Nađe se, ruku na srce, na onome fejsbuku zaista sjajnih stranica koje se s užitkom dade čitati – bolje rečeno, gledati i istinski uživati u njima (History of art, Historic photographs, Samoniklo jestivo bilje, Gljive, Planinarenje u Hrvatskoj…). S vremena na vrijeme, sa izmišljenim profilom, otvorenim zato da ne moram stalno stiskati ona upozorenja (i opskrbljenim tek sa nekoliko sada već starih fotografija, da se nađe) – skrenem na neku stranputicu, pa pratim svete ratove što se vode oko svega i svačega, od korone do liječenja depresije i od Ukrajine do ženskog revanšizma.
Nekada sam na blogu iste te stvari znao čitati u napisima od po nekoliko kartica teksta; dalo se tada provesti nad njima i po par nerijetko nezaboravnih sati; sada se priča znatno skratila – jedan link, nekoliko lajkova i dvije-tri rečenice; to je sasvim dovoljno da se objasni svijet i po mogućnosti odmah isključe oni koji misle drugačije.
Rekao bi, u ovoj mojoj sasvim neoriginalnoj i nemaštovitoj metafori - ali ne pada mi ništa drugo toliko plastično na pamet - onaj nezaboravni splitski komentator sa zviždukom razočarane publike u pozadini, glasom punim rezignacije i pomirenosti sa hudom sudbinom, rijetko ponovljenim i izgovorenim tako uvjerljivo, ravno, duboko – sa dna neke tamne i bezizlazne nevolje, dok lopta dugo, bez kraja leti na lijevo krilo:
- Nema više vremena.
Pazite, tu je točka na kraju; nije greška. Nema tu više uskličnika; još su jedne kvalifikacije prošle, a ostaje se doma; i nema više dnevnica i komentiranja iz Pariza, nego slijedi još jedno izgubljeno ljeto sa javljanjima iz Solina i Mraclina i Kaštel Kambelovca. Sanjalo se, i onda – nakon silnih ali neučinkovitih majstorija i svega beznadnog truda – slijedi surova realnost. Da, baš to: došlo je vrijeme da nema više vremena, i da se to onako narodski, delićevski shvati. Stisnuti smo u sekunde kao vjetar što razvija barjake i huči poljudskim travnjakom noseći ispod legendarnog sjevera papelitose uzalud pripremljene za slavlje; ako ne zabiješ ti, hoće Bugari, a ako ne zabiju ni oni – radovat će se Velšani. Tako je onda bilo jednom u dvadeset godina, a danas je stalno i uvijek: nema više vremena.
Onda nije bilo vremena da se zabije gol; danas više nema vremena ni za što. Ni da se čita, ni da se piše.
Vele da se dobar čovjek razlikuje od ostalih po tome što ne umije biti sretan dok ljudi oko njega pate (pa se tako sasvim sigurno neće prisjetiti nečega drugoga prije nego li uopće tu tuđu patnju osvijesti, ili se čak – o Bože, upita: a što bih tu ja mogao učiniti). Zato upravo smatram da je fejs puno, puno, puno gadnije mjesto od bloga; nema se tu puno vremena za druge: važan si ti i tvoje, ono što si prostro na dekicu, kao na buvljaku; u tih par klikova, pogleda, sekundi – to je kao kad majstor Kylian prima onu mješinu kao da je u njoj tisuće celzijusa i odmah je predaje bez gledanja, pod stalnom i strašnom paskom bar dvojice ili trojice pratitelja. Tko to spreman stvorit nije, u tom naša krv ne lije!
Blog je nekada bio sasvim mirno mjesto; danas su i blog i fejs zapravo, onako narodski rečeno – kao bučniji ugostiteljski objekti u zimsko predvečerje. Mjesta su to upravo za nas koji mislimo da imamo nešto za reći i to naglas; da nas se čuje; ali ipak – ovisi tko i koliko njih će slušati. Naime, nije baš svaka birtija špelunka; ima i onih otmjenih, sada već opjevanih, kako veli jedan legendarni narodnjak što sam ga davno negdje u vlaku čuo: razbio sam sve kavane od Zagreba do Ljubljane!
No, hajde - otprilike se – govoreći o blogu i fejsu - radi o razlici između neke črnomeračke ili trešnjevačke birtije i ne znam, sad ću bubnuti - Blata ili Kulušića osamdesetih; na blogu još uvijek, ako te previše ne gone vlastiti neki demoni i strahovi – imaš priliku pisati više, argumentiranije, jače (i naći iza toga nekoliko ljudi spremnih na razgovor) – a na fejsu se prolazi kao u tramvaju; kroz nesmiljenu gužvu prvim kolima, od zadnjih vrata pa sve do vozača, bez puno vremena - netko te samo očeše, netko se nasloni na tebe na kakvom zavoju, a netko te bogami i dobro zvizne, ako ga nitko ne vidi i ako je siguran (a uvijek jest) da ni sam neće dobiti udarac natrag i da će brzo uteći. Ali više ili manje svi– između dijeljenja pikanterija o tome gdje su u subotu ili nedjelju bili, što su kuhali ili jeli i da li je prije bilo bolje nego danas - imaju snažan poriv biti mudri i o svemu znati baš sve. U jednoj ili dvije rečenice.
I onda do besvijesti braniti svoj stav. U sljedeće dvije.
Naprasno sada prekidam i stavljam posljednje točke i zareze – na sreću prolaznika i brzih čitača; ionako su moji tekstovi ovdje poslovično teško probavljivi, predugi i često prilično upitni: upravo zato više volim blog od fejsa. Točka, koma, fulstop. Das ende.
Kakva sreća; rekao bi onaj komentator na kraju, hvatajući zrak ispunjen teškom prosinačkom jugovinom. Kakva sreća, tresu se tribine!
Post je objavljen 27.02.2022. u 14:51 sati.