penetenziagite

ponedjeljak, 21.08.2017.

Dinara

Vrućina je vrućina, ali vrh je vrh – rekao bi jedan moj stari prijatelj. I uz to, pomuči se da se popneš, jer dole se i svaki vrag kotura. Vođeni tim nemjerljivim mudrostima nas dvojica utrpali smo još i mog šogora u njegov (šogorov) džip, dali mu dobrano piti (džipu, a poslije i šogoru i ostalima), prije toga prosurfali po korisnim stranicama tipa planinarenje.hr i odlučili jednog petka navečer, isprepletnog šumom toplih morskih valova: u zoru - pravac Dinara.

Kakvi smo mi to planinari kada nismo nikada bili na najvišem vrhu vlastite države, reći će netko. Iako mislim da se planinarstvo mjeri jačinom ljubavi prema prirodi, uživanja u šumi i livadi i odnosom prema drugim ljudima na putu, a ne metrima, stupnjevima i kilometrima, ili nekim zamišljenim crtama na papiru (pa će pravi planinar svakako biti i onaj tko znade pronaći dio tog skrivenog blaga u šumarku nedaleko kuće), pokazat će se da je uspon zaista bio vrijedan svakog napora upravo po pokazateljima koje sam prve naveo.

Dinara ipak nije neka tamo planina koju ćeš pregaziti u jedan dan. Ne samo radi vrućine, niti radi fame o požarima, niti radi granice, nego radi toga što svojom veličanstvenošću, širinom, dubinom prostora kojeg treba „osvojiti“, konfiguracijom… takve stvari dovodi naveliko u pitanje. Da u životu imam vremena, kao što nemam, ostavio bih auto negdje iza Knina pa udario polako, kroz najmanje dva dana u listopadu (isto važi i za Biokovo, samo tamo bih auto ostavio kod Makarske), sa spavanjem u planinarskom domu, uživanjem u sumraku i svitanju i sličnim stvarima privlačnim za neke tamo, je li, čudake. Opravdanja su u životu zlata vrijedna stvar, osobito ova o vremenu, pa zato udarismo ovaj put motorizacijom sve do Suvog polja, skoro do planinarskog doma na Brezovcu (na spomenutom portalu planinarenje.hr morate se prijaviti i tamo ćete naći baš sve što vas zanima u vezi uspona, a ponajviše .gpx tragove). A onda, štapove u ruke, vodu na leđa, kape na glave i put pod noge.

Prvo se ide lijepim usponom kroz bukovu šumu okrenutu zapadu, tako da je ujutro čak i prohladno, a zatim staza izlazi na golet na kojoj se nakon nekih pola sata od šume odvaja skretanje za vrh. Kape, dugi rukavi, svijetla odjeća, puno, puno vode… eto, to je ono što vrijedi u ovakvim uvjetima. Naravno, uspinjati se svakako treba čim ranije ujutro, dok je sunce još nisko, a onda polako. Dah držati dok se može na nos, odmarati koliko se da; na putu postoje tri ili četiri mjesta (grmlje, mali šumarak, velika stijena…) koja čine prirodan hlad pa ih valja maksimalno koristiti za odmor. Naravno da pogled često leti okolo ne bi li se ugledalo kakvog neželjenog susjeda – poskoka, ali mi smo ovaj put bili sretno razdvojeni, ili ih barem nismo vidjeli. Na koncu, ono što je na ovakvom usponu najvažnije to su strpljenje i volja; nema potrebe za nikakvim natjecanjima i žurbama; valja prije svega uživati i u prekrasnim vidicima koji se otvaraju na sve strane.

Nakon nekih valjda dva – dva i pol sata eto nas na hrptu, a potom još petnaestak minuta šetnje do samog vrha. Gore je sasvim prihvatljivo; nisam gledao na termometar mobitela, ali sa vjetrićem koji stalno pirka na rubu osvježavajućeg, vjerujem da osjećaj ne prelazi neku granicu od recimo dvadesetiosam stupnjeva. Dobra i pametna ekipa razastrla je čak i jedno šatorsko krilo koje čini kakav-takav hlad; na vrhu susrećemo namjernike doslovce sa svih strana (i niti jedni nisu bili bez gojzerica). Uživanju u tišini isprepletenoj glasanjem ptica i povjetarcem - nema kraja, pa uz malen zalogaj iz ruksaka i puno vode (najbolje je zamrznuti boce do pola i tako ih nositi) odmaramo uz predivan vidik, prepuni spokoja i zadovoljstva što ga nosi ovakav krajolik.

Silazak je ponekad (što je godina u nogama više) naporniji od uspona upravo zbog kamenja, klekovine, koljena… pamtim silaz sa Svetog Brda na ličku stranu do Bunovca koji mi je iz opisanih razloga trajao gotovo dulje nego uspon,a pridodati je tamo valjalo i table sa upozorenjima za mine, buru, oblake…; ovaj put ipak nije bilo tako jer smo bili lišeni svih tih nabrojanih suputnika, pa sigurno i sretno dolazimo do planinarskog doma na Brezovcu. Jest da je piva bila iz neke špajze, a ne frižidera, ali je legla kao rijetko kada. Nakon malo okrijepe u hladu uz šuštanje lišća i pjev ptica, odlazimo još na posljednju turu do vozila, zadovoljni i umorni.

Noćno namakanje u moru, odmaranje umornih mišića u blagotvornim valovima i ispiranje svog znoja i prljavštine na koncu je označilo radost obavljenog pohoda i uživanje u bogatstvu svijeta koji nas okružuje. Neskroman i po nekima prilično nepromišljen pojedinac gotovo da bi tom prilikom zaustio: lijepo je živjeti!