U gradiću na periferiji stoji trg, uzak i dugačak, svijetao i hladan, nov i nepoznat. Od rane jeseni, kada su prvi bageri i rovokopači zadrli u blatnu i tamnu ilovaču, lokalne su vlasti, imajući u vidu mogućnost da ih u proljeće građani ponovno dovedu na vlast, marljivo i proračunato priskrbljenim kreditom odlučile taj trg pretvoriti u malo čudo od betona, trave i vode, na kojem će se duše njihovih birača oprati od svake nečisti i prijekora prema svemu što je bilo, šećući pod ruku same sa sobom u topla predvečerja ispod tamnog, zvjezdanog neba.
Nakon dugih i epskih borbi s izvođačima, u znoju lica svoga, pognuti brižno u dugim zimskim predvečerjima nad složenim računovodstvenim tablicama i hektično ispisanim nadzornim knjigama; prepušteni nesmiljenom sudu javnosti i grozničavom dostizanju rokova -uporno zanemarujući činjenicu da su od stepenica za sjedenje i vode što teče sirenski privlačeći dječicu na igru, frekventne prometnice zasad bez ikakve ograde udaljene tek četiri ili pet metara – vlasti su otvorile trg, a na njegov istočni dio postavile spomenik.
Poslovično snužden glasovima raspoloženih pjevača i razuzdane plešuće gomile, na koncu manifestacije, odagnana ranog sna, odšetao sam sa dragom do tog trga i spomenika što prikazuje lik predsjednika.
Nakon ovakva podužeg, vjerojatno i nepotrebnog uvoda, reći ću vam jasno: ne mislim se sada baviti složenom i zahtjevnom tehnologijom vlasti, niti prioritetima proračuna, gradnji i urbanističkih planova, jer moram zabilježiti ono što sam u obličju tog spomenika ugledao.
Vrlo sam površan pratitelj čak i u pogledu medija koji pokrivaju područje čitave zemlje, a kamo li lokalnu razinu, pa pobliže ne znam s kakvom je točno nakanom taj spomenik postavljen, već o tome, neinformiran i izoliran kakav već jesam, mogu samo zaključivati. Sasvim slučajno saznao sam da je na otvorenju trga, možda par sati prije moje šetnje, bio i sam premijer, jer lokalna je vlast iste stranke kojoj je i sam predsjednik, te da je gradić prikazan perspektivnim mjestom, a spomenik obilježjem predsjedniku koji je ovu zemlju izveo iz rata i uveo na put integracije i prosperiteta.
Ja, međutim, zastajući ispred tog spomenika, obavijenog tamom nadolazeće noći, takvo što nisam ugledao. U ovom prilično mračnom i – srećom – tihom kutku zemlje, na samom početku zagorske ravnice, meni je taj spomenik prikazao tihog, namrštenog i zamišljenog čovjeka na pragu duboke starosti, zagledanog u pod i zabrinutog, kako odlazi i okreće leđa svemu što je napravljeno ili nije napravljeno, pa zapravo odlučno i osamljeno odlazi u drugom smjeru, da preko novodvorskih, klanječkih i pušćanskih livada odšeta u stoljetni, gusti mrak i močvaru isprepletenu hukanjem ćukova i sova i tihim kvocanjem tek probuđene živadi. Čovjek bez radosti i volje, poslije svega, ostavlja nas i prepušta sebi samima, nakon što je ostavio svoj san o jedinstvu, svjetlosti i bogatstvu.
I zato, potpuno prepuštajući ovom prilikom sa strane ulogu, značaj i utjecaj kojeg je ovaj ili onaj predsjednik imao na naše živote, pa i daleko iza svoje fizičke smrti, taj sam komad metala shvatio tek na drugom mjestu kao obličje koje prikazuje onog koga svi vide, a na prvom mjestu kao veliki znak pitanja nad nama samima i kao tešku, tmurnu i intimnu dramu. Umijemo li i smijemo li, sami od sebe, ispod naših noćnih pokrivača pod koje ćemo se zadovoljno podvući, predući kao site mačke, ići dalje u život, i hoćemo li u tom životu imati na umu i druge ljude, ili tek svoje male borbe, interese i kavge? Nećemo li i mi jednom, morati okrenuti leđa svemu i otići u mrak i močvaru, a činiti to razočarani, osamljeni i neshvaćeni?
Post je objavljen 28.05.2017. u 09:37 sati.