Nachtfresser

Ovaj komentar Meister Huca, koji sam jutros pročitao kao odgovor na moj komentar probudio mi je lavinu asocijacija. Moje riječi su označene kurzivom.

@NF –
„Nećemo se lagati, došao sam samo vidjeti tko ti je čestitao novu godinu…“

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.
Pa ipak, svi koji su se ovdje oglasili u neku ruku Moji su ljudi.

„ne podnosim muškarčine s brčinama“

Muškarci s brčinama uvijek su estetski upitni, no ponajboljem evropskom brku – Nietzscheu - uvijek smo spremni oprostiti mrvice hrane zalijepljene za dlake pod nosom.

„… Moravijine žene ili ljubavnice…“

Mislim da je riječ o D. Maraini, tek sam nedavno nabasao na to ime. Nisam je čitao. Još neki tvrde da zna pisati.

„Popij jednu i za mene, živio!“

Kao što sam ti napisao, popio sam jednu za tebe.
A, onda još jednu…(Kraj citata!)

Nevjerojatno, ali prvi mi je pao na pamet naš u svijetu najuspješniji dramatičar, kojeg ja beznačajan ni najmanje ne cijenim, čak sam napustio dvoranu za trajanja jednog gostovanja u gradu, uostalom zašto bih se mučio to slušati, kad ni ulaznicu nisam platio :P Riječ je naravno o Miri Gavranu. Palo mi je na pamet čitajući blogera Huca, kojeg pak naravno zbilja cijenim, da bih se i ja u novom komentaru mogao razbacivati prezimenima poznatih, ne samo mrtvih ljudi, kao što to Gavran često čini i postiže očito pozitivan efekt kod svojih čitatelja. Pa ajmo probati na tragu Hucovog komentara mog komentara, sad su za promjenu Hucove riječi označene kurzivom:

Ima B. Glumac tu knjigu, Moji ljudi… Ne mogu reći da imam svoje ljude,neki kulturni gang koji se međusobno podupire bez obzira na kvalitetu.

Pođimo od Branislava Glumca autora kultne "Zagrepčanke" (nije greška u naslovu, Glumac je bio pismen za razliku od nekih suvremenih autora i blogera), kojeg sam imao zadovoljstvo upoznati neočekivano, na neobičan način. Naime moj drugar Matija je sa svojom udrugom istomišljenika "ParNas" organizirao u Rijeci sad nažalost pokojni festival književnosti "Kičma" (Knjige i časopisi na morskoj ariji)
Ja sam Matiji rekao da vjerojatno mogu na festival bez problema dovesti autora najznačajnijeg hrvatskog romana dvadesetog stoljeća (naravno mislim na urbanu književnost, varalice i ognjištari nisu u toj konkurenciji) Alojza Majetića, njegov Čangi je već povijesni junak jednog književnog razdoblja kod nas, jer itekako dobro poznajem Majetićevu novu književnu muzu i suradnicu blogericu Danielaland. (fotografija je pak iz povijesnih dana bloga haer):


(samoslik radila Danči)

Rekao sam da u paketu naravno ide i velika blog pjesnikinja Danči, što je Matija odmah objeručke prihvatio. Nazvao sam Danči da joj priopćim da zaokruže Rijeku na svojim kalendarima te da se spreme za promjenu za druženje ovdje, a s Matijom će se bez problema dogovoriti o refundiranju troškova. Ona je odgovorila, oke, super, ja neću čitati, zadnje vrijeme volim biti voditeljica (onda je moment zastala), ali imamo jedan problem. Pitao sam koji problem, sve se da dogovoriti, pa s Majetićem zadnje vrijeme uvijek putuje i Glumac. Koji glumac, pitam ja zbunjeno, pa Branislav. U jebote problema, kako neočekivano, dva kapitalca jednim udarcem, ne, ne trebam uopće sa šefom Matijom razgovarati. Ostalo je povijest, bilo je to odlično posjećeno književno druženje, poslije smo Matija, oni i ja završili u dobrom ribljem restoranu, Majetić se pokazao neobično darežljiv, darovao mi je čak četiri svoje knjige, Glumac je donijeo uz ljubaznost i svoj potpisani zaštitni znak "Zagrepčanku" na dar, od Danči sam tradicionalno dobio obećanja i šipak, ali to je već neki tradicionalni đir, osim legendarne blogerice s kojom od 2009. ne komuniciram, kod koje se mora dobro paziti kakvim ćeš joj darom uzvratiti na njen. Majetić mi je u povjerenju rekao, da on baš nije prije pratio blogove, da mu je Daniela rekla da sam ja najbolji, odgovorio sam, ako je rekla, valjda i jesam, te da i on s Danči vodi zajednički blog koji su nazvali Heidegger i da ga je nagovorila da objave zajedno prvi hrvatski blog roman, i bi tako...
Odužio mi se post, nisam se maknuo od početka, smislio sam ja odgovore i na primjedbu o brkovima velikog Nietzschea, to možda drugi put, a možda na sveto Nikadarevo
kako obično govore one koje me bolje poznaju...

U velikoj sam gužvi, za razliku od socijalističkih vremena i nestašica kava i deterdženta radi se o nestašicama vitalnih stvari, nužnih za opstanak. Još u staroj godini je počelo s traganjem za inzulinom, uspjeli smo ga naći u maloj privatnoj virovitičkoj ljekarni, oklijevali, jer smo ga mogli samo naveliko kupiti, na kraju nam se itekako isplatilo. Sad već tragamo za špricama,a po dućanima je umjetno izazvana i nestašica dijabetske pseće hrane, pokušava se stvoriti monopol one koju psi ne žele. Dovijamo se narudžbama, no paketi s prazničkim darovima su izazvali kaos kod svih naših dostavnih službi, a snijeg, potpuno neočekivan u ovo doba godine je problem dodatno potencirao. Ha, koju smo naivnu sliku imali o kapitalizmu i potrošačkom društvo "Trebat će samo novaca pa ćeš imati i biftek i dobar pršut te francuske sireve i sve što uzaželiš."Novca za nužno za preživljavanje bi se našlo, makar sve prodali lihvarima u pola cijene, ali malo sutra, istina je nešto drukčija. Završavam, idem na mail, još tinja nada za pronalaženjeg željenog paketa, gospođa iz središnjice privatne službe se zbilja trudi, ali teren je, kao u stara dobra vremena, nepredvidiv.
Ajmo na pjesmu i na za Hrvatsku bitnije stvari:

Čitam na računalu da je u mom kvartu minus dva i da pada snijeg, izlazim na balkon, vidi stvarno, čudi me da fotić nije ulovio pahuljice, padalo je prilično gusto.



Penjemo se u vrt nakon jutarnje šetnje i razočarenje mekšom mekšom stolicom, Jin je već drugi dan bez suhe hrane, a sad se bojim, hoće li i sutra stići, snijeg u Hrvatskoj, opća opasnost ;) Vrt, malo se ulovilo i s ove, a i s druge strane, gdje je više rastinja, ali nije baš fotogenično. Nestašice hrane, snalaženje za šprice i inzuline, ma fućka se više meni, ako se glupom narodu opet ratuje, ali nestašica lijekova, e to već plaši.



Dobro je, auto koji smo konačno uspjeli jednom parkirati uz naš vrt svjedoči da je ipak padao pravi snijeg, mada iskustva s Bosnom i Gorskim kotarom sugeriraju suprotno.



Jina smo konačno dobili u vrt, ne gušta kao one davne godine, kad je stao
javni promet i nas par mlađih naivaca došli na posao da nam se domar čudi, pa zašto niste zvali barem školu, na radiju su javili čim je počelo padati, da se sve odgađa.



Nakon ručka i ponovo vrta Jin i ja smo krenuli, dok se još snijeg vidi, u novu šetnju, danas nije bilo eksplozija kao sinoć, kojima je sve iznenadio valjda "jedan druge vjere", ali su letjele grudve, izgleda da zbilja Jin i ja loše starački izgledamo, pa nas poštedjelo.
Da nije čuvara morala mogao sam snimiti epohalnu fotografiju, trojica dječaka sadističkih izraza lica drže curu znatno višu rastom od njih, koja ih pokušava otresti, četvrti joj ubacuje grudve i trlja gdje stigne, a peti s odstojanja uspješno pogađa sve skupa.
Lica budućih ratnika i nekih novih osloboditelja od nas samih...

Izlazimo sinoć, šetati se mora, još je podnošljivo hladno, za četvrtak najavljuju najhladniji dan godine, jutros, sad, ovdje internet kaže da je okrugla nula, međutim otvarajući škure i prozor shvatio sam da nema govora o pet minuta prozračivanja. Na riječkoj FB grupi se sinoć kasno raspisali o Talijanu beskućniku, koji spava pokriven s tankom dekom, ljudi se samoorganizirali, došle žene s toplom hranom i pokrivačima, čovjek poludio, pobacao deke, nek nose nazad, netko mu popodne kupio piće i još ga držalo, sad ne znam, sad dobrotvorke spavaju. Ne znam samo kad dođu najavljeni minusi hoće li sve službe, uključujući policiju, ostati nenadležne, uvijek se sjetim smrzavanja do smrti beskućničke legende iz Kölna, pisao sam svojevremeno o tome. I sinoć klasična priča, dok se žene pokušavaju organizirati za pomoć, muškarci raspravljaju, što će talijanski beskućnik u Hrvatskoj...



Iako je ova kuća visokih stropova najteža za zagrijati od svega u čemu smo živjeli do sad, ne bismo mijenjali te poglede ni kakvu takvu toplinu doma, koja nam uzročno posljedično cijenom održavanja izbija bilo kakav luksuz iz primisli, dobro je dok se što ne uruši, prije nas samih.
Rijetke srećemo vani u nedeljnu večer, očito nitko ne izlazi tko ne mora, a očito ni neki koji bi morali. Zato j i Jin demotiviran, što smo mi manijaci, nema mu drugara, a u svakoj kući živi bar nekoliko, srećemo samo mladu veliku veselu curu, koja bi se naskakivala, a mi više nismo za to, i bivšu simpatiju Doricu, koja je pak, iako nešto mlađa od Jina, sad izuzetno živčana i vuče gazdaricu mojih godina prema domu, ne da nam razmijeniti ni par kurtoaznih fraza na miru.
Dok se mi borimo s hladnoćom, čitam ujutro tajlandski blog s malog otočića naše Ani ram, imaju i oni problema, valovi se jako čuju noću, ona je trećeg nagazila na raka i zaslužila mali plik, barem smo na foto bloguvidjeli kako odmara noge, na ležaljci s direktnim pogledom na plažu i more, poznanica je četvrtog imala manje sreće, nagazila na oštar rub školjke i završila na prvoj pomoći, citirat ću odlomak s bloga bez dozvole, jer sam zaboravio svoju wordpress šifru, pa ne mogu ni lajkati ni komentirati, a imao bih što, npr. Ani, niti tražiti dozvolu, isključivo da vidite koliko smo mi sretni s našim zdravstvom, a morat ćete mi vjerovati na riječ da sam vidio žensku nogu na slici kako se obrađuje na roštilju, fotke ipak ne želim krasti, osim eventualno pokoju za vlastitu privatnu zbirku (npr. punkerice u Japanu i nešto što sam več spominjao u današnjem postu :P:
Prva pomoć izgleda ovako, svi možemo odgovorno ustvrdit da hrvatske bolnice nisu najgore na svijetu i da se moramo još poprilično strmoglavit dok ne počnemo vidat rane na stolu od roštilja s podloškom od plastične boce punjene kamenčićima, ali, nikad se ne zna. Ono što je važno jest da je Nika dobila liječničku pomoć, da je došla koji dan ranije dobila bi i šavove, ovako je dobila flaster i antibiotike. A od nas jedno veliko hvala za dijeljenje ove dokumentarno-poučne fotografije radnog naziva “Noga na roštilju. . (s putopisnog bloga naše Ani ram, siječnja 2025.)



Svaka šetnja po zimi pak mora motivirati, znali smo da jedan od tri supermarketa u blizini mora raditi, jučer je bio dežuran onaj nizozemski, a mi smo uz put imali diskusiju o jednom njemačkom, u kojoj trgovkinje dobivaju sitan dodatak na brzinu kucanja računa, tako da ne možeš na miru spakirati svoju robu, jer trgovkinja čim otipka tvoj račun počinje skenirati sljedeći i dovodi te u neugodnu situaciju. Ja sam navodio pak primjere iz zadnjih knjiga vođe Crvenih brigada legendarnog Renata Curcia, prevedenih i kod nas. Otkako je pušten iz zatvora nakon dugogodišnje zatvorske kazne, on se bavi istraživanjem položaja radnika u većim talijanskim trgovačkim lancima, zastrašujuće uvjerljivo sve, traži se bezuvjetna lojalnost i stalna spremnost na lojalnost firmi, načini kažnjavanja neposlušnosti su perfidni, recimo blagajna jedne trgovkinje je cijelo prije podne morala biti otvorena i snimana je naravno, dok su druge po potrebi uskakale na smjenu, kad bi se stvorio red, premještanje u drugu filijalu nakon porodiljnog i slično...
Sinoć mi je fotić iznenađujuće dobro lovio mrak, da sam znao da će ići napravio bih još fotki, ali sam odmah vidio da će biti problema s blještavim svjetlom unutrašnjosti super marketa, niti žućkasti filter (učim se), tu ne pomaže. Vidim da mi je post predug, pa, što bi u svom Vjekopisu napisao časni Juraj Dobrila, svršavam...

Kroz zamagljene prozore
nazire se provalija strasti
prave riječi ključ su za ulazak
u dubine jučerašnjeg nestajanja
krici ništa ne govore
krici samo svjedoče
boli željenog pada.

U toj igri ne možeš pobijediti
to što te usisava je smrt
a ta koju ponižavaš je tvoja psiha
koja ne zna napustiti
toplu prljavštinu nestajanja
važan je samo posljednji krik
koji opravdava krive putokaze.

Ovi stihovi ne rješavaju ništa
potpuna predaja ne rješava ništa
očaj sladostrašća ne spašava ništa
samo zavaravanje stvarno jest
da te ništa nije boljelo
da je bilo predivno u zanosu nestajanja
da smo uspjeli napustiti sebe.

Problem praznika je što ostajemo bez svježeg kruha, doduše u zamrzivaču uvijek ima rezervi, život nas tome naučio, ali svježe je svježe, mada ja osobno čak radije jedem kruh drugi dan, moram i tu biti drukčiji od drugih. O važnosti kruha sam se uvjerio u vojsci bivše države.
Nakon što je rano ujutro jedan major shvatio da mu profesor kojeg je upoznao na pijanki u kino sali povodom nekog praznika otvara kapiju mostarske kasarne poslije noćne straže "po kazni", premješten sam u odjel tiska, odnosno na jutarnje raznošenje novina po cijeloj vojarni. Odmah sam to organizirao, ispostavilo se jako pametno. Naime procijenjivao sam po prezimenima tko je iz kojih krajeva pa sam svakom, na opću radost, dijelio "njihovu" štampu. Veliki pogodak je to bio posebno s Mađarima, koji su radili u vojničkoj pekari, dočekivali me svako jutro izuzetno radosno i za poputbinu mi davali prvo jedan, poslije više toplih kruhova, koji su se pokazali izuzetno vrijednom vojnom valutom, poput novina uostalom. Na taj način sam došao između ostalog i do trajne dozvole izlaska u grad, koja je trajala samo par tjedana i pretvorila se u izričitu zabranu nakon incidenta s jednim oficirom pri povratku. Stekao sam i važnu kolektivnu zaštitu šiptarske zajednice do kraja vojnog roka.

Na prvoj ilustraciji je test nakon parkiranja auta blizu pekare, hoće li u polumrak fotić išta uloviti. Jest barem zanimljivu siluetu...



Jin se pak za to vrijeme ispružio na svjetlijem mjestu. S njim su jutarnji polasci u šetnju postali sve naporniji. Jutros čim je vidio da mu se približavam upotrijebio je novu taktiku otpora izlasku na mokro i hladno, počeo je glasno lajati, što u kući debelih zidova, pogotovo u svanuće, izuzetno dobro odzvanja, pa smo se žestoko posvađali prije nego što je valjda uspio probuditi susjedstvo, vani je na početku isto prkosio, na kraju smo, iako ljuti jedan na drugog, obavili dužu šetnju nego jučer i što je još važnije i te kako produktivnu, sad gospodin spava snom pravednika. :P



Zadnja fotografija meni osobno izgleda lošije nego prva u postu, služi samo za ilustraciju jednog tijeka misli, otkako sam na blogu dobio poduku o izvornosti argentinskog tanga i razlici prema plesu kojeg sam ja držao za pravi tango, sad tek primjećujem da se na brojnim plakatima po gradu naglašeno, u najpoznatijoj plesnoj školi ovdje, onoj na Trsatu, izričito spominje samo argentinski tango. Još jedan primjer što se svašta na blogu može naučiti...

Tajnu uspjeha torte, naročito kreme koju sam naglasio u prethodnom postu, nije samo u tome što ju je autor ovog posta miksao, ima nešto i u sastojcima, specifičan okus kojeg bi blogerica AnnaBonni1, da ima sreću ovo degustirati, brzo razotkrila, da AB1, dokrajčili smo onu stopostotnu tamnu čokoladu, da toliko može obogatiti okus nismo naravno mogli predvidjeti. Ipak za vas ostale, kad mi hipotetski darujete tamne čokolade, sadržite se na 75 posto, meni tamne čokolade ipak pretežno služe za početak dana nakon prirodne limunade natašte, čime ljutim trenutno vrlo uspješnu hrvatsku nutricionisticu, svoju dragu učenicu, koja povremeno piše i za Gloriju, jer kako mogu slijepo vjerovati u raširene mitove?! Svi, draga moja Endži, vjeruju, možda ne slijepo, poput nas Hrvata, u raširene mitove.



U ovoj ulici praktično počinje moja i Jinova šetnja i otkako penzikujem tu šetajući osmišljavam svoje jutarnje postove. Poznat sam kao bloger patchwork postova, začinjenih najjeftinijim provokacijama pa ne smijem ni jutros iznevjeriti svoj glas.
Danas smo za neuobičajeno kratke šetnje, stigli smo do kanti za smeće, gdje je Jin čučnuo, pokakao se, čekao da ja pokupim i jasno dao do znanja da bi to bilo to za danas, smatrao je da je već dovoljna žrtva bila spuštati se mokrim i klizavim stubama do tu, a uostalom, ponovo je počela kiša sipiti, dosadna kao u pjesmi iz lektire. Stigao sam samo izmozgati i urediti u glavi par činjenica za davno planirani post o Antoniju Salijeriju.
Antonio Salieri je bio svakako jedan od najuspješnijih glazbenih pedagoga svih vremena, njegovi učenici su bili, ja sam upamtio dvojicu, koji meni spadaju u top tri najjačih kompozitora ozbiljne glazbe, Ludwig van Beethoven i Franz Liszt, koji mi je treći na popisu pitajte blogera Gogooa (isprobavam kako zvuči akuzativ).
Salieri se zamjerio mladom dolazećem geniju Mozartu, kad je logično kao bolji i iskusniji pedagog dobio unosan posao glazbenog podučavanja, mlade, bogate i očito razmažene plemkinje.
Salieriju se dogodila velika nesreća, naime živio je jako dugo za ono vrijeme, skoro duplo od prosječnog životnog vijeka u Europi krajem 18. stoljeća, koji je iznosio manje od 40 godina, ako sumnjate u mene, pitajte umjetnu inteligenciju, te već za života slavljen i nagrađivan, u suton života postao dementan.
Dementni starci samci su i prije znali biti žrtve beskrupuloznih ljudi, ne samo u Hrvatskoj 21. stoljeća gdje su zločini nad njima ozakonjeni famoznim ugovorima o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju.
Za vrijeme Salerijeve bolesti, nemoći i umiranja, raširila se priča koju je potpirivao Mozarov očajni prolupali otac, koji je umislio da mu je sin otrovan i da je Salieri priznao da ga je on iz ljubomore otrovao, što su svi iz Salijerijevog kruga, a i ovaj u rijetjkim lucidnim trenucima demantirali.
Uzalud, bilo je to vrijeme početka romantizma i traženja velikih senzacionalnih tema i ruski genij Puškin je nanjušio jednu za svoj brzi umjetnički proboj i sve ostalo je povijest, jer lavina kad krene ne da se zaustaviti, traje do današnjih dana i novijih genija, koji će dalje musti povijesnu krivotvorinu poput Miloša Formana, poznatog po znalačkom odabiru mitskih tema "Kosa"npr..

Doček je bio dobar, radili smo tortu, glazbena kulisa nam je u to vrijeme na satelitskom programu bila Rihanna, ja je baš ne slušam, ali je u to vrijeme uz mikser i dinamitaške orgije bila najpodnošljivija glazbena kulisa na televizijama, 3Sat je tradicionalno imao novogodišnji glazbeni maraton.
Nešto s tim receptom očito nije bilo u redu, ali problem je što se sa slatkim uglavnom treba držati recepta kao pijan plota, na kraju je to ispalo kat niže od željenog, ali s dosta zmiksane kreme da ne može biti loše, još je na hlađenju.
Ja zbilja ne pamtim ovoliko dugo bombaško masturbiranje, onaj luđak iz zgrade nešto niže o kojem sam pisao, kome se sve oprašta jer je stvarao ovu domovinu petardaša, je pucao iz oružja, ne u mom smjeru pa se ni ja više ne miješam, jer je uvijek "teško razlikovati detonacije ako se počinitelj ne ulovi na licu mjesta", a nitko nije lud ići na lice mjesta. Jin je stoički podnosio nikad isfrustriraniju muškadiju, čak je u vrtu cool kopao i piškio ne dajući se smetati od pijanih naoružanih budala na cesti, ali se skupilo toga i u njemu i meni je jutros nova počela laganim ugrizom, kad sam ga zadržao da se ne vrati u krevetić, umjesto jutarnje šetnje. Dezinficirao sam kolonjskom jer ujutro nemam pojma gdje rakija stoji (vidi čuda, u bifeu), konstatirao još jednom da ovi novi flasteri nisu ni na tragu nekadašnjeg hanzaplasta i požurio za njim, koji je već čekao otvaranje kapije. Patrijarhat i klečanje će nas doslovno doći glave.
Dok se nisam zabavljao miksanjem visio sam na blogu i na društvenim mreža uz spomenutu glazbenu kulisu, moja nekadašnja muška ekipa s kojom sam četvrtkom navečer dugo vremena redovito odlazio na bazen na plivanje, je skoro u nekadašnjem sastavu, bez nas dvojice, čekala novu godinu na otvorenom, na glavnom trgu u Ljubljani, vidio sam fotke na FB no uz najbolju volju nisam uspio izguglati tko je od glazbenika tamo nastupao, čak i ona standardna za metropole "vizit" stranica im je nepregledna, barem za ove brzinske preglede.
Lusty Libertine je na blue sky mreži novogodišnjom čestitkom šokirala puritance, muke ti njih šokirati, mene još jednom uvjerila da definicija Igora Mandića što je pornografija nije točna, otprilike otvoreno pokazivanje primarnih spolovila s tim da muško po njemu mora biti u erekciji, Mapplethorpe, odgovorno tvrdim, nije pornograf, a ni Lusty svojim novim neuobičajenim selfijem, koji sam ipak ovdje rezao, na blogu nema djece, ali ima katoličkih fanatika oba spola.



Još jedna žrtva bolesnog društva je postala jedna moja moja inače dobroćudna prijateljica, pala je FB statusom na kvaziargument i ovdašnjih blog primata, da su kućni ljubimci živjeli i na prvim crtama bojišnice, ja kao neki drugi to ne brišem s lista FB prijatelja, zanimljivo mi promatrati kafkijanske preobrazbe ljudi u gamad.