penetenziagite

četvrtak, 31.10.2019.

Jesen

Oblak se spustio na svijet, ili je svijet postao oblak. Teško se i rijetko naziru putevi i ljudi; uzduh je od vlage zasićen i težak, a mokra se kosa mrtvo lijepi o ledeno čelo. Bezvoljne i teške noge bježe jedna pred drugom, tražeći kakav zaklon, toplinu, iskru pogleda i sućuti. Kažu, stigla je jesen, ta vjesnica kraja i nevolje. Pa dobro, neka je, jer dok je još nije bilo, ili dok se još samo tiho i sramežljivo mrmorilo kako je netko pred vratima i stiže, uspjeli smo uhvatiti buketić lijepih časaka, prkoseći nejasnoj slutnji tuge i svršetka. Zastali nad dolinama plavih i sjetnih rijeka, umorni od duga i besciljna hodanja, preplašeni nagovještajima skorog i neumitna kraja, znali smo se nerijetko okrenuti prema drugoj obali, hvatajući željno i snažno vesele trenutke tog kasnog i poklonjenog ljeta; komadiće ispunjena i spokojna življenja, kao tople i nježne trake svjetlosti među tamnim i već ogoljelim deblima. Ostali su djelići, ostala su sjećanja pod spuštenim kapcima; ostale su slike i mirisi; valovi čvrste i sretne tišine kao nepotrošene hridi tog vedrog i lijepog svijeta u nama. Ostale su uspomene.