penetenziagite

ponedjeljak, 28.08.2017.

Oko Mokrica

Da parafraziram samog sebe, odnosno onog mog mudrog prijatelja, vrućina je vrućina, ali bicikl je bicikl. Za ovakvu mudrost nije mi bio potreban onaj moj prijatelj, već samo nešto dobre volje, jedan stari i prilično uščuvani bicikl i slobodan dan. Neki će reći da je i to puno; slažem se, ali eto; imam toliko mnogo sreće u životu da mi se ovo troje skupilo odjednom.

Za razbuđivanje hvatam ljetnu svježinu pa poljskim ali asfaltiranim i uskim putem dolazim od Zaprešića do skele u Medsavama. Nakon poslovičnog razgovora sa skelarom i prikupljanja svih potrebnih informacija od onih na razini korisnosti za put, pa do onih namjerljivo važnih stvari lokalnog značaja, nastavljam ponešto zaobilaznim putem, pa umjesto preko Samoborskog Otoka (nekad odlični lenjaci u birtiji Dva ribiča, ne znam da li ih i sada ima), odlazim preko Samobora (ne propuštam provesti se uz Gradnu do Lavice i natrag) na Breganu a zatim na malom prijelazu kod nekadašnje birtije Kalin prelazim granicu i uspinjem se na Mokrice.

Tu ću uz osvježenje prošetati starim gradom. Navodno je i taj dio priče bio u paketu pregovora oko teritorija sa Slovenijom, zajedno sa Gerom, Piranskim zaljevom i ostalim; sada kad se moram pouzdati u snagu svoje volje a bome i nešto snage u nogama, te mi kalkulacije malo znače; ne više od dvominutnog zadržavanja pod strehom neke granične kontrole i spasonosnog bi-bii-pa dok policajci skeniraju osobnu. Plaćati u eurima ili kunama na kraju je svejedno ako to možeš činiti od Harmice do Atlantika, jedino moraš imati posebne džepove za budžetske rashode. Kako moja biciklistička torbica na prednjem dijelu rame (na žalost samo po dubini džepa, ne i njegovoj ispunjenosti) nedvojbeno udovoljava navedenim kriterijima, nakon uživanja u tišini šumarka u Mokricama, opskrbe friškom vodom i uživanja u pogledu na savsku ravnicu, odlazim dalje.

Put se nastavlja meni osobno najljepšom trasom. Cesta od Mokrica do Brežica prepuna je malenih brežuljaka a vodi uz Savu, većim dijelom hladom obližnjih šuma i bregova okrenutih istoku, tako da nakon tridesetak intenzivnijih okretaja pedalama slijedi spust koji te nosi još stotinama metara naprijed. Nakon uobičajenog odmora i okrijepe na klupici u zaseoku prije Brežica sa divnim pogledom na Medvednicu i sićušne dvorce zaprešićkog kraja, odlazim do ljepotice Krke koja na tom mjestu utječe u Savu. Uz stalnu bojazan da će novosagrađena brana na Savi uzvodno od Brežica uništiti i ovu zelenu oazu, dolazim vrlo brzo (gornjom cestom od Krške Vasi, prvog skretanja lijevo iza Brežica prema zapadu) do Bušeče Vasi i omalenog kupališta gdje ću u miru odmoriti noge i malo odrijemati na ručniku s bisagama pod glavom nakon osvježenja u zelenoj rijeci.

Povratak sjevernom stranom Save poslijepodne znade biti naporan radi vrućine, ali prvo ćemo uživati u starim željeznim mostovima uzvodno od Brežica, a potom slijedi odmor u Mostecu u hladu pored tamošnje skele, koji čini stvar daleko ugodnijom. Zatim još i Dobova (neizbježna opskrba bučinim uljem u obližnjem dućanu), pa opet granica, začuđeni pogledi na čudaka koji ne koristi tuđu nego svoju snagu i to po ovoj vrućini, a zatim Harmica, Brdovec i eto me kod kuće. Šezdesetak kilometara prave ljepote.

Sva sreća da mi je nastamba okrenuta glavninom prema istoku i od jutarnjeg sunca zaklonjena jednom prilično napuštenom i neposječenom trešnjom, pa je u kasno popodne u mojem zamračenom boravku u prizemlju temperatura ne veća od ugodnih dvadesetičetiri, bez klime i ventilatora. Spasonosno više hladno nego mlačno, ali dugo tuširanje i neizbježan mrzli gemišt poslije lagana obroka odvest će me u ugodan drijemež na kauču uz prilično zatezanje u nogama. I obećanje da ovo, kada vrućine malo popuste, valja ponoviti. Ako ni radi čega drugog, a ono zato što sam potpuno smetnuo s uma kupovinu hajdinskih žganaca kao sitnog priloga za uživanje u hladnim jesenskim danima. A dobar povod zlata vrijedi, zar ne?

28.08.2017. u 08:45 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 21.08.2017.

Dinara

Vrućina je vrućina, ali vrh je vrh – rekao bi jedan moj stari prijatelj. I uz to, pomuči se da se popneš, jer dole se i svaki vrag kotura. Vođeni tim nemjerljivim mudrostima nas dvojica utrpali smo još i mog šogora u njegov (šogorov) džip, dali mu dobrano piti (džipu, a poslije i šogoru i ostalima), prije toga prosurfali po korisnim stranicama tipa planinarenje.hr i odlučili jednog petka navečer, isprepletnog šumom toplih morskih valova: u zoru - pravac Dinara.

Kakvi smo mi to planinari kada nismo nikada bili na najvišem vrhu vlastite države, reći će netko. Iako mislim da se planinarstvo mjeri jačinom ljubavi prema prirodi, uživanja u šumi i livadi i odnosom prema drugim ljudima na putu, a ne metrima, stupnjevima i kilometrima, ili nekim zamišljenim crtama na papiru (pa će pravi planinar svakako biti i onaj tko znade pronaći dio tog skrivenog blaga u šumarku nedaleko kuće), pokazat će se da je uspon zaista bio vrijedan svakog napora upravo po pokazateljima koje sam prve naveo.

Dinara ipak nije neka tamo planina koju ćeš pregaziti u jedan dan. Ne samo radi vrućine, niti radi fame o požarima, niti radi granice, nego radi toga što svojom veličanstvenošću, širinom, dubinom prostora kojeg treba „osvojiti“, konfiguracijom… takve stvari dovodi naveliko u pitanje. Da u životu imam vremena, kao što nemam, ostavio bih auto negdje iza Knina pa udario polako, kroz najmanje dva dana u listopadu (isto važi i za Biokovo, samo tamo bih auto ostavio kod Makarske), sa spavanjem u planinarskom domu, uživanjem u sumraku i svitanju i sličnim stvarima privlačnim za neke tamo, je li, čudake. Opravdanja su u životu zlata vrijedna stvar, osobito ova o vremenu, pa zato udarismo ovaj put motorizacijom sve do Suvog polja, skoro do planinarskog doma na Brezovcu (na spomenutom portalu planinarenje.hr morate se prijaviti i tamo ćete naći baš sve što vas zanima u vezi uspona, a ponajviše .gpx tragove). A onda, štapove u ruke, vodu na leđa, kape na glave i put pod noge.

Prvo se ide lijepim usponom kroz bukovu šumu okrenutu zapadu, tako da je ujutro čak i prohladno, a zatim staza izlazi na golet na kojoj se nakon nekih pola sata od šume odvaja skretanje za vrh. Kape, dugi rukavi, svijetla odjeća, puno, puno vode… eto, to je ono što vrijedi u ovakvim uvjetima. Naravno, uspinjati se svakako treba čim ranije ujutro, dok je sunce još nisko, a onda polako. Dah držati dok se može na nos, odmarati koliko se da; na putu postoje tri ili četiri mjesta (grmlje, mali šumarak, velika stijena…) koja čine prirodan hlad pa ih valja maksimalno koristiti za odmor. Naravno da pogled često leti okolo ne bi li se ugledalo kakvog neželjenog susjeda – poskoka, ali mi smo ovaj put bili sretno razdvojeni, ili ih barem nismo vidjeli. Na koncu, ono što je na ovakvom usponu najvažnije to su strpljenje i volja; nema potrebe za nikakvim natjecanjima i žurbama; valja prije svega uživati i u prekrasnim vidicima koji se otvaraju na sve strane.

Nakon nekih valjda dva – dva i pol sata eto nas na hrptu, a potom još petnaestak minuta šetnje do samog vrha. Gore je sasvim prihvatljivo; nisam gledao na termometar mobitela, ali sa vjetrićem koji stalno pirka na rubu osvježavajućeg, vjerujem da osjećaj ne prelazi neku granicu od recimo dvadesetiosam stupnjeva. Dobra i pametna ekipa razastrla je čak i jedno šatorsko krilo koje čini kakav-takav hlad; na vrhu susrećemo namjernike doslovce sa svih strana (i niti jedni nisu bili bez gojzerica). Uživanju u tišini isprepletenoj glasanjem ptica i povjetarcem - nema kraja, pa uz malen zalogaj iz ruksaka i puno vode (najbolje je zamrznuti boce do pola i tako ih nositi) odmaramo uz predivan vidik, prepuni spokoja i zadovoljstva što ga nosi ovakav krajolik.

Silazak je ponekad (što je godina u nogama više) naporniji od uspona upravo zbog kamenja, klekovine, koljena… pamtim silaz sa Svetog Brda na ličku stranu do Bunovca koji mi je iz opisanih razloga trajao gotovo dulje nego uspon,a pridodati je tamo valjalo i table sa upozorenjima za mine, buru, oblake…; ovaj put ipak nije bilo tako jer smo bili lišeni svih tih nabrojanih suputnika, pa sigurno i sretno dolazimo do planinarskog doma na Brezovcu. Jest da je piva bila iz neke špajze, a ne frižidera, ali je legla kao rijetko kada. Nakon malo okrijepe u hladu uz šuštanje lišća i pjev ptica, odlazimo još na posljednju turu do vozila, zadovoljni i umorni.

Noćno namakanje u moru, odmaranje umornih mišića u blagotvornim valovima i ispiranje svog znoja i prljavštine na koncu je označilo radost obavljenog pohoda i uživanje u bogatstvu svijeta koji nas okružuje. Neskroman i po nekima prilično nepromišljen pojedinac gotovo da bi tom prilikom zaustio: lijepo je živjeti!

21.08.2017. u 09:17 • 14 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 03.08.2017.

Mljet, povratak

Da bi se uhvatio prvi trajekt u šest ujutro iz Sobre, iz Kozarice je neophodno potegnuti već oko pet i petnaest. Sve ide po planu, pa čak i muzika sa radija, jer nas onako snene i tihe razbuđuju ili - bolje rečeno - budnim drže Dedić i Pun kufer sa balkona i Jelena Radan sa Zagrebom na oceanu. Kakav dobar izbor i kako pogodan za put i mjesto na kojem se nalazimo… teško da ću tih dvadeset minuta vožnje do Sobre isprepletenih pogledima i šutnji i uživanju ikada zaboraviti. Uspavani Mljet prožet velikim kontrastima jutarnjih jakih boja i mirisa pozdravlja i poziva na ponovni dolazak.

Uz kupnju karata srčemo prvu kavu i od obale predivna otoka otiskujemo se točno u šest. Ekipa ostaje u vozilu, a mene proganja potreba snimiti još koju, pa se nadam da nisam omanuo. Vraćajući se u auto ohlađen prilično jakom jutarnjom burom, sva sreća da potiho ponovno palim radio (kako ne bih rastjerao drijemež putnika) i na izvješću o stanju na cestama čujem da je ona prema vrhu Biokova zatvorena radi požara. Provjeravamo stanje na mobitelima i napeto slušamo vijesti, da bismo razočarani ustanovili: da, to Biokovo nam nije suđeno.

Još tamo prošle jeseni put me nanio prema Makarskoj u prvim danima listopada upravo sa idejom posjeta Biokovu, ali je vrh osvanuo u oblacima, pa se nije imalo zašto ići. Ovaj puta pogled bi bio fantastičan, ali se namjeri ispriječio požar. Neka ga, glavno da je ugašen i da nitko nije stradao, jer koliko smo čuli bilo je i evakuiranja iz kuća i zatvaranja Jadranske magistrale. Vidjet ćemo mi to Biokovo, to sada postaje neka vrsta zavjeta. Zapravo mi uglavi ostaje misao da se radi o tome kako sam oba puta planirao poći što se više može autom, u nedostatku vremena; kopka me ideja da isplaniram čitav jedan vikend sa punim usponom i silazom, ma kako to nepraktično bilo.

Ono što nas sada čeka kao nadomjestak jest prijeći nekoliko naših lijepih rijeka, pa počinjemo s Neretvom kod Rogotina, uživajući u jutarnjoj svježini i tišini. Uz vijesti o gužvama i nesrećama na autocesti, odlučujemo nakon čuvena pogleda na Skradin sa mosta preko Krke - skrenuti s autoceste već oko Benkovca, gdje ćemo na lokalnoj pijaci nabasati na predivne i jeftine maraške, kao stvorene za to da se navečer krene na pravljenje pekmeza i soka. Zanemarujemo sve prednosti jurnjave, pa polako, preko Prezida i Plitvičkih, odlazimo na obilan i povoljan ručak kod Slunja (gdje ćemo u laganoj šetnji oko Korane i na drugu stranu u Rastokama potražiti osvježenje). Konačno se odlučujemo u potpunosti bataliti civilizaciju i glavne ceste, te nakon posjeta Cetingradu izlazimo na Kupu kod Lasinje te preko Jamnice i Rakova potoka ulazimo ravno s brda preko rijek u velegrad.

Izlet na Mljet bio je jedan od najdojmljivijih uopće; vrijedan je svake kune ili trunka snage kojeg ćeš utrošiti. Uspomene su ionako ono glavno što ostaje i što je najljepše kada se koferi raspakiraju i umorno tijelo protegne na vlastitu ležaju. A Biokovo, do slijedeće prilike…