Mnogo se buke bilo diglo oko religije na blogeru prošlih dana. Malo s moje strane, pa malo reakcije, malo ovoga i onoga. Neću sad ulazit u to, ali ću napisat šta ja mislin o svemu tome i kako ja svaćan zapravo religiju kao fenomen i vjernike. Religija je početak ljudske misli. Suvišno je pričat da je religija glupa, ovo ono, to je krivi pristup. Iako taj pristup je izazvan izdizanjen religije kao nečeg najsvetijeg unatoč svim njenim manama. Reakcija je uvik izazvana akcijon, onda ta reakcija izaziva novu reakciju i nastane lavina. Bitno je da se u toj lavini nešto pripozna i nešto korisno kaže. Dakle, suvišno je pričat da je religija kao fenomen glupa, religija je donila samo zlo svitu, ratove ovo ono. Nije religija donila ratove, ljudi su ratovali u ime religije. Neki su u njeno ime širili ljubav i mir, donosili nove spoznaje, itd. Također, suvišno je govorit da su religije potpuno moralno ispravna, sasvim je jasno iz djela u ime religije i religijskih tekstova da nisu. Religija je odraz ljudi, i ko sve drugo ljudsko, ima i jing i jang. No, umisto mistificiranja i nekog gledanja religije kao nečeg tajnog i zatvorenog, ezoteričnog, triba uključit prost ljudski razum i sagledat stvar. Reigija je jedan ljudski fenomen, i ko i svaki drugi fenomen, saglediv je i objašnjiv. Ja ću u ovom tekstu dat svoju analizu.
Od samoga početka ljudske misli, od same prve misli, misao postaje fetiš. Ljudi su živili kao životinje. Ne znamo kako, zašto, je to prestalo. Vjerovatno je ko i sve drugo u prirodi to bija spor i dozlaboga težak proces, danas ga mi sagledavamo u kategorijama, isto kao tipove pra ljudi. Ne postoji zapravo niti jedan tip čovika, postoji čovik sa svojin tokon kroz vrime. Al naravno, nauka koristi kategorije i ljudski um generalizuje u kategorijama da bi neki fenomen moga sagledat. Inače bez toga bi bili izgubljeni u moru beskorisnih i nespojivih informacija. No, bilo kako bilo, ljudi su od uronjenosti u prirodu i potpunog kolektivnog, životinjskog postojanja, došli na - ideju! Ideja je ta koja je revolucionirala svit, i zaista, kad dosegnemo neki nivo da se prave vridnosti cijene, dignićemo neki spomenik ideji. Ideji kao pojmu. Ne ovoj il onoj, nego samo ideji. Ideji ideje :) Ljudi su postali svjesni, ideja znači da je neki fenomen iz života doša u našu svijest i da smo ga mi pripoznali ko nešto što postoji u prostoru i vrimenu. Tako se od početka ideje fetišiziraju. Prve misli čovika, prvi neki intelektualni pomaci su bez sumnje religijskog karaktera. Čovik u svome prvom startu pripisuje fenomenima magijska značenja. Tako fetišizira životinje i prirodne pojave, to pokazuje čovikovu još uvik prisutnu uronjenost u prirodu. Ali on je polako i sigurno postaje svjestan, na jedan čudan način osvještavanjen on zapravo ovladava njon. Ustvari, on ovladava sobon. Čovik time što postaje svjestan ideje lava mahinalno, po sili potribe na koju ga tjera strah, razvija ideje o obrani od lava. Čovik također biva svjestan jednog jako bitnog pojma: moći. Čovik je svjestan da je lav moćan nad njin, da ga more uvik di ga nađe ubit. Čovik zna da nije takmac lavu (još uvik) i zato mu se pokorava. Fetišiziranje je zapravo izraz neimanja moći nad fenomenon. Fetišizira se neka čovikova fascinacija koja još uvik nije razjašnjena njegovoj psihi.
Prvotna religijska uvjerenja nama sad naravno izgledaju primitivna ali zapravo imaju isti obrazac ko sadašnja. Religijskin učenjen i obrednin poučkon se osvještava i razumjeva ono što čega se bojimo i ono što ne razumimo. Tako su smišna tumačenja Bogova groma, životinja itd. Prvotni Bogovi su životinje i prirodne pojave, jer čovik ih još nije spozna, a znanje je moć! Čovik ih se boji a ne poznaje ih. Kada čovik polako izdiže svoju svijest, on polako postaje svjestan nekih zakonitosti u prirodi i samin time prestaje te fenomene fetišizirat i obožavat ko Božanstva. Kad čovik postane svjestan munje kao fenomen ua prirodi, prestaje da obožava Boga groma. Kad čovik postane svjestan sebe kao bića i lava kao životinje odvojene od njega, prestaje da tabuizira lava i obožava njegovu pojavu. Ključno je također i odnos moći, jer Bog nan ne mere bit nešto slabije od nas nego samo jače. Kada čovik razvije dovoljno sposobnosti da ukroti i porobi lava, lav prestaje bit Bog. Prvotni životinjski Bogovi s vrimenon postaju prirodne pojave i nebeska tijela ali i dalje zadržavaju neke životinjske karakteristike. Kako čovik supsumira znanje i stvara opsežniju sliku svita, Bogovi se smanjuju i uvodi se neki red. Isprva anarhična slika različitih obožavanih životinja i pojava postaje ustrojena. Postoje vrhovni i niži Bogovi, i ti Bogovi također dobijaju jedan izrazito osebujan i izrazito ljudski život. Prepuno je incestuoznih dešavanja i intriga, a oni koji znaju bolje o ljudskoj povijesti znaju i da je stvarnost bila prepuna prevrata, nasilja i seksualnih perverzija. Ono što je nama perverzija (incest) u nekin kulturama je i dalje normalna pojava. U određenim plemenima se i dalje odvijaju plemenske orgije, dica se odgajaju kolektivno svačija skupa, a pleme se ne miša sa drugima. Ono što sa razvojen civilizacije postaje predmet misli, razmišljanja, automatski prelazi u religijsku sferu, jer je jedini način poimanja svita kroz religiju. Ljudi nemaju drugog instrumenta za mišljenje.
Kao što to psihologija jako fino objašnjava, osoba koja nije svjesna sebe projicira svoje osobine u vanjski svit i sasvim često u druge ljude. To je ona famozna činjenica da promiskuitetna žena prva drugu nazove kurvon itd. Tako se za misao i intelektualan rad koristi religija, sasvim konkretne dnevne il političke stvari prenose se na nebesku pozornicu i u mitove. Jer čovik tog doba je još uvik jako kolektivan, on nije konzistentno svjestan sebe u odnosu na svoju okolinu. Njegovo mišljenje je stereotipno i grubo, izuzev nekih jako blistavih izuzetaka. Objektivnost i nepristranost su tadašnjem čoviku nepoznanica. On ne poznaje drugačije mišljenje nego ono naučeno, on nema drugog izbora nego da tako misli, jer mu je ličnost premalo izgrađena da osvjesti mitove koje posmatra ko objektivnu datost. Također, jako bitna stavka su rituali. Rituali su zapravo najočitiji primjer čovikove nemoći i pokušaja ovladavanja silama kojima robuje. Tako se kroz fetišiziranje i rituale održava iluzija moći čovika naspram prirode i njegove kontrole. Rituali se sastoje od magičnih riječi i činova koji se ponavljaju. Imaju strog poredak kako se izvode i ako se izvode 'nepravilno' ritual neće bit ispunjen. Zapravo stvar je postavljena tako da nikako ne mere bit pogrešna, ako ritual nije ispunija svrhu uvik se krivica more pribacit na onog koji ga je izveja ili se more reć da nije vrime za to da se ispuni to zbog čega se izvodi ritual, ili naprosto 'da nije suđeno', 'da nije volja Bogova' da se ritual ispuni. Izvođenje rituala je odraz nemoći koji se potpuno direktno preslikava u današnjem opsesivno kompulzivnom poremećaju. Ljudi imaju poremećaj pri kojem moraju radit jedan niz točno određenih radnji da bi mislili da će rješit problem. Recimo da imamo neku užasnu fobiju od tramvaja i kad se vozimo njime, moramo pet puta kucnut u ogradu na tramvajskoj stanici da se osjećamo da nećemo u njemu poginit. Pripoznaate li ovaj mehanizam još u nečemu? U starin narodnin prznovjerjima. Ne drži torbu na podu, ne otvaraj kišobran u kući, triput kucni u drvo itd. To su sve ostaci plemenskog mišljenja koji se razvijalo kroz obrede.
Radi se o tome da osoba viruje da kroz određene radnje kojima se pridaje magijsko, nadnaravno značenje more uticat na sile koje su izvan njegove kontrole. I što je strah jači, rituali su rigorozni i njiovo držanje je zadrtije. Ne tribamo spominjat žrtvovanja ljudi koja su rađena da bi bila dobra žetva i slično. Ljudi su naprosto užasno patili i živili u užasnom strahu. Postali su svjesni toga ali nisu mogli ništa radit da to prominu. I zato su se razvile sve te, sa današnjeg ugla posmatrano bolesne pojave. Bolesne su samo zato što je bila golema ljudska nemoć prid prirodon, i samin time ljudska psiha je zahtjevala radikalne žrtve da bi prizvala priželjkivane rezultate. No, polako ali sigurno, iz religijskog tipa mišljenje izdvaja se objektivno mišljenje i to prvo kroz filozofiju. Filozofija je korak dalje od religije, jer je prva počela promišljat vanjski svit na osnovu logike i logičkih argumenata. U religijskom tipu mišljenja naglasak je na emocijama a u filozofskom na raciju. Iz filozofije se dalje razvija nauka, kad se filozofija, koja je iskoračila iz religije, sa apstraktnog i metafizičkog baci na konkretno i svakidašnje. Tako se polako rađaju nauke, ali ipak, šta se dešava? Dešava se ko i uvik, da taj napredak nije jednak za sve. Isto ko što je prvi crtež u špilji napisala neka osoba, tako su i filozofiju počeli neki ljudi. Ostali su i dalje ostali u kolektivnom mentalitetu religijskog mišljenja i ljudi poput Diogena su sa svićon po danu na pijaci tražili čovika. I ode kad napravin razliku na filozofsko i religijsko mišljenje, možda bi termin bija bolji na magijsko mišljenje da se ne diskriminira pripadnike današnjih religija. Radi se o tome da to, religijsko il magijsko mišljenje more tvrdit istu stvar kao i filozofsko, ali je temelj te tvrdnje suprotan. Magijsko mišljenje počiva na afektom utvrđenim prerasudama a filozofsko, koje bi zapravo tribalo nazvat logično, počiva na razumon utvrđenoj logici. Neko more imat potpuno ispravnu predrasudu, neke predrasude se mogu pokazat kao točne. Ali dok se ne pokažu to su prerasude, a pokazat se točne mogu jedino logičkon usporedbon sa stvarnosti, usporedbon hipoteze (predrasude) sa empirijskim činjenicama. No nažalost većina ljudi nema snage da se tom procesu podvrgava, barem kad su neke stvari u pitanju, za koje su oni izrazito afektivno vezani. Radi se o tome da magijsko mišljenje je vezano za jak osjećaj nesigurnosti i afektu koji taj osjećaj održava. Nekoga ko se vodi magijskin mišljenjen je uzalud uvjeravat logičkin argumentima, jer ta osoba svoje mišljenje ne temelji na logici. Ta osoba mora počet od starta, prvo, svjesnost. Postat svjesna sebe u odnosu na svoje mišljenje. Postat svjesna da ona il on, nisu svoje mišljenje nego da je njiovo mišljenje o nečemu, uključujuć i onomu što in je najbitnije i najsvetije, samo misao ko i svaka druga, stav ko i svaki drugi. Bez doze agnosticizma u stavu, a pod tin mislin dozu skromnosti, dovoljne skromnosti da svatiš da možda nisi u pravu. Da znaš da ništa ne znaš. Kada osoba dođe do tog stava, more počet proces osvještavanja, izgradnje svog ja i uspostave svog mišljenja o svitu i sebi, na osnovu razuma.
No, razum i emocije ne moraju bit u sukobu. U čoviku postoje i emocije i intuicija, ne triba ih zanemarit. Ali također ne triba ni zanemarit razum. Ljudi su u iluziji ako misle da su razum i emocije, ili kako se to često metaforički kaže srce, zaduženi za potpuno odvojene stvari. Ne postoji ništa potpuno odvojeno jedno od drugog pa ni to. Razum i emocije moraju surađivat. Neka tvrdnja zasnovana na emocijama, da bi joj virovali mora proć filter razuma. Niko ne kaže da emocije nisu važne, ključne su, ali dok ih ne podvrgnemo testu razuma one su beskorisne u najblažem slučaju, a u najgorem jako štetne. Koliko se samo nasilja učinilo na osnovu krivih uvjerenja, vidili smo na prošlom ratu šta se je desilo zbog ljudi koji su svojim vođama pristupali 'srcen' umisto razumon. U neku tvrdnju se ne mere virovat srcen. Srcen se more virovat u neke sasvim općenite ideje, u ideju ljubavi, dobrote, empatije, pomoći, altruizma, itd. Ali u konkretne stvari se nikad ne viruje samo srcen, ko misli da u nešto viruje srcen a ne razumon, vara se. Taj viruje svojin predrasudama. To 'virovanje srcen' kako se spominje je zapravo oblik magijskog mišljenja. Srcen se osjeća, viruje se razumon. Srce samo ne viruje, da nema razuma koji je svjestan svita i uopće ideje u koju se viruje, nikakva virovanja ne bi moglo bit. Virovanje je zapravo, potpuno stvar razuma. I virovanje je ko i uvik, pokazatelj granice razuma. I tu dolazimo na religije danas. Di je naša granica danas? Ovladali smo gromon, grom smo pripitomili i doveli u svoje kuće, evo na uz njegovu pomoć pišen ovaj tekst. Bogovi više ne bacaju gromove, Bogovi nemaju ni životinjska lica jer nan životinje nisu nikakva prijetnja. Bogovi više nisu ni nebeska tijela, znamo da je sunce zvizda ko i bezbroj drugih, i da su ovo okolo planeti ko i bezbroj drugih. Era planeta je prošla, matrijarhalna faza štovanja majke zemlje i njene plodnosti, je prošla i kroz patrijarhalnu fazu štovanja vanjskog sunca, onog koje nan kroz svoju svjetlosnu erekciju baca sime koje majka zemlja rađa. To je sve stvar prošlosti. Bogovi su danas, zapravo, ljudi. S odmakon vrimena, Bogovi postaju sve manje nešto izvan nas a postaju sve više mi. Sa životinjskih Bogova do Grčih tirana, došli smo na sumu od jednog Boga, antropomorfnog bića sa ljudskim karakteristikama. Od introvertnog principa po kojem ono izvana pripisujemo sebi, došli smo do ekstraversije, ono unutra pripisujemo onome vani. Sebe, svoju psihu, svoje najveće težnje smo utkali u Boga, u njega kao dobro najveće težnje, a u Sotonu kao zlo najveće strahove. Kad razmišljamo o Bogu, razmišljamo o svojin najvećim nadama. Kad razmišljamo o Sotoni, razmišljamo o svojin najvećin strahovima i slabostima.
Nadalje, Bog je posta ideja. Bog više nije životinja ni realan lik koji pripada materijalnom svitu, Bog je potpuno apstraktan i metafizički. Kršćanstvo je u svojoj dogmi o Kristu koju je izminilo, napravilo korak unazad u kojem je ideju Boga vratilo na polučovika. Taj korak je islam ispravija vrativši Boga ponovo na poziciju apsoluta. No ostaje činjenica da je to i dalje biće potpuno ljusko, muškarac je, po karakteristikama izrazito egoističan, posesivan, ćudljiv, temperamentan i po potrebi okrutan. Bog i dalje funkcionira na principu nagrade i kazne, i ti principi su dovedeni do apsoluta sa idejon raja i pakla. Konačna nagrada i konačna kazna. Bog je iščeza iz materijalnog svita, ne tvrdi se da postoji na zemlji pa se time ni ne mere dokazat da ga nema. Bog je posta ideja, a kako to biva sa idejama one su žilave i one su samožive. Jedna takva ideja kao ideja Boga se ne mere ni dokazat ni opovrgnit, u nju se more samo virovat il ne virovat. Pitanje je samo na osnovu kakvog mišljenja imamo formirano virovanje il nevirovanje u Boga, da li na osnovu magijskog il logičkog mišljenja? Jesmo li do ideje Boga došli svojin zaključkon ili nas naš gorući strah i nesigurnost tjera da u tu ideju virujemo? Nažalost, danas se najčešće radi o drugoj opciji. Pogledajmo religije danas, šta je se zapravo prominilo od mehanizama iz starih plemenskih religija? Nije se prominilo skoro ništa. I dalje postoje rituali koji su potribni da bi se zaslužila nagrada. Obredi klanjanja, uzimanja abddesta, uzimanja pričesti itd, kršćenje, sunećenje, sve su to rituali. Također se u nekoj mjeri fetišiziraju materijalne stvari, npr hostija u kršćanstvu, kamen u Ćabi u islamu, također se fetižizira i vrime, pa imamo svete dane, sveti misec i slično. Samo što sad nije više nagrada samo dobra žetva nego i dobar život poslje smrti. Za žetvu uglavnon sami imamo, al smrti nismo i vjerovatno nikad nećemo ovladat. U mistima i situacijama di se i dalje strahuje za žetvu, rituali koji se rade da se Bogu udovolji i zasluži njegova milost se rade najčešće za golo preživljavanje. Način na koji se religije vode je također potkripljen sa dosta logike ali suština današnjih religija i dalje počiva na magijskon mišljenju. To se vidi po reakciji ljudi sa ovog blogera na pisanje o religiji. Jer, jedna je ključna stvar po kojoj se vidi kakvin se mišljenjen ko vodi. Ko se vodi logičkin mišljenjen, svjestan je da je možda u krivu, pa makar to bilo 0,1 posto ali te svijesti ima. Ko se vodi logičkin mišljenjen ne vriđa se na neslaganje sa svojin tvrdnjama. Ko se vodi logičkin mišljenjen nema potrebe da si zabranjuje sugovorniku da iznosi svoj stav, jer on se nema od čega branit, njemu drugačije mišljenje nije prijetnja. On zna zašto on misli šta misli il viruje u šta viruje a isto tako zna i da je možda u krivu. Onaj ko se vodi magijskin mišljenjen, znači emotivnin afektima, s druge strane, nema racionalne odgovore na svoje mišljenje i stavove jer on sam nije nikad svoje stavove podvrga testu razuma. On sam se zapravo nikad nije uvjerija u svoje stavove i zato se mora branit, brani se od sebe, od svog straha, od svoje nesigurnosti.
Da budemo sasvim jasni, svako slipo i beskomropisno virovanje (il nevirovanje) koje ne dozvoljava mogućnost druge opcije, je zasnovano na magijskom mišljenju i nije logično. Jednostavno i činjenica je, niko ne zna šta nas čeka kad umremo. Niko. Zato se i viruje. A kad se viruje onda se triba znat da se viruje, da se ne zna. A virovanje ko i svako drugo more bit pogrešno. Toliko je različitih virovanja na zemlji a svi misle da je samo njiovo ispravno. Svi su uvjereni da su baš oni u pravu a svi drugi u krivu. A da su rođeni negdi drugo, u 90 posto slučajeva bi virovali ono šta viruje većina ljudi tu. To je tako iz više razloga. Najčešće su za to razlog prosto pridržavanje tradicije i kolektivni mentalitet osobe. Većina osoba zapravo i ne promišlja nikad o viri, niti joj je to nešto posebno bitno. I dalje se boji svega šta se većina boji ali ne razbija glavu time, sljedi ono šta i većina i misli da je samo tako ispravno. To su ljudi koji su slabije razvijenog racija i ne mogu se uzdić do ideje virovanja u nešto i do toga da vide da su oni odvojeni od te ideje, da je to ideja u njiovoj glavi a ne objektivna datost. Možda je ružno i nekorektno, ali istina nije uvik korektna. No, postoje i ljudi izraženijeg individualnog ja i izraženijeg intelekta, a ipak i takvi često potpadnu pod magijsko mišljenje. Zašto? Vrlo jednostavno, zbog emotivnih problema koji ih muče. Svi smo čuli za one klišejske priče ljudi, koji su imali masu problema i trauma i na kraju nađu utjehu u vjeri. Što je trauma radikalnija to se radikalnije drže vjere. Pa tako baš najgori narkomani i kriminalci postanu vehabije il odu u pratre i take stvari. Slično važi i za nacionaliste, baš oni sa najvećin traumama se najjače poistovjećuju sa idejon nacije. Naglasak na riječ: idejon. Kod većine ljudi pak se radi o manjin i podnošljivin traumama, njima religija triba da in učini život podnošljivin i ublaži anksioznost. Također, ti ljudi teško izlaze na kraj sa svojon nemoći prid smrti pa in triba ideja da će nakon nje sigurno živit i da ih čeka nešto dobro. Također je strašno bitno pitanje kazne. Ko što Marks kaže: religija je moral svita bez morala. U svoj nepravdi u svitu, uz lične nepravde koje smo svi pritrpili, svi volimo mislit da će počinioci tih nepravdi bit kažnjeni, da će pravda bit zadovoljena. Također, potribno nan je virovat da to što se desilo i za nas ima neki smisao. Kad bi virovali da baš nikako nema smisla i da ne postoji nikakva pravda, došli bi dotle da ih odemo tražit i pucat na nje. I ja prvi virujen u neke ideje metafizičke pravde, karmu recimo, al svjestan san da san možda u krivu, svjestan san da ne mogu znat. Što je trauma jača jači je ekstremizam, pa tako ljudi koji su toliko nesigurni bukvano opsesivno se drže religije, i to je i dobro, jer to održava ljude pri zdravom razumu, održava ih na životu.
I zato vjerovatno neće svi moć logički utvrdit svoje stavove. Zato jer in traume koje imaju ne dozvoljavaju. Al ipak neki ljudi prođu i traume pa ipak utvrde stavove svoje logički. I to more značit i da budu vjernici. Ali takvi vjernici su svjesni da ne znaju, i da se ono u šta oni viruju samo približava tome nečemu u šta se viruje. Objekt virovanja more bit svašta. To more bit samo naš psihički sadržaj, metafora za naše vlastite želje i strahove. To je također pokušaj svaćanja svita izvan nas. No, s obziron da više ne virujemo ni ukakvog fizičkog Boga, da smo došli do čisto ideje, jasna je stvar koju još nismo spoznali. Sebe. Još uvik nismo spoznali sebe. Otišli smo na drugi planet, spoznali svo prostranstvo svemira oko sebe, ali pojma nemamo o sebi. Kada ćemo ovladat Bogon kako smo ovladali lavovima i gromon? Kad ovladamo sobon. Kad imadnemo moć nad sobon. A kako ćemo imat tu moć? Znanjen. Nikako drukčije nego znanjen. Znanje oslobađa, istina oslobađa. Klišej je ali ne mere bit veća istina nego što jest. A za znanje moramo otić korak dalje od virovanja. Za znanje o sebi moramo otić i korak dalje od isključivo racija, od supremacije racija. Moramo otić u svjesnost, čistu svjest, samospoznaju. A za to, od dosaddašnjih religija, jedino mogu poslužit istočnjačke religijske discipline. Meditacija i svjesnost. No nije nužno ni da prakticiramo meditaciju kao isključivu disciplinu, bitan je princip meditacije. Oni koji su probali mindfulnes meditaciju, znaju o čemu pričan. Poanta je u dopuštanju, nevezanju za ideje. U potpunom dopuštanju i bivanju. Čistoj svjesnosti. Ima života nakon smrti i nema, oboje su ideje. Poanta je u nebiranju, nego samo svjesnosti. I nadalje, taj princip triba primjenjivat na sebe u drugin segmentima. Virovanje je rezultat čovikove nemoći, ali dogmatično štovanje nečega, bilo neke životinje, groma, il ideje, je zapravo podilaženje toj nemoći. Vira nije razrješavanje od nemoći, vira nije ni prihvaćanje nemoći, vira je zapravo odupiranje i neprihvaćanje nemoći. Svoju nemoć prihvaća onaj koji zna da ništa ne zna. I samo takav more bit suštinski mudar i svjestan. Postojanje dogmatičnog mišljenja ukazuje da još uvik nismo ovladali sobon. Da još uvik nismo ovladali svojin najdubljin strahon, strahon od smrti. Ali, znanje oslobađa. A znanje je svjesnost. To postizanje svjesnosti ne znači da nećemo više ni u šta virovat. Ali znači da nećemo virovat dogmatično i da ćemo znat da možda nismo u pravu. Također, ne znači nužno da ne smimo imat nikakve rituale. Ali rituali tada nemaju magijsku vrijednost, oni su proizvojni, stvar našeg izbora koji donosimo svjesno, a ne neka sveta naredba koje se moramo držat zbog straha od kazne.
|
