Pregled posta

Sljemena

Subota je i svijet kipti od sunca. Neka svijeta; mi kiptimo još i jače. Meni se upalilo zubno meso, pa boli i žari i natiče. Tebi se u petak desila nemala nezgoda u kuhinji, i jedva smo zaustavili krvarenje, a automobila nije bilo doma jer ga dajemo maloj da ode na posao sada kada je grad prazan; putovali smo negdje na zadnjem kotaču busa dugo i šutke u bolnicu na šivanje ne govoreći nikome ništa; ti u suzama od bolova, sa krpom i zavojem i ledom na šaci, ja – jer šutim kada me strah, i jer teško govorim od upale (a nisam li ipak bolji kada šutim, draga?). Jarko sunce pod tendom usijana kafića, dok sam te čekao i čitao knjigu o plugovima i mrtvačkim kostima, dodatno me usijalo, zaparilo, skuhalo, pa sada odbijam toplomjere srčući mlaku vodu svaki čas, kao sasvim dostatan ponuđeni spas. Subota nas je prikovala za krevet, i nismo mogli drugo do li sjeckati hladnu lubenicu, krijepiti se svježinom njenih komadića i pretplatiti se na neku novu seriju (što bizarniju i strašniju, tim popularniju), pa gledati nastavak za nastavkom u tmini boravka, držeći se za ruke i uzdišući nerijetko. I čekati da prođu zla.
I prošla su.
Već odavna prestala si me pratiti na moja lutanja, jer osim što ti bijahu nezanimljiva, bila su ti beskorisna i nerijetko naporna. Zato me iznenadilo kada smo u svježe nedjeljno jutro pijuckali kavu na verandi i ti si sa radošću prihvatila moju ludu ideju da odemo bilo kuda na Sljeme. Ovakvi, takvi, onakvi, tek oporavljeni i pomalo iscrpljeni vrućinama i nabrojenim nevoljama sa zdravljem; pokupili smo dvoje odraslih klinaca kao nekada, na iznenađenje, dok bijahu malena djeca; izvukli smo ih kao mačiće, prvo na kekse sa mlijekom - iz kreveta u kojima su planirali provesti cio dan. Naime, godišnji su i praznici su i svi su na moru, osim njih, jer tako su odabrali, pa onda oni rade i uče i prolaze probne rokove i idu u autoškole i tečajeve i tko zna što sve još ne obavljaju a što se mora i lakše je ljeti obaviti, pa im želimo jednostavno biti od pomoći, usput, neka nas; jer za nas je sada već nekako nepristojno i neumjesno ići na more pored žive i zdrave Sutle i Mrežnice i šljunčare pod nosom, i pored noćnih šetnji livadama sa kojih svijetle krijesnice i miluju nas cvrčci i žabe. Stoga smo spakirali ruksake i čuturice i stare od blata jedva očišćene gojzerice - značajno se pogledavajući, pa krenuli.
Uska cesta što od Bistre vodi prema Krumpirištu sada je asfaltirana i dobra prometnica; nad Rasuhom smo davno, kada još jedva da smo znali kako se to radi, brali borove i smrekove iglice u proljeće, pokušavajući s više ili manje uspjeha napraviti sirup kakvog je radila moja baka. Bez riječi skrećem i šećemo kratko ali dojmljivo, pod izgovorom traženja ljetnih vrganja u skrivenim stazama koje su nekada uz potok vodile prema Bistranskom sedlu; prije nego li su probijeni makadami i autostrade za izvlačenje drva. Gledamo u stare i izbljedjele markacije što proviruju iz beskrajna svjetlozelena mora, kao u artefakte nekih zaboravljenih vremena, šuteći. Bistra je tada bila nakraj svijeta i značila da si stigao na onu drugu stranu; da si prošao planinu i da smiješ popiti pivu smirenja u prvom dućanu kraj zadnje autobusne stanice sa grad, u koji ćeš se vratiti jer si iz njega bježao – da bi ponovno imao otkuda i zašto pobjeći.
Stajemo kod Oštrice, pa polako ali sigurno, ali sve kraćim koracima, grabimo prama vrhu; prvo do Krumpirišta, gdje već primjećujemo kako je temperatura gotovo proljetna. Dok nam snažni vjetar sa livada mrsi kose navješćujući tjedan u kojemu neće biti toliko vruće, nagovaramo dječicu da odu sama, ne čekajući nas; to sada stvarno više nema smisla. Pogledavaju nas, malo sažaljivo, a malo s osmijehom, pa pristaju – otići će do vrha i sjesti negdje usput. Ponosi, radosni, u nevjerici, jer ipak – nije lako zamisliti da dvoje odraslih bez pitanja ode sa starcima na izlet – gledamo ih u leđa i smješimo se.
Ti znaš, sjećaš se, naslućuješ, da tu negdje, s druge strane Činovničke livade, postoji jedan kratak, ali strašan uspon, no ne govorimo ništa o tome; ja šutim i pjevušim potiho one stare Justinove iz Grand Slama, sada tako prikladne a nekada dosadne i učmale; sva me bol i slabost u ovih sat ili dva prošla u planini i lagan sam kao pero; nailazimo na maline kojih već par godina nisam vidio u divljem grmu, pa poskrivećki (jer ipak, park prirode je to, zar ne?) beremo i kušamo gorkaste plodove, kao neka dva stara medvjeda obodrena veselim žuborom gorska potoka. Grmovi obećavaju bogatstvo; sama kažeš: ovdje treba doći za tjedan-dva, a ja znam da ti znaš što te čeka do gore, pa pomalo ne vjerujem u to što mi se dešava.
Pa hajmo.
Tetive te zatežu i bole; koljena škripe i krckaju; skrivaš užas u očima samo da me ne rastužiš i zabrineš. Pogledavam te ispod oka; daleko sam možda nekoliko metara; ne mogu ti dati ruku jer si pametno izvukla štapove iz garaže za tako kratak uspon, što bih ja svakako nehajno zaboravio; ostali su mi tamo još negdje od Krna ili Japetića. Dišeš sve brže i nemirnije; ne želiš pokazivati mi svoju slabost i strah od toga hoćeš li moći; dva ili tri puta pitam te „možeš li“, pokazujući na vreću koju sam vezao na ruksak i podsjećajući te da sam ti još u autu rekao da nema potrebe za nikakvom žurbom, pa niti ciljevima: doći ćemo dokle dođemo, zar ne? Onoliko koliko sam ovih godina bio kriv jer me nije bilo doma, jer nisam nešto korisno radio kao što si ti ili jer nisam s tobom gledao serije o ubojstvima i prevarama - toliko se sada ti osjećaš krivom jer ne možeš ispenjati sve to bez čestog zastajkivanja. Sjedam na travu nastojeći uhvatiti tvoje oči u mrežu svojih; odupireš se, ali na kraju se prepuštaš: govorim ti njima da znam sve, i da sam uvijek sve znao i da – ako smo i jedno drugome gradili nevolje ne bivajući zajedno i želeći na taj način pokazati da je onaj drugi u krivu – činili smo to zato što smo zapravo uvijek bili skupa, i nikada to nismo prestali biti.
Ni sama ne možeš vjerovati da si uspjela; oči ti sjaje kao malokad; držiš u zraku povezani prst na kojemu su šavovi od petka i koji još malkice pulsira; dišeš isprekidano i kratko. Pokušavam te uvjeriti da nema razloga za dulji odmor i da dalje treba nastaviti, ako to želiš, dok si još vruća a tijelo zagrijano; otpijaš par gutljaja pa skoro ravnom stazom preko skijaških staza krećemo prema staroj žičari, a potom po brojnim stepenicama i prema vrhu.
Bože, govoriš s ushitom, koliko tu nisam bila, a ja ti uzvraćam da kratko; jer kao da je jučer bilo kada smo, sa šestomjesečnom kćeri u nosiljci na leđima, zakrivajući je platnenom pelenom od prvog proljetnog sunca, lutali Donjim Šupljačkim putevima u onim danima kada sam dolazio kući, sanjajući o par kvadrata koje bismo imali samo za sebe, o vremenu u kojemu neće biti ratova i neimaštine i u kojima se čovjek neće trzati na svaki zvuk zvona ili zvon telefona; o vremenima u kojima neće biti mržnje. Prošlo je sve osim posljednjega, ali barem nju i srdžbu smo znali uspješno odagnati svaki put kad bi zakucale na vrata, zar ne?
Dogovaramo sa mlađarijom susret na Puntijarki, jer ogladnilo se na friškome zraku, a i ja, kao da sam iz neke sekte, što li – ne želim podržavati restorane ako mogu planinarske domove, pa kad već nećete do Grafičara, onda hajmo na drugu stranu. Dolazimo nakon kakvih pola sata lutanja tihom i svježom šumom i nalazimo ih na klupici kako kartaju belu i čuvaju nam flašicu sa friško natočenom vodom i magnezijem. Znam što ti je u očima, jer dovoljno je da se samo pogledamo pa da u isti mah osjetimo i sreću i strah: jesmo li dobro učinili kada smo ih tako stvarali za ovaj svijet; da ne budu bijesni i da misle i na druge i da – o čudna li čuda – i dan danas još uvijek žele provoditi neko vrijeme s nama? A znamo da je zapravo ovo tu gdje smo sada - to sveto mjesto na kojemu smo tada tako odlučili; sada smo samo došli vidjeti jesmo li ono što smo tada zacrtali i zamislili - proveli u djelo.
Nakon dobra i obilata ručka (a i meni na moje muke baš fino prija topao raskuhani ričet sa zgnječenim češnjakom, kao melem na sve rane i univerzalan lijek za sve boli), polako se u već kasno popodne vraćamo do auta, a svaka postaja i svako drvo nose uspomene na nešto davno, lijepo i tajanstveno; više očima nego riječima pričamo jedno drugome i podsjećamo se na ono kroz što prolazimo – ovdje Činovnička, tamo kapelica; ovdje odvojak za Stube i Srnec, a tamo za Kraljev Vrh.... Dok se spuštamo posljednjom livadom, ne mogu vjerovati što čujem iz tvojih usta:
- Čuj, veliš, ovo bismo stvarno morali ponoviti, barem nas dvoje sami, jel da?
Pa se sjetim svih rijeka i dvoraca, svih jezera i šumskih puteva što smo ih u posljednjih četiri-pet godina prehodali i vidjeli, nas dvoje, nadoknađujući tako one godine kada nas je to nešto nemalo i tamno tjeralo u stranu, da dokažemo onome drugome da smo u pravu, a u stvari radeći ono što se ionako moralo, podmećući svoja leđa kako je tko stigao i gdje je stigao, ne čekajući da to učini onaj drugi, da bi sve funkcioniralo i da bi pilad rasla i izrasla. Sada, kada to sve gledam odavde, mogu reći samo jednu stvar; hvala ti Bože, što nisam imao više slobodna vremena pored svih obaveza, jer da jesam – ti prvi znaš; ne bih ga mogao bolje provesti nego što sam ga proveo.
Kako da ti sada objasnim da ponavljam taj izlet svakog dana i da mi ne trebaju više bježanja i lutanja (ako nisu u pitanju neke strašne vrućine ili kakva druga ozbiljna nevolja) odnosno – da čovjeku i ne trebaju nužno noge da bi se uspeo na svoja sljemena? Sada ti pokušavam reći da nemam više od čega bježati, i da nećeš niti ti skoro, daj Bože, imati - ali grlo je suho i ne da reći, pa samo govori:
- Ma da, naravno, ponovit ćemo to, vrlo skoro – velim.
I domećem u sebi: još malo, dok te ne naučim kako se na Sljeme penje u mislima. Odnosno, dok te ne podsjetim na to, a ništa drugo neću niti raditi, od danas pa dok me ima. Onda ćemo opet, kao nekada davno, u nekim novim Fijakerima i na Ribnjacima i u Maksimirima, ili u mislima na njih, sve ispočetka zajedno. Učiti jedno drugo. Dok ne naučimo, da više ne zaboravimo, do kraja našeg vremena. I još malo poslije.


Post je objavljen 04.08.2020. u 09:57 sati.