nov pogled na problem uništenja planete na kojoj živimo, i pitanje krivice za to.
Filozofi, književnici, pisci, mislioci – sve je to, odavna smo već shvatili, neradnička i protudržavna banda koju je još devedsetipete, ako ne i prije - trebalo jednom za svagda očistiti iz našeg dvorišta. E vidite, to je sada nešto što nećete čuti samo ovdje na blogu i još na možda nekoliko osebujnih mjesta; pronaći ćete nešto slično tamo gdje se najmanje nadate - ima još ljudi koji su zrelo, promišljeno i sasvim dosljedno spremni preuzeti krivicu na sebe – barem krivicu za ono što nikada nikome drugome ne bi palo na pamet da ih uopće optuži.
Kao nekakav atraktivan uvod u čitavu stvar, ponudit ću vam kratko i bez ikakva objašnjenja dvije ili tri sasvim "heretičke" misli o političkim usmjerenjima i koječemu još. Dobar ljevičar pun je – vele tamo, čitat ćete već gdje - sebe jer voli cijeli svijet zato da ne bi morao voljeti nikoga. Onaj malo drugačijeg usmjerenja pak, lakše umije zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma. Treće, i vjerojatno najintrigantnije: svaki umjetnik misli da ima remek djelo koje mora biti sačuvano za vječnost – pa tko će sve to sačuvati na ovoj planeti da se ne baci?
Pa eto, tako, dolazimo do apsurdne tvrdnje o tome da je u priči o urušavanju živog i neživog svijeta na planeti zakazala i – književnost, jer da je na vrijeme i s mjerom valjalo klimatske promjene izraziti uvjerljivim riječima – ma što to značilo. Zapravo , mogu zamisliti što to znači: nekima znači dobar i kvalitetan roman, kroz koji bi u imaginaciji mogli za sebe uobličiti problem, čitajući ga i uživajući u dobroj knjizi; nekima jednostavno znači da barem stoput na dan moraju pogledati meme osobito popularan u danima sa temperaturom preko tridesetipet, kakav će izgleda biti i današnji, a tiče se mnogima iritantne Grete Thunberg. Naime, što nama jedna mala ženturača, pa još i iritantna izmanipulirana balavica ima pričati, kad mi sve znamo bolje od slabo zadovoljnih baba ili muškarčadi sa neizraženom voljom za parenjem – i to koliko i kako znamo najbolje smo, vodeći ovaj svijet, pokazali time do kuda i kamo smo ga doveli, zar ne? I da se vratimo na meme, u njemu Greta - onako baš svisoka, prezirno ali ovlaš, pita vrućinom izmoreno i napaćeno pučanstvo – vruće, a?
Nekima, na koncu i meni – sve ovo gore što je Jadranka Pintarić napisala, znači članak - pravu bujicu - sa popisom tuceta dobrih knjiga (a među njima i vjerojatno pokojeg bisera) koje svakako već ove jeseni, makar i pod svjetlom svijeća ili danju, kada se već bude uzmoglo - valja propabirčiti po knjižnicama i onda u miru doma, pod dekicom, a ovdje skromno ali glasno joj zahvaliti na trudu i otkrivanju nečega vrijednoga i sasvim novoga u mome postojećem već pomalo učmalom i malenom svijetu literature.
Nekima, pak – ništa.
Post je objavljen 18.08.2022. u 10:56 sati.