penetenziagite

ponedjeljak, 29.03.2021.

Krug

Kružnica

Život volimo zamišljati kao put; često se susrećem sa mislima u kojima se spominju krivulje, staze i pravci… uzdizanje i padanje, pucanje ili propadanje… Što više vrijeme moga života odmiče, sve mi se snažnije čini da se zapravo radi o nekoj ovećoj kružnici; teško je, zapravo - nemoguće sada iznijeti bogzna kakve dokaze u korist te tvrdnje, ali ono u što bismo se mogli ugledati svakako da je priroda i tajna života… jer tamo gdje je još jučer bila pustinja, gdje je smrt ovladala i preuzela sve molekule stvarnog – danas pupa i zeleni. I ne samo da raste, tamo gdje bjehu tmina i slabost; čak i ono što na propast – po tvome površnom i brzom pogledu – osuđeno bijaše, sada se čvrsto i stameno bori da preživi, ojača i uzdigne se. I tako – samo zato da umre, jer umiranje je jedina garancija nekog novog življenja.
Ponukan takvim mislima potičem na malen bijeg u odabrani dan kao neočekivanu nagradu pod kapom nebeskom; odlazimo na rijeke i u šume, kako bismo u zajedništvu udahnuli malo ove iznenada darovane snage i punine. Prva stanica tog svjetlom okupanog dana bila je cesta prema Kupi; no prije nego ćeš se susresti sa vječnom tajnom vode što teče, prohodat ćete jednostavnu i pjevom ptica omeđenu stazu što od ceste iza Male i Velike Bune (selo Krušak) vodi prema Kozjači. Nakon ne tako skromne okrepe iz ruksaka, vraćamo se do vozila, pa produžujemo do Pokupskog, gdje uživamo u dugoj i polaganoj šetnji uz srebrnu ljepoticu Kupu, ojačalu vodama odmrznutih snjegova Gorskog Kotara. Svjetlo je sve jače, a i toplina dolazi, pa se čudiš kako je u jednom danu moguće doživjeti i drhturenje od ledene hladnoće i gotovo opekline na licu obasjanom vrelim ožujskim suncem. Nije još kraj; pa nakon ugodne vožnje starim i praznim cestama nastojimo ostvariti davni plan o pronalaženju jednog stoput prepričanog a nikada prehodanog puteljka što po legendi sličnih besciljnih hodača spaja Zajarke i rijeku Savu. Već pomalo umorni u ovo tiho, sunčano i radosno predvečerje, okrijepljeni nezaboravljenim uputama onih koji su tuda hodali prije nas, a spremni su da ovakvo blago dijele sa drugima, pronalazimo konačno i taj puteljak, shvaćajući kako nam je blizu bio svih ovih godina, dok smo zaobilaznim cestama, nekada i s naporom duljili kroz livade, guštike i šumarke.
Snaga moćne Save u tami sunca koje je već gotovo palo iza prvih brda – opominje da je vrijeme povratka. Stvaraju se novi planovi o branjima bazgi, kopriva i maslačaka; osmijesi lebde na licima osvijetljeni čarobnim zrakama toga nestvarnoga dana. Zahvaljuješ na njemu svom svojom snagom, i nadaš se skoro provesti još koji takav: novu dionicu kružnice kojom se – kao sam i svoj - vraćaš iz Jednoga u Sve, okupan bogatstvom i spokojem vremena.

29.03.2021. u 09:00 • 17 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 25.03.2021.

Ambalaža, odmor i obnova

(eKutije)

Vele da je siguran znak toga da čovjek počne starjeti taj da citira sam sebe. Pa, eto, onda da krenemo: nakon petrinjskog potresa, nije tome uslijedilo niti tri tjedna, pisao sam o sudbini jednog grada u Južnoj Americi, zove se San Juan: potres magnitude 6.4 (šest zarez četiri, dobro ste pročitali) zatresao je tih dana srednji zapad Argentine, nakon čega je slijedilo barem još pet naknadnih podrhtavanja koja su zatresla zgrade, no nije bilo dojava o ozlijeđenima i nije objavljeno upozorenje na tsunami.
Čitao sam, i nisam vjerovao, kao što ne vjerujem baš niti danas. Kod nas, 6,2, ili 5,5, pa tolike štete. Dobro, možda oni objavljuju po Mercaliju, iako sumnjam, ali opet – za ne vjerovati. Pa tamo ne hodaju ljudi, nego supermeni!

Očarao me taj San Juan na fotografijama što sam ih tada izguglao: pravilne linije građevina; nema na njima nikakvih kula, tornjića, čardaka u zraku koji bi padali; nema štukatura i predivnih fasada koji bi privlačili Japance, Kineze i Koreance da samo radi njih otkriju neki još nepoznati, novi i ubavi Prag ili Beč. San Juan je, naime, još 15. siječnja 1944. opustošio snažan potres usmrtivši oko deset tisuća ljudi, a pola stanovništva dotične provincije ostalo je bez domova. Još jedan potres, jačine 7,4 stupnjeva po Richteru, zbio se sjeveroistočno od grada 23. studenoga 1977, uzrokujući znatnu štetu i usmrtivši sada već 65 ljudi širom pokrajine. Naime, kaj: nakon katastrofe 1944. godine, grad je obnovljen sa koncentričnim bulevarima, ravnim drvoredima i modernim stambenim zgradama. Uglavnom je izgubio stari kolonijalni štih, koji je ustupio mjesto sunčanom, gotovo mediteranskom izgledu.

Očito je da je i njih moralo klepiti po glavi da bi ljudi došli pameti; nema boljeg motiva u povijesti od straha da se nešto poduzme. Jer, kada prošećeš našom ubavom metropolom, što je danas prilično hrabar čin (na sam dan goišnjice potresa bilo je moguće vidjeti prolaznike sa kacigama na glavi!), možeš vidjeti sve te nadžbukne konstrukcije, vesele balkone, tornjiće i fasade što samo što nisu pale na nas. jedino što ispod njih sada više ne hodamo radosni i bezbrižni, koliko ustrašeni i brzi.

Ono sa čime moramo čim prije raščistiti jest to želimo li živjeti u prošlosti i uspomenama; želimo li prolaziti gradom u kojem nas svaki kutak podsjeća na našu mladost i ljepotu, ili želimo osigurati mjesto za život generacijama koje dolaze: želimo li prošlost, ili budućnost?

Odgovor na ovo pitanje, naravno, svi znamo; ako ništa drugo – za sebe. Pa čitam recentne prijedloge (kao dio najnovije gradonačelničke utrke) o tome da bi praktički čitav potez od Ilice do pruge i od Frankopanske do Draškovićeve, ili još dalje i šire, trebalo razrušiti bagerima i graditi iznova. Odakle novac? Pa, napregnuto i ispaćeno zagrebačko tlo, obična riječna naplavina poduprta planinom sa sjevera, moglo bi – vele – izdržati još barem dvadeset ili trideset posto više zgrade – dakle, tamo gdje su sada četiri kata, graditi pet ili šest katova, tako da se uspostavi sustav tzv. joint venturea: ljudi koji imaju stanove dobili bi nove stanove (uz hipoteku na novu građevinu u vrijednosti nekih dvadesetak posto novog stana, barem toliko bi morali pretrpjeti); valja reći da je cijena građenja (za ne vjerovati) barem trećina ili četvrtina onoga što bi se moglo ostvariti prodajom stanova – dakle, ljudi su još uvijek spremni platiti tri ili četiri puta više, samo da bi živjeli u metropoli, ta zaluđenost nije nešto što pametno vođeno društvo ne bi znalo iskoristiti. Poduhvat bi, naravno, morale pratiti banke koje bi osiguranje tražbina našle u hipotekama (a tko bi i zašto strane banke koje smo tako radosno ima barem četvrt stoljeća pretvorili – natjerao da potiču domaću stanogradnju?); država bi ekspresno morala odraditi urbanističke planove, lokacijske i građevinske dozvole, i sve to moralo bi biti popraćeno htijenjem i elanom radi nečega što bi trajalo stotinama godina, jer bi zgrade bile građene kao što su bile i one južno od Save, ili one u San Juanu. Bile bi građene tako da se zaboravi na prošlost i gradi za sigurnost, budućnost i stalnost.

Ima li u tome ičega mogućeg ili je to tek puka tlapnja? Jer, kada pogledam vlast, onu nadzemnu, i onu podzemnu (o nebeskoj neću), uočavam tragične podudarnosti: obje rade isključivo na kratak rok, jer nadzemna vlast znade da joj se već kroz najdalje četiri godine bliži kraj, a ona podzemna ne računa valjda ni na toliko, jer znade da kraj dolazi ili presudom ili metkom, i nema tog nasljednika i nositelja krune koji će dočekati krunidbu bez straha.

Pa ćemo tako sada sljedećih desetak godina ponovno ugrađivati željezne žice u staru u natrulu ciglu i beton, i ponovno lijepiti, gletati, gipsati i krpati ono što se krpati ne da, umjesto da barem jedna generacija stvar pokrene iznova.

Zato nema treće nego li okrenuti lice nebesima i zavapiti onoj, trećoj, besmrtnoj vlasti: zašto San Juan nije više moguć s ove strane velike bare? Zato što smo navikli živjeti u ambalaži i laži; zato što čitav opisani pravokutnik na tlocrtu grada sadrži valjda devedeset posto stanova u kojima se vlasnici mijenjaju svakih trideset ili četrdeset godina, a da nikada oni novi ne plate punu cijenu: jedni grade na tuđoj muci i lihvarenju, drugi ih pregaze hipotekama kada njihovo poduzetništvo propadne; treći, četvrti i peti otimaju puškama, logorima, zakonima i uredbama… nema tu sreće. Gledamo samo kako ćemo zaraditi, obrnuti, okrenuti; kako prevariti druge i sebe, a ne napraviti stvar od temelja. Otuda i ta naša bolesna strast da sve što imamo pretvaramo u trojanske konje: omatamo u mašne i ukrasne papire, nadograđujemo tavane i anekse, lijepimo i šalujemo štukature, fasade, tornjiće i kule u zraku, samo da bi sve izgledalo bajkovito, a ne stvarno, i da bismo sami sebe, a i druge zavarali nekom pričom o vrijednosti, trajnosti i ljepoti.

Nema u izgledu nikakve vrijednosti (bez obzira radilo se o čovjeku, zgradi, gradu ili državi), ako ispod njega priču ne prati i odgovarajući sadržaj; nema sreće tamo gdje vlada samo interes, a ne i vizija; ali tu priču, na svim mogućim nivoima i u svakom mogućem smislu, kasno ćemo naučiti, kada to više nikome ne bude od pomoći.

25.03.2021. u 06:48 • 12 Komentara • Print • # • ^

subota, 20.03.2021.

Nestvarno

(Pinterest)

You never close your eyes
When I am near you
You never say you know me
When I am inside of you
Girl you know it's only a feeling
Girl you know you lie and you steal
When you take my trust in your body
Nothing inside you is real

You are another person
When you are alone
Nothing moves inside you
No one holds you down
Girl you know it's only a feeling
You should never trust what you feel
When you forget your body
Nothing inside you is real

You're not real

Neki sam dan sasvim slučajno gledao kviz u predvečerje; tek ponekad stignem a prilično volim osvježiti pamćenje i testirati ga, kao u ona dobra stara vremena Kviskoteke kada kao srednjoškolac nisam propuštao niti jednu emisiju. Sjedim tako na tabureu kao neka avet iz prošlosti; odgovaram mrmljajući sebi u bradu na pitanja koja jure poput brzog vlaka jedno za drugim, pa se tako pojavi i neka Breughelova slika, a na to će sudionik emisije spomenuti kultni njurorški band Swans. Mislio sam u prvi mah da nisam dobro čuo, kad nakon minutu eto i voditelja: veli čovjek, pa ja sam mislio da sam ja jedini koji kod nas sluša Swanse. Dobro, ne želim se sada i ja kititi tuđim perjem; odavna već ne mogu za sebe reći da slušam išta; ali isto tako, ne mogu negirati niti to da sam negdje osamdesetisedme ili osme gotovo svakog dana znao nataknuti na uši slušalice i slušati „Children Of God“, a niti to da sam bio čak na dva njihova koncerta, legendarnom 1987. na Križankama i onom manje važnom prije par godina u Zagrebu. Swansi su teški, neprobavljivi, gotovo pa nevjerojatni; proročki još sredinom osamdesetih urlali su do samouništenja sa pozornice kao sa nekog bučnog i paklenog gradilišta o tome kako je novac meso u rukama, ili kako smo svi ucijenjeni; naravno da to nitko niti tada, a bome niti sada baš ne želi čuti. Gotovo cohenovskim basom, baritonom – što li, Michael Gira oduvijek me presijecao posred svega što sam radio i doživljavao. No, umjesto bučna proroštva o prokletstvu pohlepe i prihvaćanja općeg sustava vrijednosti, te osamdesetisedme stigla je jedna od najnježnijih, najfinijih i najnevjerojatnijih transformacija koje sam ikada vidio; zvala se Božja Djeca, a glavni vinovnik i krivac bio joj je – pogađate – žena, imena Jarboe.

Michaela se, prirodno, sjećam ponajviše iz kasne, postjarboevske faze; iz faze u kojoj će dva i pol sata bez da trepne, zajedno sa svojim bratom po oružju Christophom Hahnom, stvarati jedva izdrživu i neprobavljivu buku kao dovršenu, stravičnu i najuvjerljiviju sliku pakla koju ćeš ikada čuti; kao sliku svijeta koji je stigao, jer nismo slušali kada smo trebali slušati i jer nismo pazili onda kada se paziti moglo. Slušajući taj vatreni zid i ne dopuštajući mu da uđe u moje vene jedne ne tako davne mlake listopadske noći u Tvornici, pozdravit ću se sa Michaelom kao sa starim prijateljem, uz pivu i miris cigareta u kosi, da se nikada više naši pogledi ne sretnu i da skončamo, kako je i red, svaki u svojoj rupi. Zbogom, veliki proroče, rekoh tada. Vraćam se djeci božjoj, da od nje učim i primam sve što se još primiti dade.

Eh, šta žena ne učini od čovjeka, rekli bi zlobnici. Pa, složio bih se i ja sa time; promjena je bila takva da sam čak i ja, nedozreli i prilično dezorijentirani buntovnik (kao da orijentirani buntovnici postoje), shvatio to kako pobuna mora imati svoje meso, svoj sadržaj i svoju suštinu; a nema bolje suštine od ljubavi, od vječnosti i od nježnosti. Eto, to je ono što su me naučili Jarbo i Michael, pjevajući zajedno dvije - sada ću reći - možda i ponajbolje pjesme koje sam ikada čuo, i koje ćete lako izguglati. Prva je In My Garden; balada o starenju, o vječnosti i stalnom ponavljanju života; najvećoj misteriji ovog svijeta. Tu ćeš desetljećima kasnije postaviti na svoj mobitel kao zvuk poruke, da te podsjeća na to kako si konačan i beskonačan, samo kada to poželiš biti.

Ona druga presjecat će ti srce svaki puta kada je čuješ, i nećeš je prljati nikakvim takvim trivijalnostima. To je ova, prva, gornja, najbolja; pjesma o nestvarnoj djevojci, i o djevojci koja laže i krade, i o djevojci koja nije stvarna, i o djevojci u kojoj ništa nije stvarno; pjesma o tome želimo li jedno drugo takve kakvima jesmo, ili želimo neke slike o tome kakvo bi ono drugo trebalo biti. Svaki put kada ćemo se porječkati, i kada ćeš me gledati u oči, ja ću šutjeti i pjevati u sebi te nevjerojatne riječi, gledajući te u oči i ne spuštajući pogled; i ti će stihovi biti, a da to nikada niti ne saznamo do kraja, naša mantra i molitva; naš put u svjetlo i naše spasenje sve do posljednjih nam vremena na ovoj sunčanoj, blatnoj, predivnoj i ledenoj kugli. Svaki put kada se svijet lomi između nas dvoje, ja ću ponavljati te stihove i znati što u toj pjesmi djevojka čini momku. Isto ono što si Ti učinila meni.

Svaki puta kada to saznam, ništa mi se više lošega u životu ne može zbiti.

20.03.2021. u 18:45 • 10 Komentara • Print • # • ^

petak, 12.03.2021.

Vlast i izdaja

Nemam posebnu potrebu polemizirati i iznositi svoje mišljenje o javnim istupima odmetnutih članova britanske kraljevske obitelji, ali imam potrebu primijetiti kako mi se taj događaj sasvim slučajno poklopio sa gledanjem sjajne TV serije „Kruna“. Vrijeme epidemije i zatvorenosti kinematografa i kazališta donijelo nam je, što ćemo drugo, okretanje vladajućim pretplatama streaming servisa, koje su – u odnosu na ono što nude – gotovo pa zanemarive, pa nakon što smo odgledali nekoliko sjajnih stvari na HBO (među kojima se ponajviše ističu Černobil te prva i treća sezona True Detective), okrenuli smo se Netflixu. Nakon odgledanih nekoliko prilično dobrih filmova, od kojih je većina čak i u ovogodišnjoj konkurenciji za filmske nagrade, shvatili smo da ne možemo zaobići četverodijelnu britansku TV seriju o vladajućoj dinastiji, koja svojom glavninom kronološki prati kraljicu Elizabetu od trenutka smrti njenog oca pa do kraja stoljeća, ali isto tako sadrži i mnoge i značajne flashbackove koji se tiču rata i razdoblja koje mu je neposredno prethodilo. U toj situaciji, naravno, centralni je događaj na kojeg se radnja serija svako malo vraća – abdikacija kralja Edvarda iz sredine zlatnih tridesetih godina, kao i sve što se sa bivšim suverenom iza toga zbivalo, kao mjesto na kojemu se prelamaju vječna pitanja svakog pojedinca, a kamo li vladara – o oprostu, izdaji i povjerenju.

Pa kako se lijepo u seriji na više mjesta kaže, u sedam desetljeća kraljice Elizabete možda najvažnija promjena u svijetu bila je ta da su monarhije prestale biti pravilo i postale izuzetak u korist republika. U takvome svijetu opravdati i zadržati važnost i značaj instituciji monarha bilo je i više od izazova, koje pitanje teško da su mogle poduprijeti stoljeće ili dva stare teorije o dvama osnovnim obilježjima vlasti, a to su učinkovitost i dostojanstvo, te ih istodobno navodno ne može na odgovarajući način ostvariti tek društvo od naroda izabranih predstavnika, čija vladavina s vremenom gubi na autoritetu i postaje prizemna i omrznuta, možda čak i više od vladavine tirana u njedrima pobune protiv kojih jest i rođena. Kako li samo ovo posljednje pitanje odzvanja kada ga čovjek smjesti u vlastitu domovinu i prisjeti se kakav li je put domaća vlast u samo tri desetljeća proputovala!

Teška i nikada do kraja odgovorena pitanja promiču pred očima zapanjenom gledatelju pod majstorskim vodstvom Stephena Daldrya i prateće ekipe, od kojih bih ponajveće komplimente iznio u korist scenarista i spiritus movensa čitava projekta, Petera Morgana. Nenametljivo i polako gradeći čitavu priču pred našim očima, umjesto obične očaranosti bogatstvom i blještavilom dvora, scenarij nam otkriva vječite i dramatične nedoumice na koje, ako smo imalo skromni ili pravdoljubivi, teško da možemo dati jednoznačan odgovor, a pri tome – kako smo već odavna provjerili u puno slučajeva – daje uvjerljivost i plastičnost čitavom projektu svodeći mnogobrojne stvari na puku dramu pojedinca, u kojoj se bezmalo svatko mora upitati – što bi on u datoj situaciji učinio. Naravno da sam i sam, još u ranoj mladosti, zauzeo izričit i radikalan stav o tome koliko je institucija monarhije nepravedna, anakrona i nepotrebna u društvu koje želi osigurati jednakost i pravednost za sve. Prije svega, svakako da ćemo se upitati: što je to što u današnjim republikama uopće toliko različito i što jamči učinkovitost i pravednost više nego li u monarhijama; no – ne želeći ovo pretvoriti u neku vrstu političke rasprave za ili protiv, još je apsurdnija računica o tome koliko britanska kruna u gospodarskom smislu znači za njihovu ekonomiju, pa će tako najobičnije analize pokazati kako je Kruna sa svojim palačama i imovinom vanserijska turistička atrakcija za koje će eminentne konzultantske kuće procijeniti da u godinu dana neposredno donosi britanskoj ekonomiji gotovo dvije milijarde funti prihoda, u odnosu na koji iznos se u današnjem svijetu – svijetu novca kao vrhunaravnog božanstva – tričavih parsto milijuna funti koje budžet godišnje plaća Kruni – prava sitnica.

Naravno da će Britancima oduvijek svatko iole objektivan zamjeriti tradiciju pljačke i nadmenosti; no, nije naodmet razmotriti i tvrdnju o tome da je upravo vladavina kraljice Elizabete bila razdoblje u kojemu se imperija raspala, a država opstala – jer je uporno i neumorno poštovala puteve i mehanizme koji su odavna ustanovljeni, još dok je demokracija gotovo pa bila misaona imenica i kada pojam općeg biračkog prava niti nije bio poznat, i jer sa tog puta nije skretala gotovo nimalo. Upravo naši suverenisti, koji će tvrditi kako su odavna prozreli niskost i disfunkcionalnost Europske Unije, morat će prvi priznati da je takvo što ne samo prozrela nego i u djelo sasvim odlučno i efikasno provela baš Britanija, koja se prva odvojila i opet potpuno osamostalila.

Zavjera je u osnovi svih protivnika Britanije, i nema onoga koji će sa prijezirom gledati na Union Jack a da mu neće biti puna usta zavjere. Masoni, Venecijanci, crne i bijele ruže, majstori i podanici, sve je to vodilo ili vodi njihovim uspjesima i radostima, a pri tome nipošto ne treba smetnuti s uma niti okolnost da upravo svaki najobičniji udžbenik teorije države i prava na fakultetima sadrži jednu i jedinstvenu definiciju pojma vlasti: to i nije ništa drugo do li mogućnost provođenja svoje volje, pa i protiv volje drugih. Pa onda, kada ne možemo ne složiti se oko toga koliko je i kako učinkovita britanska vlast, moramo znati da nema vlasti koja ne bi bila zavjera, i koja ne bi počivala na tome da se ljude tjera (ili privoli) činiti ono za što možda još koji trenutak nisu niti znali da postoji ili valja. Metodologija vlasti uvijek je ista - i svodi se tek na uspješnost prelijevanja ideje u stvarnost, davanjem istoj životnost i puninu sile, kao osnovna pokretača povijesti.

Pa onda, ako ta i takva vlast prema van mora imati uvjerljivost i ljepotu kakve figure, neka nam ne bude neobično kada uočimo da je gotovo sve što preostaje u društvenom djelovanju slika; puki simbol; sjaj utvare na prijestolju: sve najjače i najveće sile u povijesti počele su kao prevara, a završile u paklu raspada, i to najvećim dijelom upravo od ruke onih koji će već za kratko vrijeme preuzeti ideal ranije vlasti u nekom novom obliku i sa nekim novim simbolima. Sjetimo se samo starog Rima i barbara koji su se na koncu kitili njegovim svetim imenom, ili žestokih i nepotkupljivih revolucionara koji su već kroz nekoliko godina, dok im se još krv poraženih, onih drugih, strašnih i nevaljanih - i nije sasušila na rukavima, postajali nova klasa, još više nedodirljiva od prethodnih. Uopće ne treba sumnjati u to kako bi i današnji radikali, ma koje političke provenijencije, samo da im uspije zasjesti na stara i omražena prijestolja u čije se rušenje kunu, ubrzo u nekom novom ruhu veličali u svojoj suštini stare idole i vrijednosti, stvarajući neke nove mitske protivnike na koje će huškati rulju. Pridobiti mase na uvijek istu i nepotrošenu priču novog početka, nekada uz more krvi, a nekada čak i bez ispaljenog metka – to je tek razlika u metodologiji, a nipošto mjerilo vrijednosti; tek stvar uspješnosti, a ne veličine.

Pa onda i nije toliko neobično, znajući da je čak i sam Dante u posljednji, najprezreniji i najgori krug pakla postavio upravo izdajnike – gledati koliko je nedopustivo opraštati takvo što, i istodobno za taj grijeh neopraštanja sasvim skrušeno i iskreno tražiti oprost. Ne treba nam zbog toga gledati u visinu, prema prijestoljima malobrojnih i dalekih kruna; dovoljno je pogledati samo to kako prolaze rasapi nekada jedinstvenih i snažnih političkih stranaka u demokraciji, i koliko nisko padaju poraženi u njima. Monarhije su prošlost, kažete pri tome uvjereno, je li?

12.03.2021. u 21:28 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>