penetenziagite

četvrtak, 31.10.2019.

Jesen

Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak. Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi; uzduh je od vlage zasićen i težak, a mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo. Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći kakav zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti. Kažu, stigla je jesen, ta vjesnica kraja i nevolje. Pa dobro, neka je, jer dok je još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka. Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali, hvatajući željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima. Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama. Ostale su uspomene.

31.10.2019. u 08:29 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 10.10.2019.

Vis, Biševo, Split i još ponešto

U drugoj polovici života važan postaje sistem eliminacije, jer u prvoj – ako tada uopće ima ikakvog sistema – to mora biti onaj koji se zove: daj što daš. Dakle, eliminirat ćemo sada, svaki put sve više i jače, ono od čega ne očekujemo bog zna što, a u obzir uzimati ono što bi po tuđim iskustvima ili našem špurijusu moralo barem zadovoljiti, a još bolje - oduševiti.
Eto, tako sam izabrao Vis.
Ne znam bi li me ili ne bi trebala biti sramota što još nikada nisam bio na tom prelijepom otoku, ali tek sada vidim da sam propustio mnogo, dramatično mnogo. No, dobro. Vjerujem da sam to u velikoj mjeri nadoknadio u ova četiri predivna dana, upoznavši se sa barem najrazvikanijim i najpoznatijim mjestima do kojih je moguće doći u tako malo vremena.
Cijene, pa makar i u posezoni, uvjetuju putovanje bez automobila. Prije svega, taj način budi davne i lsjetne uspomene na neka lijepa, studentska vremena, kada ne samo da se uopće nije gledalo na sat, pa skoro niti datum, nego je i novca bilo – razmjerno više, iako je zarada nominalno bila manja. No dobro, otarimo suze i skupimo prnje, busevi i brodovi čekaju.
Nakon noćne vožnje Croatia busom (nije za zahtjevnije) koja se ne može podičiti udobnošću, ali može točnošću, u svitanje prvog dana stižemo u još usnuli Split. Šetnja po mraku jesenskog jutra pretvara se u pravu avanturu, pa lutajući od Grgura do Marulića i još par puta naokolo upijamo zvukove, mirise i prve boje razbuđena ljepotana. Sunce stidljivo proviruje na horizontu zastirano ne baš obećavajućim oblacima. Općenito je prognoza ovoga vikenda podbacila, ali ispalo je i bolje tako, jer kada čovjek očekuje malo ili nimalo, onda svaki dobitak znači nemjerljivo više.
Nakon kave na Rivi polako odlazimo uz Pazar nabavljajući ono do čega je inače teško doći (soparnik, žižule…) pa ubacujući teret u ionako otežale ruksake jedva dolazimo do garderobe a potom pravac luka i trajekt. Pouzdani i komforni Petar Hektorović nudi sve prednosti putovanja brodom, a nakon neprospavane noći i razgledanja grada iz perspektive odlaska morem, liježemo na klupe i drijemamo umorni i usporeni. Blag vjetar postaje jako jugo koje škropi nerijetkom kišom, pa kraj putovanja dočekujemo u salonu. Ipak, otvaranje vrata utrobe broda pokazuje obećavajuć prizor viške rive u potpunoj nirvani; nigdje kišobrana, žurbe, nervoze; nakon gašenja moćnih brodskih motora ostaje dojmljiv trenutak tišine i spokoja.
Po smještaju u apartman i presvlačenju, ne odustajemo, pa iako je tek dva popodne, obavljamo kratku nabavku u obližnjem dućanu i onda pravac Fort George i sjeverna strana uvale. Radi se o nekoliko utvrda koje pružaju nevjerojatne vidike na okolicu, a i oblaci konačno posustaju, pa se u znak pozdrava ukazuje spasonosno plavetnilo. Nakon kave na rivi odlazimo na skromnu večeru od namirnica iz ruksaka i počinak u apartman. Kraj dana prvoga.
Dan drugi počinje neizvjesnošću, jer je prognoza bura, a to nam odriče pravo na velika nadanja da bismo mogli do Modre špilje na Biševu. Ipak, ne odustajemo i puni nade krećemo ranim jutarnjim busom prema Komiži. Tamo dobivamo korisne informacije pa državnom linijom već u osam ujutro hitamo prema Biševu uzbibanim plavetnilom. U uvali Mezuporat gužve nema, pa kupujemo karte i onda slijedi šokiranje ljepotom i neobičnošću: Modra špilja ukazuje se u svoj svojoj ljepoti, makar i za dvadesetminutnog obilaska (drugačiji nije niti moguć nego brodićima lokalnog koncesionara). Osupnuti ovakvom divotom blistamo od sreće što ćemo provesti gotovo čitav ovaj dan na ovakvom mjestu. Odlazimo penjući se prema vrhu otoka, mjestu Biševo, pa se nakon posjete uvali Porat i crkvici Svetog silvestra, vraćamo prema Mezuportu, gdje nalazimo tihu i mirnu šljunčanu uvalu u kojoj se kupamo, odmaramo, razgovaramo. Tišina i spokoj caruju ovim mjestom. Popodnevnim brodom vraćamo se u Komižu, gdje provodimo nezaboravnu večer u šetnji od kule do crkve Marije Gusarice, a potom se noćnim busom vraćamo za Vis.
Dan treći: Stiniva i Vis. Jutro je hladno i oblačno, pa obilazimo lokalne vinarije u potrazi za mjesnim specijalitetima, odlučujući se za liker od rogača i vino. Ostavljamo teret u sobi i odlazimo na autobus što će nas vijugavom cestom sa južne strane otoka prebaciti preko Pliskoga Polja do Marinih Zemalja, ishodišta za slavnu i opjevanu uvalu Stinivu. Spust je prilično vratoloman, pogotovo obzirom na to da više nisam u dvadesetima, a Dragu sam ostavio gore, gdje ju je privuklo skupljanje pinjola i fafarikula,te se nakon nekoliko proklizavanja (ipak sam barem u tenisicama sa ojačanim džonom) i vožnji po stražnjici preko već dobrano zalizanih stijena spuštam nakon petnaestak minuta do same uvale u kojoj se nalazi nekoliko ribarskih koliba, poluprazan beach bar i – nevjerojatna ljepota zelena mora i sivih stijena. Uživam u tišini valova i vjetra, te se oznojen od hodanja hladim kako bih tijelo izložio blagotvornom moru. Upoznajem nekoliko pristiglih Kolumbijaca koji mole da ih slikam (ispipavam njihov način humora pa kada vele da idu za Zagreb, velim da I am from Zagreb, why do you go to Zagreb, there˘s nothing to see in Zagreb, na što se tek nakon pet sekundi prvo zbunjeno, a tek onda od srca osmjehuju), te se nakon još polusatnog zadržavanja odlučujem na povratak; jer pred nama je trosatno pješačenje. Petnaestak minuta gadna uspona ipak je lakše od nepredvidiva silaza, te su u nekom idealnom omjeru napora i hvatanja daha pojavljujem na visoravni okupanoj šumom bure u krošnjama pinija. Presvlačenje, pokoji osvježavajući gutljaj, i potom odlazimo nazad preko Pliskoga za Križ i Vis. Usput, naravno, stajemo kod bivšeg aerodroma na putnu kavu i travu, pa oduševljeni stazom koja sredino polja vodi prema drugom rubu visoravni, očekujemo da će se eto, sada, uz prizore pitomih sela i zvonika na obzoru, tu pojaviti kakav Vitez od Manche sa svojim slugom. Ipak, umjesto njih prolaze vrijedni slovenski biciklisti ili dobro opremljeni domaći seljaci prema svojim poljima, malo mareći za dva umorna ali sretna pješaka što pod ovim sada iako jesenskim, ali već vrućim otočkim suncem love osmijehe i zadovoljstvo. Pola sata, pa još pola, pa uspon od odvojka za Podstražje i Milnu, i eto nas na najvišoj točki ceste sa koje se pruža nezaboravan pogled na sve strane. Tek tada ustanovljujemo kako je stari dio Visa prilično udaljen od luke, pa potpomognuti prizorom dvoje planinara što markiranim suhozidima hvataju uspon, mi se spuštamo u suprotnom smjeru prema Kutu. I onda, ponovno, šok ljepote, spokoja, punine; stara riva i vjekovne građevine odolijevaju svim stoljećima, burama i iskušenjima, a mi, tako prolazni, krhki i sjetni, hvatamo trenutke ljepote uz njih. Premoreni odlazimo na barem polusatni odmor i okrepu u apartman, da bismo sa zalaskom sunca krenuli prema večeri. kako onoj vremenskoj, tako i onoj, bonkulovićkoj, obećavajućoj, neobičnoj. Odlazimo do buffeta Vis gdje ohrabreni obećavajućim najavama sa neta u razgovoru sa osebujnim vlasnikom za prilično male novce jedemo sve sama ukusna jela, pa iako naručujemo po jednu porciju od svega, uživamo u bogatim okusima, dobru vinu i lijepoj iako već prohladnoj noći. Nakon tople riblje juhe dolaze odlična salata od meke hobotnice, nevjerojatan crveni rižot u kojem okus liganja i sipa prekriva sjajna podloga od domaće šalše i vina, standardno svježi, hrskavi i sočni gavuni sa tartarom, malo ukiseljenog motara i konačno, uz polić opora domaćeg vina, na koncu i sladak i blag prošek za probavu. Za tolike novce teško da ćeš pojesti takvo što na Jadranu, makar i nakon sezone, pa eto – ako se nađete tamo – preporučam.
Posljednji dan obuhvaća sjetan povratak trajektom u Split, šetnju gradom okupanim ovoga puta vrućim i sjajnim podnevnim suncem, kavicu na Matejuški, ili tamo iza, podno Marjana, sa sigurno jednim od najljepših pogleda na svijetu, te gužvanje u pretrpanom, ali brzom i točnom busu istog prijevoznika da bismo dva sata prije ponoći dospjeli u metropolu. Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.