vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 09.12.2019.

Matrix, reloaded

Onaj tko bi pisao karakterizaciju likova ove priče, morao bi iznaći tri lika oko kojih će se sve vrtjeti. Prvi, iako ne i najvažniji: brz, angažiran i borben kakav već poslovično neki lik iza ekrana jest, on je ipak usputni promatrač, kibic neki, a pomalo i zgubidan. Drugi lik, Keanu Reeves; čovjek ljubi; vijest je – za ne povjerovati – stara barem mjesec dana, ali se ta ideja ložila i kuhala u prvom liku ove priče sve ovo vrijeme na nekakvom rubu svijesti, iako mu je već prvi puta kada ju je pročitao, po nekoj jako intuitivnoj osnovi bila simpatična. Tek kasnije saznat će i zašto. Treći lik: Alexandra. Epizodni? Ma ne, sve samo to ne, pokazat će se na kraju. Ostavimo je, međutim, za sada na miru; što je ona Bogu skrivila da je se čereči po sumrežjima.

Keanua će prvi lik zapaziti odmah kada je u gotovo pa neponovljivoj sagi o besciljnom lutanju mladih kroz pustoš Amerike s početka juppievskih devedesetih (My Own Private Idaho) odigrao sjajnu ulogu obijesna mladca što čeka nasljedstvo. Ovaj nikad više povezan trojac (River, Keanu, Gus) ocrtao je majstorski upravo u tom filmu sav užas bezdušne utrke za ulogama u životu i zajednici; sumanute borbe za titulama, formom, ugledom. Ili je to naš junak tako vidio u svojim ranim dvadesetima, gledajući ih u izmaglici neke prilično loše kopije davna VHS-a.

Kasnije mu se (tom, prvom liku, je li), s prihvaćanjem ili odbijanjem svakojakih takvih uloga, kako je vrijeme prolazilo, gospon Keanu nekako zagubio u akcijskim filmovima; počelo ga se doživljavati kao lika koji je debelo zaplovio u komercijalne vode (kao da nismo svi, samo za različitu cijenu). Naravno, prvi udarac koji bi tog zbunjena promatrača u pogledu ove karijere dovukao svijesti, bio bi Matrix. Ma kako ga, čak i prije nego što će ga sa priličnim zakašnjenjem pogledati, doživljavao prvenstveno kao film spektakla, tamo odigrana ga je uloga s vremenom sve više i intenzivnije nepogrešivo prizivala na promišljanje i analiziranje osnovne priče filma: matrica i ono iza nje; predaja ili izbor.

Godine su prolazile; desetljeća dapače; javljat će se na ekranima razni junaci i likovi; prolazit će platnima kao glasnici opomene ili vjesnici epizoda, dobrih ili manje dobrih, iskrenih ili prijetvornih. Keanu će ponovno presjeći i začuditi našeg promatrača kakvom usputnom viješću o uobičajenoj vožnji podzemnom; čovjek ima milijune i vozi se javnim prijevozom – tako je to sročeno bilo. Neće nakon svega dublje analizirati porive za tim; čak i sada neće povjerovati kako se radi o nekoj posebnoj ekološkoj osviještenosti, ili protestu, ili čemu trećemu; naprosto, čovjek je dovoljno bogat da treba malo; tako će naš čitatelj to shvatiti. Naravno, kasnije će do njega, unatoč svim odbijanjima mainstreama i nikad dosanjanoj neovisnosti, doći i vijesti o teškim gubicima, bolestima, pa i smrtima bliskih osoba koje su Keanua zadesile; ne bi ovdje nipošto bilo uputno prosuđivati čovjeka na način – puklo ga je po glavi pa je došao k sebi. Jednostavno, kako su s vremenom pod ovim našim nebom sva tutnjajuća svjedočanstva sebičnosti, nadmenosti i nezajažljivosti rasla, tako je i sam čovjek u svemu tome blatu i magli nerijetko poželio biti samosvjestan, snažan, nepokolebljiv u tome da nađe snagu u svojoj nutrini, bez mnoštva prohtjeva, žalbi, kukanja; pa da od svega toga iščili kakvu kaplju radosti od koje se dade napredovati, rasti, bivati.

I na koncu, ovojesenska vijest o Keanuovoj djevojci. Naravno, bez komentara o njenom izgledu nije se dalo: zapanjujuće će biti tek dvije vrste reakcija. Poželjan i bogat frajer je od bezmalo svih prepoznat kao lik kojem ne treba, da bi bio sretan, komad dvadeset ili trideset godina mlađi; sasvim mu je dovoljna djevojka s kojom je proveo proteklih desetak godina prvo u nekom tipu poslovne veze, te se, upoznajući je, zbližio s njome i na ljubavnom planu. No, ne bez ljutnje, naš će promatrač morati uočiti i nerijetke, vrlo nepristojne reakcije na njen izgled, koje su se mogle grupirati otprilike u dva tabora: „mislio sam da je doveo baku“ (muški) i „zašto najbolji frajeri uvijek završe sa najružnijim komadima“ (ženski).

E pa, ne ide to tako, sada je dosta. Kada se gleda ambalaža, onda hajde. Ali nije ambalaža ono što život čini životom. I tu, morat će žene priznati, muškarcima stvarno nije lako; dapače, hrabriji promatrač usudit će se reći kako im je teže no ženama. Naime, čitava su života naši mužjaci trenirani na to da kod žena prvenstveno uočavaju vanjski izgled; tek u kasnim dvadesetima, kada više ne bude morao pristajati na društvo koje mu ne odgovara, i naš će usputni junak, čitatelj, promatrač, za poznanike, a kamo li prijatelje, birati ljude koji, makar se i okrenuli za svakom drugom, neće morati naglas prokomentirati njen izgled. Naravno da će u tom porivu biti ponajviše želje za odudaranjem od većine; ničeg drugog, plemenitijeg, jačeg. No – mnogi će reći da je onaj poriv za zagledanjem ženki čista kemija, instinkt mužjaka, premda očito - nešto uslijed čega je, kako god okrenuo, najlakše ostati nezadovoljan. Nitko se zapravo previše i ne pita što žene traže (i još više: što nalaze) u muškarcima; zlobnici bi na tu temu kazali, kako se dade gdjekad pročitati – da muškarci uz pomoć novca žele doći do one stvari, a žene uz pomoć one stvari do novca. Eto, naš će se junak čitavog svoga ubavog života boriti da mu ne bude tako.

Dakle, logično je i primjereno svjedočiti o svemu iz osobnog primjera, koji se svodi na to da će negdje u dvadesetima naš prvi junak osvojiti prelijepu djevojku u koju se zaljubio doslovno na prvi pogled i odmah znao da mu dalje iskati ne treba (iako će od prvog susreta pa do hodanja proći, vjerovali ili ne - više od godinu i pol dana); to će mu, bez ikakvih većih potresa, ostati ljubav za čitav život, pa makar se u sljedećem trenu sve promijenilo, raspalo i rasulo. No, tek s godinama došao je sadržaj, punina, povjerenje, radost - uslijed nestanka straha, neizvjesnosti, neslaganja. Ali, nije to toliko bitno, bitnije je nešto drugo. Dakle, mužjak će se, gotovo bez izuzetka, zalijepiti za izgled, sliku, ambalažu. Tek kasnije, kada je već zaljubljen, ili pomalo i odljubljen, shvatit će (ako bude sreće) koliko s osobom s kojom jest - dijeli zajedničkih stvari i koliko mu odgovara njena narav i potrebe. Tek će već u poznim godinama čuti kako žena kaže svojoj kolegici da su baš one same sebi krive što su im u mladosti odgovarali otkačeni frajeri; u njima je problem jer one su se promijenile i sad bi željele nešto drugo – imetak, sigurnost, opuštenost... a nije u muževima problem. Muškarci će tako skakati u bunar ne znajući uopće ima li u njemu vode koje se dade piti. Bit će toliko površni, zaneseni, tromi da se neće sjetiti niti sami upitati što će s tim osobama raditi kada prođe zanesenost i kemija. I naći će prvi, najjednostavniji i najlogičniji, ali svakako odgovor na tu dilemu: tražit će dalje.

Eto, upravo tu će on, kao i obično u životu, imati puno više sreće nego pameti: s godinama će razumjeti kako su on i draga jedno drugo u stvari oblikovali, učili i naučili što i kako znači voljeti, vjerovati, trajati; zapravo su i za sve nevolje koje će zajedno prebroditi, a pretežno su se ticale djece, zdravlja, školovanja – zahvaljivali Bogu što im ih je podario; jer nisu imali vremena za gluposti; njihove su se snage u tom roditeljstvu, zajedništvu, u toj ludoj plovidbi udeseterostručavale pa nije moguće da bi i malen dio toga mnogočega netko uspio sam. Na tome putu načinili su jedno drugome strašna i neponovljiva zla, pretežno u procesu odlučivanja o praktičnim stvarima, jer su radi brzopletosti, prestrašenosti, nepromišljenosti, neiskustva zapravo tjerali ono drugo u nešto što nije bilo istinski željeno; svaki je dogovor zapravo stvar popuštanja; ali na kraju priče radi se očito o trivijalnostima koje će prije ili kasnije biti oproštene, pa i zaboravljene; povjerenje pri tome neće biti izigrano, i kad-tad će doći do stanja u kojem djeca kolutaju očima kada jedno drugome pred njima dovršavaju rečenice.

Stoga će našeg junaka konačno u kasnim pedesetima u malo čemu zanimati izgled, jer znat će sada, nakon svega, kako je to samo ljepak na kojeg ti se duša može lako zagubiti. I prije nego li ga upitate, pomalo – je li - zlobno, je li prevario, odgovorit će sasvim nepozvan da nije. Ne može obećati da neće (a sada to već gotovo da obzirom na dob, izgled i sve ostalo postaje, hvala Bogu i nemoguće), jer takvo obećanje nikome, a njemu ponajmanje ne bi vrijedilo ništa; ali znade, bez sumnje, barem zašto do sada nije: iz straha; jer je znao da ono što će dobiti nema šanse niti doseći, a kamo li prerasti ono što bi mogao izgubiti i što ima.

Zato i kada vidi starijeg muškarca sa puno mlađom lijepom ženom, osjećat će kako on najčešće na žalost samo ponavlja matricu koja mu već puno puta nije uspjela: ponovno slijedi strast, favorizira izgled, ljubi ambalažu bez da se mnogo trudio upitati o sadržaju i smislu. Pokušava samo nadoknaditi izgubljene bitke i čitave epske ratne cikluse mladih godina. Očajnički vapi za prihvaćenošću, smislom, trajanjem, odbijanjem smrti i nemoći. Ili, kako je lijepo rekao jedan intervjuirani trkač dugoprugaš po Marjanu čije će se priče iz Slobodne otprije par godina rado sjetiti s vremena na vrijeme: trči jer ne želi raditi što i većina; ne želi da mu smisao života bude u zavođenju i konačnom, neumitnom unesrećenju mlađih žena a i sebe sama; želi nešto što će ga ispuniti i radovati.

Eto, tu je gospon Keanu, vratimo se na kraju njemu, uspio: živo mu se fućka za ambalažu, za to što će drugi reći, za društveno vrednovanje sebe i svoga života. Vlastiti Idaho ukazat će se tako na obzoru kao ona ravna cesta što presijeca pustinju, jer da budemo ako treba i trivijalni: pravi užitak doći će tamo gdje možeš bez straha zažmiriti a da budeš sretan; tamo gdje ljepotu nećeš gledati očima, već srcem.

I, da ne zaboravimo, prije koji dan pojavit će se potpuno ista priča i kod gospođe Alexandre; radilo se o nekoj boji za kosu. Žena sama kaže: uništila sam kosu, kada sam bila mlada i bedasta, nekakvim lakovima i smećem; no – promijenila sam se; sada uopće ne želim razmišljati o bilo čemu drugome do li o tome da ja budem ja.

09.12.2019. u 10:35 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.