vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 28.05.2017.

Spomenik

U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode, na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima, u znoju lica svoga, pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Vrlo sam površan pratitelj čak i u pogledu medija koji pokrivaju područje čitave zemlje, a kamo li lokalnu razinu, pa pobliže ne znam s kakvom je točno nakanom taj spomenik postavljen, već o tome, neinformiran i izoliran kakav već jesam, mogu samo zaključivati. Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga, možda par sati prije moje šetnje, bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta.
Ja, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li, sami od sebe, ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući, predući kao site mačke, ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi jednom, morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?

28.05.2017. u 09:37 • 5 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 11.05.2017.

Krakow




Osim odličnih i jeftinih autocesta, barem na potezu od granice s Češkom iza Ostrave, pa preko Katowica do Krakowa, ono što me u Poljskoj na prvu ruku oduševilo jesu lica ljudi… Vjerojatno pretjerujem, ali bila su to u velikoj većini lica spokojnih ljudi bez velikih briga i s puno neke unutarnje ljepote i mira… ljudi koji nipošto nisu imućni, ali odaju radost, mir i čvrstinu… Od susreta s prodavačima i konobarima, do razgovora sa slučajnim prolaznicima okupljenima oko uličnog svirača, doista sam u vremenu provedenom tamo stekao dojam da se od takvih ljudi dosta toga o životu može učiti… Zapravo mi se vraća isti taj osjećaj kojeg sam imao svojedobno gutajući legendarni Dekalog Kieszlowskog… Često smo se za dana provedenih u Češkoj znali upitati na što tamo ljudi troše novac, ako već (što je postala općeprihvaćena mantra) žive boljim standardom od nas… Došli smo do vjerojatno naprečac iskamčenog zaključka - uvjetovanog generalizacijom kao logičkom pogreškom - da ga Česi većinom ulažu u infrastrukturu (tamo primjerice nisam vidio zgradu koja nema nove prozore, a svi su na zgradama isti; ne kao recimo u našem Novom Zagrebu) a Poljaci u svakodnevni život… Na poljskim cestama vidjet ćete daleko više boljih automobila… Česi su (to sam shvatio još osamdesetih godina prošlog stoljeća) u većem broju skromniji, discipliniraniji, bez nakaradnih težnji za životom iznad mogućnosti (iako, budući da sam veliki dio vremena provodio u Pragu, susretao sam i podosta pravih boema, ljudi koji doista na sutra nisu mislili nimalo – ni onda, ni sada…) Da li su Poljaci po toj težnji životu s manje obaveza bliži nama, ili sve to tek moja puka konstrukcija bez dokaza u stvarnosti… ne znam… ali me se Krakow dojmio nekako najdublje.



Za vrijeme putovanja, svaki se čovjek bar jednom upita o njegovom smislu: pa što ja to tamo idem vidjeti i trošiti vrijeme, snagu, novac… je li to puka moda; ako to rade drugi, moram i ja?… Vjerujem da – ako igdje - ono po što sam išao na ovaj put uhvatio sam u Krakowu ovom spoznajom o spokoju i radostima običnog čovjeka… Putovanja nam donose spoznaju da su ljudi svugdje isti, i da je najzahtjevnije i najsloženije putovanje u samog sebe… a druga stvar koja postoje jasna jest ta da ono što smo vidjeli i spoznali možemo podijeliti s drugim ljudima dobre volje, željnim novih saznanja i radosti…

…

Osim Rynek Glownog, trga u Krakowu prepunog obilježjima znamenitosti iz prošlosti, kao i nezaobilaznih Sukiennica (gdje je valjalo potrošiti nešto dragocjena vremena i štogod zlota za kupovinu tričarija), prošavši Nacionalnu galeriju, odlazimo još i uspeti se na znameniti Wawel, brdo u blizini starog centra grada s katedralom i dvorcem, s lijepim pogledom na Vislu i grad. Vrijeme je bilo burno, vjetrovito, na rubu kiše, ali taman takvo da ne moraš nositi kišobran, no mobitel radije držiš u džepu zajedno s rukama promrzlim od vjetra. Fotografije su ili preeksponirane da bi dočarale šarenilo i veselje, ili sive i jednolične u odnosu na ono što sam ponio sa sobom.



Povratak na glavni trg, pa uz piroge, knedle od tijesta punjene mesom, kao i nezaobilazne pajde – kruh sa nasjeckanim kobasicama i zapečenim lukom, odlazak nazad u bazu… morali smo preskočiti onaj znameniti rudnik soli, za neki drugi put… i Auschwitz… Mjesto gdje je i poezija izgubila smisao nisam stvarno na kraju imao snage posjećivati… znam; kakvo je moralno pravo mravca kao ja radovati se životu prolazeći pored mjesta takvih strahota… jer svi mi „ostali“, zapravo smo samo ljudi koji su imali sreće u životu, zar ne?

Zbogom, divni Krakow!

11.05.2017. u 07:59 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.