penetenziagite

ponedjeljak, 24.08.2020.

Što tko zna...

Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.

Znamo, tako, i za taj virus. Stvorili ga Kinezi. Ili Amerikanci, pa podmetnuli Kinezima, da bi mogli reći: oni su krivi. Ili Rusi: znaju sve, prije ostalih; bace u bunar par desetina tisuća života i imaju cjepivo. Ili nemaju, jer to ne žele objaviti. Ali znaju. Ili će znati. Ili su znali. Sve.

Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.

Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.

Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: briga me za ono sutra; malo ću živjeti, sada.

24.08.2020. u 15:16 • 10 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.08.2020.

Oko Učke

Dolazi praznik, a to znači – imamo auto! U takvom okružju niti loša prognoza ne može pokolebati entuzijazam micanja stražnjice radi gledanja nečeg novog. Cilj je dočepati se mora, barem na sat-dva - makar i sjekire padale. Naravno da nije teško postići konsenzus večer prije, makar to sve koštalo i ranog ustajanja. Stoga smo već prije sedam na cesti; enc je napunjen, dobre vibracije neupitne.
Gorski kotar nije toliko kišovit koliko smo očekivali, ali što si bliže obali, vjetar se pojačava. Izlaz u Delnicama; posljednje mjesto do kojeg se može autocestom, nudi na žalost nešto gubljenja vremena radi čekanja na naplatu, a onda – Lokve i Gornje Jelenje. Starom cestom začas smo opet na Grobniku, pa se kod Vrata Jadrana spuštamo prema Istri i odlazimo u Preluk na odmor. Dok ekipa željno srče jutarnju kavicu, ja ne propuštam kupanje, a u tome me ohrabruje prizor neustrašivog starijeg muškarca koji unatoč jakom vjetru i prijetećim oblacima na nebu - bezbrižno vuče svoje dionice. I stvarno, nakon početnog šoka, već za minutu ili dvije voda mi postaje zapravo ugodna, tako da mi se i ne žuri izaći. Nakon ovakvog osvježenja, više mi se ništa ne može dogoditi što bi me oneraspoložilo!
Brišem se, uklanjam prilično jakom vjetru i presvlačim sa pogledom na Učku zdesna i Rijeku slijeva; plan je slijedeći: posjetiti slap Copot, ili koliko se bude dalo, a potom preko vrha Učke spustiti se ponovno do mora negdje oko Ičića. Bit će sasvim dovoljno za jedan dan.
Što smo dalje od Rijeke, nebo je sve vedrije, pa s druge strane tunela - već tamo oko Lupoglava - trebaju sunčane naočale. Skrećemo na cesti desno podosta prije Buzeta, a nakon Roča – prema naselju Strana, gdje ostavljamo auto, pa nakon kakvih pola sata tumaranja predivnim zelenim livadama dolazimo do izneneđujuće suhog korita potoka koji vodi do vrha slapa. Predivan je pogled na zelenu Ćićariju i Buzet u pozadini slapa kojeg neki zovu Copot, a neki Sopot (našao sam jednu varijantu dolaska i na blogu našeg vrijednog kolege Viatrixa, koji je prava riznica za ovakve stvari).
Nakon posjeta Kotlima (od bujica neprepoznatljiva blatna voda umjesto lijepe zelene koju smo znali viđati u proljeće) i Humu, vraćamo se do vjetrovitog Roča radi kratke šetnje, jer je zatvorena cesta preko Boruta, pa zatim odlazimo do naplatnih kućica na istarskoj strani tunela. Tu treba skrenuti nekoliko stotina metara prema Labinu, a već ubrzo dolazi parkiralište i staza za Velu Dragu, u stvari Vranjsku Dragu (našao sam oba termina); prirodni fenomen sa poznatim stupovima tako privlačnim alpinistima i sa velikim zidom Ćićarije u pozadini. Nakon šetnje od kakvih ćetvrt sata u oba smjera, odlazimo do vozila i pravac Poklon.
Kada smo stigli na Poklon, uz kratka usputna zaustavljanja u Veloj Učkoj sa predivnim vidicima, spoznajemo da je već prilično kasno, pa da nema vremena ponovno se penjati na vrh Učke, čak niti vozilom do nekuda, gdje smo već više puta bili, tako da se zadovoljavamo šetnjom po Poklonu i glasovitim pogledom na Kvarner od planinarskog doma te okrepom iz ruksaka na klupicama u obližnjem hladu (vjetar je toliko jak da nismo požalili što smo uzeli duge hlače i jakne). Poklon budi sjećanja na davne dane kada se do njega i vrha dolazilo pješke od Veprinca, jer drugog načina za one koji nema automobil – nije bilo, a to je značilo i po četiri-pet sati uspona u jednom smjeru. No, za takvu ljepotu, niti to nije bilo teško, osobito kada i nismo znali za bolje, više i drugačije.
Nakon Poklona, već smo dobrano zašli u poslijepodne ovog neobična dana, pa slijedi spust do Ike, parkiranje i još jedan ugodan kupanac. More je puno slatke vode od bujica što se od noćašnje kiše spuštaju sa obronaka planine, ali to nas ne smeta da uživamo, kad smo već tu. Nakon obavezne šetnje uz lungomare, utvrđujemo da je već kasno – a sutra se radi, pa puni dojmova i pomalo umorni, uz dogovor o vožnji u smjenama ako bude potrebno, dižemo se iznad Opatije i hvatamo riječku obilaznicu. Duga vožnja starom cestom (jer je dionica od Kikovice do Delnica još uvijek bila zatvorena, što nam zapravo i nije teško padalo) budi nade u to da bismo negdje mogli naći kakvu košaru sa vrganjima za kupiti, ali to se izjalovilo – ili je vrijeme bilo toliko loše da se nikome nije dalo u šumu, ili ljudi nemaju volje za takve stvari. No, neka – nabrat ćemo i sami preko vikenda, ili će se već naći kod kumica na placu, koliko zatreba, a ni jesen nije tako daleko.
S prvim mrakom, eto nas i doma. Bio je to jedan stvarno lijep i intenzivan bijeg do mora i posjet nekim lokacijama na kojima nismo nikada bili. Kada popuste vrućine, dogovaramo se, svakako ćemo ponoviti izlet barem do Kostrene ili Bakra, uz obaveznu šetnju Gorskim Kotarom, tamo negdje prelijepim visoravnima, oko Petehovca ili Polana, iznad Delnica. Lešnjaci, vrganji i drenjina taman će u to doba biti aktualni, a niti posjet Kupi (Dolina leptira, dionica od Broda na Kupi do Broda Moravice), koju smo ove godine zasad zanemarili, nije isključen!

10.08.2020. u 09:21 • 13 Komentara • Print • # • ^

utorak, 04.08.2020.

Sljemena

Subota je i svijet kipti od sunca. Neka svijeta; mi kiptimo još i jače. Meni se upalilo zubno meso, pa boli i žari i natiče. Tebi se u petak desila nemala nezgoda u kuhinji, i jedva smo zaustavili krvarenje, a automobila nije bilo doma jer ga dajemo maloj da ode na posao sada kada je grad prazan; putovali smo negdje na zadnjem kotaču busa dugo i šutke u bolnicu na šivanje ne govoreći nikome ništa; ti u suzama od bolova, sa krpom i zavojem i ledom na šaci, ja – jer šutim kada me strah, i jer teško govorim od upale (a nisam li ipak bolji kada šutim, draga?). Jarko sunce pod tendom usijana kafića, dok sam te čekao i čitao knjigu o plugovima i mrtvačkim kostima, dodatno me usijalo, zaparilo, skuhalo, pa sada odbijam toplomjere srčući mlaku vodu svaki čas, kao sasvim dostatan ponuđeni spas. Subota nas je prikovala za krevet, i nismo mogli drugo do li sjeckati hladnu lubenicu, krijepiti se svježinom njenih komadića i pretplatiti se na neku novu seriju (što bizarniju i strašniju, tim popularniju), pa gledati nastavak za nastavkom u tmini boravka, držeći se za ruke i uzdišući nerijetko. I čekati da prođu zla.
I prošla su.
Već odavna prestala si me pratiti na moja lutanja, jer osim što ti bijahu nezanimljiva, bila su ti beskorisna i nerijetko naporna. Zato me iznenadilo kada smo u svježe nedjeljno jutro pijuckali kavu na verandi i ti si sa radošću prihvatila moju ludu ideju da odemo bilo kuda na Sljeme. Ovakvi, takvi, onakvi, tek oporavljeni i pomalo iscrpljeni vrućinama i nabrojenim nevoljama sa zdravljem; pokupili smo dvoje odraslih klinaca kao nekada, na iznenađenje, dok bijahu malena djeca; izvukli smo ih kao mačiće, prvo na kekse sa mlijekom - iz kreveta u kojima su planirali provesti cio dan. Naime, godišnji su i praznici su i svi su na moru, osim njih, jer tako su odabrali, pa onda oni rade i uče i prolaze probne rokove i idu u autoškole i tečajeve i tko zna što sve još ne obavljaju a što se mora i lakše je ljeti obaviti, pa im želimo jednostavno biti od pomoći, usput, neka nas; jer za nas je sada već nekako nepristojno i neumjesno ići na more pored žive i zdrave Sutle i Mrežnice i šljunčare pod nosom, i pored noćnih šetnji livadama sa kojih svijetle krijesnice i miluju nas cvrčci i žabe. Stoga smo spakirali ruksake i čuturice i stare od blata jedva očišćene gojzerice - značajno se pogledavajući, pa krenuli.
Uska cesta što od Bistre vodi prema Krumpirištu sada je asfaltirana i dobra prometnica; nad Rasuhom smo davno, kada još jedva da smo znali kako se to radi, brali borove i smrekove iglice u proljeće, pokušavajući s više ili manje uspjeha napraviti sirup kakvog je radila moja baka. Bez riječi skrećem i šećemo kratko ali dojmljivo, pod izgovorom traženja ljetnih vrganja u skrivenim stazama koje su nekada uz potok vodile prema Bistranskom sedlu; prije nego li su probijeni makadami i autostrade za izvlačenje drva. Gledamo u stare i izbljedjele markacije što proviruju iz beskrajna svjetlozelena mora, kao u artefakte nekih zaboravljenih vremena, šuteći. Bistra je tada bila nakraj svijeta i značila da si stigao na onu drugu stranu; da si prošao planinu i da smiješ popiti pivu smirenja u prvom dućanu kraj zadnje autobusne stanice sa grad, u koji ćeš se vratiti jer si iz njega bježao – da bi ponovno imao otkuda i zašto pobjeći.
Stajemo kod Oštrice, pa polako ali sigurno, ali sve kraćim koracima, grabimo prama vrhu; prvo do Krumpirišta, gdje već primjećujemo kako je temperatura gotovo proljetna. Dok nam snažni vjetar sa livada mrsi kose navješćujući tjedan u kojemu neće biti toliko vruće, nagovaramo dječicu da odu sama, ne čekajući nas; to sada stvarno više nema smisla. Pogledavaju nas, malo sažaljivo, a malo s osmijehom, pa pristaju – otići će do vrha i sjesti negdje usput. Ponosi, radosni, u nevjerici, jer ipak – nije lako zamisliti da dvoje odraslih bez pitanja ode sa starcima na izlet – gledamo ih u leđa i smješimo se.
Ti znaš, sjećaš se, naslućuješ, da tu negdje, s druge strane Činovničke livade, postoji jedan kratak, ali strašan uspon, no ne govorimo ništa o tome; ja šutim i pjevušim potiho one stare Justinove iz Grand Slama, sada tako prikladne a nekada dosadne i učmale; sva me bol i slabost u ovih sat ili dva prošla u planini i lagan sam kao pero; nailazimo na maline kojih već par godina nisam vidio u divljem grmu, pa poskrivećki (jer ipak, park prirode je to, zar ne?) beremo i kušamo gorkaste plodove, kao neka dva stara medvjeda obodrena veselim žuborom gorska potoka. Grmovi obećavaju bogatstvo; sama kažeš: ovdje treba doći za tjedan-dva, a ja znam da ti znaš što te čeka do gore, pa pomalo ne vjerujem u to što mi se dešava.
Pa hajmo.
Tetive te zatežu i bole; koljena škripe i krckaju; skrivaš užas u očima samo da me ne rastužiš i zabrineš. Pogledavam te ispod oka; daleko sam možda nekoliko metara; ne mogu ti dati ruku jer si pametno izvukla štapove iz garaže za tako kratak uspon, što bih ja svakako nehajno zaboravio; ostali su mi tamo još negdje od Krna ili Japetića. Dišeš sve brže i nemirnije; ne želiš pokazivati mi svoju slabost i strah od toga hoćeš li moći; dva ili tri puta pitam te „možeš li“, pokazujući na vreću koju sam vezao na ruksak i podsjećajući te da sam ti još u autu rekao da nema potrebe za nikakvom žurbom, pa niti ciljevima: doći ćemo dokle dođemo, zar ne? Onoliko koliko sam ovih godina bio kriv jer me nije bilo doma, jer nisam nešto korisno radio kao što si ti ili jer nisam s tobom gledao serije o ubojstvima i prevarama - toliko se sada ti osjećaš krivom jer ne možeš ispenjati sve to bez čestog zastajkivanja. Sjedam na travu nastojeći uhvatiti tvoje oči u mrežu svojih; odupireš se, ali na kraju se prepuštaš: govorim ti njima da znam sve, i da sam uvijek sve znao i da – ako smo i jedno drugome gradili nevolje ne bivajući zajedno i želeći na taj način pokazati da je onaj drugi u krivu – činili smo to zato što smo zapravo uvijek bili skupa, i nikada to nismo prestali biti.
Ni sama ne možeš vjerovati da si uspjela; oči ti sjaje kao malokad; držiš u zraku povezani prst na kojemu su šavovi od petka i koji još malkice pulsira; dišeš isprekidano i kratko. Pokušavam te uvjeriti da nema razloga za dulji odmor i da dalje treba nastaviti, ako to želiš, dok si još vruća a tijelo zagrijano; otpijaš par gutljaja pa skoro ravnom stazom preko skijaških staza krećemo prema staroj žičari, a potom po brojnim stepenicama i prema vrhu.
Bože, govoriš s ushitom, koliko tu nisam bila, a ja ti uzvraćam da kratko; jer kao da je jučer bilo kada smo, sa šestomjesečnom kćeri u nosiljci na leđima, zakrivajući je platnenom pelenom od prvog proljetnog sunca, lutali Donjim Šupljačkim putevima u onim danima kada sam dolazio kući, sanjajući o par kvadrata koje bismo imali samo za sebe, o vremenu u kojemu neće biti ratova i neimaštine i u kojima se čovjek neće trzati na svaki zvuk zvona ili zvon telefona; o vremenima u kojima neće biti mržnje. Prošlo je sve osim posljednjega, ali barem nju i srdžbu smo znali uspješno odagnati svaki put kad bi zakucale na vrata, zar ne?
Dogovaramo sa mlađarijom susret na Puntijarki, jer ogladnilo se na friškome zraku, a i ja, kao da sam iz neke sekte, što li – ne želim podržavati restorane ako mogu planinarske domove, pa kad već nećete do Grafičara, onda hajmo na drugu stranu. Dolazimo nakon kakvih pola sata lutanja tihom i svježom šumom i nalazimo ih na klupici kako kartaju belu i čuvaju nam flašicu sa friško natočenom vodom i magnezijem. Znam što ti je u očima, jer dovoljno je da se samo pogledamo pa da u isti mah osjetimo i sreću i strah: jesmo li dobro učinili kada smo ih tako stvarali za ovaj svijet; da ne budu bijesni i da misle i na druge i da – o čudna li čuda – i dan danas još uvijek žele provoditi neko vrijeme s nama? A znamo da je zapravo ovo tu gdje smo sada - to sveto mjesto na kojemu smo tada tako odlučili; sada smo samo došli vidjeti jesmo li ono što smo tada zacrtali i zamislili - proveli u djelo.
Nakon dobra i obilata ručka (a i meni na moje muke baš fino prija topao raskuhani ričet sa zgnječenim češnjakom, kao melem na sve rane i univerzalan lijek za sve boli), polako se u već kasno popodne vraćamo do auta, a svaka postaja i svako drvo nose uspomene na nešto davno, lijepo i tajanstveno; više očima nego riječima pričamo jedno drugome i podsjećamo se na ono kroz što prolazimo – ovdje Činovnička, tamo kapelica; ovdje odvojak za Stube i Srnec, a tamo za Kraljev Vrh.... Dok se spuštamo posljednjom livadom, ne mogu vjerovati što čujem iz tvojih usta:
- Čuj, veliš, ovo bismo stvarno morali ponoviti, barem nas dvoje sami, jel da?
Pa se sjetim svih rijeka i dvoraca, svih jezera i šumskih puteva što smo ih u posljednjih četiri-pet godina prehodali i vidjeli, nas dvoje, nadoknađujući tako one godine kada nas je to nešto nemalo i tamno tjeralo u stranu, da dokažemo onome drugome da smo u pravu, a u stvari radeći ono što se ionako moralo, podmećući svoja leđa kako je tko stigao i gdje je stigao, ne čekajući da to učini onaj drugi, da bi sve funkcioniralo i da bi pilad rasla i izrasla. Sada, kada to sve gledam odavde, mogu reći samo jednu stvar; hvala ti Bože, što nisam imao više slobodna vremena pored svih obaveza, jer da jesam – ti prvi znaš; ne bih ga mogao bolje provesti nego što sam ga proveo.
Kako da ti sada objasnim da ponavljam taj izlet svakog dana i da mi ne trebaju više bježanja i lutanja (ako nisu u pitanju neke strašne vrućine ili kakva druga ozbiljna nevolja) odnosno – da čovjeku i ne trebaju nužno noge da bi se uspeo na svoja sljemena? Sada ti pokušavam reći da nemam više od čega bježati, i da nećeš niti ti skoro, daj Bože, imati - ali grlo je suho i ne da reći, pa samo govori:
- Ma da, naravno, ponovit ćemo to, vrlo skoro – velim.
I domećem u sebi: još malo, dok te ne naučim kako se na Sljeme penje u mislima. Odnosno, dok te ne podsjetim na to, a ništa drugo neću niti raditi, od danas pa dok me ima. Onda ćemo opet, kao nekada davno, u nekim novim Fijakerima i na Ribnjacima i u Maksimirima, ili u mislima na njih, sve ispočetka zajedno. Učiti jedno drugo. Dok ne naučimo, da više ne zaboravimo, do kraja našeg vremena. I još malo poslije.

04.08.2020. u 09:57 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>