penetenziagite

srijeda, 21.06.2017.

Prag

Pored toliko lijepih, studiozno snimljenih i izražajnih fotografija Praga koje se mogu pronaći na internetu, a posebno među kolegama blogerima, posvećenih pojedinim trenucima nečijeg duljeg boravka u gradu, mojih par sličica ispadaju sasvim površnim dokumentom jednog sunčanog i vjetrovitog popodneva provedenog u šetnjama sada doista strogo kontroliranim Hradčanima, te od Vaclavskih namesti do Karlova mosta i nazad. Uspavani, sjetni i melankolični Prag kakvog pamtim otprije četvrt stoljeća, koji se u ljetnoj toplini valja polako i plovi tamnom i mutnom Vltavom kao neka davna i desetljećima netaknuta kulisa, ustupio je svoje mjesto, kao i mnogo gdje drugdje u današnjem svijetu, uređenom turističkom središtu u kojemu je gotovo svaki kvadratni metar iskorišten za neki sadržaj usmjeren na zaradu, atrakciju ili jednostavno privlačenje pažnje. Stoga osunčani vrtovi i šetnice u zavjetrini s južne strane Hradčana, zajedno sa lijepim vidicima na grad, djeluju smirujuće i opuštajuće. Čovjek ne može vratiti vrijeme, a i bolje da je tako, jer bi naprasno uređivao svijet po nekim svojim privatnim i izvrnutim mjerilima koja ne priznaju njegov protek, starenje i nadasve – vlastitu promjenu. Zadovoljni i umorni, odlazimo predvečer iz grada koji ipak ostaje u našim sjećanjima prvenstveno onakav kakvim ga pamtimo iz mladosti. Ostavljamo ga, uređenog, svježe ožbukanog i oličenog, prepunog, pomalo kaotičnog i bučnog, u svom ubrzanom kolu koje spaja ljude, običaje, jezike i kulture. Teško da ću ga ikada više vidjeti pa mi je tim lakše bilo otići iz stvarnosti u sjećanje i pohraniti ga tamo kao jednu od najljepših uspomena. A uspomene, to nisu samo mjesta i goli pejzaži, građevine i putevi; to su u prvom redu ljudi, događaji, razgovori i doživljaji; sasvim intimne, male i vedre stvari kojih ćemo se sjećati dok smo živi i koje će nas ispunjavati smislom, toplinom i radošću. Prag je, da, jedna od takvih uspomena; jedna od najdražih.

21.06.2017. u 11:27 • 16 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.06.2017.

Bitoraj

Prvi vrući dani mame na odlazak u visine, a najbolji početak za to, nadam se da nitko neće ozbiljnije poreći, jest Gorski Kotar. Kako nikada do sada nisam bio na Bitoraju ili Viševici, jer me noga uvijek nosila bliže moru kada bih već došao do Fužina, odlučili smo prekinuti tradiciju uspona na vrhove s pogledom na more i izaći s autoceste već na izlazu Vrata.
Nakon silaska s autoceste treba u Vratima skrenuti desno prema Fužinama, pa onda pogoditi skretanje lijevo preko pruge, na kojem je označena i markacija, ali i izlaz za neki paintball teren. Nakon nekoliko stotina metara prestaje asfalt a time i naša vožnja. Osim pravila da se auto ostavlja ispod drva, kojeg se rjeđe držimo, postoji i ono staro vozačko da nikad ne gledaš kak se budeš parkirao, nego kak se budeš isparkirao, ne?
Put vodi ravnim makadamom gdje se nakon nekoliko zavoja stiže na važno raskrižje na kojem treba ići udesno i uzbrdo, a potom nakon nekih kilometar je novo križanje na kojem ostavljamo makadam i pravom planinarskom stazom krećemo na uspon. Na nekim mjestima, dok se ne dohvatimo hrpta i to nakon više od pola sata, čeka nas dobra strmina na kojoj mi štapovi dođu kao prilična pomoć, pogotovo imajući u vidu i koljena, poslije na silasku. Mislim da smo vrh uhvatili nakon svega nekih sat i pol, nisam točno mjerio, a i čemu. Taj uspon, iako ne baš najjednostavniji, još uvijek spada pod one u kojima je najviše u glavi, a pomalo i u nogama, pa dobra volja, društvo i vidici koji se pomalo otvaraju kroz krošnje svakako nadvladavaju napor. Ne da mi se snimati dok hodam, ruke radije odmaram na štapovima nakon upiranja u tlo; a već ubrzo eto nas i na samom hrptu, gdje oko velikih stijena put zavija nalijevo kroz šume obrasle medvjeđim lukom u cvatu. Prekrasna li mirisa i prizora.
Još malo, nekoliko prilično položitih zavoja i eto nas – planinarska kuća Bitorajka.
Vidi se da ima godina otkada je građena, ali me iskreno veseli činjenica da se čovjek na takvom mjestu može sakriti od nepogode, pa čak i u zimi ili slučaju nužde i prespavati (vrata su zaštićena samo žicom a nisu zaključana).
Vrh je posebna priča. Pogled puca na more šuma i zelenila okupanih plavim nebom: na lijevo su Risnjak i Snježnik, ispred nas Mrkopalj, desno Bjelolasica. Ćuh vjetra u travkama, tako stvaran, bliz, čujan, neponovljiva je priča, pravi melem za uho naviklo na stalnu vrevu i žamor. Valjalo bi drugi put produžiti hrptom dalje prema Javorju i Viševici, prespavati u tom zelenom raju i paklu istodobno, gdje možeš hodati čitav dan i nikoga nećeš susresti. No, iz plavog oceana iznad nas dolaze s ruba, tamo od mora, prijeteći sivi oblaci; plavo i sivo pretaču se u jedno, pa im više sa suncem u oči, ne možeš raspoznati granice, početak ni kraj. Nakon pola sata uživanja na vrhu krećemo lagano do doma, gdje opijeni tišinom i praćeni cvrkutom ptica, sjedeći na nekom panju uzimamo prijeko potrebnu okrepu iz ruksaka. Nakon kratka drijemeža na tom nestvarno mirnom i lijepom mjestu, okružene ogromnim cvjetovima stolisnika i krošnjama tek probuđenih iglica crnogorice, prenut će nas daleka grmljavina i tutnjava u daljinama. Skupljamo stvari i odlazimo dolje, s obećanjem da ovo nije posljednji put.
I bome, već nakon sat vremena, grmljavina je tu, za leđima; korak je brz i pravilan; vozilo nije daleko. Na kraju smo umakli kiši i olujama, ostavili Bitoraj u njegovom okruženju koje se i zove takvim – burno - i skrenuli u nedaleke Fužine, osunčane i gotovo vruće, da u hladnom jezeru potražimo kratko osvježenje, a na terasi obližnje birtije, u hladu, s pogledom na vodu i lijepe, crvene, kose krovove i zvonik, što se u njoj ogledaju, uz spasonosne slatke gutljaje - potvrdimo dano obećanje.
Evo nas opet, makar ujesen!