Gledan oko sebe, koliko su ljudi neosviješteni. Niko ništa ne zna. Ni o sebi, ni o životu, ništa. Znači, ljudi sami, hrle, ko sritni trču u probleme, lupaju glavon u zid, ništa ne znaju živo. Odkad znan za se bija san anksiozan i to poprilično i nikad, nikad nisan krivija nekog drugog za moje probleme. Nikad. Kad san bija loš, zna san da je do mene, kad bi se desilo neko sranje pita bi se šta je to u meni uzrokovalo da se uvučen u tako nešto. Jeste istina da san očekiva od drugih da se ponašaju prema meni onako kako se ni ja sam ne ponašan prema sebi, da san očekiva da me razume iako nisan dava do znanja kakav san, i da san očekiva da se ponašaju normalno, iako zapravo, jako malo ljudi je dovoljno zrelo i odgovorno da se ponaša normalno. Ja san do sad u životu, da san se intenzivnije družija, upozna dvi osobe koje su fakat korektne potpuno, stopostotno. To znači da su odgovorne - moreš se na nje oslonit, da se normalno ponašaju - znači neće ti dat neke kretenske izjave iz vedra neba il uradit nešto tako i dić ti živce, da su samosvjesne - da paze kako se ponašaju prema tebi i generalno da imaju osjećaj za druge ljude, da imaju taj čip u glavi koji in kaže da se prema drugima ne mere ponašat isključivo po trenutnom refleksu nego da se za neke stvari triba imat osjećaj i da općenito nisu kreteni, da nemaju kretenske momente u svom ponašanju. S jednon od te dvi osobe se ne viđan više a s drugon bi se viđa al nažalost nije u Sarajevu. A praktično, svi prijatelji mi koje iman, mi podosta iđu na živce, varira odnos, malo mi iđu na živce pa malo je sve super, iako smo jako dobri prijatelji sve u svemu, i volin ih i zapravo mi je s njima i super. I za to znan da je do mene, jer san preosjetljiv i nisan asertivan, niko mi nije kriv za to. Mogu i ja se ponašat tako da ću nekome zbrusit il da će me bolit kurac za nečije izjave i za njegovu reakciju na neke moje izjave. Iman problem sa stvaranjen neke nelagodne situacije, neke atmosfere konflikta ili općenito bilo čega što bi narušilo odnos s nekin, a to 'narušilo' zapravo znači što bi pokazalo neko moje nezadovoljstvo ton drugon osobon i rizikovalo osudu od strane te osobe. Tako da, pizda san i do mene je, nije mi niko kriv.
I tako, gledan, moga bi dugo nabrajat slučajeve kako ljudi srljaju, u šta ulaze, kako se vrte u krug sa imaginarnin problemima a zapravo problem su oni. Ako san nešto svatija kroz faze kroz koje san proša, prvenstveno zbog moje anskiozne tendencije, koja je sad poprilično unormaljena, onda je to da u situacijama poput ove o kojoj ja pričan, problemi ne postoje. Postojimo samo mi i naša notorno kriva percepcija svita i nas samih, naš strah od suočavanja sa samin sobon. Postoji samo to. 'Problem' kao nešto izdvojeno od nas, ne postoji, i to je najveća iluzija kad neko za neku svoju karakternu crtu kaže da je to 'problem koji mora rješit', da ima tu tendenciju koja ga nervira i 'joj da ga oće to pristat morit'. Moriš sam sebe. Problem si ti. Dakle, ti koji percepiraš problem, ti koji si ga svjestan, ti koji o njemu sad pričaš - ti si problem. Kroz proces kaljenja ličnosti koji je bija turbolentan i intenzivan, proša san dovoljno faza da san sad, fala Bogu, fleksibilan dovoljno da iman širinu, taj osjećaj prostranosti i taj osjećaj mira. Nekako ko da mi je postalo dovoljno komforno u samom sebi da nema razloga za paniku. A ima san smiješno krive ideje o sebi, smišno krive ideje o tome šta ja moran, šta triban, kakav moran bit, kakav jedino mogu bit, kakav san jedino 'pravi ja', a sve ostalo je 'krivo', i slično. I to je bija problem. Ja i moja vizija sebe i svita, i moje nesređene unutarnje emocije i neosviješten čitav živi svit unutarnjih snaga od kojih san biža. Ko u Matrixu onaj 'spoon quote', izguglajte. I tako san doša od toga da san recimo prije se nafurava na New age i te priče o jednoj ljubavi, kozmičkoj, pa nafurava se na priče o astrologiji, nekom bućkurišu monoteizma, šamanizma i budizma, eksperimentisa sa telepatijon (uspješno), i općenito tražija zapravo, neki spas, nešto izvan mene, doša san to toga da me za sve to zaboli kurac. Doša san do toga zapravo, da mi se dešava da završin na derneku i na kavi i da vidin dosta starije ljude od mene, koji mi krenu te New Age duhovne spike koje su mi sad toliko.... Privaziđene, toliko su, toliko su površne i glupe. Čista kompenzacija, smijurija.
I iz svog iskustva, iz svog iskustva mogu potvrdit sve ono što govore, kako je ono što tražimo u nama, i tako to, neke stvari koje piše Lao Ce u Tao Te Chingu, iz svog iskustva mogu reć da kad si dobar sa sobon da ti ništa ne triba. I nije stvar da ne triba, ne tražin. Ne zanima me. Nije stvar ni da nema, vjerovatno ima, ali nema potrebe. O tome se radi, nema potrebe da me iko i išta spašava. Nema spasioca, ionako ga nema. Nema nikoga. Koliko god da ikoga ima, i ičega ima, opet ovisiš o ljudima. In the bottom line dođemo do toga, da te neće Bog, niti Svemir spasit, nego prijatelji, psiholog, psihijatar, obitelj, ti. I ovo zadnje debelo podvuć: Ti. Možda Boga ima, možda neka logika svemira koja te dovodi do svega toga postoji, također, ukoliko ta logika postoji to je opet moja zasluga, jer ona funkcionira po onom principu da privlačiš ono čemu težiš (ili pak ono čega se bojiš). A u oba slučaja, i kad se bojiš tome težiš, jer je strah konflikt koji čovik teži da razrješi, jer čovik, ukoliko nije izaša na kraj sa svojin traumama i strahon, uporno će mu se ponavljat iste situacije kojih se boji, kao kod cure s kojon san bija u kontaktu, koja je ko mala bila žrtva pedofilije od strane svog ujke, i sad ko tinejdžerku su je već drugi ljudi u par navrata silovali. To nije slučajno. I nažalost, nažalost nekad je teško, al je jedini način da se to rješi da se preuzme odgovornost za svoj život. Ne ulazin u njeno djetinjstvo, nije kriva, zapravo, ni za ovo novo nije kriva. Ali ni ne spominjen krivicu, nego odgovornost. Mora preuzet odgovornost za ličnost koja ona trenutno jest, i mora poduzet šta triba da joj se više ne dešava šta joj se dešava. Iako nažalost kod ove cure zapravo, s obziron da već ima dijagnozu traume u ranom djetinjstvu, i s obziron na to kako meni stvari izgledaju, prvenstveno sa njenin roditeljima koje triba poslat u zatvor i oduzet in dite, i sa tin kad uzmemo u obzir di mi živimo zapravo, u kakvom društvu, to bi moglo vodit u jedan jako nefunkcionalan život, i gotovo sigurno u PTSP.
Druga je stvar, i što je jako i ekstremno teško prihvatit, to da si sam. Uvik si sam i nikad nećeš prestat bit sam. Činjenica. Također je činjenica da smo svi užasno ranjivi, i puno puta i ranjeni i da se to more ponavljat. Realno, svima nan se mogu desit najgori scenariji iz horor filmova, svima, ne meremo ih spriječit. To je istina, i šta čovik da uradi tu? Ne znan. Nema se puno šta tu radit, moraš prihvatit da je to tako. Nemoćan si, nemaš uticaja. Moreš tražit neki smisao u tome, Bog, karma, ovo ono, smisla nekakvog i ja virujen da ima, a i ako ima, to nešto zapravo ni nije smisao nego se radi o nečemu drugom, smisao je riječ koja je skovana samo da utaži našu anksioznost zbog nesvaćanja svita oko nas, isto ko što je 'Bog' termin koji je skovan da odgovori na neka bitna pitanja (na koja nema odgovora), da smiri naše strahove i da se na neki način mapira taj domen nepoznatog i onoga što još ne razumimo. Ali ono što postoji, stvarnost, reality as it is, je izvan kategorija, izvan riječi. Izvan pojma smisao i Bog, izvan prosto odgovora na pitanje života poslje smrti. Radi se o proširenju percepcije, radi se zapravo o onome kako to Uspenski opisiva, prelasku iz 3D posmatranja svita u 4D svjesnost. Kako to uspenski opisiva, 2D biće bi nas, recimo, kad potopimo nogu u more, vidilo samo kao plošni krug, kao crtež na površini. Tako isto mi fenomene koji su iznad našeg svaćanja percepiramo, i nazivamo ih raznoraznim imenima, poput Bog, nirvana, Svemir (sa velikim S) i slično. :) Mnogi to i svaćaju, ali se paradoksalno i dalje drže te krive slike i obožavaju je. Jer mi i ne tražimo zapravo odgovore koliko tražimo utjehu i nadu, a i ako tražimo odgovore fakat iz prave, naučne i avanturističke znatiželje, onda je naše razmišljanje, da ništa, oblikovano tin željama i strahovima. Ono šta postoji nije ono šta mi tražimo. Ko u Vodiču za autostopere, da bi našli odgovor, moramo prvo znat pitanje. A mi se cilo vrime pitamo kriva pitanja. Zapravo, problem je možda i što tražimo odgovor, a ne nova pitanja.
U stvarnosti, radi se zapravo o tome da postajemo neko drugi. Nije bitno šta postoji nakon smrti i koji je smisao, bitni smo samo mi. Ta pitanja su samo stepenice za dosezanje novih spoznaja i razvijanja nas samih. A odgovori ko odgovori su nebitni, bitna je naša znatiželja i naš vlastit razvoj. Bitno je ono šta mi jesmo, a ne ono šta mi mislimo ili u šta virujemo. U tome je razlika između zapadnjačkog, monoteističkog (mislin na sve monoteističke religije) i istočnjačkog holističkog pristupa duhovnosti. U tome što je u istočnjačkom pristupu naglasak na bivanju. U budizmu nema nikakve nagrade niti kazne, čovik mora postat prosvijetljen i tada se sam oslobađa. Čovik se sam oslobađa ili ukopava, nema nikakvog autoriteta iznad. Monoteističke religije su usmjerene na kontrolu svojih poriva, zato postavljaju stroga, često sasvim suvišna pravila, koja nas 'štite od nas samih'. U monoteističkoj duhovnosti ovaj život služi samo ko prolazna faza da se zasluži vječni. Iako i Budizam ima sličnih momenata, ipak postoji ključna razlika u tom naglasku na bivanje. Dakle, kad dođemo do srži istočnjačkog principa duhovnosti, naglasak je na meditaciji i na ostvarivanju prosvijetljenja, dakle, na oslobađanju od okova uma. Naglasak je na transformaciji, umisto na kontroli. Na mijenjanju i sazrijevanju, postajanju mudrim, umisto na suzdržavanju i držanju krutih pravila. Naglasak je na fleksibilnosti a ne na strogoći i čvrstom determinizmu. Ta filozofija do kraja se najjasnije i najsavršenije izražava u Taoizmu. Ko što Bruce Lee kaže u svom govoru: "Be like water my friend". Taj govor je zapravo citat Lao Cea, kojem ta metafora vode savršeno prikaziva njegovo svaćanje života. Poanta jeste da mi ko ljudi se tribamo transformirat, i umisto da čekamo odgovore na postavljena pitanja, svatit, da su ta pitanja zapravo sam problem. Pitanja su zapravo jako često smišna, sami svi vjerovatno imamo faze kad skontamo koliko su smišne neke stvari koje smo se pitali ko mlađi. Zašto bi to bilo drukčije sa svim najvećim i neodgovorenim pitanjima?
Kako stvari stoje, vjerovatno, čovik da bi svatija mora razbit svoje okove uma. Lako moguće da čovik mora potpuno razbit i ličnost koju ima formiranu, i zapravo čovik je cili život i razbija, iznova i iznova je formira, čovik je zapravo, kroz život, milijun različitih ličnosti. Zapravo naše ja i ne postoji, naše ja je samo naš osjećaj postojanja i to je to. Ono nema nikakav apsolutan i nepromjenjiv sadržaj. Kada čovik sastavi stabilnu ličnost, prirodno teži tome da je razbija. Kakva god iskustva bila u pitanju, koncerti, nove ideje, nove spoznaje, uzimanje droga, alkohola, seksualne ekstaze i užitak, religozne ekstaze i stanja transa, stabilan čovik u potrazi za spoznajon, ima konstantnu tendenciju da zapravo, metaforički Ničeovski rečeno, uništava sam sebe da bi ponovo izgradija sebe. To jasno upućuje na situaciju, i vraćamo se opet na 'spoon quote', Matrix, i Tao te Ching (i nije slučajno da Matrix iđe ruku pod ruku s istočnjačkon filozofijon jer je čitav njome potpuno inspirisan), da zapravo, ono što moramo spoznat, smo sami mi. Gnose Seuton - spoznaj samog sebe. Pisalo je na ulazu u hram Grčke proročice Pitije. "Ono što cjenimo i ono čega se bojimo je u nama." Lao Ce. Zapravo, čovik i nije u stanju vidit ni percipirat nešto što sam ne osjeća. Nije u stanju razumit ako nije doživija. I ono što nismo doživili a razumimo, razumimo korištenjen intelekta i poređenjem sa našin sličnin iskustvima. Tako da, u konačnici, odgovore ne triba očekivat, triba očekivat postizanje stanja kad neće više bit pitanja. Al to se neće desit tako da ćemo dobit odgovore, nego da ćemo se potpuno izmjenit, potpuno transformirat i rasformirat ličnost kakvu imamo i uć u sasvim novu fazu sebe, novo stanje postojanja. A za takvo nešto je najvjerovatnije potrebna smrt. A do one velike konačne, imamo milijun malih smrti. U obliku prekida veze, napuštanja roditelja, napuštanja gradova, posla, napuštanja uvjerenja, napuštanja........ Napuštanje je možda i najbolje šta čovik more uradit. Konačno napuštanje će možda dovest do potpune pripadnosti. Kad ne budemo ništa, postaćemo sve.
https://www.youtube.com/watch?v=hqwU7nv3hTM
Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That's impossible. Instead... only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you'll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.
Post je objavljen 15.09.2015. u 14:56 sati.