vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 20.03.2021.

Nestvarno



(Pinterest)


You never close your eyes
When I am near you
You never say you know me
When I am inside of you
Girl you know it's only a feeling
Girl you know you lie and you steal
When you take my trust in your body
Nothing inside you is real

You are another person
When you are alone
Nothing moves inside you
No one holds you down
Girl you know it's only a feeling
You should never trust what you feel
When you forget your body
Nothing inside you is real

You're not real




Neki sam dan sasvim slučajno gledao kviz u predvečerje; tek ponekad stignem a prilično volim osvježiti pamćenje i testirati ga, kao u ona dobra stara vremena Kviskoteke kada kao srednjoškolac nisam propuštao niti jednu emisiju. Sjedim tako na tabureu kao neka avet iz prošlosti; odgovaram mrmljajući sebi u bradu na pitanja koja jure poput brzog vlaka jedno za drugim, pa se tako pojavi i neka Breughelova slika, a na to će sudionik emisije spomenuti kultni njurorški band Swans. Mislio sam u prvi mah da nisam dobro čuo, kad nakon minutu eto i voditelja: veli čovjek, pa ja sam mislio da sam ja jedini koji kod nas sluša Swanse. Dobro, ne želim se sada i ja kititi tuđim perjem; odavna već ne mogu za sebe reći da slušam išta; ali isto tako, ne mogu negirati niti to da sam negdje osamdesetisedme ili osme gotovo svakog dana znao nataknuti na uši slušalice i slušati „Children Of God“, a niti to da sam bio čak na dva njihova koncerta, legendarnom 1987. na Križankama i onom manje važnom prije par godina u Zagrebu. Swansi su teški, neprobavljivi, gotovo pa nevjerojatni; proročki još sredinom osamdesetih urlali su do samouništenja sa pozornice kao sa nekog bučnog i paklenog gradilišta o tome kako je novac meso u rukama, ili kako smo svi ucijenjeni; naravno da to nitko niti tada, a bome niti sada baš ne želi čuti. Gotovo cohenovskim basom, baritonom – što li, Michael Gira oduvijek me presijecao posred svega što sam radio i doživljavao. No, umjesto bučna proroštva o prokletstvu pohlepe i prihvaćanja općeg sustava vrijednosti, te osamdesetisedme stigla je jedna od najnježnijih, najfinijih i najnevjerojatnijih transformacija koje sam ikada vidio; zvala se Božja Djeca, a glavni vinovnik i krivac bio joj je – pogađate – žena, imena Jarboe.

Michaela se, prirodno, sjećam ponajviše iz kasne, postjarboevske faze; iz faze u kojoj će dva i pol sata bez da trepne, zajedno sa svojim bratom po oružju Christophom Hahnom, stvarati jedva izdrživu i neprobavljivu buku kao dovršenu, stravičnu i najuvjerljiviju sliku pakla koju ćeš ikada čuti; kao sliku svijeta koji je stigao, jer nismo slušali kada smo trebali slušati i jer nismo pazili onda kada se paziti moglo. Slušajući taj vatreni zid i ne dopuštajući mu da uđe u moje vene jedne ne tako davne mlake listopadske noći u Tvornici, pozdravit ću se sa Michaelom kao sa starim prijateljem, uz pivu i miris cigareta u kosi, da se nikada više naši pogledi ne sretnu i da skončamo, kako je i red, svaki u svojoj rupi. Zbogom, veliki proroče, rekoh tada. Vraćam se djeci božjoj, da od nje učim i primam sve što se još primiti dade.

Eh, šta žena ne učini od čovjeka, rekli bi zlobnici. Pa, složio bih se i ja sa time; promjena je bila takva da sam čak i ja, nedozreli i prilično dezorijentirani buntovnik (kao da orijentirani buntovnici postoje), shvatio to kako pobuna mora imati svoje meso, svoj sadržaj i svoju suštinu; a nema bolje suštine od ljubavi, od vječnosti i od nježnosti. Eto, to je ono što su me naučili Jarbo i Michael, pjevajući zajedno dvije - sada ću reći - možda i ponajbolje pjesme koje sam ikada čuo, i koje ćete lako izguglati. Prva je In My Garden; balada o starenju, o vječnosti i stalnom ponavljanju života; najvećoj misteriji ovog svijeta. Tu ćeš desetljećima kasnije postaviti na svoj mobitel kao zvuk poruke, da te podsjeća na to kako si konačan i beskonačan, samo kada to poželiš biti.

Ona druga presjecat će ti srce svaki puta kada je čuješ, i nećeš je prljati nikakvim takvim trivijalnostima. To je ova, prva, gornja, najbolja; pjesma o nestvarnoj djevojci, i o djevojci koja laže i krade, i o djevojci koja nije stvarna, i o djevojci u kojoj ništa nije stvarno; pjesma o tome želimo li jedno drugo takve kakvima jesmo, ili želimo neke slike o tome kakvo bi ono drugo trebalo biti. Svaki put kada ćemo se porječkati, i kada ćeš me gledati u oči, ja ću šutjeti i pjevati u sebi te nevjerojatne riječi, gledajući te u oči i ne spuštajući pogled; i ti će stihovi biti, a da to nikada niti ne saznamo do kraja, naša mantra i molitva; naš put u svjetlo i naše spasenje sve do posljednjih nam vremena na ovoj sunčanoj, blatnoj, predivnoj i ledenoj kugli. Svaki put kada se svijet lomi između nas dvoje, ja ću ponavljati te stihove i znati što u toj pjesmi djevojka čini momku. Isto ono što si Ti učinila meni.

Svaki puta kada to saznam, ništa mi se više lošega u životu ne može zbiti.

20.03.2021. u 18:45 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.