Nikomu (I ništa)
|
Sam san i nema nikoga da popuni prazninu. Duboko, unutra. Je bol. I ljudi s kojima san sutra u prolazu, i ljudi s kojima san danas u ljubavi. Sjaje ko zvizde padalice, ko suze, dok padaju niz moje lice. Šta ostaje nakon svega? Ko ostajen, nakon svih lomova, i svih srcoloma, kostoloma, svih porazbijanih zubi, dok i ko dite u plaču, dok kao u snovima kad sanjan da mi zubi ispadaju, ko ostajen? Kome išta i ko, koga boli kurac, ko postoji da zaviri u moju utrobu i da u njoj vidi više od criva, za koga san to dovoljno dobar, da me gleda u mojoj postojanosti, ko jezero kad miruje, a da u mene i skače, i budi valove... Za koga san to dobar, da ga spletu kraci moje sudbine, da obljubi hladne pipke moje samoće, kome san dobar da me ljubi dok mu povraćan u usta, koga uopće mogu, kad... Kao otrgnut, kao buntovnik protiv samog sebe, probadan strijelama koje bacan na sebe kao svog neprijatelja, i onog ko je sa mnon, ko to ima, autodestruktivan, da me gleda kako padan, da me grli dok tonen. Kad stvari odlete i odlepršaju, ti, licem stoješ iznad moje vode, ja, gledan ti kosu kako lebdi iznad pepela mojih zgarišta, ja, pod planetima svog straha i pod svim svodovima potencijala, kao jarac popeću se na planinu, i sve u svemu, gulit se u ledu svoje propasti. Od sveg postignuća što ga izgradin, od svih ljubavi, i suza, koje prosipan nadajući se da će iz njih rest cviće (prosto nadajući se), od svega, dal da sam, sam, na svome tronu Na svome tronu od sklopljenih očiju i zategnutog srca, u sebi duboko zatrpajući želju da me neko dodirne, gledan svu predivnu ljepotu. Gledan. Svu blagodat života, dok naježen, dok u suzama, ganut, gledan svoju djecu, svoje plodove kako hodaju; okrećući leđa života. Okrećući suze svojoj unutrašnjosti, da okrenen leđa, i lagano krenen u zaborav, sam. Koliko tuga mora da boli, kad je čovik prosipa u cilu vječnost, znajuć da joj je jedini svjedok, on sam? https://www.youtube.com/watch?v=jAHBlA5oi-k |
