Nachtfresser

Zanimljiva najava noći muzeja dovela je do odluke prošetati do Art kvarta "Benčić" središta svih zbivanja. Lijepa šetnja za nas troje, skupine ljudi, dolazak oldtimera nije slutio na razočarenje. Osoba koja mi je ipak najčešće padala na pamet je prvi ravnatelj muzeja suvremene umjetnosti (MMSU) na novoj lokaciji, čovjek koji umjetničkoj Rijeci itekako nedostaje, Slaven Tolj.
Čovjek nas je razmazio, doveo Daniela Richtera i Ulaya između ostalih, čovjek kojije otvorio muzej s retrospektivom Toma Gotovca...
I što sad imamo, izuzetno kičasto osvijetljen sporedni ulaz (prema art kvartu) kroz prozor vidimo unutra kite se drvca, to je valjda jedna od najavljenih kreativnih radionica... Jin i ja nismo ulazili niti smo išta pitali, vidjeli smo da je jedino dobro osvjetljena suvenirnica i blagajna, uostalom ljudi su hrlili u gradsku knjižnici, tamo je očito bio muving i uz zbilja vrijedne oldtimere, šteta što mi fotografije nisu uspjele, uz vječnog Caddilaca dominirao je autoiz filma "Povratak u budućnost", nisam znao, pa je drugarica pitala tipa koja marka, opet nisam čuo, samo sam razumio da je tvornica propala, ništa iznenađujuće u vrijeme opće bezidejne dekadencije (ona prije drugog svjetskog rata je imala i svjetlih uzleta)...

















I za kraj, kada uz muzej za cvijeće, identičnu imamo mi u kupaonici, našli na otpadu, prebojali, uredili :P

Moj internet dnevnik
pjesmarije
Blog
subota, svibanj 9, 2009

Povrat imovine

Vrati mi moje bore
Besramna kradljivice
Vrati mi moju dosadu
Kak ti je samo palo napamet
Strpat je u napaljenu tebe
Vrati mi moj daljinski
Bez njega teve nema smisla
Vrati mi moju nemoć
Erekcije postaju prenaporne
I daj molim te
Obuci jednom običan jeftini bijeli donji veš...

p.s.
Ne znam kako se Hucu da petljati po prljavštini mlađih dana, fuj, odvratno, svašta su nam onda zabraniteljke dopuštale, a ne možeš više ni u Kafkino vrijeme sve uništiti, internetska arhiva ne dopušta, tko se skinuo, skinuo se.
p.p.s.
Punč kocke su izvrsne. Recept vam ne bi vrijedio jer kad ja mutimiksam uvijek bude improvizacije. Fotka je takva kakva je, u programu za obradiu sam se igrao s gumbom punchpa ispalo malo čudno i skoro da zaboravim, ne nisam tražio dopuštenje od živih bića s prve fotografije.

Pohvala luzerstvu (Đurđa Knežević)

Jučer je cijeli dan pljuštalo. Redovna četiri izlaska, redovno četiri puta prokisli i Jin i ja poput kućnog stropa.
Ne razumijem taj mazohizam da se u te depresivne dane skrivenosti iza škura bavim omiljenom temom luzerstvom i istražujem.
Jučer sam na youtube kanalu našao veličanstveni sraz dvoje maestralnih luzera, kojima je zajedničko da su "bijedno" skončali, suštinski svaki kraj je bijedan, pa i herojska umiranja, najpoznatijeg hrvatskog performera u međunarodnim omjerima i najdraže mi glumice s ovih prostora, ovdje u ulozi voditeljice svoje kontakt emisije u kojoj je demonstrirala svoj neprikosnoveni talent i dokumentirala vlastito realno potonuće i neprilagođenost.



Nekoliko puta sam pokušao fotografskim aparatom uloviti kišni bijes, ništa ne vidi.



Bijes i tugu, tako da jučer nisam mogao ni post napisati pojačao me članak u "mom" Taz-u, oazi alternativnih ljevičara i po definiciji gubitnika trumpovske civilizacije. Toliko nebuloza o fotografiranju na javnom mjestu, autor porijeklom s prostora najrigidnije islamske kulture, borac za slobodu i disident, na kraju gori od Solženjicina naših dana. Ostavio sam poruku "Zabraniti kamere- zašto komplicirati?", pokušao selfijem dokumentirati svoju tugu, ni to ne ide.

Još uvijek sam pod dojmom prilaza u polumraku i uskih hodnika i mostova na onkologiji, prema tajništvu, koje mi je orijentir, jer trebam se javiti u prostor do tajništva. Jedina svijetla točka, itekako svijetla, su zidni uokvireni portreti uglavnom mlađih redom simpatičnih nasmijanih žena, medicinskih sestara, koje rade na tom zahtjevnom odjelu. To nema nigdje.
Nužno mi se nameće usporedba sa svijetlim, izuzetno širokim prozirnim, u staklo uokvirenim mostovima najveće berlinske bolnice Charite, visoko iznad širokih berlinskih prometnica, punih automobila koji jure svojim poslom i rijetkih pješaka poput mene, koji zbunjeno gledaju u visinu i pokušavaju dokučiti, kakve se drame u tom stalnom užurbanom muvingu gore odvijaju. Čudaci naravno primjećuju da bolnica koja ima raspršene odjele po cijelom gradu ima i prozore koji gledaju na veliki suvremeni berlinski Hauptbahnhof (glavni kolodvor), koji je ovaj bloger toliko puta fotografirao, kao i putnice iz različitih kuteva.
Jednom sam tako primijetio siluetu dugokose osobe priljubljene uz staklo bolničkog prozora, kako promatra vlakove koji neprestano ulaze u i izlaze s kolodvora. Ako se trajno opraštao s berlinskim tlom, možda mu je utjeha bila koliko ljudi istovremeno s njim napuštaju grad, doduše ne za isto vremensko razdoblje, no vrijeme je ionako samo ljudska pomoćna igračka za snalaženje u prostoru (tako nekako lud je bio slijed misli)...
Vremenska prognoza najavljuje mrske pljuskove od sutra, zato smo se namještali prema suncu, kako u šetnji, tako i u vrtu. Tu gdje Jin leži je prošle godine odlično uspjevala rajčica...

Napadnut je Jergović jer je spomenuo stražnjicu u kontekstu kritike riječke gradonačelnice Rinčić. Uvažena feministica veli da se najprije treba obračunati sa seksističkim mangupima u vlastitim (ljevičarskim) redovima.
Upitno je koliko ljevičar može biti netko tko je svojevremeno pisao panegirik poduzetniku Rimcu mlađem.
Sadržaj je nebitan, a to je da je Rinčić koalicijom s ultra desnim Mostom, prevarila nas koji smo u drugom krugu izbora birali nju kao manje zlo.
Do par godina bila je opća kritika na politiku Instagrama, tad najpopularnije društvene mreže među mladima, od golotinje su se tolerirale samo gole stražnjice i pogađate, Instagram je vrvio njima, pogledajte samo koliko sam lajkova ja onda skupljao tamo.
Danas je najsablasnija stvar na svijetu spomenuti ili objaviti bilo kakvu ilustraciju ženskog dupeta, čak i na demokratskim mrežama poput Bluesky, gdje bi statistika ustvrdila da se češće objavljuju muške stražnjice., na negodovanje nas nekolicine iz heteroseksualnog miljea i esteta biofila.
Vratio se blog erotoman Alexxl poznat svojevremeno po selfie aktu s klipom kukruza umjesto smokvinog lista, moj vršnjak i kritičar. Dok ja još pratim stranice s estetikom od šezdesete do osamdesete, on je ljubitelj "Seksa i grada" i brazilki promoviranih u toj seriji iz devedesetih, koja je ispromovirala novu kozmetičku diktaturu, Alexxl se potpuno prilagodio novom vremenu, njemu svaka suvišna dlaka smeta!



Fotografija dolje je uzeta od popularne Lusty Libertine s Bluesky mreže,
sve njene fotograsfije prate zanimljive prozne minijature, ova je datirana u šezdesete prošlog stoljeća:

Foto post startam i završavam pozitivom, uvijek iznova dižu nas slatke stvari i dobro je, još trajemo. Inače nakon snimanja ovog oka koje se još bori komentirao sam, baš lijepo iznijansirane boje, mlada doktorica uzvraća, ah, mislite na sliku, uzmite, možete je uokviriti. Smijemo se, doma mi više nije toliko smiješno, jasno se primjećuje lagano pomicanje u mrak, polagana predaja. Strojeve smo nahranili za moćno ilustriranje i razumijevanje procesa.
Kiša je dosadna, izlaziti se mora, nevremena se ne daju izbjeći, sve je lakše kad znaš da te na kauču čekaju ručnici i onome kome je vrijeme, kremšnite...

Naš Luka poludio-link



Blogeri koji me znaju, neki i više od dva desetljeća, možda misle, vidjevši naslov ovog posta i kategoriju, mogu razmišljati na dva načina, ili, ovaj je prolupao ili vara, barem s kategorijom. Luđi teško mogu biti nego što jesam, a osvrnut ću se zbilja na nogometnu utakmicu jučer odigranu, lokalni derbi hamburških loše plasiranih bundesligaša, o kojem, gle čuda, pišu i naši mediji, jedan link je na vrhu.
Nogomet jedva da me zanima, i to ste u pravu, pratim utakmice reprezentacije u završnicama velikih natjecanja, folkora radi, navijam za Rijeku (FF), do prije par godina i za Bayer, tamo su najbolje ugostili nahranili i napojili u njihovom restoranu moje učenice i mene nakon posjeta istoimenoj tvornici u Leverkusenu, zatim sam u Berlinu čuo legendu o nogometnom klubu Union pa sam prešao na njih (u fan shopu sam kupovao dar za prijatelja, izuzetno ljubazne prodavačice), a i simpatični su mi i FC St.Pauli iz Hamburga, intrigantni su njihovi kvartovi i ustroj kluba, svidjelo mi se tamo za hamburške stipendije. Toliko o njemačkom nogometu, utakmica je na terenu bila dosadna i završila bez golova, mnogo zanimljivija mi je njemačka hokejaška liga, koju zahvaljujući blogeru Euru, već bolje poznajem od nogometne Bundeslige.
U Hamburgu se radi o dva kluba iz istog grada, a da ne mogu biti različitija, oba jasno profilirana u svakom pogledu, morat ću pojasniti, jer toga kod nas u hooliganskom miljeu nema. St.Pauli je klub kojim potpuno upravljaju i financiraju ga navijači, direktno demokratski organiziran, nešto poput naše Piratske stranke nekad, u kojoj su se i sve odluke donosile elektronskim glasovanjem svih članova. Odmah ću se korigirati, postoji i kod nas sličan klub Zagreb 041, ali on se za razliku od njemačkog prvoligaša natječe u drugoj zagrebačkoj ligi, isto klub koji financiraju i njime potpuno upravljaju navijači. Oba kluba u svojim statutima osuđuju bilo kakvu spolnu, rodnu i rasnu diskriminaciju te su jasno antifašistički orijentirani.
Prije par mjeseci sam otvorio jedan link kod blogera MA, njegov omiljeni kolumnist je u majici FC St.Pauli
Lokalni derbiji su i u bivšoj državi ovdje izazivali povišene tenzije među navijačima, Dinama i Zagreba, Partizana i Crvene Zvezde, Sarajeva i Željezničara, tako je uvijek bilo i po Europi. Sad tih derbija na najvišem nivou u Hrvatskoj nema, Njemačka je ostala bez berlinskog i od prošle godine dobila hamburški.
Nekad slavni HSV, kod nas smiješno skraćen popularni "Hamburger", prošle se godine vratio u prvu ligu, njegovi navijači su tipični nogometni navijači, muškarčine, prijatelji alkohola, rasisti, i oni poput hokejaških klubova uključujući Eurove Pantere imaju "zone oslobođene islama", oni i homoseksualaca i svih drugih i drukčijih, St.Pauli su otvoreni prema svima, imaju i dosta žena u svojoj fan ekipi. Pratio sam sve oko prvog lokalnog derbija, St.Pauli je bio "u gostima" i pobijedili su s dva razlike. Utakmicu su pratile jake mjere zaštite, u sporadičnim tučama su muškarčine ipak dobile batina od punkera, ali zato goste tad nije poštedila "disciplinska batina" njemačke policije.
Slično se dogodilo i jučer, "zna se" koliko je i u Njemačkoj policija vrijednosno "neutralna". Ispituje se "prekomjerna upotreba policijske sile" nad navijačima St.Paulija, sanitarije koje su koristili HSV navijači potpuno su devastirane, seksističke uvrede s njihovih transparenata se zanemaruju, a svi mediji pišu, a naši ponosno prenose, o vrijeđanju najboljeg igrača utakmice 18-godišnjeg Luke Vuškovića od strane navijača St.Paulija.
O tome relativno objektivno Index prenosi na gornjem linku. Ne piše da se na svojoj Web stranici St.Pauli odmah ogradio od neprimjerenog ponašanja prema suparničkom igraču i najavio razgovor s navijačima da se slično ne ponavlja, poslije je to zamijenio opširan osvrt na sve na i oko utakmice, bez te isprike, vjerojatno se saznalo da je Luka Vušković na putu prema svlačionicama pljunuo na grb domaćeg kluba i izazvao još jedan incident.
Ali da jesu i utakmica i sve oko utakmice prošli neuobičajeno mirno, i to je na neki način točno. Inače stariji brat Luke Vuškovića igrač HSV-a je prije par godina suspendiran na 4 godine neigranja zbog uzimanja nedozvoljenih sredstava (dopinga) prije utakmice, iako suspenzija traje, otkupljen mu je i produžen ugovor, u zamjenu za to klubu je posuđen mlađi brat hrvatski reprezentativac, za pomoć pri opstanku u ligi, što očito uspješno odrađuje, tako se to radi na slobodnom Zapadu u potpuno profesionalnim klubovima koji raspolažu sa znatno većim budžetom od ovih kojima upravljaju navijači i koje sukladno tome više vole i mediji i policija...

Muškatna tikva za posljednju večeru.



Logičan put, od moje bivše škole do bolnice, ovo je škola, mada bi se našlo i bolesnika.



Prošao pregled sa sat i pol zakašnjenja, odmah dalje, konjuktivitis, zahvat se odgađa najmanje tjedan dana, mazat oči. Jako sam razočaran, idem doma, ispred sebe čujem zanimljiv razgovor na perfektnom njemačkom, čuo sam da se otvara u Rijeci studij medicine na njemačkom jeziku prije par godina, no ovo mi je prvi blizak susret s njemačkim studenticama, vraćaju se raspoložene s predavanja...

Hans Magnus Enzensberger

Za čitanku za više razrede

Ne čitaj ode, sine, već redove vožnje:
oni su točniji. Razmotaj pomorske karte;
dok nije prekasno. Budi budan, ne pjevaj.
Dolazi dan kad će opet pribiti liste
na vrata i oporbenjacima
na grudi naslikati znak.
Uči hodati neprepoznat,
nauči više nego ja:
mijenjati četvrt, pasoš, lice.
Upoznaj se s malom izdajom,
svakodnevnim prljavim spasom.
Enciklike su korisne za potpaljivanje vatre,
manifesti: da se umota maslac i sol
za bespomoćne. Treba bijesa i strpljenja
da se u pluća moći upuše
fini smrtonosni prah, samljeven
od onih koji su mnogo naučili,
koji su točni, samljeven od tebe.

(Prevela Truda Stamać)


Poslao mi kolega s prvog radnog mjesta davno, davno, u Jablancu, jako lijepom mjestu uz more negdje između Senja i Karlobaga i naspram otoka Raba. Zamislite koje neracionalnosti, mjesto je imalo osnovnu školu i kompletno održavanu nastavu. Cijeli radni vijek poslije nismo znali jedan za drugoga, dok me njegova supruga nije pronašla. On je mirovinu dočekao kao vlasnik alternativne izdavačke kuće. Otkrio mi je, što ja kao školovani načitani germanist nisam znao, da je i Enzensberger poput Orwela, koji se i borio, simpatizirao anarhiste u španjolskom građanskom ratu i da je objavio knjigu u kojoj dokumentirano tvrdi da su na početku rata anarhisti bili najjača oružana snaga kontra Franca i da su fašisti uglavnom dobili rat zbog komunističkog pokušaja preuzimanja vodstva nad antifašističkim snagama.
Nebitno, pjesma je aktualna kao da je pisana u vrijeme Trumpa, Hamneia, Putina, Kima i ostalih staraca koji se prije smrti poigravaju sa sudbinom čovječanstva, jer mogu, grah puku tako pao.

Čestitam najprije bivšem učeniku Sušačke gimnazije na najznačajnijem priznanju do sad i na korisno iskorištenom vremenu za govor prilikom dodjele nagrade u Berlinu, u prijenosu praćenom širom Europe, pokazao je da Hrvatska nije samo zemlja seljaka na brdovitom Balkanu, kakvom se pokazala švercom nenajavljene pjesme na europskom prvenstvu u rukometu. Ja inače imam ozbiljnu zamjerku filmu i ozbiljno me brine što u općoj euforiji to baš nitko nije primijetio, iako su mu najbliže suradnice u filmu izuzetne žene, većinom meni poznate u filmu uopće nema izgrađenih ženskih likova, a nedostaje ih i u masovnim scenama.
Umro je "Disident", naš bloger Toco1980foto je objavio i potresan jako kratak nagrađivani dokumentarac o njemu, i to je Hrvatska.
Ipak najvažniji je naš mikro svijet, jutros sam se opet natrčao po gradu, opet je bilo nesporazuma oko šprica, ali za neko vrijeme nas je u subotu naša draga veterinarka opskrbila. Pokušavamo liječiti Jinovu upalu uha, on je legendarno strpljiv sad kad mu osim injekcija prčkamo u uhu, ali svejedno, nema opuštanja, u srijedu kontrola. U četvrtak moj važan pregled i odluka o eventualnom daljnjem tretmanu odmah, ali eto, nemam vremena strepiti za sebe.
Usprkos upali izlaziti se mora, a bura dere, pokušavam ga štititi modnim detaljem, kujicama se sviđa:



Ipak veći dio današnjeg šopinga, odnosno čekanja, smo proveli u garaži, tko mi sem Eura zna gdje je auto ;):



Kod kuće uobičajena gužva za parkiranje, ipak majstorski je grupnim radom auto blizu uparkiran, za svaki slučaj sam snimio registraciju auta ispred, koji ima dovoljno prostora za manevrirat naprijed, nazad ne, ali nije išlo drukčije:

Stube naše sudbinske...



Stiže ekipa, tko ubundan tko nag...



Kad sam tek stigao, ovaj birc mi se prostranošću i imenom nametnuo.
Ubrzo prestao piti i izlaziti, birc propao.



Jedna od šetalačkih panorama...



Pozitivne poruke svuda okolo...



Par koraka od biofilije ulaz u hospicij, ponos našeg grada.



Ravno je centar, što će nama centar kad smo središte.



Kvart se ponosi jakom grafiterskom scenom...



Još da se ima gdje parkirati i da nije i jake hooliganske scene gdje bi nam bio kraj, ali kulturnjaci su u aktivnoj prosvjetiteljskoj akciji, stalno se nešto organizira da se ne bi previše dangubilo.

Ponovo jutro u trčanju, traženju šprica i zbrka oko inzulina, uz jedan svjetli trenutak, nešto me vuklo ne preskočiti ljekarnu, u kojoj sam znao da neću ništa naći, ulazim unutra :"Dobar dan razredniče!", cura iz mojih elitnih farmaceuta, razreda koji sam vodio na oproštajno putovanje u Sarajevo, prije korone i zatim prošao onu ludu nastavu na daljinu, pokušaju potpune kontrole, meni su mogli sigurno pravdati izostanke preko svega drugog osim zvanično mi dodijeljenog maila skole.hr, koji bih otvarao jednom tjedno zbog zadrtih poslušnih roditelja, koji bi se strogo držali uputa ministarstva o pravdanju preko zvaničnog maila, što smo ga zvali komarnik mail ;)-objašnjenje u prvom komentaru...
Dobio sam od nje par jako korisnih savjeta i kontakt telefon. Žureći sam otišao dalje, poslije mi je palo na pamet da joj se nisam zahvalio, niti joj dao do znanja da sam je prepoznao. Ona je bila iz njih par instagram ekipe pravdača, poruke bez praćenja, nasmijao sam se kad sam vidio zadnju davnu poruku:"Oprostite što se ovako kasno javljam...", bio sam jedan od rijetkih koji u ta suluda vremena nije odgovarao van zvanične satnice, ali sam njima dopuštao da pišu kad žele, ionako nikad nisam imao pametan telefon i sve sam preko kompa naknadno čitao i mislim jedan od rijetkih koji nije slušao naputke o video provjerama znanja, koje su to bile svinjarije.
Poslije smo išli kod drage veterinarke, isto moje učenice, kopala je Jinu po ušima dok sam ga ja držao, opasnog, prirodno razdraženog psa. Upala uha, dobili smo upute o ponavljanju veterinarkinog zahvata jednom dnevno, kako će to izgledati u praksi pojma nemam.
Već sam bio dokrajčen za jedan dan, bilo je još jurnjave do ljekarne koja zatvara u 13, dan je bio lijep sunčan i odmah sam prihvatio prijedlog o ručku na terasi "Maruna". Uzeo sam kombinaciju šiš i običan banjalučki ćevap, sad već dobrodošla gastro promjena, jako dugo već jedemo na žlicu.
Navečer ono zbog čega volim svjetska nogometna prvenstva, večer je bilo finale ovog "klinci pjevaju", prazne ulice kao stvorene za laganu šetnju mog umornog prijatelja i mene.

Bilo je rano ujutro, ulice čiste i prazne, išao sam prema kolodvoru. Kad sam usporedio sat na kuli sa svojim, vidio sam, da je bilo mnogo kasnije, nego što sam vjerovao, morao sam jako požuriti, nelagoda od tog otkrića dovela je do nesigurnosti, nisam se još jako dobro snalazio u tom gradu, srećom bio je policajac u blizini, požurio sam do njega i pitao ga bez daha za put. On se nasmijao i rekao: „Želiš da ti ja pokažem put?“ „Da“, rekao sam, „jer ga sam ne mogu naći.“ „Predaj se, predaj se“, rekao je i okrenuo se s velikim poletom, poput ljudi, koji žele biti sami sa svojim smijehom.

Franz Kafka "Predaj se!" (prijevod i popratne fotografije s Korza danas NF



Danas mi se učinilo da su mi uspjele dvije nevjerojatne stvari, kazna za nepredavanje smeća šest mjeseci je nakon razgovora stornirana i u ljekarni, kad sam izvadio praznu vrećicu od šprica koje dugo tražim, rekla je žena imamo i donijela mi i prodala na moje traženje cijelu kutiju. Ipak nisam slavio, nekako sam se odvikao od slavlja, uvijek krene nešto u krivo. Krenuli smo dati Jinu injekciju s novom špricom i nešto nije u redu, 0,1 nije 0,3, ovaj put sam začudo sačuvao račun. Ista gospođa mi je stavila sa strane i inzulin za sutra. Kako će se nastaviti priča s računima pričekajmo...

Očaj nam katkad razbija dane
Kao ja nekad isprazne flaše
Vlaga od juga otvara rane
Vjetar raznosi grijehe naše.

Zajedno u nemoćnom bijesu
Lupamo po zidovima gnjevno
Prošlost je u šarenom lijesu
Budućnost nam bježi svakodnevno.

Okovani u jutra beznađa
Prezreni u nemoći svog bola
Rezači smo potonulih lađa
Hvatamo zrak jadni odozdola.

Zlo nas je sustiglo natenane
Gurnulo nas grubo s površine
Ronimo u dane odbrojane
Pobrisane su životne šine.

Zajedno odlazimo drug i ja
Sve iza nas će ostati isto
Izdajničko sunce i dalje sja
Stranica života zjapi čisto.

Težak dan od jutra do sutra. Na prvoj fotografiji snimljenoj rano jutros, vježbam malo mrtvu prirodu, budući da su preostale blogerice većinski alergične na živu, zbunjuje me fotić, kao da nema prostim okom vidljive sumaglice, a ni svjetla na stupu. Ali eto, uz malo vlastite obrade, ne AI, izgleda pristojno.
Opet smo morali u hitnu nabavku, Jin dobio oslobođen termin za šišanje sutra, moramo ga oprati, a potrošen njegov šampon. Ja pokušavam postići da ga zbog upale uha švercamo sutra, no nemam podršku. Frizerka ga po zimi ne želi prati.
Ponestalo i meni sladoleda pa nije bilo izbora, odgađamo neugodnije stvari, žalbe birokraciji i to. Opet me nešto nasmijalo dok smo čekali ispred super marketa, starija žena u pratnji s obje strane po jedne dame nešto mlađe od mene, se nešto njima suprotstavlja i govori:"Nećete me uvjeriti, zadnji put kad sam bila u Rijeci tu je bila Jugokeramika."
Eto, Jugokeramike se ni ja ne sjećam, ali znam da nije u pravu, tu je za Jugoslavije bilo brdo bez igdje ičega, osim velikog natpisa na vrhu Tito.
Dok je trajalo zagrijavanje prostora za Jinovo kupanje, otišao sam vidjeti na Bluesky mreži što se događa u svijetu, pratim tamo sve relevantne svjetske portale, koji polako napuštaju Muskov x, ja sam još tamo samo za pročaskati s njegovim Grokom, umjetna inteligencija koja ne prezire golotinju i duhovito te vodi prema onome što Grok eto više ne smije reći, ali uvijek želi pomoći, no o tom drugi put.
Na nešto pak ozbiljnijoj mojoj mreži svi se uzmuvali zbog najavljenih masovnih pogubljenja prosvjednika. Pitao sam AI koje je bilo najbrojnije posjećeno javno vješanje žena u Europi, s tim da je i foto dokumentirano, navedeno mi je javno vješanje čuvarica jednog koncentracionog logora u Poljskoj 1946., a od više izlistanih fotografija odabrao sam tu dolje. Javno vješanje je izvršeno nakon suđenja, da bi se izbjegao linč rulje, u ovom je guštalo, ako sam dobro upamtio, oko 40000 posjetitelja, broj se da provjeriti. Iako je eto kako priliči bilo i suđenje kao u pravnim državama, meni su detalji na ovoj monstrumici odmah upali u oči.
Tu fotografiju sam odabrao jer me podsjetilo na jednu pjesmu Ericha Frieda, kako normalno nacisti među nama izgledaju u normalna vremena.

Dobra strana kapitalizma je što te u medijima podsjeća na one što žive gore od tebe i što te može zadesiti ako se suprotstaviš sustavu. Tako stalno odustaješ od svojih snova i tješiš se da još uvijek imaš krov nad glavom, mada prvo jače nevrijeme može razgolititi isti taj krov.
Jučer sam baš ponovo pao u prozaičnu depresiju, te su mnogo gore od onih poetskih, kad sam dobio polugodišnju kaznu za ne bacanje smeća,što me prosvijetlilo i shvatio sam da definitivno nema šansi ostvariti san svih po mojim mjerilima uspješnih ljudi, živjeti godišnje skromno na dvije udaljene lokacije:June Newton, Hundertwasser, njih dvoje mi padaju na pamet s idealnim izborom lokacija...
Krenuli smo u dućan odmah poslije ručka da bismo ulovili eventualno mjesto za parkiranje prije nego što nahrupe gomile radnih ljudi, koji se vraćaju u obližnje nebodere s posla, kad nas je zaustavila tutnjava. Prijatelj je zadnji put slušao i čuo da treba jače lupati na vrata, jer zvonce ne radi, a mi već slabije čujemo.
Posjet društva nakon dužeg vremena na par minuta u prolazu, koji se uobičajeno i željeno pretvorio u par sati. Razvedrila me ta priča, ali sam usput i shvatio da i drugi dobivaju kazne za nečinjenjei da će sustav lako dokazati da sami sebi mi smo krivi
Ohrabruje ipak činjenice, da ipak imaš prijatelje, inače veći dio preživjele rajenosi dijagnoze umjesto ordenja za razumijevanje, bit kapitalizma i tkz. slobode je da svaku spoznaju skupo plaćaš, zakon tržišta.
p.s.
Marko Brecelj iz videa, koji nećete pogledati, jer ipak traje više od minute i poučno završava, je između ostalog bio i mecena, npr. financirao je gostovanje benda Avlijaneri i nekolicine nas jedan vikend po Istri, tad je i bend bio neafirmiran, danas se pričaju legende i laži o njima, no čovjek je kužio stvari, a i imao love zahvaljujući iznenađujuće dobroj prodaji albuma s naslovom kao što je naslov ovog posta. Nikad mu se nismo usudili zahvaliti na burnom izletu.

Uvijek su djevojke bile ljute, i nitko se nikad, osim luđaka i manijaka nije ljutio na vjerodostojne šamare s početka videa, jednostavno to je bio dio odrastanja, kao i na neki način viteške muške tuče usijanih glava na početku sazrijevanja, kažem viteške, jer nitko nije gazio bespomoćnog savladanog protivnika, koji je ležao na podu, osim naravno gore spomenutih koji je uvijek bilo.
Tako sam ja npr. na obrani diplomskog rada, neakademski, kako je prigovorio kritičar među prisutnima, branio naizgled u današnje, i onda današnje vrijeme, neobranjive Nietzscheove redke o ženama i ratovima. Na oba područja je Nietzsche bio potpuno neiskusan, sa ženama nikad nije prebrodio odbijenicu braka Lou Andreas Salome, dominantne, intelektualno nadmoćne, žene onog doba, o tome je svjedočio njegov prijatelj filozof Paul Ree. Nedvojbenu Nietzscheovu rečenicu:"Kad odeš ženi, ne zaboravi ponijeti bič sa sobom" može se tumačiti sasvim legitimnom sklonosti biti bičevan i tako dalje i tako bliže. Kad ga nacisti i staljinisti tako besmisleno i glupo prisvaajaju, zašto ga mi ostali ne bi branili humorom. Isto je s ratom i ratnicima, neki su kritičari tu dobro primijetili, da su svi ratovi za koje je Nietzsche mogao znati, ipak nosili neku dozu viteštva u sebi, u suvremenim ratovima sa sredstvima za masovno uništenje ne može biti ni govora o tome.
Bit ovog posta je obrana zdrave drskosti nasuprot aroganciji i prepotenciji, koje se besramno i drsko, u novijim rječnicima smatraju sinonimima iliti istoznačnicama.
Sledeće dvije fotografije su snimljene prije dva desetljeća, u inozemstvu, te više ne mogu povrijediti ničije osjećaje. Prva je snimljena s tramvajske stanice u trenutku kad je moj tramvaj otvarao vrata, vidi se da sam namjerno dopustio biti primijećen, druga u parku, obje snimane s javnih površina za što u ono vrijeme, zamislite, nijedan zakon nigdje po Europi, nije nalazio ništa sporno. Jučer sam pak ostao jako iznenađen, na hrvatskom blogu bliskom turističkoj zajednici, na njemačkom jeziku i za njemačko govorno područje, uz vijest, da dok se drugdje po Hrvatskoj zatvaraju FKK ili naturističke/nudističke plaže, Pula će od iduće godine imati dvije nove, i pazi sad, dvije autentične uvale s golaćima na njima, nisam odmah prepoznao poznatog fotografa, na dnu stoji, fotografije generirao AI, pa ti prepoznaj.
Fotografije pak na postu dolje su iz onih prepotopskih vremena kad još nisu bile kažnjive fotografije, koje snimaju ljudi od krvi i mesa.
p.s.
Ovaj put zadržavam pravo brisati komentare onih koji nisu pročitali dio posta vezan uz fotografije :P

Ljubav Jina i njegove Svinjice prolazila je razne faze. Za razliku od sličnih njoj, nju je odmah prigrlio, no nakon vremena došlo je do nama drugima nerazumljivih svađa, jer mi smo često glupi i ne razumijemo što nam naš pas želi reći, što njega zna itekako naljutiti, uglavnom on ju je počeo odgurivati od sebe i naglo je nestala iz njegovog života i mi drugi smo potpuno zaboravili na nju. No u svim životima postoje velika spremanja, tako se i ona pojavila i okupana i namirisana pojavila u životu sad već gospodina u godinama, koji je prošao izuzetno teško razdoblje svog života. Jin ju je ponovo prigrlio, često ih zateknem dok spavaju, ona u njegovom zagrljaju, međutim čim ih pokušam fotografirati on osjeti i lagano ju odgurne od sebe, jer ne dese se takve stvari pravome muškarcu... Ako mislite da Jin ne zna da je ona fakegrdno se varate, svejedno mu je, dođe vrijeme kad je svima sve svejedno, a tko zna od vas uopće prepoznati što je fake, za steći to umijeće potrebno je proći toliko toga što baš rijetkima želim.
Prije par godina sam imao post na blogu, spominjem lijepu ženu srednjih godina koja me oslovljava pravim imenom i srdačno me grli, te kad vidi moju zbunjenost veli :"Ja sam Čikletova bivša."Čikle je bio moj dobar prijatelj, koji je završio vazduhoplovnu vojnu akademiju u Beogradu, tamo radio, međutim kad je izbio rat, nije se nikom želio staviti na raspolaganje, te prebjegao u Beč, prije par godina vratio se u rodni Vareš, osnovao nekakvu Dremokratsku frontu i 2023. preminuo, saznajem po in memoriamu nađenom na internetu. Baš tih dana nakon susreta pred supermarketom nazvao me zajednički prijatelj iz Londona i ispričao sam mu o susretu s Čikletovom bivšom. "Jesi li je pitao koja bivša, pa barem Čikle ih je toliko imao." E taj uspješnik među ženama je jednom davno nazvao nakon dolaska iz Beograda, čuo je da sam nabavio tad po diskačima izuzetno popularnu stvar od Donne Summer, da imam necenzuriranu punu verziju pjesme doma, te bi svratio na časicu razgovora. Pojavio se na vratima s gajbom piva za mene i bocom konjaka za sebe. Naravno prvo smo se ispričali o zdravlju junačkom i zagrijali pićem, višekratno smo ponovili punu verziju pjesme na svršetku posta, te se povela rasprava da li Donna na punoj verziji stvarno svršava i njega je zanimalo, kako znati da li žena u tim stvarima glumi, ja sam se smijao, gdje si našao baš mene neukog uvlačiti u tu priču. Možda mislite da Čikle nije znao da je Donnino svršavanje fake, naravno da je znao, ali ga nije bilo briga, lijepo je vjerovati da te ne lažu u svakom aspektu tvog boravka na ovoj planeti...
Ako mislite da ja nisam svjestan da je blog životarenje fake...

Svaki dan i noć neizvjesnosti nose. Dan za dan, nema planiranja. Jin sve nemirniji, ja ništa mirniji. On stariji, ja skoro sa živcima čak i od njega tanji. Danas između prve injekcije i ručka se sam spuštam u grad produžiti besplatne umirovljeničke željezničke karte, ne koristimo ih, ali neka ih. Imati uvijek mobilnost u džepu, autobusnu sam koristio danas za uzbrdicu nazad. Na željezničkom kolostaju nigdje nikoga, osim blagajnica, ipak samoslik u WC-u o kojem sam na blogu već pisao.



Jednu fotografiju sličnu ovoj, samo s nadvožnjaka iznad stanice S-Bahn Halensee-Berlin, nahvalili su na jednoj društvenoj mreži, ma kad mi već ide, zašto ne.



Idem kad sam već u centru grada do dućana Happy Home nabaviti novu zalihu šarenih jeftinih vrećica za pseća govna. Prolazim pored Žabice, autobusnog kolodvora, na kojem je za razliku od željezničkog šušur i gužva, ne da mi se prelaziti cestu, već dugo nisam na njenom radnom mjestu posjetio blogericu windfuckersister ili našu Windicu, zadnji put mi je rekla da je dogovorila posjet kod isto bivšeg blogera Neverina, koji drži između ostalog radionice građenja suhozida i da će o tome objaviti post, prošla je bit će i godina, posta nema. Žurim jer će doma Jin kad se probudi biti živčan što me nema. Dokumentiram tetu s koferom, ne pitam ni dopuštenje ni kamo putuje :P



Čekam bus za povratak na moje malo brdo i dokumentiram da još postojke u Rijeci naivke koje vjeruju rasporedu dolaska i povratka na pametnim elektronskim pločama, koje u mom gradu seriozne ljude prave budalama. Začudo nisam dugo čekao.

Ovaj komentar Meister Huca, koji sam jutros pročitao kao odgovor na moj komentar probudio mi je lavinu asocijacija. Moje riječi su označene kurzivom.

@NF –
„Nećemo se lagati, došao sam samo vidjeti tko ti je čestitao novu godinu…“

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.
Pa ipak, svi koji su se ovdje oglasili u neku ruku Moji su ljudi.

„ne podnosim muškarčine s brčinama“

Muškarci s brčinama uvijek su estetski upitni, no ponajboljem evropskom brku – Nietzscheu - uvijek smo spremni oprostiti mrvice hrane zalijepljene za dlake pod nosom.

„… Moravijine žene ili ljubavnice…“

Mislim da je riječ o D. Maraini, tek sam nedavno nabasao na to ime. Nisam je čitao. Još neki tvrde da zna pisati.

„Popij jednu i za mene, živio!“

Kao što sam ti napisao, popio sam jednu za tebe.
A, onda još jednu…(Kraj citata!)

Nevjerojatno, ali prvi mi je pao na pamet naš u svijetu najuspješniji dramatičar, kojeg ja beznačajan ni najmanje ne cijenim, čak sam napustio dvoranu za trajanja jednog gostovanja u gradu, uostalom zašto bih se mučio to slušati, kad ni ulaznicu nisam platio :P Riječ je naravno o Miri Gavranu. Palo mi je na pamet čitajući blogera Huca, kojeg pak naravno zbilja cijenim, da bih se i ja u novom komentaru mogao razbacivati prezimenima poznatih, ne samo mrtvih ljudi, kao što to Gavran često čini i postiže očito pozitivan efekt kod svojih čitatelja. Pa ajmo probati na tragu Hucovog komentara mog komentara, sad su za promjenu Hucove riječi označene kurzivom:

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.

Pođimo od Branislava Glumca autora kultne "Zagrepčanke" (nije greška u naslovu, Glumac je bio pismen za razliku od nekih suvremenih autora i blogera), kojeg sam imao zadovoljstvo upoznati neočekivano, na neobičan način. Naime moj drugar Matija je sa svojom udrugom istomišljenika "ParNas" organizirao u Rijeci sad nažalost pokojni festival književnosti "Kičma" (Knjige i časopisi na morskoj ariji)
Ja sam Matiji rekao da vjerojatno mogu na festival bez problema dovesti autora najznačajnijeg hrvatskog romana dvadesetog stoljeća (naravno mislim na urbanu književnost, varalice i ognjištari nisu u toj konkurenciji) Alojza Majetića, njegov Čangi je već povijesni junak jednog književnog razdoblja kod nas, jer itekako dobro poznajem Majetićevu novu književnu muzu i suradnicu blogericu Danielaland. (fotografija je pak iz povijesnih dana bloga haer):


(samoslik radila Danči)

Rekao sam da u paketu naravno ide i velika blog pjesnikinja Danči, što je Matija odmah objeručke prihvatio. Nazvao sam Danči da joj priopćim da zaokruže Rijeku na svojim kalendarima te da se spreme za promjenu za druženje ovdje, a s Matijom će se bez problema dogovoriti o refundiranju troškova. Ona je odgovorila, oke, super, ja neću čitati, zadnje vrijeme volim biti voditeljica (onda je moment zastala), ali imamo jedan problem. Pitao sam koji problem, sve se da dogovoriti, pa s Majetićem zadnje vrijeme uvijek putuje i Glumac. Koji glumac, pitam ja zbunjeno, pa Branislav. U jebote problema, kako neočekivano, dva kapitalca jednim udarcem, ne, ne trebam uopće sa šefom Matijom razgovarati. Ostalo je povijest, bilo je to odlično posjećeno književno druženje, poslije smo Matija, oni i ja završili u dobrom ribljem restoranu, Majetić se pokazao neobično darežljiv, darovao mi je čak četiri svoje knjige, Glumac je donijeo uz ljubaznost i svoj potpisani zaštitni znak "Zagrepčanku" na dar, od Danči sam tradicionalno dobio obećanja i šipak, ali to je već neki tradicionalni đir, osim legendarne blogerice s kojom od 2009. ne komuniciram, kod koje se mora dobro paziti kakvim ćeš joj darom uzvratiti na njen. Majetić mi je u povjerenju rekao, da on baš nije prije pratio blogove, da mu je Daniela rekla da sam ja najbolji, odgovorio sam, ako je rekla, valjda i jesam, te da i on s Danči vodi zajednički blog koji su nazvali Heidegger i da ga je nagovorila da objave zajedno prvi hrvatski blog roman, i bi tako...
Odužio mi se post, nisam se maknuo od početka, smislio sam ja odgovore i na primjedbu o brkovima velikog Nietzschea, to možda drugi put, a možda na sveto Nikadarevo
kako obično govore one koje me bolje poznaju...

U velikoj sam gužvi, za razliku od socijalističkih vremena i nestašica kava i deterdženta radi se o nestašicama vitalnih stvari, nužnih za opstanak. Još u staroj godini je počelo s traganjem za inzulinom, uspjeli smo ga naći u maloj privatnoj virovitičkoj ljekarni, oklijevali, jer smo ga mogli samo naveliko kupiti, na kraju nam se itekako isplatilo. Sad već tragamo za špricama,a po dućanima je umjetno izazvana i nestašica dijabetske pseće hrane, pokušava se stvoriti monopol one koju psi ne žele. Dovijamo se narudžbama, no paketi s prazničkim darovima su izazvali kaos kod svih naših dostavnih službi, a snijeg, potpuno neočekivan u ovo doba godine je problem dodatno potencirao. Ha, koju smo naivnu sliku imali o kapitalizmu i potrošačkom društvo "Trebat će samo novaca pa ćeš imati i biftek i dobar pršut te francuske sireve i sve što uzaželiš."Novca za nužno za preživljavanje bi se našlo, makar sve prodali lihvarima u pola cijene, ali malo sutra, istina je nešto drukčija. Završavam, idem na mail, još tinja nada za pronalaženjeg željenog paketa, gospođa iz središnjice privatne službe se zbilja trudi, ali teren je, kao u stara dobra vremena, nepredvidiv.
Ajmo na pjesmu i na za Hrvatsku bitnije stvari:

Čitam na računalu da je u mom kvartu minus dva i da pada snijeg, izlazim na balkon, vidi stvarno, čudi me da fotić nije ulovio pahuljice, padalo je prilično gusto.



Penjemo se u vrt nakon jutarnje šetnje i razočarenje mekšom mekšom stolicom, Jin je već drugi dan bez suhe hrane, a sad se bojim, hoće li i sutra stići, snijeg u Hrvatskoj, opća opasnost ;) Vrt, malo se ulovilo i s ove, a i s druge strane, gdje je više rastinja, ali nije baš fotogenično. Nestašice hrane, snalaženje za šprice i inzuline, ma fućka se više meni, ako se glupom narodu opet ratuje, ali nestašica lijekova, e to već plaši.



Dobro je, auto koji smo konačno uspjeli jednom parkirati uz naš vrt svjedoči da je ipak padao pravi snijeg, mada iskustva s Bosnom i Gorskim kotarom sugeriraju suprotno.



Jina smo konačno dobili u vrt, ne gušta kao one davne godine, kad je stao
javni promet i nas par mlađih naivaca došli na posao da nam se domar čudi, pa zašto niste zvali barem školu, na radiju su javili čim je počelo padati, da se sve odgađa.



Nakon ručka i ponovo vrta Jin i ja smo krenuli, dok se još snijeg vidi, u novu šetnju, danas nije bilo eksplozija kao sinoć, kojima je sve iznenadio valjda "jedan druge vjere", ali su letjele grudve, izgleda da zbilja Jin i ja loše starački izgledamo, pa nas poštedjelo.
Da nije čuvara morala mogao sam snimiti epohalnu fotografiju, trojica dječaka sadističkih izraza lica drže curu znatno višu rastom od njih, koja ih pokušava otresti, četvrti joj ubacuje grudve i trlja gdje stigne, a peti s odstojanja uspješno pogađa sve skupa.
Lica budućih ratnika i nekih novih osloboditelja od nas samih...

Izlazimo sinoć, šetati se mora, još je podnošljivo hladno, za četvrtak najavljuju najhladniji dan godine, jutros, sad, ovdje internet kaže da je okrugla nula, međutim otvarajući škure i prozor shvatio sam da nema govora o pet minuta prozračivanja. Na riječkoj FB grupi se sinoć kasno raspisali o Talijanu beskućniku, koji spava pokriven s tankom dekom, ljudi se samoorganizirali, došle žene s toplom hranom i pokrivačima, čovjek poludio, pobacao deke, nek nose nazad, netko mu popodne kupio piće i još ga držalo, sad ne znam, sad dobrotvorke spavaju. Ne znam samo kad dođu najavljeni minusi hoće li sve službe, uključujući policiju, ostati nenadležne, uvijek se sjetim smrzavanja do smrti beskućničke legende iz Kölna, pisao sam svojevremeno o tome. I sinoć klasična priča, dok se žene pokušavaju organizirati za pomoć, muškarci raspravljaju, što će talijanski beskućnik u Hrvatskoj...



Iako je ova kuća visokih stropova najteža za zagrijati od svega u čemu smo živjeli do sad, ne bismo mijenjali te poglede ni kakvu takvu toplinu doma, koja nam uzročno posljedično cijenom održavanja izbija bilo kakav luksuz iz primisli, dobro je dok se što ne uruši, prije nas samih.
Rijetke srećemo vani u nedeljnu večer, očito nitko ne izlazi tko ne mora, a očito ni neki koji bi morali. Zato j i Jin demotiviran, što smo mi manijaci, nema mu drugara, a u svakoj kući živi bar nekoliko, srećemo samo mladu veliku veselu curu, koja bi se naskakivala, a mi više nismo za to, i bivšu simpatiju Doricu, koja je pak, iako nešto mlađa od Jina, sad izuzetno živčana i vuče gazdaricu mojih godina prema domu, ne da nam razmijeniti ni par kurtoaznih fraza na miru.
Dok se mi borimo s hladnoćom, čitam ujutro tajlandski blog s malog otočića naše Ani ram, imaju i oni problema, valovi se jako čuju noću, ona je trećeg nagazila na raka i zaslužila mali plik, barem smo na foto bloguvidjeli kako odmara noge, na ležaljci s direktnim pogledom na plažu i more, poznanica je četvrtog imala manje sreće, nagazila na oštar rub školjke i završila na prvoj pomoći, citirat ću odlomak s bloga bez dozvole, jer sam zaboravio svoju wordpress šifru, pa ne mogu ni lajkati ni komentirati, a imao bih što, npr. Ani, niti tražiti dozvolu, isključivo da vidite koliko smo mi sretni s našim zdravstvom, a morat ćete mi vjerovati na riječ da sam vidio žensku nogu na slici kako se obrađuje na roštilju, fotke ipak ne želim krasti, osim eventualno pokoju za vlastitu privatnu zbirku (npr. punkerice u Japanu i nešto što sam več spominjao u današnjem postu :P:
Prva pomoć izgleda ovako, svi možemo odgovorno ustvrdit da hrvatske bolnice nisu najgore na svijetu i da se moramo još poprilično strmoglavit dok ne počnemo vidat rane na stolu od roštilja s podloškom od plastične boce punjene kamenčićima, ali, nikad se ne zna. Ono što je važno jest da je Nika dobila liječničku pomoć, da je došla koji dan ranije dobila bi i šavove, ovako je dobila flaster i antibiotike. A od nas jedno veliko hvala za dijeljenje ove dokumentarno-poučne fotografije radnog naziva “Noga na roštilju. . (s putopisnog bloga naše Ani ram, siječnja 2025.)



Svaka šetnja po zimi pak mora motivirati, znali smo da jedan od tri supermarketa u blizini mora raditi, jučer je bio dežuran onaj nizozemski, a mi smo uz put imali diskusiju o jednom njemačkom, u kojoj trgovkinje dobivaju sitan dodatak na brzinu kucanja računa, tako da ne možeš na miru spakirati svoju robu, jer trgovkinja čim otipka tvoj račun počinje skenirati sljedeći i dovodi te u neugodnu situaciju. Ja sam navodio pak primjere iz zadnjih knjiga vođe Crvenih brigada legendarnog Renata Curcia, prevedenih i kod nas. Otkako je pušten iz zatvora nakon dugogodišnje zatvorske kazne, on se bavi istraživanjem položaja radnika u većim talijanskim trgovačkim lancima, zastrašujuće uvjerljivo sve, traži se bezuvjetna lojalnost i stalna spremnost na lojalnost firmi, načini kažnjavanja neposlušnosti su perfidni, recimo blagajna jedne trgovkinje je cijelo prije podne morala biti otvorena i snimana je naravno, dok su druge po potrebi uskakale na smjenu, kad bi se stvorio red, premještanje u drugu filijalu nakon porodiljnog i slično...
Sinoć mi je fotić iznenađujuće dobro lovio mrak, da sam znao da će ići napravio bih još fotki, ali sam odmah vidio da će biti problema s blještavim svjetlom unutrašnjosti super marketa, niti žućkasti filter (učim se), tu ne pomaže. Vidim da mi je post predug, pa, što bi u svom Vjekopisu napisao časni Juraj Dobrila, svršavam...

Kroz zamagljene prozore
nazire se provalija strasti
prave riječi ključ su za ulazak
u dubine jučerašnjeg nestajanja
krici ništa ne govore
krici samo svjedoče
boli željenog pada.

U toj igri ne možeš pobijediti
to što te usisava je smrt
a ta koju ponižavaš je tvoja psiha
koja ne zna napustiti
toplu prljavštinu nestajanja
važan je samo posljednji krik
koji opravdava krive putokaze.

Ovi stihovi ne rješavaju ništa
potpuna predaja ne rješava ništa
očaj sladostrašća ne spašava ništa
samo zavaravanje stvarno jest
da te ništa nije boljelo
da je bilo predivno u zanosu nestajanja
da smo uspjeli napustiti sebe.

Problem praznika je što ostajemo bez svježeg kruha, doduše u zamrzivaču uvijek ima rezervi, život nas tome naučio, ali svježe je svježe, mada ja osobno čak radije jedem kruh drugi dan, moram i tu biti drukčiji od drugih. O važnosti kruha sam se uvjerio u vojsci bivše države.
Nakon što je rano ujutro jedan major shvatio da mu profesor kojeg je upoznao na pijanki u kino sali povodom nekog praznika otvara kapiju mostarske kasarne poslije noćne straže "po kazni", premješten sam u odjel tiska, odnosno na jutarnje raznošenje novina po cijeloj vojarni. Odmah sam to organizirao, ispostavilo se jako pametno. Naime procijenjivao sam po prezimenima tko je iz kojih krajeva pa sam svakom, na opću radost, dijelio "njihovu" štampu. Veliki pogodak je to bio posebno s Mađarima, koji su radili u vojničkoj pekari, dočekivali me svako jutro izuzetno radosno i za poputbinu mi davali prvo jedan, poslije više toplih kruhova, koji su se pokazali izuzetno vrijednom vojnom valutom, poput novina uostalom. Na taj način sam došao između ostalog i do trajne dozvole izlaska u grad, koja je trajala samo par tjedana i pretvorila se u izričitu zabranu nakon incidenta s jednim oficirom pri povratku. Stekao sam i važnu kolektivnu zaštitu šiptarske zajednice do kraja vojnog roka.

Na prvoj ilustraciji je test nakon parkiranja auta blizu pekare, hoće li u polumrak fotić išta uloviti. Jest barem zanimljivu siluetu...



Jin se pak za to vrijeme ispružio na svjetlijem mjestu. S njim su jutarnji polasci u šetnju postali sve naporniji. Jutros čim je vidio da mu se približavam upotrijebio je novu taktiku otpora izlasku na mokro i hladno, počeo je glasno lajati, što u kući debelih zidova, pogotovo u svanuće, izuzetno dobro odzvanja, pa smo se žestoko posvađali prije nego što je valjda uspio probuditi susjedstvo, vani je na početku isto prkosio, na kraju smo, iako ljuti jedan na drugog, obavili dužu šetnju nego jučer i što je još važnije i te kako produktivnu, sad gospodin spava snom pravednika. :P



Zadnja fotografija meni osobno izgleda lošije nego prva u postu, služi samo za ilustraciju jednog tijeka misli, otkako sam na blogu dobio poduku o izvornosti argentinskog tanga i razlici prema plesu kojeg sam ja držao za pravi tango, sad tek primjećujem da se na brojnim plakatima po gradu naglašeno, u najpoznatijoj plesnoj školi ovdje, onoj na Trsatu, izričito spominje samo argentinski tango. Još jedan primjer što se svašta na blogu može naučiti...

Tajnu uspjeha torte, naročito kreme koju sam naglasio u prethodnom postu, nije samo u tome što ju je autor ovog posta miksao, ima nešto i u sastojcima, specifičan okus kojeg bi blogerica AnnaBonni1, da ima sreću ovo degustirati, brzo razotkrila, da AB1, dokrajčili smo onu stopostotnu tamnu čokoladu, da toliko može obogatiti okus nismo naravno mogli predvidjeti. Ipak za vas ostale, kad mi hipotetski darujete tamne čokolade, sadržite se na 75 posto, meni tamne čokolade ipak pretežno služe za početak dana nakon prirodne limunade natašte, čime ljutim trenutno vrlo uspješnu hrvatsku nutricionisticu, svoju dragu učenicu, koja povremeno piše i za Gloriju, jer kako mogu slijepo vjerovati u raširene mitove?! Svi, draga moja Endži, vjeruju, možda ne slijepo, poput nas Hrvata, u raširene mitove.



U ovoj ulici praktično počinje moja i Jinova šetnja i otkako penzikujem tu šetajući osmišljavam svoje jutarnje postove. Poznat sam kao bloger patchwork postova, začinjenih najjeftinijim provokacijama pa ne smijem ni jutros iznevjeriti svoj glas.
Danas smo za neuobičajeno kratke šetnje, stigli smo do kanti za smeće, gdje je Jin čučnuo, pokakao se, čekao da ja pokupim i jasno dao do znanja da bi to bilo to za danas, smatrao je da je već dovoljna žrtva bila spuštati se mokrim i klizavim stubama do tu, a uostalom, ponovo je počela kiša sipiti, dosadna kao u pjesmi iz lektire. Stigao sam samo izmozgati i urediti u glavi par činjenica za davno planirani post o Antoniju Salijeriju.
Antonio Salieri je bio svakako jedan od najuspješnijih glazbenih pedagoga svih vremena, njegovi učenici su bili, ja sam upamtio dvojicu, koji meni spadaju u top tri najjačih kompozitora ozbiljne glazbe, Ludwig van Beethoven i Franz Liszt, koji mi je treći na popisu pitajte blogera Gogooa (isprobavam kako zvuči akuzativ).
Salieri se zamjerio mladom dolazećem geniju Mozartu, kad je logično kao bolji i iskusniji pedagog dobio unosan posao glazbenog podučavanja, mlade, bogate i očito razmažene plemkinje.
Salieriju se dogodila velika nesreća, naime živio je jako dugo za ono vrijeme, skoro duplo od prosječnog životnog vijeka u Europi krajem 18. stoljeća, koji je iznosio manje od 40 godina, ako sumnjate u mene, pitajte umjetnu inteligenciju, te već za života slavljen i nagrađivan, u suton života postao dementan.
Dementni starci samci su i prije znali biti žrtve beskrupuloznih ljudi, ne samo u Hrvatskoj 21. stoljeća gdje su zločini nad njima ozakonjeni famoznim ugovorima o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.
Za vrijeme Salerijeve bolesti, nemoći i umiranja, raširila se priča koju je potpirivao Mozarov očajni prolupali otac, koji je umislio da mu je sin otrovan i da je Salieri priznao da ga je on iz ljubomore otrovao, što su svi iz Salijerijevog kruga, a i ovaj u rijetjkim lucidnim trenucima demantirali.
Uzalud, bilo je to vrijeme početka romantizma i traženja velikih senzacionalnih tema i ruski genij Puškin je nanjušio jednu za svoj brzi umjetnički proboj i sve ostalo je povijest, jer lavina kad krene ne da se zaustaviti, traje do današnjih dana i novijih genija, koji će dalje musti povijesnu krivotvorinu poput Miloša Formana, poznatog po znalačkom odabiru mitskih tema "Kosa"npr..

Doček je bio dobar, radili smo tortu, glazbena kulisa nam je u to vrijeme na satelitskom programu bila Rihanna, ja je baš ne slušam, ali je u to vrijeme uz mikser i dinamitaške orgije bila najpodnošljivija glazbena kulisa na televizijama, 3Sat je tradicionalno imao novogodišnji glazbeni maraton.
Nešto s tim receptom očito nije bilo u redu, ali problem je što se sa slatkim uglavnom treba držati recepta kao pijan plota, na kraju je to ispalo kat niže od željenog, ali s dosta zmiksane kreme da ne može biti loše, još je na hlađenju.
Ja zbilja ne pamtim ovoliko dugo bombaško masturbiranje, onaj luđak iz zgrade nešto niže o kojem sam pisao, kome se sve oprašta jer je stvarao ovu domovinu petardaša, je pucao iz oružja, ne u mom smjeru pa se ni ja više ne miješam, jer je uvijek "teško razlikovati detonacije ako se počinitelj ne ulovi na licu mjesta", a nitko nije lud ići na lice mjesta. Jin je stoički podnosio nikad isfrustriraniju muškadiju, čak je u vrtu cool kopao i piškio ne dajući se smetati od pijanih naoružanih budala na cesti, ali se skupilo toga i u njemu i meni je jutros nova počela laganim ugrizom, kad sam ga zadržao da se ne vrati u krevetić, umjesto jutarnje šetnje. Dezinficirao sam kolonjskom jer ujutro nemam pojma gdje rakija stoji (vidi čuda, u bifeu), konstatirao još jednom da ovi novi flasteri nisu ni na tragu nekadašnjeg hanzaplasta i požurio za njim, koji je već čekao otvaranje kapije. Patrijarhat i klečanje će nas doslovno doći glave.
Dok se nisam zabavljao miksanjem visio sam na blogu i na društvenim mreža uz spomenutu glazbenu kulisu, moja nekadašnja muška ekipa s kojom sam četvrtkom navečer dugo vremena redovito odlazio na bazen na plivanje, je skoro u nekadašnjem sastavu, bez nas dvojice, čekala novu godinu na otvorenom, na glavnom trgu u Ljubljani, vidio sam fotke na FB no uz najbolju volju nisam uspio izguglati tko je od glazbenika tamo nastupao, čak i ona standardna za metropole "vizit" stranica im je nepregledna, barem za ove brzinske preglede.
Lusty Libertine je na blue sky mreži novogodišnjom čestitkom šokirala puritance, muke ti njih šokirati, mene još jednom uvjerila da definicija Igora Mandića što je pornografija nije točna, otprilike otvoreno pokazivanje primarnih spolovila s tim da muško po njemu mora biti u erekciji, Mapplethorpe, odgovorno tvrdim, nije pornograf, a ni Lusty svojim novim neuobičajenim selfijem, koji sam ipak ovdje rezao, na blogu nema djece, ali ima katoličkih fanatika oba spola.



Još jedna žrtva bolesnog društva je postala jedna moja moja inače dobroćudna prijateljica, pala je FB statusom na kvaziargument i ovdašnjih blog primata, da su kućni ljubimci živjeli i na prvim crtama bojišnice, ja kao neki drugi to ne brišem s lista FB prijatelja, zanimljivo mi promatrati kafkijanske preobrazbe ljudi u gamad.