Marketing
Nakon Interlibera
Fotografija preuzeta sa muzika.hr
Vidim na fejsu, insajderi, ljudi čiji je posao biti tamo šest dana, objavljuju fotografije kobasica na tanjuru od kotlovine. Znači, dotle je došlo. Mnoga od tih kobasica u paketu skuplja je - od mnoge knjige.
Dopalo se i meni. A nije trebalo.
Sasvim prigodno. Naime, valjda sam se zadnjih dvadesetak godina predozirao Interliberom, pa nije slučajno da se zadnje dvije-tri, baš velim Dragoj, tamo osjećam kao u mesnici: ovdje od buta, tamo vrat na akciji, iza povoljno sušeno.
Jasno je da izdavači ne mogu drugačije u ovim strašnim uvjetima, ali država, grad, tko li već, mogao bi osigurati prostor, vrijeme, struju, par štandova, porezne olakšice, sve što ide uz to; ako ne za trajni Interliber, a ono za desetak njih godišnje. U današnje doba interneta, Ctrl+F-a, narudžbi, kataloga, ne bismo tako morali čekati tih šest dana: oni da konačno nešto prodaju i zarade, a mi da jeftino kupimo.
Ako država nema sluha za izdavaštvo-taj mukotrpan posao kojeg bi se sigurno dalo uspoređivati sa rudnikom /puno troske, malo rude, tek pokoji dijamant, a krampanje i žuljevi po čitav dan/, valjalo bi možda vidjeti kako rade pametni, štajaznam, Norvežani, Danci, Estonci... sigurno se nekako samoorganizuju? Samo što tamo nema uhljeba, veza i vezica, igranja na ziher. I narod čita duplo više.
Uh.
I te ekskurzije; mase gladne, umorne, sluđene i pokisle djece na pragu hunjavice, kao da su put u nečitanje. Zar je to vrijedno jedne pišljive dnevnice?
Listanje i nalaženje nove knjige trebao bi biti ritual, trenutak inspiracije, a ne pandan kupovanju u mallu, ili nek' ga ne bude. Odavna već postižem ga u knjižnicama i polako razumijem: knjiga nije nešto što bi jedan čovjek mogao, zapravo - smio posjedovati.
Post je objavljen 17.11.2019. u 18:59 sati.