vjetarugranama

ponedjeljak, 29.03.2021.

Krug

Kružnica




Život volimo zamišljati kao put; često se susrećem sa mislima u kojima se spominju krivulje, staze i pravci… uzdizanje i padanje, pucanje ili propadanje… Što više vrijeme moga života odmiče, sve mi se snažnije čini da se zapravo radi o nekoj ovećoj kružnici; teško je, zapravo - nemoguće sada iznijeti bogzna kakve dokaze u korist te tvrdnje, ali ono u što bismo se mogli ugledati svakako da je priroda i tajna života… jer tamo gdje je još jučer bila pustinja, gdje je smrt ovladala i preuzela sve molekule stvarnog – danas pupa i zeleni. I ne samo da raste, tamo gdje bjehu tmina i slabost; čak i ono što na propast – po tvome površnom i brzom pogledu – osuđeno bijaše, sada se čvrsto i stameno bori da preživi, ojača i uzdigne se. I tako – samo zato da umre, jer umiranje je jedina garancija nekog novog življenja.
Ponukan takvim mislima potičem na malen bijeg u odabrani dan kao neočekivanu nagradu pod kapom nebeskom; odlazimo na rijeke i u šume, kako bismo u zajedništvu udahnuli malo ove iznenada darovane snage i punine. Prva stanica tog svjetlom okupanog dana bila je cesta prema Kupi; no prije nego ćeš se susresti sa vječnom tajnom vode što teče, prohodat ćete jednostavnu i pjevom ptica omeđenu stazu što od ceste iza Male i Velike Bune (selo Krušak) vodi prema Kozjači. Nakon ne tako skromne okrepe iz ruksaka, vraćamo se do vozila, pa produžujemo do Pokupskog, gdje uživamo u dugoj i polaganoj šetnji uz srebrnu ljepoticu Kupu, ojačalu vodama odmrznutih snjegova Gorskog Kotara. Svjetlo je sve jače, a i toplina dolazi, pa se čudiš kako je u jednom danu moguće doživjeti i drhturenje od ledene hladnoće i gotovo opekline na licu obasjanom vrelim ožujskim suncem. Nije još kraj; pa nakon ugodne vožnje starim i praznim cestama nastojimo ostvariti davni plan o pronalaženju jednog stoput prepričanog a nikada prehodanog puteljka što po legendi sličnih besciljnih hodača spaja Zajarke i rijeku Savu. Već pomalo umorni u ovo tiho, sunčano i radosno predvečerje, okrijepljeni nezaboravljenim uputama onih koji su tuda hodali prije nas, a spremni su da ovakvo blago dijele sa drugima, pronalazimo konačno i taj puteljak, shvaćajući kako nam je blizu bio svih ovih godina, dok smo zaobilaznim cestama, nekada i s naporom duljili kroz livade, guštike i šumarke.
Snaga moćne Save u tami sunca koje je već gotovo palo iza prvih brda – opominje da je vrijeme povratka. Stvaraju se novi planovi o branjima bazgi, kopriva i maslačaka; osmijesi lebde na licima osvijetljeni čarobnim zrakama toga nestvarnoga dana. Zahvaljuješ na njemu svom svojom snagom, i nadaš se skoro provesti još koji takav: novu dionicu kružnice kojom se – kao sam i svoj - vraćaš iz Jednoga u Sve, okupan bogatstvom i spokojem vremena.
- 09:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.