penetenziagite

petak, 21.07.2017.

Mljet, nastavak

Treći dan. Orni i odmorni, okrijepljeni pogledom na jutarnje more prema Duborvniku što se ljeska prema istoku, odlazimo do Babinog polja, gdje ćemo kod dućana ostaviti vozilo i zatim se nekih dvadesetak, tridesetak minuta spuštati prema Odisejevoj špilji. Spust je na nekim mjestima strm pa je potrebno prihvatiti se i rukama, ali je vrijedan svakog truda, kao i uspon na povratku.

Nakon dolaska do obale, gdje je od starih ribarskih kućica napravljeno nešto što u doba češćih posjeta može služiti kao kafić, ili bolje rečeno prodavaonica pića, shvaćam da je suludo pouzdati se tek u jednu plastičnu ovojnicu u koju bih stavio mobitel ili fotoaparat, pa snimam do kuda mogu, skidam se u kupaće i onda što plivajući, što roneći, ulazim unutra.

Zapravo je i bolje da nisam ništa snimao, jer sam imao mogućnosti i vremena osjetiti to što ću vam prenijeti; osjećaj je sasvim običan kada valovi nisu veliki kao što je bilo toga dana i čovjek se u toj samoći, šumu valova i tami pita što tu zapravo radi sve do trenutka dok ne upliva u samu spilju i onda se okrene prema ulazu. Da, to je taj prizor: plavozelena svjetlost zaista te odjednom okupa i prožme svojom čarolijom. Guglajte, tražite, ali zapravo – otputujte i otplivajte, ako ikako možete.

Osupnut doživljajem i okružen ekipom koja se unatoč svim mojim uvjeravanjima nije željela kupati po laganoj jutarnjoj buri, sušim kupaće uz gutljaje pića iz termosice i šutim puštajući da me vjetar sa sobom odnosi prema maglovitoj pučini. Čeka nas uspon do automobila, a potom i još jedan lijep doživljaj: najljepši vidikovac čitavog parka.

Nakon što se u prolazu okupamo još i u Sutmiholjskoj, očarani bistrinom mora i samoćom, odlazimo ponovno do ulaza u nacionalni park (karta vrijedi sedam dana!) gdje ćemo kod pristaništa ostaviti vozilo i razdvojiti se. Grupa manje sklona planinarenju odlazi u šetnju do prve kave, a sin i ja, ponos tatin – želi zaokružiti priču i iz ptičje perspektive – navlači bakandže, pa odlazimo opskrbljeni vodom i dobro nauljeni prema vrhu.

Uspon traje oko četrdesetipet minuta i vodi najvećim dijelom hladom sjeverne strane obronka na kojem je sam vrh što se uzdiže iznad Solina i mosta koji skraćuje obilazak parka. Naravno, lakoumnost mi nakon spusta do špilje govori da su sada dovoljne i sandale, pa zaostajem za mladim snagama (vidio bi on kako bih ja to samo da sam u gojzama J )… a što je najbolje, gojzerice su privezane na leđima na ruksaku. Ajde neka, barem sam pažljiviji, tih par minuta ništa nikome neće značiti.

Vrh zaista daje pravi ugođaj planinarenja uz morsku obalu, jer vjetar brije prilično jako, pa se sklanjamo uz zid osmatračke kućice. Pogled je nezaboravan i vrijedi svakog truda.

Umorni i zadovoljni silazimo prema zbornom mjestu kod pristaništa gdje odlučujemo potrošiti još stotinjak kuna da bismo ponovno zaplovili prema prelijepom otočiću Svete Marije. Nakon lagana ručka, kupanja i drijemanja na vrećama, u kasno popodne odlučujemo prihvatiti ponudu gazde u apartmanu i večerati „doma“ pa uživamo u pravim domaćim delicijama – salati od hobotnice, molima i oradama sa gradela, domaćem vinu i kruhu. Naravno, od slasti nisam imao ni volje ni vremena vaditi mobitel i snimati. Prepuni dojmova i doživljaja, umorni, osunčani i opijeni svim tim ljepotama, moramo čim prije zaspati, jer ujutro treba uhvatiti prvi trajekt u šest sati; zacrtani je pravac – Biokovo.

21.07.2017. u 15:05 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 15.07.2017.

Na Mljetu

Eto ga, Mljet u svoj svojoj ljepoti. Jadran kakvog ga pamtim iz ranog djetinjstva. Tišina, cvrčci, sunčani pakao i puno hlada i mora samo za tebe. Park je toliko velik da ga niti prepuni brodići turista ne mogu napuniti, jer svatko ide nekim svojim putem i nakanom, pa se u prirodi stvarno može nesmetano uživati.

Dolazimo ranije i ukrcavamo se na prvi brodić do otočića Svete Marije. Na otočiću su glavne znamenitosti stara crkva Svete Marije i benediktinski samostan iz dvanaestog stoljeća. Dah starine zaista se osjeća u čitavoj građevini koja je sjajno očuvana, dograđivana i uređivana tijekom stoljeća. Otok je malen i moguće ga je čitavog obići u kratkom vremenu, a budući da se nalazi u središtu Velikog jezera, dolazak i odlazak sa njega, kao i sam boravak na otoku pruža pogled na sve strane parka.

Nakon odmora u debeloj hladovini, odlazimo dalje brodom do pustog i prilično plitkog Malog jezera i tu prestaje vožnja a počinje pješačenje. Čitava obala obaju jezera okružena je stazom koja se velikim dijelom pruža u hladu, a omogućuje lagan iako ne baš kratak obilazak (u varijanti čitava kruga, kažu, oko dvanaestak kilometara)- Zbog mnoštva hlada je hodanje po ljetnoj žezi daleko lakše, posebno kada se ima u vidu i mogućnost da se doslovce na svakom desetom koraku spustiš par metara do same obale i osvježiš kupanjem.

Na pojedinim dijelovima uz samu obalu vodi planinarska staza, pa preporučujem svakako uzeti za obilazak jače tenisice ili gojzerice kako bi se spriječila neugodna iznenađenje u vidu uganuća gležnjeva i sličnih nevolja, posebno ako se u obzir uzmu i mogućnosti usputnih obilaska pojedinih vidikovaca, strmaca, špilja... Uživanje u bogatstvu vegetacije, osami, tišini i okruženju dviju glavnih boja (plave i zelene) neopisivo je. Na putu postoji i par restorana, sa dosta visokim cijenama, a mi radije jedemo iz ruksaka, dok u Solinama, uz plan da ćemo legendarni vidikovac Montokuc ipak posjetiti sutra, odlazimo na popodnevnu kavicu. Uz kupanje i odmor, dan završavamo uz stare rimske zidine u Polačama s pogledom na zalazak sunca, a potom se vraćamo u Kozaricu uživati u sumraku, tišini, vjetru i šumu valova. Umorni, dobrano opečeni jakim suncem, liježemo rano, gotovo već nakon večere, potpuno izdvojeni od zbivanja na kopnu i sretno nezaintersirani za njih, usnuvši sa idejom da sutra nipošto ne propustimo Odisejevu špilju i Montokuc, a ostalo što bude.

15.07.2017. u 10:53 • 13 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 05.07.2017.

Prema Mljetu

Nakon mnogobrojnih bajki, priča i nagovaranja, a bome i nešto pomna konstruiranja financija, odlučili smo na četiri dana otići, ili bolje reći – otploviti do Mljeta. Sredina lipnja zapravo je za nas koji više nismo u dvadesetima posljednje podnošljivo doba godine za takav poduhvat prije rujna. Pa iako nas je prvog dana gotovo do navečer u stopu pratila prava, dosadna jesenska kiša, posljednje oblake straha odagnao je pogled na plodnu dolinu Neretve iznad Rogotina i sjećanja na davna uživanja u brudetu od jegulja kod Baćinskih jezera. Dobro, bilO je unutra i žaba, a žabe su mi puno bolje pohane ali…

Kud sam ja otišao, mili bože… e da, nisam znao niti to da su u Neumu prstaci dopušteno jelo; u restoranu je kilogram četiristo kuna, pa tko voli… hvala lijepa, mi smo za te novce prespavali pod krovom skoro čitav jedan vikend…

Autoput, ma koliko bio skup (dvjestotrideset kuna cestarine plus gorivo za šestotinjak kilometara) pruža ipak mogućnost brzog i komfornog dolaska u neka do sada gotovo nedostupna mjesta. Poslije šetnje Stonom i dolaska na trajekt, sjajno je legla kava uz šum valova, a na trajektu iz Prapratnog počeli su se uz prilično jako jugo otvarati do tada nezamislivi vidici i prizori. Sjeverna strana Mljeta okrenuta je k Pelješcu, more tamno i tajanstveno, a crnogorica bujna i zdrava. Da, sutradan ćemo zapravo zaokružiti saznanje da je Mljet u stvari još i danas onakav kakav je Jadran bio davno, davno.

Nakon pristanka u Sobri (u odnosu na neke puno kraće destinacije trajekt i nije tako skup) i vožnje od dvadesetak kilometara kroz glavnu otočku cestu, prolazimo Babinim poljem i uočavamo dućan kao orijentir za treći dan i Odisejevu spilju. Sa ceste se, nakon što ugledamo predivnu plažu u Sutmiholjskoj, skreće prije Rope desno - u par kilometara udaljeno Blato, naselje poljoprivrednika u dobro navodnjavanoj kotlini, te se potom vrlo uskom, ponegdje strmom i četiri kilometra dugom cesticom koja je srećom asfaltirana dolazi do Kozarice. Ovo osamljeno maleno selo od kojih dvadesetak kuća na sjevernoj strani otoka pravi je biser: tišinu je ovdje moguće čuti. Predivno je nakon duga puta osvježiti se u toplom moru, pa poslije večere, sjedenja na terasi uz more i gledanja u zvijezde na nebu što se polako vedri, odlazimo na rani počinak u malom, ali udobnom apartmanu kojeg smo iznajmili jednostavno, preko interneta, u izravnom kontaktu sa vlasnikom.

Sutra je glavni cilj: obići nacionalni park.