Danima već nastojim sročiti nekoliko rečenica na temu Rusa i Ukrajinaca; počinjem i stajem udarajući glavom o zid; sve mi je to toliko strašno i odbojno da sam već gotovo imao pripremljene stihove o vrbama i jamama za kojima se u najboljoj tradiciji žali kako su ostale – unatoč svemu trudu - puste ili nedovoljno napučene; onda rekoh – neću, iz poštovanja prema preminulima. Pa onda piskaram, loše i nevezano, a u meni raste ta bol i tjeskoba, jer znadem da sada negdje ljudi pogibaju u ratu, pucajući i braneći svoju obitelj, dom, selo – i ne mogu si pomoći niti kakvom šetnjom između kišnih kapi što nailaze.
Dobro je dok je rat daleko; to je slično kao i sa koronom - dok ne stižu mrtvi ili ne odgrize nekome našemu – ili, jao, nama samima – ruku ili nogu, ili glavu; do tada umijemo bez problema biti moralni, puni digniteta i smireni; pa čitamo iz dlana ili novina kao iz otvorene knjige, važno se osvrćući: a što sam vam ja govorio. Napast će, neće napasti; što bi bilo da je Trumpa bilo, ili da ga nije bilo, ili da nismo outsourcali industriju, ili da se grijemo na bio masu i vlastiti izmet (a to nam stvarno ne bi trebalo biti teško, koliko ga ima). Što bi bilo da su devedsetiprve Adžić i družina popili špricer na Trgu Republike (bila bi Bjelorusija, eto što bi bilo), ili da su devedsetipete Hrvati imali u rukama to što su Srbi imali devedsetiprve (i ovako je Clinton jadan morao prijetiti preko telefona pred Banja Lukom). Svatko će u nekom svome rukavcu i zakutku povijesti pronaći nešto što bi mogao ušićariti, jedni će sada potegnuti za Kosovo ili Srpsku, drugi za praznu rasprodanu slavonsku zemlju a treći za turizmom od kojeg će očito biti sve manje. sila – to je očito jedini jezik kojega sila razumije, i sve ono što smo učinili protiv i iznad toga – da sila ne vlada, nego da i nemoćni, slabiji, manji dobiju priliku – bit će stjerano u zakutak.
Ljudi nisu puno drugačiji od mrava. No, to me ne priječi da stajem na stranu slabijega. Čini mi se da je to nekakav aksiom u društvu i među ljudima: rijetko kada je slabiji u krivu.
Evo, onda – još, recimo, ovako, da buem malo zločest: kada bi sada na našem omiljenom portalu bio objavljen oglas koji nudi neku lijepu svoticu za odlazak u Ukrajinu (na bilo kojoj strani fronte), radi pucanja, ili pak pjevanja, ili samo neke humanitarne pomoći, ili bilo čega drugoga, recimo – dvjesto ili više eura po danu, nešto pristojno i primamljivo – gdje bi ostali naši moralni nazori? Pa, evo – tu, nedaleko – ukrajinska Galicija je, vele bliža Osijeku od Pule, ako se u obzir uzme zračna udaljenost.
Što mi, nekolicina brbljavaca s bloga, ili ovi po birtijama i tramvajima, ili ljudi uopće - umijemo – osim brbljati? Zato se danima već skanjujem pisati o temi Rusa i Ukrajinaca; i da – osuđujem rat, i ubijanje, i nadasve onoga tko je počeo – a počeo je Putin, i neka svi znaju da to činim – jer me, kao i većinu ostalih – strah činiti išta drugo. Ne postoji toliko dobar izgovor da se počne s ubijanjem; ljudski život vrijedi više od svih ideja, politika i geopolitika, starih strasti, obračuna i osveta. Većega zla od rata – nema. Ako pak mislite da sam za drugu stranu i da mi je neka dobro odabrana pozicija u društvu popila ovo malo pameti i korumpirala me, onda pišem ovo: da je umjesto Slou Džoua u fotelji ostao onaj žuti, svega ovoga sada ne bi bilo. Ukrajinci su se, kao i svi mi ostali iza željezne zavjese - poveselili šarenim đinđuvama što su im ih na njihove majdane donijeli trgovci kramom sa zapada - i više nisu umjeli nazad. No, svatko je od nas kraj sebe imao svoju mečku, a ukrajinska je nešto tromija, veća i bome - opasnija. Nisam ja ni za žutoga ni za polaganoga; ja sam za mir u svijetu, i daj još ladno velebitsko. Baš onakav mir kakav sam nedavno opisao sjećajući se one besmrtne epizode Dosjea X u kojoj to isto poželi Mulder, i za tili čas svega živog nestaje: papiri plahutaju sa nebodera, svjetla na semaforima šutke se izmjenjuju, a pločnici i kolnici prazni su i – konačno mirni. Mir u svijetu, to znači – barem kako ta epizoda veli: nema ljudi.
Naravno, druga Mulderova želja onoj dobroj vili sa bačvom kisele repe bila je: vrati sve nazad. I u tili čas, evo opet ljudi, i njihovih problema, sukoba, buke i cike i vike. I treća želja: svim ljudima u bitiji po piće na stol; onako, neprimjetno, da se ne zna čija je runda. Carpe diem.
Evo, onda budimo dosljedni: da sada ne daj Bože proputujemo nazad u vrijeme, i postanemo opet naivni i tihi dvadesetogodišnjaci, netom diplomirani i zaposleni; tek učimo kako lagati za šefa i kako vezivati kravate; tek izašli na jarko svjetlo dana iz nekih tamo Lapidarija ili Kulušića i smuvani basovima i bukom nekakvih pixiesa, azri ili dead can danceova, i da se probudimo u nekom, štatijaznam, dvadesetom kolovozu devedesetiprve; manite vi sve – ne bih časio ni časa; kakvi pozivi i obrana, ništa od pušaka i bajuneta i ležanja nas dvadesetogodišnjaka iza netom iskopanih grudobrana i čekanja da nas prefijuču prve granate; pokupio bih obitelj i prvim vlakom odmaglio odavde da me se više nikada ne vidi i ne čuje. Sada mi je zapravo jasno da mi je jedini razlog zašto sam te devedesetiprve ovdje ostao i učinio to što sam učinio – bolje rečeno, nisam učinio to što sada mislim da sam trebao učiniti – bila stara i bolesna majka. Nisam mogao živjeti sa pomisli da umire dok sam tisućama milja daleko od nje; i doista – umrla je niti dvije godine kasnije; kada je već bilo kasno išta promijeniti. Umrla je od brige i nevolje i straha – gledajući kako se svijet oko nje raspada u ratu, zlu, pohlepi i sili. Rat je, tvrdim, najgore zlo što postoji – osobno sam se u to uvjerio, jer većina drugih zala u životu uzrokovana su prirodom; pa kada te potrese, poplavi ili sažeže, onda imaš nekakav elan i nešto plemenito što je u tebi ostalo. U ratu umire sve što je u čovjeku dobro, i većeg zla po društvo nema: nadati se nečemu dobrome u ratom zahvaćenoj zemlji – utopija je. Društvo koje je rat metastazirao kao trulo tkivo trebat će nekoliko generacija zaborava i oporavka.
Mislim da je za svakoga od nas ključno u ovoj situaciji odgovoriti na ono glasovito pitanje koje tako lijepo Lewis artikulira u Kršćanstvu: ako želimo žrtvovati živote za neku kolektivnu ideju (a evo, iz moje žablje perspektive - ne želimo, osim u krajnjoj nuždi i samoobrani, jer nismo ipak toliko loši da bi nas ovi drugi, koji misle da su bolji - potamanili), onda kako to da život pojedinca od šezdesetak ili sedamdesetak godina smatramo vrednijim od bilo kakvog kolektiva ili zajednice koji traju po nekoliko stotina ili tisuća godina (nacije, plemena, države)? Nije li onda ipak i u našoj podsvijesti, a i stvarno - život pojedinca vredniji, dulji, značajniji (ako se uračuna i ono što dolazi iza, poslije, ono što golim okom ne vidimo)?
Nema u čovjeku spasa. Ili, točnije: više je spasa u nekoj staroj, natruloj bukvi što se nagnula nad zaraslu stazu u šumi. Bukva nas upućuje na svemir, a drugi čovjek – prije ili kasnije – samo i jedino na sebe.
Post je objavljen 25.02.2022. u 17:19 sati.