vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 15.02.2022.

Zidovi



Prolazim jednom od ulica centra rodnoga grada - i gledam ono što nikada u životu nisam vidio: gledam zgradu bez prozora. Visoka - čini mi se dvokatnica - doduše, negdje na vrhu ima terasu koja dijelom gleda na ulicu – i jedva se vidi iz podnožja i žablje perspektive prolaznika namjernika, ali je zapravo dominantna stvar koja gleda na grad, ulicu, zajednicu – zid.

Ljudi su sami platili ono što žele, i takvo im je što dozvoljeno; oko tih stvari zaista ne bi trebalo biti prijepora. No, ono oko čega svakako treba razmisliti, to je poruka koju su time autori projekta, a bome i njegovi naručitelji – poslali društvu.

Živimo, eto, u svijetu u kojemu i zgrade okreću zidove društvu; nije to neki hir ili trenutak slabosti: to je jasna i nedvojbena poruka svijetu, ljudima, zajednici: ovo je tvrđava, i u toj tvrđavi vama jednostavno nema mjesta. Sve što vrijedi, izgradit ćemo iza naših bedema; s vama u stvari – ne želimo imati ništa, ili tek ono što je nužno kao najviše moguće; sve svoje potrebe, želje, osjećaje; sva stremljenja prema dobru i svjetlu (jer, postoje li ljudi koji takvom čemu ne streme, samo je stvar u metodama?) bit će ostvarena u dvorištu, tajnosti; bez publike, bez susjeda i ljudi.

Nekada su opće mjesto naših djetinjstava bile bake koje su skupljale žuljeve na laktovima, promatrajući iz puškarnica svojih prozora ceste, prometnice, događaje i komunikacije: nisu bile potrebne obavještajne službe i sumrežje; bilo je dovoljno konzultirati kojeg od takvih agenata da bi se u nekoliko riječi saznalo sve što se događa, što treba i što vrijedi. Dapače, saznavali smo takvo što i bez i – najčešće - protiv svoje volje, izloženi temeljitim i mnogobrojnim upozorenjima o životu koji se oko nas odvija. Jedan je susjed kupio novi automobil, drugome je žena noseća; trećemu je jutros policija kucala na vrata – četvrti pak već mjesec dana izlazi iz kuće u istome kaputu. No, bio je tu i peti koji potajice u džepu donosi flašu domaće, da se počastimo – sin mu je položio ispit; ili susjeda koja na tanjuriću donosi još vrele kolače, za koje i nije trebalo povoda, ili netko osmi ili deveti, kome baš sada treba prijevoz do bolnice, ili tko zna još kuda i zašto.

Saznavali smo tako s kime nas uspoređuju, a s kime ne; protiv koga će se valjati potruditi, a protiv koga će biti lako biti jači, vredniji, bolji. Snažno, iz dubine naših još neuprljanih duša osjećali smo istinski poriv za borbom protiv tog i takvog pogleda na svijet; nastojali smo otarasiti ga se i postati samosvojni, vlastiti, autentični: jedva smo čekali othrvati se pogledima na nas kroz prozore onih za koje smo govorili da gledaju, jer nemaju svoga života - i sada smo takvo stanje sasvim konzekventno - dobili. Ovo je slika svijeta u kojemu nema susjeda; nema pogleda, nikada izrečenih primjedbi, želja ili žudnji; nema uopće nikoga. Svijet u kojemu smo sami sa zidovima, ulazeći i izlazeći iz njih kao strojevi; mase tijela koje bivaju evidentirane na nekim svjetlosnim i strujnim krugovima kao brojevi u vremenu. Svijet kojeg smo sanjali kao svijet koji će nas spasiti, osloboditi, odrediti. Svi smo dobili život; vlastiti – jer tuđe više i ne vidimo.

Ili negdje, daleko, u nekom iskrivljenom virtualnom svijetu, vidimo idealne, zamišljene, arkadijske prizore nečijeg života: valove, krošnje, nebo i osmijehe. Napućene i žarke usne; tanke udove i bijele kože. Gledamo u njih, i vidimo prizore koji promiču na zidovima: prozori uistinu više nisu potrebni, jer na zidovima su sada naši životi – oni koje živimo, ili koje bismo željeli živjeti.

Svijet samoće i pustoši; zidova koji gledaju i vrište: odlazite dalje niz ulicu; niste dobrodošli iza nas!

15.02.2022. u 19:57 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.