Nachtfresser

Izlazimo sinoć, šetati se mora, još je podnošljivo hladno, za četvrtak najavljuju najhladniji dan godine, jutros, sad, ovdje internet kaže da je okrugla nula, međutim otvarajući škure i prozor shvatio sam da nema govora o pet minuta prozračivanja. Na riječkoj FB grupi se sinoć kasno raspisali o Talijanu beskućniku, koji spava pokriven s tankom dekom, ljudi se samoorganizirali, došle žene s toplom hranom i pokrivačima, čovjek poludio, pobacao deke, nek nose nazad, netko mu popodne kupio piće i još ga držalo, sad ne znam, sad dobrotvorke spavaju. Ne znam samo kad dođu najavljeni minusi hoće li sve službe, uključujući policiju, ostati nenadležne, uvijek se sjetim smrzavanja do smrti beskućničke legende iz Kölna, pisao sam svojevremeno o tome. I sinoć klasična priča, dok se žene pokušavaju organizirati za pomoć, muškarci raspravljaju, što će talijanski beskućnik u Hrvatskoj...



Iako je ova kuća visokih stropova najteža za zagrijati od svega u čemu smo živjeli do sad, ne bismo mijenjali te poglede ni kakvu takvu toplinu doma, koja nam uzročno posljedično cijenom održavanja izbija bilo kakav luksuz iz primisli, dobro je dok se što ne uruši, prije nas samih.
Rijetke srećemo vani u nedeljnu večer, očito nitko ne izlazi tko ne mora, a očito ni neki koji bi morali. Zato j i Jin demotiviran, što smo mi manijaci, nema mu drugara, a u svakoj kući živi bar nekoliko, srećemo samo mladu veliku veselu curu, koja bi se naskakivala, a mi više nismo za to, i bivšu simpatiju Doricu, koja je pak, iako nešto mlađa od Jina, sad izuzetno živčana i vuče gazdaricu mojih godina prema domu, ne da nam razmijeniti ni par kurtoaznih fraza na miru.
Dok se mi borimo s hladnoćom, čitam ujutro tajlandski blog s malog otočića naše Ani ram, imaju i oni problema, valovi se jako čuju noću, ona je trećeg nagazila na raka i zaslužila mali plik, barem smo na foto bloguvidjeli kako odmara noge, na ležaljci s direktnim pogledom na plažu i more, poznanica je četvrtog imala manje sreće, nagazila na oštar rub školjke i završila na prvoj pomoći, citirat ću odlomak s bloga bez dozvole, jer sam zaboravio svoju wordpress šifru, pa ne mogu ni lajkati ni komentirati, a imao bih što, npr. Ani, niti tražiti dozvolu, isključivo da vidite koliko smo mi sretni s našim zdravstvom, a morat ćete mi vjerovati na riječ da sam vidio žensku nogu na slici kako se obrađuje na roštilju, fotke ipak ne želim krasti, osim eventualno pokoju za vlastitu privatnu zbirku (npr. punkerice u Japanu i nešto što sam več spominjao u današnjem postu :P:
Prva pomoć izgleda ovako, svi možemo odgovorno ustvrdit da hrvatske bolnice nisu najgore na svijetu i da se moramo još poprilično strmoglavit dok ne počnemo vidat rane na stolu od roštilja s podloškom od plastične boce punjene kamenčićima, ali, nikad se ne zna. Ono što je važno jest da je Nika dobila liječničku pomoć, da je došla koji dan ranije dobila bi i šavove, ovako je dobila flaster i antibiotike. A od nas jedno veliko hvala za dijeljenje ove dokumentarno-poučne fotografije radnog naziva “Noga na roštilju. . (s putopisnog bloga naše Ani ram, siječnja 2025.)



Svaka šetnja po zimi pak mora motivirati, znali smo da jedan od tri supermarketa u blizini mora raditi, jučer je bio dežuran onaj nizozemski, a mi smo uz put imali diskusiju o jednom njemačkom, u kojoj trgovkinje dobivaju sitan dodatak na brzinu kucanja računa, tako da ne možeš na miru spakirati svoju robu, jer trgovkinja čim otipka tvoj račun počinje skenirati sljedeći i dovodi te u neugodnu situaciju. Ja sam navodio pak primjere iz zadnjih knjiga vođe Crvenih brigada legendarnog Renata Curcia, prevedenih i kod nas. Otkako je pušten iz zatvora nakon dugogodišnje zatvorske kazne, on se bavi istraživanjem položaja radnika u većim talijanskim trgovačkim lancima, zastrašujuće uvjerljivo sve, traži se bezuvjetna lojalnost i stalna spremnost na lojalnost firmi, načini kažnjavanja neposlušnosti su perfidni, recimo blagajna jedne trgovkinje je cijelo prije podne morala biti otvorena i snimana je naravno, dok su druge po potrebi uskakale na smjenu, kad bi se stvorio red, premještanje u drugu filijalu nakon porodiljnog i slično...
Sinoć mi je fotić iznenađujuće dobro lovio mrak, da sam znao da će ići napravio bih još fotki, ali sam odmah vidio da će biti problema s blještavim svjetlom unutrašnjosti super marketa, niti žućkasti filter (učim se), tu ne pomaže. Vidim da mi je post predug, pa, što bi u svom Vjekopisu napisao časni Juraj Dobrila, svršavam...