vjetarugranama

petak, 12.03.2021.

Vlast i izdaja



Nemam posebnu potrebu polemizirati i iznositi svoje mišljenje o javnim istupima odmetnutih članova britanske kraljevske obitelji, ali imam potrebu primijetiti kako mi se taj događaj sasvim slučajno poklopio sa gledanjem sjajne TV serije „Kruna“. Vrijeme epidemije i zatvorenosti kinematografa i kazališta donijelo nam je, što ćemo drugo, okretanje vladajućim pretplatama streaming servisa, koje su – u odnosu na ono što nude – gotovo pa zanemarive, pa nakon što smo odgledali nekoliko sjajnih stvari na HBO (među kojima se ponajviše ističu Černobil te prva i treća sezona True Detective), okrenuli smo se Netflixu. Nakon odgledanih nekoliko prilično dobrih filmova, od kojih je većina čak i u ovogodišnjoj konkurenciji za filmske nagrade, shvatili smo da ne možemo zaobići četverodijelnu britansku TV seriju o vladajućoj dinastiji, koja svojom glavninom kronološki prati kraljicu Elizabetu od trenutka smrti njenog oca pa do kraja stoljeća, ali isto tako sadrži i mnoge i značajne flashbackove koji se tiču rata i razdoblja koje mu je neposredno prethodilo. U toj situaciji, naravno, centralni je događaj na kojeg se radnja serija svako malo vraća – abdikacija kralja Edvarda iz sredine zlatnih tridesetih godina, kao i sve što se sa bivšim suverenom iza toga zbivalo, kao mjesto na kojemu se prelamaju vječna pitanja svakog pojedinca, a kamo li vladara – o oprostu, izdaji i povjerenju.

Pa kako se lijepo u seriji na više mjesta kaže, u sedam desetljeća kraljice Elizabete možda najvažnija promjena u svijetu bila je ta da su monarhije prestale biti pravilo i postale izuzetak u korist republika. U takvome svijetu opravdati i zadržati važnost i značaj instituciji monarha bilo je i više od izazova, koje pitanje teško da su mogle poduprijeti stoljeće ili dva stare teorije o dvama osnovnim obilježjima vlasti, a to su učinkovitost i dostojanstvo, te ih istodobno navodno ne može na odgovarajući način ostvariti tek društvo od naroda izabranih predstavnika, čija vladavina s vremenom gubi na autoritetu i postaje prizemna i omrznuta, možda čak i više od vladavine tirana u njedrima pobune protiv kojih jest i rođena. Kako li samo ovo posljednje pitanje odzvanja kada ga čovjek smjesti u vlastitu domovinu i prisjeti se kakav li je put domaća vlast u samo tri desetljeća proputovala!

Teška i nikada do kraja odgovorena pitanja promiču pred očima zapanjenom gledatelju pod majstorskim vodstvom Stephena Daldrya i prateće ekipe, od kojih bih ponajveće komplimente iznio u korist scenarista i spiritus movensa čitava projekta, Petera Morgana. Nenametljivo i polako gradeći čitavu priču pred našim očima, umjesto obične očaranosti bogatstvom i blještavilom dvora, scenarij nam otkriva vječite i dramatične nedoumice na koje, ako smo imalo skromni ili pravdoljubivi, teško da možemo dati jednoznačan odgovor, a pri tome – kako smo već odavna provjerili u puno slučajeva – daje uvjerljivost i plastičnost čitavom projektu svodeći mnogobrojne stvari na puku dramu pojedinca, u kojoj se bezmalo svatko mora upitati – što bi on u datoj situaciji učinio. Naravno da sam i sam, još u ranoj mladosti, zauzeo izričit i radikalan stav o tome koliko je institucija monarhije nepravedna, anakrona i nepotrebna u društvu koje želi osigurati jednakost i pravednost za sve. Prije svega, svakako da ćemo se upitati: što je to što u današnjim republikama uopće toliko različito i što jamči učinkovitost i pravednost više nego li u monarhijama; no – ne želeći ovo pretvoriti u neku vrstu političke rasprave za ili protiv, još je apsurdnija računica o tome koliko britanska kruna u gospodarskom smislu znači za njihovu ekonomiju, pa će tako najobičnije analize pokazati kako je Kruna sa svojim palačama i imovinom vanserijska turistička atrakcija za koje će eminentne konzultantske kuće procijeniti da u godinu dana neposredno donosi britanskoj ekonomiji gotovo dvije milijarde funti prihoda, u odnosu na koji iznos se u današnjem svijetu – svijetu novca kao vrhunaravnog božanstva – tričavih parsto milijuna funti koje budžet godišnje plaća Kruni – prava sitnica.

Naravno da će Britancima oduvijek svatko iole objektivan zamjeriti tradiciju pljačke i nadmenosti; no, nije naodmet razmotriti i tvrdnju o tome da je upravo vladavina kraljice Elizabete bila razdoblje u kojemu se imperija raspala, a država opstala – jer je uporno i neumorno poštovala puteve i mehanizme koji su odavna ustanovljeni, još dok je demokracija gotovo pa bila misaona imenica i kada pojam općeg biračkog prava niti nije bio poznat, i jer sa tog puta nije skretala gotovo nimalo. Upravo naši suverenisti, koji će tvrditi kako su odavna prozreli niskost i disfunkcionalnost Europske Unije, morat će prvi priznati da je takvo što ne samo prozrela nego i u djelo sasvim odlučno i efikasno provela baš Britanija, koja se prva odvojila i opet potpuno osamostalila.

Zavjera je u osnovi svih protivnika Britanije, i nema onoga koji će sa prijezirom gledati na Union Jack a da mu neće biti puna usta zavjere. Masoni, Venecijanci, crne i bijele ruže, majstori i podanici, sve je to vodilo ili vodi njihovim uspjesima i radostima, a pri tome nipošto ne treba smetnuti s uma niti okolnost da upravo svaki najobičniji udžbenik teorije države i prava na fakultetima sadrži jednu i jedinstvenu definiciju pojma vlasti: to i nije ništa drugo do li mogućnost provođenja svoje volje, pa i protiv volje drugih. Pa onda, kada ne možemo ne složiti se oko toga koliko je i kako učinkovita britanska vlast, moramo znati da nema vlasti koja ne bi bila zavjera, i koja ne bi počivala na tome da se ljude tjera (ili privoli) činiti ono za što možda još koji trenutak nisu niti znali da postoji ili valja. Metodologija vlasti uvijek je ista - i svodi se tek na uspješnost prelijevanja ideje u stvarnost, davanjem istoj životnost i puninu sile, kao osnovna pokretača povijesti.

Pa onda, ako ta i takva vlast prema van mora imati uvjerljivost i ljepotu kakve figure, neka nam ne bude neobično kada uočimo da je gotovo sve što preostaje u društvenom djelovanju slika; puki simbol; sjaj utvare na prijestolju: sve najjače i najveće sile u povijesti počele su kao prevara, a završile u paklu raspada, i to najvećim dijelom upravo od ruke onih koji će već za kratko vrijeme preuzeti ideal ranije vlasti u nekom novom obliku i sa nekim novim simbolima. Sjetimo se samo starog Rima i barbara koji su se na koncu kitili njegovim svetim imenom, ili žestokih i nepotkupljivih revolucionara koji su već kroz nekoliko godina, dok im se još krv poraženih, onih drugih, strašnih i nevaljanih - i nije sasušila na rukavima, postajali nova klasa, još više nedodirljiva od prethodnih. Uopće ne treba sumnjati u to kako bi i današnji radikali, ma koje političke provenijencije, samo da im uspije zasjesti na stara i omražena prijestolja u čije se rušenje kunu, ubrzo u nekom novom ruhu veličali u svojoj suštini stare idole i vrijednosti, stvarajući neke nove mitske protivnike na koje će huškati rulju. Pridobiti mase na uvijek istu i nepotrošenu priču novog početka, nekada uz more krvi, a nekada čak i bez ispaljenog metka – to je tek razlika u metodologiji, a nipošto mjerilo vrijednosti; tek stvar uspješnosti, a ne veličine.

Pa onda i nije toliko neobično, znajući da je čak i sam Dante u posljednji, najprezreniji i najgori krug pakla postavio upravo izdajnike – gledati koliko je nedopustivo opraštati takvo što, i istodobno za taj grijeh neopraštanja sasvim skrušeno i iskreno tražiti oprost. Ne treba nam zbog toga gledati u visinu, prema prijestoljima malobrojnih i dalekih kruna; dovoljno je pogledati samo to kako prolaze rasapi nekada jedinstvenih i snažnih političkih stranaka u demokraciji, i koliko nisko padaju poraženi u njima. Monarhije su prošlost, kažete pri tome uvjereno, je li?
- 21:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.