Znamo mi te i takve, odavna; znamo, dapače i to odakle im nešto, ili tko je što stvorio, ili kako će to završiti. Manje ili više, znamo sve. A i ono što ne znamo, ima od naših tko će znati. Jer, ne postoji ništa što ne bi nastalo iz nečega, ili što se u nešto pretvorilo ne bi, a da bi pri tome usfalilo znanja.
Znamo, tako, i za taj virus. Stvorili ga Kinezi. Ili Amerikanci, pa podmetnuli Kinezima, da bi mogli reći: oni su krivi. Ili Rusi: znaju sve, prije ostalih; bace u bunar par desetina tisuća života i imaju cjepivo. Ili nemaju, jer to ne žele objaviti. Ali znaju. Ili će znati. Ili su znali. Sve.
Čovjekov doživljaj svijeta utemeljen je na znanju. Dapače, sva sigurnost koju osjećamo postojeći bazira se na onome što znamo, jer predviđamo i ne očekujemo iznenađenja tamo gdje ih je rijetko ili nikada bilo, a sve to utemeljili smo - eto - na tome što u našem malom djeliću Svega nije do sada bilo drugačije. Optimizam saznavanja u kojem smo odrasli čitajući prije spavanja debele i velike knjižurine poput Svijeta oko nas, zaživio je u stvarnosti kao opće mjesto. Svi mravinjaci budućnosti i svi izumi izmaštani u dalekoj prošlosti ostvarili su se i odvili, pa sada letimo i komuniciramo siti i zadovoljni kao nikada prije. Mala ali odabrana skupina znalaca izumila je, stvorila i provjerila sve te stvari, dok smo mi spavali u blaženom neznanju, pa sada smijemo i možemo uživati blagodati njihova rada. Ljudi su to kojima se može, zapravo – mora vjerovati, jer dok mi hrčemo i snivamo, oni rade za našu budućnost. Plaćeni su za to. Ne priznajemo gubitke i poraze i boli i bolesti, jer one nisu za nas. Mi znamo, i to nam daje auru sigurnosti i nepogrešivosti.
Posljednja od posljednjih stvari koje čovjek nikada ne bi priznao samome sebi, pa makar umro, jest to da nešto ne zna, da ne razumije, da ne shvaća. jednostavno: da ima premalo stvari koje su poznate i osviještene i točne. Poznajemo druge ljude, i ako im već ne možemo vjerovati, a i zašto bi, jer i oni će nas kao što bismo i mi njih – zaskočiti, iznenaditi, oteti - samo da im je dati priliku, moramo im ne vjerovati – kao što smo ranije vjerovali onima koji su svijet stvarali za nas. Da su pravi, i da im se vjerovati može, bili bi kao mi – isti, predvidivi, naši, a ne drugi i drugačiji.
Liježem u hlad na toplu travu proplanka, vruć i premoren od dugog puta... nada mnom šume krošnje i putuju koprenasti oblaci... Žedan sam i oči mi se sklapaju i leđa me bole... Kuda sam krenuo, to možda znam, ali dokle ću doći, to nemam pojma, a sve mi je manje i važno. Među šikarom i šipražjem i ševarjem tog života osluškujem tajni hod drugara jelenka i beskrajno zujanje mušica u zraku... Ne znam više ništa, a pomalo i ne želim znati. Ne zavidim onima koji dolaze, ali sam oduševljen njihovim veseljem... Takav sam valjda i ja, onomad bio. Vjerojatno zato što sam vjerovao: briga me za ono sutra; malo ću živjeti, sada.
Post je objavljen 24.08.2020. u 15:16 sati.