penetenziagite

nedjelja, 27.02.2022.

Blog i fejs

Nađe se, ruku na srce, na onome fejsbuku zaista sjajnih stranica koje se s užitkom dade čitati – bolje rečeno, gledati i istinski uživati u njima (History of art, Historic photographs, Samoniklo jestivo bilje, Gljive, Planinarenje u Hrvatskoj…). S vremena na vrijeme, sa izmišljenim profilom, otvorenim zato da ne moram stalno stiskati ona upozorenja (i opskrbljenim tek sa nekoliko sada već starih fotografija, da se nađe) – skrenem na neku stranputicu, pa pratim svete ratove što se vode oko svega i svačega, od korone do liječenja depresije i od Ukrajine do ženskog revanšizma.

Nekada sam na blogu iste te stvari znao čitati u napisima od po nekoliko kartica teksta; dalo se tada provesti nad njima i po par nerijetko nezaboravnih sati; sada se priča znatno skratila – jedan link, nekoliko lajkova i dvije-tri rečenice; to je sasvim dovoljno da se objasni svijet i po mogućnosti odmah isključe oni koji misle drugačije.

Rekao bi, u ovoj mojoj sasvim neoriginalnoj i nemaštovitoj metafori - ali ne pada mi ništa drugo toliko plastično na pamet - onaj nezaboravni splitski komentator sa zviždukom razočarane publike u pozadini, glasom punim rezignacije i pomirenosti sa hudom sudbinom, rijetko ponovljenim i izgovorenim tako uvjerljivo, ravno, duboko – sa dna neke tamne i bezizlazne nevolje, dok lopta dugo, bez kraja leti na lijevo krilo:

- Nema više vremena.

Pazite, tu je točka na kraju; nije greška. Nema tu više uskličnika; još su jedne kvalifikacije prošle, a ostaje se doma; i nema više dnevnica i komentiranja iz Pariza, nego slijedi još jedno izgubljeno ljeto sa javljanjima iz Solina i Mraclina i Kaštel Kambelovca. Sanjalo se, i onda – nakon silnih ali neučinkovitih majstorija i svega beznadnog truda – slijedi surova realnost. Da, baš to: došlo je vrijeme da nema više vremena, i da se to onako narodski, delićevski shvati. Stisnuti smo u sekunde kao vjetar što razvija barjake i huči poljudskim travnjakom noseći ispod legendarnog sjevera papelitose uzalud pripremljene za slavlje; ako ne zabiješ ti, hoće Bugari, a ako ne zabiju ni oni – radovat će se Velšani. Tako je onda bilo jednom u dvadeset godina, a danas je stalno i uvijek: nema više vremena.

Onda nije bilo vremena da se zabije gol; danas više nema vremena ni za što. Ni da se čita, ni da se piše.

Vele da se dobar čovjek razlikuje od ostalih po tome što ne umije biti sretan dok ljudi oko njega pate (pa se tako sasvim sigurno neće prisjetiti nečega drugoga prije nego li uopće tu tuđu patnju osvijesti, ili se čak – o Bože, upita: a što bih tu ja mogao učiniti). Zato upravo smatram da je fejs puno, puno, puno gadnije mjesto od bloga; nema se tu puno vremena za druge: važan si ti i tvoje, ono što si prostro na dekicu, kao na buvljaku; u tih par klikova, pogleda, sekundi – to je kao kad majstor Kylian prima onu mješinu kao da je u njoj tisuće celzijusa i odmah je predaje bez gledanja, pod stalnom i strašnom paskom bar dvojice ili trojice pratitelja. Tko to spreman stvorit nije, u tom naša krv ne lije!

Blog je nekada bio sasvim mirno mjesto; danas su i blog i fejs zapravo, onako narodski rečeno – kao bučniji ugostiteljski objekti u zimsko predvečerje. Mjesta su to upravo za nas koji mislimo da imamo nešto za reći i to naglas; da nas se čuje; ali ipak – ovisi tko i koliko njih će slušati. Naime, nije baš svaka birtija špelunka; ima i onih otmjenih, sada već opjevanih, kako veli jedan legendarni narodnjak što sam ga davno negdje u vlaku čuo: razbio sam sve kavane od Zagreba do Ljubljane!

No, hajde - otprilike se – govoreći o blogu i fejsu - radi o razlici između neke črnomeračke ili trešnjevačke birtije i ne znam, sad ću bubnuti - Blata ili Kulušića osamdesetih; na blogu još uvijek, ako te previše ne gone vlastiti neki demoni i strahovi – imaš priliku pisati više, argumentiranije, jače (i naći iza toga nekoliko ljudi spremnih na razgovor) – a na fejsu se prolazi kao u tramvaju; kroz nesmiljenu gužvu prvim kolima, od zadnjih vrata pa sve do vozača, bez puno vremena - netko te samo očeše, netko se nasloni na tebe na kakvom zavoju, a netko te bogami i dobro zvizne, ako ga nitko ne vidi i ako je siguran (a uvijek jest) da ni sam neće dobiti udarac natrag i da će brzo uteći. Ali više ili manje svi– između dijeljenja pikanterija o tome gdje su u subotu ili nedjelju bili, što su kuhali ili jeli i da li je prije bilo bolje nego danas - imaju snažan poriv biti mudri i o svemu znati baš sve. U jednoj ili dvije rečenice.

I onda do besvijesti braniti svoj stav. U sljedeće dvije.

Naprasno sada prekidam i stavljam posljednje točke i zareze – na sreću prolaznika i brzih čitača; ionako su moji tekstovi ovdje poslovično teško probavljivi, predugi i često prilično upitni: upravo zato više volim blog od fejsa. Točka, koma, fulstop. Das ende.

Kakva sreća; rekao bi onaj komentator na kraju, hvatajući zrak ispunjen teškom prosinačkom jugovinom. Kakva sreća, tresu se tribine!

27.02.2022. u 14:51 • 12 Komentara • Print • # • ^

petak, 25.02.2022.

Majdan

Danima već nastojim sročiti nekoliko rečenica na temu Rusa i Ukrajinaca; počinjem i stajem udarajući glavom o zid; sve mi je to toliko strašno i odbojno da sam već gotovo imao pripremljene stihove o vrbama i jamama za kojima se u najboljoj tradiciji žali kako su ostale – unatoč svemu trudu - puste ili nedovoljno napučene; onda rekoh – neću, iz poštovanja prema preminulima. Pa onda piskaram, loše i nevezano, a u meni raste ta bol i tjeskoba, jer znadem da sada negdje ljudi pogibaju u ratu, pucajući i braneći svoju obitelj, dom, selo – i ne mogu si pomoći niti kakvom šetnjom između kišnih kapi što nailaze.

Dobro je dok je rat daleko; to je slično kao i sa koronom - dok ne stižu mrtvi ili ne odgrize nekome našemu – ili, jao, nama samima – ruku ili nogu, ili glavu; do tada umijemo bez problema biti moralni, puni digniteta i smireni; pa čitamo iz dlana ili novina kao iz otvorene knjige, važno se osvrćući: a što sam vam ja govorio. Napast će, neće napasti; što bi bilo da je Trumpa bilo, ili da ga nije bilo, ili da nismo outsourcali industriju, ili da se grijemo na bio masu i vlastiti izmet (a to nam stvarno ne bi trebalo biti teško, koliko ga ima). Što bi bilo da su devedsetiprve Adžić i družina popili špricer na Trgu Republike (bila bi Bjelorusija, eto što bi bilo), ili da su devedsetipete Hrvati imali u rukama to što su Srbi imali devedsetiprve (i ovako je Clinton jadan morao prijetiti preko telefona pred Banja Lukom). Svatko će u nekom svome rukavcu i zakutku povijesti pronaći nešto što bi mogao ušićariti, jedni će sada potegnuti za Kosovo ili Srpsku, drugi za praznu rasprodanu slavonsku zemlju a treći za turizmom od kojeg će očito biti sve manje. sila – to je očito jedini jezik kojega sila razumije, i sve ono što smo učinili protiv i iznad toga – da sila ne vlada, nego da i nemoćni, slabiji, manji dobiju priliku – bit će stjerano u zakutak.

Ljudi nisu puno drugačiji od mrava. No, to me ne priječi da stajem na stranu slabijega. Čini mi se da je to nekakav aksiom u društvu i među ljudima: rijetko kada je slabiji u krivu.

Evo, onda – još, recimo, ovako, da buem malo zločest: kada bi sada na našem omiljenom portalu bio objavljen oglas koji nudi neku lijepu svoticu za odlazak u Ukrajinu (na bilo kojoj strani fronte), radi pucanja, ili pak pjevanja, ili samo neke humanitarne pomoći, ili bilo čega drugoga, recimo – dvjesto ili više eura po danu, nešto pristojno i primamljivo – gdje bi ostali naši moralni nazori? Pa, evo – tu, nedaleko – ukrajinska Galicija je, vele bliža Osijeku od Pule, ako se u obzir uzme zračna udaljenost.

Što mi, nekolicina brbljavaca s bloga, ili ovi po birtijama i tramvajima, ili ljudi uopće - umijemo – osim brbljati? Zato se danima već skanjujem pisati o temi Rusa i Ukrajinaca; i da – osuđujem rat, i ubijanje, i nadasve onoga tko je počeo – a počeo je Putin, i neka svi znaju da to činim – jer me, kao i većinu ostalih – strah činiti išta drugo. Ne postoji toliko dobar izgovor da se počne s ubijanjem; ljudski život vrijedi više od svih ideja, politika i geopolitika, starih strasti, obračuna i osveta. Većega zla od rata – nema. Ako pak mislite da sam za drugu stranu i da mi je neka dobro odabrana pozicija u društvu popila ovo malo pameti i korumpirala me, onda pišem ovo: da je umjesto Slou Džoua u fotelji ostao onaj žuti, svega ovoga sada ne bi bilo. Ukrajinci su se, kao i svi mi ostali iza željezne zavjese - poveselili šarenim đinđuvama što su im ih na njihove majdane donijeli trgovci kramom sa zapada - i više nisu umjeli nazad. No, svatko je od nas kraj sebe imao svoju mečku, a ukrajinska je nešto tromija, veća i bome - opasnija. Nisam ja ni za žutoga ni za polaganoga; ja sam za mir u svijetu, i daj još ladno velebitsko. Baš onakav mir kakav sam nedavno opisao sjećajući se one besmrtne epizode Dosjea X u kojoj to isto poželi Mulder, i za tili čas svega živog nestaje: papiri plahutaju sa nebodera, svjetla na semaforima šutke se izmjenjuju, a pločnici i kolnici prazni su i – konačno mirni. Mir u svijetu, to znači – barem kako ta epizoda veli: nema ljudi.

Naravno, druga Mulderova želja onoj dobroj vili sa bačvom kisele repe bila je: vrati sve nazad. I u tili čas, evo opet ljudi, i njihovih problema, sukoba, buke i cike i vike. I treća želja: svim ljudima u bitiji po piće na stol; onako, neprimjetno, da se ne zna čija je runda. Carpe diem.

Evo, onda budimo dosljedni: da sada ne daj Bože proputujemo nazad u vrijeme, i postanemo opet naivni i tihi dvadesetogodišnjaci, netom diplomirani i zaposleni; tek učimo kako lagati za šefa i kako vezivati kravate; tek izašli na jarko svjetlo dana iz nekih tamo Lapidarija ili Kulušića i smuvani basovima i bukom nekakvih pixiesa, azri ili dead can danceova, i da se probudimo u nekom, štatijaznam, dvadesetom kolovozu devedesetiprve; manite vi sve – ne bih časio ni časa; kakvi pozivi i obrana, ništa od pušaka i bajuneta i ležanja nas dvadesetogodišnjaka iza netom iskopanih grudobrana i čekanja da nas prefijuču prve granate; pokupio bih obitelj i prvim vlakom odmaglio odavde da me se više nikada ne vidi i ne čuje. Sada mi je zapravo jasno da mi je jedini razlog zašto sam te devedesetiprve ovdje ostao i učinio to što sam učinio – bolje rečeno, nisam učinio to što sada mislim da sam trebao učiniti – bila stara i bolesna majka. Nisam mogao živjeti sa pomisli da umire dok sam tisućama milja daleko od nje; i doista – umrla je niti dvije godine kasnije; kada je već bilo kasno išta promijeniti. Umrla je od brige i nevolje i straha – gledajući kako se svijet oko nje raspada u ratu, zlu, pohlepi i sili. Rat je, tvrdim, najgore zlo što postoji – osobno sam se u to uvjerio, jer većina drugih zala u životu uzrokovana su prirodom; pa kada te potrese, poplavi ili sažeže, onda imaš nekakav elan i nešto plemenito što je u tebi ostalo. U ratu umire sve što je u čovjeku dobro, i većeg zla po društvo nema: nadati se nečemu dobrome u ratom zahvaćenoj zemlji – utopija je. Društvo koje je rat metastazirao kao trulo tkivo trebat će nekoliko generacija zaborava i oporavka.

Mislim da je za svakoga od nas ključno u ovoj situaciji odgovoriti na ono glasovito pitanje koje tako lijepo Lewis artikulira u Kršćanstvu: ako želimo žrtvovati živote za neku kolektivnu ideju (a evo, iz moje žablje perspektive - ne želimo, osim u krajnjoj nuždi i samoobrani, jer nismo ipak toliko loši da bi nas ovi drugi, koji misle da su bolji - potamanili), onda kako to da život pojedinca od šezdesetak ili sedamdesetak godina smatramo vrednijim od bilo kakvog kolektiva ili zajednice koji traju po nekoliko stotina ili tisuća godina (nacije, plemena, države)? Nije li onda ipak i u našoj podsvijesti, a i stvarno - život pojedinca vredniji, dulji, značajniji (ako se uračuna i ono što dolazi iza, poslije, ono što golim okom ne vidimo)?

Nema u čovjeku spasa. Ili, točnije: više je spasa u nekoj staroj, natruloj bukvi što se nagnula nad zaraslu stazu u šumi. Bukva nas upućuje na svemir, a drugi čovjek – prije ili kasnije – samo i jedino na sebe.

25.02.2022. u 17:19 • 9 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 21.02.2022.

Posljednja crta obrane

Danima već, gotovo mjesecima – gledam i slušam borbu koju vodi jedna draga mi osoba, a zapravo u ovome događaju osvještavam kako se ne radi samo o tom, jednom jedinom slučaju – nego tek sada takvo što uistinu primjećujem. Čitamo naokolo o ljudima koji pate; o lijekovima, tminama i mukama; sagledavaš male i jedva prepoznatljive djeliće tog strašnog mozaika čak i u očima ljudi oko sebe. Naravno da se takve stvari uvijek dešavaju nekome drugome – i naravno, sasvim posljedično - da i mi sami imamo svoj, dobro provjeren i bezbroj puta prokušani recept za sve to. Pogađate, radi se o depresiji; ne toliko o samoj bolesti – jer svi, koji imamo barem malo dobre volje, i budimo se s njom (mislim, tom dobrom voljom) na teškim kapcima ujutro, shvaćamo da je depresija bolest – nego o tome da priznajemo, ponizno i tiho, bez mudrovanja i pametovanja – da svaku bolest liječe liječnici a ne mudrijaši s interneta, pa se to odnosi i ovu bolest. Ne postoje čajevi, dobra volja ili nekakav, ne znam - nedostatak zločestoće, ili kakva slična stvar – koja bi čarobnim štapićem odnijela problem i uspostavila stanje kakvo, je li, treba biti.

A svi znamo što i kako treba biti, i ako slučajno na to zaboravimo – vrlo brzo tu je oko nas svijet, i u njemu drugi ljudi, koji znaju, i umiju, i mogu – pa će nas na to rado podsjetiti: treba biti sreća; to je stanje kakvo treba biti, i ništa manje od toga ne priznajemo.

Najgore od svega, to je ona iskonska, teško savladiva, nezgrapna potreba svakog pojedinca da bude pametan (bolje rečeno: da u svojim očima bude dovoljno snažan i sposoban da objasni svijet koji ga okružuje); da znade dobro što i kako treba živjeti – ne samo za sebe, lako za to – ne pogotovo za druge oko sebe, još više i jače; da iz sigurne fotelje tumači i obrazlaže svijet oko nas.

Ta potreba svakako mi je razumljiva i bliska; jer - ako ne poznajemo svijet u kojem jesmo i ako ne umijemo objasniti njegove osnovne postavke (a ponajveći apsurd zapravo i jest u tome: ne, ne umijemo, i neka me netko razuvjeri sada i ovoga časa!), onda gubimo tlo pod nogama i smisao svoga postojanja; onda priznajemo sami sebi i – jao – drugima oko sebe, da smo prolazni, krhki, slabi, nemoćni; da ne umijemo znati niti to što smo i tko smo i kamo idemo.

Eto – otuda i potječe taj u istome času strašan i plemenit poriv da pomažemo bližnjemu – pričinjavajući mu tako zapravo nevolju. Pa eto, tako, sugeriramo ljudima koji su psihički bolesni, i u toj svojoj strašnoj i jedva razumljivoj tmini – nemoćni - da se opuste, ili zabave nečim, ili saberu: da legnu i odmore, ili pak – sasvim suprotno – da okopavaju grunt, trče, planinare, druže se ili da se zabave nekom aktivnošću, ispune vrijeme – i stvar će proći, kao rukom odnesena; za tili čas.

Odavna već u svim, baš svim pitanjima koja se tiču nekog društvenog angažmana, bilo da se radilo o preraspodjeli društvenog bogatstva (kao, je li, majci svih bitaka) ili odvozu smeća, imam samo jedno, ali zlatno pravilo; ukoliko uočiš situaciju u kojoj se nalaze dvije suprotstavljene strane: šuti, gledaj i slušaj, i vrlo brzo stići će onaj zlatni, hvale vrijedan trenutak u kojemu će se sasvim jasno i nedvojbeno ukazati odgovor na pitanje – tko je u toj stvari slabiji.

Slabiji, tko je slabiji? To je vrlo jednostavno – to su oni koji trpe; koji ne mogu ništa ili tragično malo poduzeti, i koji i sami na svojoj koži iz dana u dan gledaju propadanje, umiranje, nestajanje; najčešće bez ikakve pravde, zasluge ili krivice. I onda, ako već ne možeš zauzeti stranu tog slabijeg, tada barem šuti i zatvori oči; nemoj nikakvom gestom, rječju, ili pak kakvom prigodnom i usputnom mudrolijom („znam ja to sve, neće oni meni pametovati“) zauzimati stranu onog drugoga, jačega, većega, brojnijega; onoga koji bi – baš kao slon u staklani – često i bez ikakve želje za ugnjetavanjem – tog slabijeg mogao onako, bez pardona, ali i bez ikakve dalje perspektive – zakucati za dno.

Znam da su šrinkovi prozirni i providni, i znam da se na kaučima bere sasvim pristojna lova, i mjesecima ovdje pomalo već tupim o nikad prežaljenom i prerano otišlom gosponu Torreu koji nas je onako, potiho ali nezaobilazno opominjao na to da se ne uklapamo, barem ne do kraja – u ovaj strašan i predivan svijet u kojemu uklapanje nipošto ne može značiti pobjedu (jer biti njegov promatrač, ili dionik- to nipošto nije isto) – pobjedu ni za koga, pa tako ni za nas same. Život je u osnovi tragična stvar; završava neuspjehom i krajem; ovdje se sada trsimo i zračimo nekom toplinom, a onda – zapravo iznenada, led, šutnja i pustoš.

Znam i to da je taj isti gospon Torre, onako – sasvim nekonformistički i iskreno, stavljajući na kocku baš sve svoje - svoj posao, život, ugled – prokazivao psihijatriju kao trgovinu šarenim bombonima, do te mjere da je o tome pisao čitave knjige i držao intervjue i traktate, riskirajući da ga poglavari umobolnica i zavoda proglašavaju šarlatanom i upitnim stručnjakom – samo zato što je otvarao pitanja o smislu i metodama njihova djelovanja. Svakako da još uvijek mislim ono što sam još neki dan upravo ovdje, niže – napisao: kako je dobro i plemenito brinuti o drugima; napose – o opasnostima koje im prijete; no – u svemu tome psihologija i psihijatrija usudio bih se reći – imaju jako ozbiljan problem kojeg je prilično teško razriješiti, a sastoji se u tome da baš ne umiju suvislo i načelno objasniti devijaciju bez definiranog vrijednosnog sustava; što nužno za sobom povlači kako konkretan kontekst slučaja (i nemogućnost – ili otežanu mogućnost apstrahiranja pravila), tako i njegovo rješavanje.

No, sve to skupa prestaje biti zanimljivo i šarmatno kada nije više tek dio puke rasprave i naklapanja, nego živa i istinska bol u očima bliskog čovjeka; kada postane patnja, mrak i bezizlazan labirint onoga koji pati, nestaje i kopni pred našim očima – a i sami znamo da mu nikako ne umijemo pomoći. Tada, što ćemo – prestajemo biti mudri, veliki i sveznajući, i moramo priznati da čak i ti psiholozi, psihijatri, što li već, imaju u rukama neke alate koji bi – gle, vraga – možda mogli pomoći; ili barem – ne odmoći.

Pognemo tada glavu, pa uhvatimo pod mišku nekog dragoga, nekoga do koga nam je istinski stalo; batalimo sav podsmijeh i skrivene poglede okoline, jer nam prestaju biti važni – ili bar važniji od osobe o kojoj se radi – i onda odemo u te neke jankomire, vrapča, ugljane, kao posljednje crte obrane o kojima nikada istinski zapravo nismo razmišljali.

I tada shvaćamo: posljednja crta obrane nisu zidovi i značenja; nisu ugled i ono što drugi o nama misle; posljednja crta obrane, to je ljudska dobrota i toplina čovjeka koji želi pomoći. Ništa više, i ništa manje od toga: iskrena sućut i mek dodir ruke na ramenu – to je ono što psihijatrija nikada ne smije zaboraviti. Jer, svi kirurzi imaju konce kojima će zašiti rane što su ih radi većeg dobra pričinili i antipiretike i analgetike koji će pomoći dok te rane ne zarastu; takve stvari za ranjene duše ne postoje.

Ili postoje?

Neću se na koncu baviti pustinjacima, otpadnicima i guruima; ljudi još uvijek u većini smatraju da je istinski vrijedno bilo živjeti samo u jednom jedinom slučaju: kada bivaš voljen; zapravo – kada bivaš uklopljen u neko jedinstvo, istobitnost, zajedništvo. To je flaster pod kojim zarasta svaka rana i buja tkivo naše punine, radosti i spokoja. Vrijeme u tom slučaju kao mjera znači malo ili ništa: dovoljno je nekoliko trenutaka tog istinskog blaženstva, i život postaje dobar i vrijedan.

Tako malo, a tako mnogo.

21.02.2022. u 10:18 • 10 Komentara • Print • # • ^

utorak, 15.02.2022.

Zidovi

Prolazim jednom od ulica centra rodnoga grada - i gledam ono što nikada u životu nisam vidio: gledam zgradu bez prozora. Visoka - čini mi se dvokatnica - doduše, negdje na vrhu ima terasu koja dijelom gleda na ulicu – i jedva se vidi iz podnožja i žablje perspektive prolaznika namjernika, ali je zapravo dominantna stvar koja gleda na grad, ulicu, zajednicu – zid.

Ljudi su sami platili ono što žele, i takvo im je što dozvoljeno; oko tih stvari zaista ne bi trebalo biti prijepora. No, ono oko čega svakako treba razmisliti, to je poruka koju su time autori projekta, a bome i njegovi naručitelji – poslali društvu.

Živimo, eto, u svijetu u kojemu i zgrade okreću zidove društvu; nije to neki hir ili trenutak slabosti: to je jasna i nedvojbena poruka svijetu, ljudima, zajednici: ovo je tvrđava, i u toj tvrđavi vama jednostavno nema mjesta. Sve što vrijedi, izgradit ćemo iza naših bedema; s vama u stvari – ne želimo imati ništa, ili tek ono što je nužno kao najviše moguće; sve svoje potrebe, želje, osjećaje; sva stremljenja prema dobru i svjetlu (jer, postoje li ljudi koji takvom čemu ne streme, samo je stvar u metodama?) bit će ostvarena u dvorištu, tajnosti; bez publike, bez susjeda i ljudi.

Nekada su opće mjesto naših djetinjstava bile bake koje su skupljale žuljeve na laktovima, promatrajući iz puškarnica svojih prozora ceste, prometnice, događaje i komunikacije: nisu bile potrebne obavještajne službe i sumrežje; bilo je dovoljno konzultirati kojeg od takvih agenata da bi se u nekoliko riječi saznalo sve što se događa, što treba i što vrijedi. Dapače, saznavali smo takvo što i bez i – najčešće - protiv svoje volje, izloženi temeljitim i mnogobrojnim upozorenjima o životu koji se oko nas odvija. Jedan je susjed kupio novi automobil, drugome je žena noseća; trećemu je jutros policija kucala na vrata – četvrti pak već mjesec dana izlazi iz kuće u istome kaputu. No, bio je tu i peti koji potajice u džepu donosi flašu domaće, da se počastimo – sin mu je položio ispit; ili susjeda koja na tanjuriću donosi još vrele kolače, za koje i nije trebalo povoda, ili netko osmi ili deveti, kome baš sada treba prijevoz do bolnice, ili tko zna još kuda i zašto.

Saznavali smo tako s kime nas uspoređuju, a s kime ne; protiv koga će se valjati potruditi, a protiv koga će biti lako biti jači, vredniji, bolji. Snažno, iz dubine naših još neuprljanih duša osjećali smo istinski poriv za borbom protiv tog i takvog pogleda na svijet; nastojali smo otarasiti ga se i postati samosvojni, vlastiti, autentični: jedva smo čekali othrvati se pogledima na nas kroz prozore onih za koje smo govorili da gledaju, jer nemaju svoga života - i sada smo takvo stanje sasvim konzekventno - dobili. Ovo je slika svijeta u kojemu nema susjeda; nema pogleda, nikada izrečenih primjedbi, želja ili žudnji; nema uopće nikoga. Svijet u kojemu smo sami sa zidovima, ulazeći i izlazeći iz njih kao strojevi; mase tijela koje bivaju evidentirane na nekim svjetlosnim i strujnim krugovima kao brojevi u vremenu. Svijet kojeg smo sanjali kao svijet koji će nas spasiti, osloboditi, odrediti. Svi smo dobili život; vlastiti – jer tuđe više i ne vidimo.

Ili negdje, daleko, u nekom iskrivljenom virtualnom svijetu, vidimo idealne, zamišljene, arkadijske prizore nečijeg života: valove, krošnje, nebo i osmijehe. Napućene i žarke usne; tanke udove i bijele kože. Gledamo u njih, i vidimo prizore koji promiču na zidovima: prozori uistinu više nisu potrebni, jer na zidovima su sada naši životi – oni koje živimo, ili koje bismo željeli živjeti.

Svijet samoće i pustoši; zidova koji gledaju i vrište: odlazite dalje niz ulicu; niste dobrodošli iza nas!

15.02.2022. u 19:57 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 08.02.2022.

Opasnost

Neki sam dan naišao na raspravu koja se ticala psihologije; upozoravalo se naravno – na opasnosti koje nam prijete od ovih ili onih tipova ljudi; pa sam se osjetio pozvan napisati par rečenica na tu temu, i puno šire. I onda ih prenijeti, nadopuniti, razraditi ovdje; gdje ću drugdje?

Dobro je i plemenito brinuti o drugima; napose – o opasnostima koje im prijete; no – u svemu tome psihologija, usudio bih se reći – ima ozbiljan problem kojeg je prilično teško razriješiti, a sastoji se u tome da baš ne umije suvislo i načelno objasniti devijaciju bez definiranog vrijednosnog sustava; što nužno za sobom povlači kako konkretan kontekst slučaja (i nemogućnost – ili otežanu mogućnost apstrahiranja pravila), tako i njegovo rješavanje. Ljudi koji nose gaće na glavi nisu tako smatrani mračnjacima u nekom amazonskom selu, ali jesu u Ženevi i Jarku Donjem; dapače – za amazonska sela gotovo da bih se usudio ustvrditi kako njihovi stanovnici primjerice uopće ne razlikuju empatične od neempatičnih mračnjaka (jer je vjerojatno malo vremena u kojemu se između dvaju napada anakondi može razlučiti takvo što). Nemaju ljudi jednostavno vremena za nijanse.

Zapravo – većina članaka koji upućuju na opasne pojedince, savjetujući mirne i uredne građane da za topljenja tih opasnih, a posljednjih snjegova hodaju daleko od streha i žljebova – teško da se može othrvati potrebi uzvikivanja „to je vuk, to je vuk“, a uz to pokušava ljude jednostavno trpati u ladice i tipove – što mi pak posebno smeta, jer moje životno iskustvo jednostavno govori da dva niti slična, a kamo li ista čovjeka – ne postoje. Ono što bi ljudima možda trebalo savjetovati, to je da je nešto vrline baš onako laoceovski i u – netrebanju; kao što, ako bolje razmislimo, ne trebamo nove modele mobitela ili vozila, tako jednostavno najčešće i ne trebamo druge ljude da bismo ostvarili sebe. E, to je već osjetljivo područje; savjetovati ljude da samuju u društvu sa sobom često je zapravo pogubno, jer se to i takvo društvo (sebe sama) ukazuje jednostavno – lošim. Jedni tako iscrpljuju druge, isisavajući iz ovih privrženost, podložnost, stvari, novac, priznanja; jedni bi do tuđih stvari, drugi do tuđih tijela, treći bi grabili nečije duše a četvrti punili svoje… drugi, treći i četvrti tako ne mogu bez onih prvih, pa i po cijenu propasti; imetak, izgled, ambalaža, površina… – sve je to ono što ljude u današnjem svijetu tako naprasno i isprazno čini važnima i značajnima samima sebi.

Trzaj ili dva; dah što se gubi u ledenoj noći; malo svjetla; tu i tamo nešto mekoće, topline, pripadanja… a prije i poslije toga - tmina, led i pustoš. Čovjek bi, usudio bih se reći, čim prije trebao pokušati shvatiti da je društvo nužnost u punom smislu riječi, ali – ništa više od toga; na koncu konca – nije li još Pascal napisao da zapravo svi problemi ovoga svijeta počinju samo iz jednog jedinog razloga: jer čovjek ne može na miru sjediti u sobi.

Na koncu, dojmila me se i rečenica jedne druge autorice, a zove se Laura Kipnis; mislim da je zapravo općenito u ljudskim odnosima pitanje svih pitanja – jesmo li uopće sposobni ostvariti nekakav emocionalni doživljaj koji se tiče drugog čovjeka, a time i odnos sa njime – bez da u to bude uključena podređenost, potlačenost, otuđenje od sebe sama?

Da, to je izgleda nekakav put prema svjetlu: pokušati mirno, skrušeno, tiho sjediti sam sa sobom. Ne mora to biti soba; ako vani nije previše zima ili ne padaju sjekire, kako izgleda da će biti baš ovih dana - možda neki osamljeni panj, livada ili plaža. Trebati malo, ili čak – ništa; nešto zraka za disanje, malo prostora za bivanje i još manje zrnja ili travki za preživljavanje… postati pun od takve praznine – ne bi li to mogao biti prvi korak do istinskog susreta dvoje ljudi koji jedno drugome ne bi istinski željeli ništa više, ali ni manje, do li – dobar dan?

Svijet je i tako prepun opasnosti; doista ne moramo još i mi jedni drugima skakati za vratove. Samo osviješten čovjek moći će prestati biti ovisan o drugima, barem - preko granice nužnosti, i istinski uživati sam sa sobom. A tek onda, ponekad će takav - i drugima predstavljati nagradu, kao i oni njemu. Ili barem neki od njih.

08.02.2022. u 09:03 • 10 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.02.2022.

Smeće

Remember Lot's wife
Renounce all sin and vice
Dream of the perfect life
This heaven gives me migraine.
(Gang Of Four, Natural“s Not In It)

Čitam fragmente zahuktale rasprave o odvozu smeća u susjednoj metropoli, shvaćajući da su u mome malome selu stvari – za ne vjerovati – mnogo bolje. Grad je manji, smeća je manje, i odavno već – gotovo desetak godina, smeće se i u zgradama i u kućama - odvaja – barem na plastiku, papir i običan otpad, a isto tako psotavljeni su i odvojeni kontejneri za odjeću, staklo, baterije… otprije par godina, postoje podzemni spremnici za otpad na više mjesta, i osim ponekad nedjeljom uvečer – pred dan odvoza, teško je pored njih moguće vidjeti dodatnog smeća. Eh sad, kako je grad riješio pitanje deponija negdje tamo tek na udaljenosti od petstotinjak metara od dvorca, preko ceste koja ga sada spaja sa velebnim trgovačkim centrom, o tome sada nećemo, iako mi se čini da – budući sam nekoliko puta sam dovozio krupni otpad tipa obrezanih krošnji drveća ili starog papira - u pokrajnje reciklažno dvorište i osvjedočio se o tome kako se otpad doista odvaja; uglavnom – stvar je odavna već definirana i bolje riješena nego u Zagrebu, premda je moja Najdraža, vjerojatno s pravom kivna što se smeće odvozi jednom tjedno. Sve to skupa je valjda i logičnije, jer u toj golemoj džungli, mjestu moga rođenja, teško da ikada išta može biti zadovoljavajuće.

Zamišljam kako će taj sustav zaživjeti u onoj košnici: ljudi će uhoditi jedni druge; bacat će se smeće drugima pred vrata i tako jedni drugima priskrbljivati kazne, uhode, kamere i prekršaje. Postoje ljudi koji neće moći čekati da im se napuni vrećica sa bar-kodom, jer ne mogu u kući sedam dana recimo držati upotrijebljene dječje pelene, ili ostatke ribe ili tko zna što drugo. Takvi će ili bacati i koristiti daleko više vrećica, ili podmetati smeće drugima. Uglavnom, tako to izgleda kada u Hrvatsku uvedeš strani model; smiješno mi je čitati kako ljudi zagovaraju funkcioniranje stvari kao u nekoj tamo Švicarskoj; pa tamo ljudi već stoljećima jedni drugima nisu ništa drugo do li vukovi, i prijavljuje se policiji međusobno ako netko zašarafi ventil na radijatoru ili podgrije na poslu sarmu što ju je u lončiću donio od kuće. Najbolji dokaz o tome tko su i što su Švicarci vidio sam na talijanskom autoputu prije par godina; nekakav ludi automobil prestigao me par kilometara prije granice divljačkom vožnjom od preko dvjestotinjak kilometara na sat; nije u njemu, vjerujte, bio nikakav Bosanac ili Arapin, već čistokrvni Švicarac; taj isti je - čim smo prešli Lugano, spustio brzinu na osamdeset i postao čistokrvan i bezgrešan robot, koji iza određene geolokacije više ne pamti drugu mogućnost osim ponašanja po pravilima, do posljednjega i najgorega.

Pa isto tako gledam i prilog na državnoj televiziji; u susjednoj Sloveniji sve je kao po špagi i svi su sretni, prava arkadija: idilu bi jedino možda mogla razbiti posljednja rečenica priloga u kojoj vlasnik lokalne privatne firme koja se bavi otpadom kaže da mjesečni doprinos kućanstva iznosi trideset eura.

Trideset eura. Mjesečno. U Murskoj Soboti. Toliko ovaj metastazirani mastodontski holding sa osamdeset posto nepotrebno zaposlenih košta čitav, na onom jednom računu mjesečno za stančić od pedesetak kvadrata i samca u njemu skupa sa tri mačke, dva psa i papigom; bez new age kompostera na balkonu; ali zajedno sa vodovodom, kanalizacijom i dvanaest odsjeka, odjela i zavoda za gubljenje vremena.

Onda možeš misliti što je u Ljubljani i Mariboru, i Beču i Stockholmu. I kako u Švicarskoj sve tiktaka kao sat. Podmazano i sa cijenom kao od zlata.

Ima ih koji se sada zlurado smijulje aktivističkom lobiju što je gotovo djetinje naivnim idejama došao na vlast u Zagrebu, pogonjen bijesom svekolikog fina građanstva poznatog po tome što dva prsta drži na nosu; uperenim na klijentelističku i rodijačku kliku što se uplela u sve pore gradske vlasti protekla dva desetljeća. I u što će se takvi uplesti – nego u privilegije onih ranijih; dirnuli su u stečena prava, odgojitelje što ih se pedesetak posto doselilo u grad upravo radi toga, ili careve smeća što ucjenjuju grad i njegove stanovnike vlastitim izmetom i nečisti. Takvi kao da ne žele shvatiti tko je istinski vladar grada, misleći da su to bili ili jesu nekakav Bandić ili Tomašević, ili da će sutra konačno biti netko iz stranke koja vlada i državom i koja je posljednji puta glavnim gradom vladala još prije nego što se zapjenjeni otac nacije ogorčeno protivio oporbenim situacijama. Pa i taj potonji, ma koliko umrežen bio, završit će ne koncu ili u nečijem gepeku ili ušančen kao i ostali: istinski vladari grada nevidljive su utvare i prikaze, nekoliko ljudi što oprobanim sustavom mrkve i batine lako na svoju stranu pridobiju svaku vlast, jer politika danas i nije ništa drugo do li obična služba kapitala, i stvarna joj je vlast slaba ili nikakva. A kapital, taj se uvijek, barem kada je o prvom milijunu riječ, stjecao preko kolca i konopca; da li hipotekama, jasenovcima ili golim otocima, ili pakračkim poljanama, ali nikada, baš nikada stvarno plaćenom tržišnom cijenom protuvrijednosti.

Pedeset ili sto godina praktički smo bacali smeće kroz prozor, kao da smo još u hiljaduisedamstotoj, a između naših priručnih smetlišta i štakornjaka dimilo se kao na lomačama, čekajući da se na njima spali i posljednja vještica. Eh, sad bismo za promjenu - arkadiju. Pa kao što vještice više ne spaljujemo na zato što smo odjednom postali dobri – nego zato što od toga nema koristi i ne može se ništa zaraditi, tako ni smeće više ne bismo bacali kako tko stigne, jer nezgodno je, i previše ga je, i što ćemo sada kada nam je došlo do grla?

Da se razumijemo; nitko me ne može uvjeriti u to da tehnologija nije otišla naprijed i učinila nam život podnošljivijim i lakšim – o tome rječito govori samo prosjek godina života koji je porastao gotovo za pedeset posto, i nikakve nominalne cijene cipela što su za ne znam koliko postotaka porasle u sto godina neće me razuvjeriti u priču pokojne majke, koja je zajedno sa godinu dana starijom sestrom još polovicom prošlog stoljeća išla u gimnaziju, ali svom srećom – u različitim turnusima; pa nije bilo govora niti o tramvajima niti o garderobama, nego je jedna trčala iz jutarnje šihte kući, predajući kaput i cipele onoj drugoj, koja je potom odlazila sa tim istim kaputom i cipelama u školu. I nije bilo tog vrta pored stana u kojemu ne bi rastao nekakav grah, krumpir ili barem jabuke; nije bilo mesa svaki dan niti viška kilograma na vagi. Ljudi su bili naučeni na manje, a manje je – kada je vrlina - zapravo opasno, i prvi kriterij za to kako potkupiti suvremena čovjeka da prestane misliti o bližnjima, o solidarnosti, o tome kako ovaj svijet zapravo funkcionira – i počne misliti samo i jedino na sebe – bio je taj da mu se podigne standard i učini ga ovisnim o imetku. Jer, boj se onog tko je sviko bez golema mrijet jada – strašna je deviza svih vještih i istinskih vladara.

No, vratimo se mi na smeće, i gloženja vlasti i kritike oko toga; sve to skupa nije baš nikakav alibi: živimo u svijetu u kojemu svake dvije sekunde od gladi umire jedno dijete, i u kojem se godišnje baci osamdeset; da – možda čak i devedeset kilograma hrane po glavi čovjeka. Pekari koji bi dijelili kruh gladnima - dobivaju kazne, jer to čine protiv propisa, pa onda na svakom trećem kontejneru možeš vidjeti svezanu vrećicu punu staroga kruha: kakva loša savjest, kakvo strašno gospodarenje.

Jesu li onda tome što je ovaj svijet postao smetlište krivi oni koji vladaju, ili oni koji im to omogućuju?

Što običan, mali, naivni čovjek u tom slučaju može? Može sam od sebe poći, i smanjiti količinu svoga smeća na možda desetinu količine što ju je ranije stvarao. Može čak i koristiti javni prijevoz tamo gdje ga ima u nekoj iole zadovoljavajućoj formi; može sam ponešto uzgojiti i nabrati u prirodi, a ni to baš nije malo – jer veselit će ga neizmjerno, ne samo zato što je besplatno, nego i zato što će imati neposrednog iskustva u dodiru sa onim što je ubrao i pronašao. Može kupovati mlijeko na mljekomatu; bolje i kvalitetnije od onoga u dućanu, i točiti ga uvijek u istu flašu; može bataliti najlonske vrećice i nositi stvari koje mu trebaju za jelo umjesto iz trgovačkog centra -sa tržnice, neposredno od ljudi koji stvaraju i rade hranu; pa tako može nositi stvari u platnenim cekerima i kutijama i kanticama – koji se lako peru; može – što je možda i najvažnije - pripremati onoliko hrane koliko će pojesti; i uopće, zapravo najvažnije – kupovati onoliko koliko se neće baciti; može kod kuće svaki drugi dan spremati i kruh i baš svu hranu unaprijed za barem dva ili tri dana, pa dokuhavati i spremati tek ono što je kvarljivo – i na taj način u svoj i život svojih ukućana unijeti puno više reda, zadovoljstva i zdravlja.

Problem ipak ostaje ambalaža, i stoput velim – ako će ovu civilizaciju pamtiti po ičemu, kao što smo pamtili one stare po njihovom kamenju i akveduktima i hramovima, tada će nas pamtiti – po smeću. Jer, dati današnjem čovjeku plastičnu vrećicu u ruke, to je kao dati djetetu u ruke mač – niti znade što bi i kako bi s njime, niti je itko od njega siguran. Kada smo prvi puta pristali kupiti nešto lijepo upakirano u ambalažu, primijetivši da te ambalaže ima zapravo više nego li onoga što kupujemo (a sve radi navodno nekih propisa, sigurnosti, zaštite autorskih prava, sigurnosti potrošača, proizvoda i sličnoga, ili naprosto samo zato što nam je lijepo izgledalo, ili smo bili lijeni promisliti o tome) tada smo pristali i na svijet smeća i njegova besmislenog, nerješivog viška. Pa onda, ako nuklearnu energiju smatramo nečistom (jer je konačni problem – gdje odlagati otpad), a jest nečista, ja ne vidim razloga da takvom ne smatramo i sve druge energije, proizvode, ambalažu… jer ionako već plivamo u gomilama pvc-a i najlona, i sve to skupa neće biti razgradivo i rješivo još tisućama godina iza nas. Život je proces otimanja dobara i njihova pretvaranja u beskorisno smeće, i ako nema mehanizma u prirodi koji bi to smeće ponovno pretvorio u nešto vrijedno – zapravo iskoristivo, kao što u nekoj hamletovskoj dilemi iz gnoja izraste glavica salate, neće ga niti biti dok se u vlastitom smeću ne udavimo bez povratka; neki prije, a neki poslije, ili tek s više stila od drugih.

Ili, kako lijepo veli jedan moj prijatelj – sadašnja faza ide za time da ljudima sve, baš sve dostavi u kuću; sljedeća će ići za time da iz kuhinja dostavlja u krevet… i tako ćemo se pretvoriti u beskorisne, komforne, hektične i samožive, nepodnošljive jedinke koje jure za trenutnim i malo smislenim užicima, ostavljajući za sobom nečovječne, nerješive i besmislene tragove tog užurbanog i teškog lova na smisao. Odavna već zaboravili smo na skromnost i umjerenost; na to da je i netrebanje nekakva vrlina i stav; na to da sjene onih hrpa sa smetlišta neće nestati, nego se samo povećati – i nitko ih nikada neće riješiti. Ne zavaravajmo se nekakvim uspješnim i sređenim zapadom; pa oni zapravo izvoze svoje smeće, i ako ga recikliraju, prodaju to kao skup, zlatom optočen patent i zapošljavaju na tome slabo plaćene došljake; suština kapitalizma kao jedinog trajnijeg sustava na ovoj planeti samo je i jedino u otimanju, zaradi i tome da jedan drugoga nasamari… jer ne postoji takva stvar kao što je višak vrijednosti, i ako je netko zaradio – tisuće ili milijuni drugih su izgubili – ne zaboravimo na to. Pa i taj kapitalizam, tako zdušno prihvaćen i od nesretnih ljudi ove polako ali sigurno nestajuće zemlje - kao da su jedva čekali kako će jedni drugima skakati za vrat, varati i otimati si stvari međusobno… - i taj kapitalizam u svijetu, trajniji je od svih drugih poredaka, ali niti njegova neće do zore gorjeti… jer pedeset godina možda je puno za jedan život, ali niti petsto godina nije zapravo ništa za čovječanstvo, planet i svemir.

I što će se zapravo i postići time da se uspostavi sustav da svatko plaća svoje smeće i time pokrije onoliko koliko baci? Bogati će – kada bi to uopće i moglo funkcionirati – plaćati više, a siromašni manje, i smeća će opet biti jednako puno, ili čak i više… jer naučeni smo na to da zapravo živimo od smeća; da bezuvjetno i bez ostatka trebamo smeće, beskorisne i suvišne stvari, i cijenimo jedni druge upravo po njima i temeljem njih; stvaramo i potičemo tako jedan zatvoreni krug iz kojega nema izlaza, nego stvari mogu biti samo još gore, grublje i bezizlaznije; pa će se tako pronalaziti novi i novi načini da se besmislena i otuđena pravila generiraju i internaliziraju među ljude još jače i dublje, tako da i ne treba vlast koja bi ih provodila, jer će ljudi u dovoljnoj mjeri tlačiti, gložiti i izdavati jedni druge i sebe same – za šaku šuštava papira. Postat ćemo, kako je to lijepo ova pandemija pokazala – jedni drugima obični izvori nevolja i problema; vreće virusa, konkurenti, vukovi, protivnici, što samo gledaju jedni drugima u tanjure, ogledala, profile i prtljažnike, uspoređujući koliko tko ima, kako izgleda ili što radi; nadmeni i isprazni suvremenici što jedni o drugima misle, govore i rade samo najgore, mrzeći se bez kraja i konca. Ljudi bez boga, smisla i punine. Potrošači, aktivisti, poduzetnici, dužnosnici. Nesretnici, što drugima i ne žele drugo, do li isto to što i sami uživaju. Smeće povijesti, i šire: svega onoga što povijest nije.

Iz toga i nema drugog izlaza nego onako, hamsunovski, objesiti nakon svega kakvu staru mačetu o rame i sjekiru pod mišku, pa otići u brdo; sasjeći neku bukvu i koju krošnju, pa sklepati malu kolibu, te tamo šutjeti, gledati u zvijezde dok se još vide, žvakati kakve bobice i trave dok ih bude i lako, do nekog tihog i sasvim plinovitog stanja, spleena, kraja - nestajati u sumrak dok još za to imamo vremena, volje i snage, zagrljeni sa svojom suputnicom pod oblacima. Ili sami, kao Chris Mc Candless, jer uvijek će se naći neka Ticlanica koju ćemo preći puni ponosa i zanosa, a kada ih sažvačemo i ispljunemo – nećemo se preko nje više moći vratiti tamo odakle smo krenuli; ionako tamo kamo svi stižemo i pred to lice – dolazimo sasvim sami, goli, nemoćni. Jer, nismo mi prvi, ni zadnji. Mi smo samo par kamenčića u nizu.

Sa bajunetima možeš sve, ali na njima ne možeš sjediti; imaj to, dobri prijatelju, svakako na umu kada utoneš u ritam sekciju Kinga i Gilla (gornji citat). Nestati nipošto nije najgore što ti se ovdje može desiti – ionako ćeš se jednom, prije ili kasnije – pretopiti sa svime i svima u konačno jedno; put do toga nestajanja pri tome je puno važniji i bitniji.