vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 19.11.2019.

Nema škole

Nema škole.

Kako sada stvari stoje, sutra jednoj Mariji neće trebati izvrdavati se već šesti puta ove jeseni pred doktoricom da je boli trbuh kako bi dobila ispričnicu koja joj nasušno treba, jer je test iz latinskog. Naime, nema škole.

Ni jedan Darko neće, ma kako ga i koliko i majka i njegova kasno probuđena savjest na to nukali, morati dokasna danas učiti za taj isti test. Sve je do sada načinio kako bi i inače: petnaest je dana izgubio i petnaest večeri prokockao kao kockar u krčmi, sve drugu slađu od prethodne, znajući kako će najteže, najhladnije, najmemljivije i najgore, one posljednje večeri, negdje tamo iza mraka, prionuti knjizi i učiti do rana jutra kako bi spasio sve što se tako spasiti dade, a drugačije ne zna. Ostat će tako i ta, najgora, najpraznija i najlošija od svih tih šesnaest večeri, još lošija i praznija i memljivija. Nema škole.

Niti jedna gospođa Ivka, već dosta ostarjela, ali još dobro držeća profesorica, neće sutra morati ponovno izjutra uređivati svoje svakoga dana sve bljeđe, neravnije i tužnije lice kako bi u dušama tridesetak malo zainteresiranih hazardera ostavila dojam strogoće, predanosti i posvećenosti nečemu za što i ona konačno, kao posljednja i tridesetiprva, znade da joj neće donijeti kakva većeg zadovoljstva u životu. Druge su otišle u firme i ustanove i ministarstva i godinama imale veće plaće i uzmogle podizati bolje i povoljnije kredite, pa su otele najbolje frajere i vozale se vikendima u Monte Carlo i Trst, ili barem do prvoga malla, jer nisu morale pripremati satove i bubati izreke i lekcije napamet i čuvati izraz ozbiljnosti i blage ravnodušnosti pred svim ispadima i neznanjima i prezirima što su desetljećima svakoga dana sve više izbijala iz tisuća tih u početku plahih i blagih očiju. Odnijele su sa sobom sve ruževe i lakove i haljine i šalove, a njoj ostavile gorak okus nikad priznatog siromaštva i zavrijeđene paženosti, što je poput neke mračne i teške lavine svake večeri čeka u spavaćoj sobi. Pa niti taj isprazan, hinjen i isprva jak i istinski osjećaj slobode, kada čovjek može otići u šumu da ga nitko ne vidi i ne traži i tamo lutati među hrpama svježe otpala raznobojna lišća kao izgubljeni jelen kojem prijeti hajka, nije više tako značajan i snažan; to je više neka maglena i vlažna praznina koje svakog jutra biva sve veća i teža.

Nema škole.

Ni jedan umorni i zaboravljeni otac neće sutra poslijepodne moći vidjeti svoju voljenu kćer. Svake srijede, iscrpljen i ubijen od poslova i posla, šefova i naredbi, putovanja i loše smišljenih zadataka, odbacuje taj balast besmisla što se u njegovoj nutrini nakuplja kao u kakav začepljeni kanal i u pet sati poslijepodne sačekuje pred školom svoju ljubimicu pa je vodi u šetnju, ili slastičarnicu, ili park, a potom na njemački, jer na to ima pravo samo dva sata, do sedam, a poslije će je opet pokupiti majka i neće je vidjeti sve do subote izjutra. Naime, nema škole.

Jedan šutljivi i preplašeni Mislav sutra izjutra, pri kraj sata matematike, neće moći šapnuti jednoj Ivani po prvi puta u životu da mu se sviđa, nakon loše prospavane noći i zaboravljene zadaće iz matematike, jer tu zadaću neće imati tko pregledati, i klupa ispred njega bit će kao i njegova prazna i tko za kada će i da li opet stići jutro u kojem će skupiti hrabrost da to konačno učini. Nema škole.

I jedna zabrinuta i nevozna gospođa Tena večeras će se prvi puta sa sjenom na licu zamisliti nad time da njen Tin (njena radost i snaga kojoj je svaki korak isplaniran dvadeset godina unaprijed, i kojem je škola tek pukih pet sati provedenih između jahanja i mačevanja i tenisa i engleskog i instrukcija, da tamo pokaže tko je i što je i svim ostalima ostavi snažan i nedvosmislen osjećaj nadmoći i vrijednosti) neće možda na koncu ove godine dobiti svjedodžbu, a svjedodžba je ipak to radi čega se u školu ide; jer sva ta znanja i vještine i ljubavi i simpatije i porazi tek su bezvrijedne i pukom nevoljom određene stvari koje se dešavaju u životu djeteta zato jer se dešavati moraju da bi se nečim to vrijeme ispunilo i da bi Tin dobio papire s kojima će moći upisati kakav dobar koledž. Novac, diplome, imetak, dionice, to je ono za što se živi i što onoj gomili besprizornih gubitnika nikada neće biti jasno, a evo sada je i to ugroženo i upitno i neizvjesno, jer neka gologuza i polupijana bagra ne želi raditi ono što treba i mora.

Nema škole.

Ni jedan već punašni i usporeni, a još nedavno tako oran i veseo gospodin Srećko neće morati toga jutra ponovno pod mišku uzimati imenik i brzim korakom hvatati usamljene laste na hodniku ispred kabineta fizike. Ostat će mu čitava srijeda da se pita što ga je tjeralo biti budalom i prihvatiti poziv profesora kada je na kakvom institutu ili fakultetu sada mogao mirno, godinama čerečiti kakav skoro zaboravljeni projekt i brati duplo veću lovu, umjesto da u tim mladim i gladnim očima traži svoje; oči čovjeka voljnog pronaći tajnu svijeta i objaviti je drugima, bez ijednog časa zastajkivanja ili oklijevanja. Nema škole.

I jedan već prilično omrznuti i omršavjeli pravnik na rubu pedesetih, putujući s malo izvjesnosti dalekom stazom nevjerice, kaosa i poniženja poput njegova davna imenjaka Rubljova, ali bez većeg majstorstva kakvo je taj prednik imao; što je još do pred koji mjesec plesao na tankoj niti između simpatije i mržnje, a sada ga iza zatamnjenih i neprobojnih stakala voze brzinom ne manjom od pedeset na sat prohladnim i sivim gradom do njegova ureda, pitat će se, gledajući taj pusti i prljavi grad kojim jutros prolaze samo starci i besposleni ljudi – jesam li negdje pogriješio? - jer želio sam samo biti nadmoćan i odrešit, tako da danas riješim jedne a sutra druge što nešto ištu i mole, da bi već prekosutra mogao naći svoje mjesto pod nebom bijela svijeta, daleko od ovih mučnih i blatnih ravnica i praznih ljudi. Nema škole, a jesenska kiša pada i lijepo bi bilo ušuškati se pod deku i odrijemati još tih pola sata; pa da – ni danas nema škole.

I malo će kome toga jutra, kada nema škole – biti jasno da, iako nam se čini da stojimo u mjestu, u stvari hrlimo i brzamo i trčimo bez glave; da k nama dolaze i daleki Čile i žuti prsluci i Hong Kong; a ova nevoljena a prelijepa zemlja putuje i izlazi na ocean hrleći širom otvorenih ruku prema dvadesetmetarskim valovima nakon što je gotovo četvrt stoljeća tavorila u svojoj plavoj i toploj uvali; nitko se neće upitati dolaze li nam i slijede li opet vatra i bol i smrt, a ako i dolaze – reći će oni malobrojni – i neka dolaze, da pometu lopove i bandu; ne znajući kako će one uvijek prvo pokositi nedužne i sirote i nemoćne, jer oni drugi znat će se – bez izuzetka - ukloniti i izmaći i obraniti. Nema te škole u kojoj se takvo što može naučiti; takva škola zove se život. Ili vlastita stražnjica.

19.11.2019. u 18:23 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 17.11.2019.

Nakon Interlibera



Fotografija preuzeta sa muzika.hr

Vidim na fejsu, insajderi, ljudi čiji je posao biti tamo šest dana, objavljuju fotografije kobasica na tanjuru od kotlovine. Znači, dotle je došlo. Mnoga od tih kobasica u paketu skuplja je - od mnoge knjige.

Dopalo se i meni. A nije trebalo.

Sasvim prigodno. Naime, valjda sam se zadnjih dvadesetak godina predozirao Interliberom, pa nije slučajno da se zadnje dvije-tri, baš velim Dragoj, tamo osjećam kao u mesnici: ovdje od buta, tamo vrat na akciji, iza povoljno sušeno.

Jasno je da izdavači ne mogu drugačije u ovim strašnim uvjetima, ali država, grad, tko li već, mogao bi osigurati prostor, vrijeme, struju, par štandova, porezne olakšice, sve što ide uz to; ako ne za trajni Interliber, a ono za desetak njih godišnje. U današnje doba interneta, Ctrl+F-a, narudžbi, kataloga, ne bismo tako morali čekati tih šest dana: oni da konačno nešto prodaju i zarade, a mi da jeftino kupimo.

Ako država nema sluha za izdavaštvo-taj mukotrpan posao kojeg bi se sigurno dalo uspoređivati sa rudnikom /puno troske, malo rude, tek pokoji dijamant, a krampanje i žuljevi po čitav dan/, valjalo bi možda vidjeti kako rade pametni, štajaznam, Norvežani, Danci, Estonci... sigurno se nekako samoorganizuju? Samo što tamo nema uhljeba, veza i vezica, igranja na ziher. I narod čita duplo više.

Uh.

I te ekskurzije; mase gladne, umorne, sluđene i pokisle djece na pragu hunjavice, kao da su put u nečitanje. Zar je to vrijedno jedne pišljive dnevnice?

Listanje i nalaženje nove knjige trebao bi biti ritual, trenutak inspiracije, a ne pandan kupovanju u mallu, ili nek' ga ne bude. Odavna već postižem ga u knjižnicama i polako razumijem: knjiga nije nešto što bi jedan čovjek mogao, zapravo - smio posjedovati.

17.11.2019. u 18:59 • 5 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.