Nachtfresser

I u samoj Njemačkoj je prilično nezapaženo prošla vijest o smrti Horsta Mahlera, koji je za života redovito izazivao pozornost novinara i takozvane javnosti, osobe koja je u toj pozornosti neskriveno uživala. Na kraju se od njega toplo oprostio, jedan od rijetkih vršnjaka koji je do kraja ostao prijatelj s njim, hipi ikona Rainer Langhans, danas privlačan medijima jedino po tome što već dugo živi u samozvanom haremu s četiri žene, veći dio harema je prešao osamdesetu. Nacisti i antisemiti čije je stavove na kraju zastupao i zbog njih robijao šute, članovi njegovih bivših stranaka, a prošao je gotovo sve, isto tako, s takozvanog lijevog spektra ravnodušni, osim eto Langhansa, nekad pripadnika čuvene berlinske komune.
Horst je primjer kako povijest oblikuje neautentične osobnosti, egzibicioniste koji i umiru uvjereni da su čitav život ostali "svoji", nikad se nisu dali podvrgnuti vladajućim normama. Svi su ga se odrekli, ostat će obilježen samo kao ne više živi argument ispravnosti danas dominante političke teorije takozvanog slobodnog svijeta- "teorije potkove"
Odrastao je u nacističkoj obitelji, stric mu je bio nacistički visoki dužnosnik, otac vjerni vojnik partije, koji je, po navodu sina, 1949. nakon obiteljskog doručka, jednostavno rekao, život bez Hitlera nema smisla, otišao i izvršio samoubojstvo. Majka mu je poslije jednom uz suze rekla da u nekom koljenu ima i židovske krvi. Nakon završenog studija prava burnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća vodi uspješnu odvjetničku i neuspješnu političku karijeru, s obzirom na obiteljske korijene, čudnim izborom stranaka. Prvo je bio u socijaldemokratima, izbačen iz njih zbog "lijevih skretanja". Na sudovima je pak uspješno branio gospodarstvenike prestupnike i članove berlinske komune, manje uspješno lijeve ekstremiste. Nakon što su ga socijaldemokrati izbacili, kao odvjetnik se ubacio u strukture i bio jedan od osnivača RAF-a, gerilske organizacije dominantne u Njemačkoj sedamdesetih, s njima je prošao i vojnu obuku s Palestincima u Jordanu, ali su ga i iz RAF-a izbacili i izdali priopćenje o tome, tad je preuzeo beznačajne maoiste. Kad je uhićen osuđen je kao već bivši član RAF-a zbog zločina za vrijeme članstva na dugogodišnji zatvor. Počeo je već tonuti u zaborav, međutim pobrinuo se da ga se vrati u središte medijske pozornosti, odbio je izaći iz zatvora iako je bio na popisu onih koji će biti oslobođeni nakon jedne uspješne gerilske akcije, ostali su izašli i kud koji mili moji. U zatvoru je naime istaknuti liberal Baum završavao knjigu intervjua s njim. Nakon što se za njega založio tadašnji kancelar Schröder brzo je pušten na uvjetnu slobodu, kratko vrijeme bio član liberala (FDP), da bi konačno branio na sudu neonacističku stranku, kojoj je ranije pristupio, u postupka zabrane. Opet je izazvao pozornost medija vještim govorničkim bravurama, na kraju je stranka zabranjena, neki su poslije pristupili sadašnjem AfD-u, a sam Mahler je sad na novom postupku osuđen zbog negiranja holocausta. Umro je u dubokoj starosti, a na kraju se nitko s njim politički na ponosi.
Postoje dva dominantna politička modela danas, jedan je prilično logičan, tkz. politički kompas, a drugi je suvremena izuzetno popularna teorija potkove, po kojoj se ekstremi privlače i izuzetno su bliski, lijevi i desni, te se tako prema njima odnosi. Zadnje vrijeme pokušavaju teoretičari napraviti i psihološke profile ekstremista, nikad umjeren ni prilagođeni Mahler im je najbolji primjer za to.. Ja bih to prije strpao u psihološki profil jednog egzibicionista.
Mada sam jako skeptičan i prema testovima i dijagramima političkog kompasa, u Njemačkoj uoči izbora često ispunjavam Wahl-o-mat, veliki test pitanja iz svih životnih područja, odgovorima dobiješ rezultat, koja je politička stranka najbliža tvojim stavovima. Iako ne kalkuliram prije su mi uvijek pobjeđivali Piraten, danas ih već šiju die Linke i satirična stranka die Partei, te mi stranke jesu najbliže (oko 80 posto slaganja). AfD mi je uvijek zadnji ili predzadnji s oko 30 posto, mada znam da kod stalnog pitanja o ograničenju brzine vožnje na autoputovima dijelim njihov stav protiv, a "moje stranke" su sigurno za.
Otišao je jedan antisemit, zadnjih godina i antimusliman, čovjek koji je o svemu uvijek imao svoj prkosni stav, usmjeren ponajprije provokaciji većine i izazivanju pozornosti medija, otišao praćen ravnodušnom šutnjom i onih u čijem se društvu osjećao važan, a i Židovi su ignorirali odlazak svog mrzitelja.

Žutilo, vojna parada i ljetne teme. Mi još čekamo, čeka se i kod privatnika OP, što Šajeta reče, čekanje u redu, hrvatski nacionalni sport, kojem je posvetio najnoviji već uspješan hit "Idemo na mer". Kaže, skidajte pjesmu, dijelite je kao i do sada po društvenim mrežama, obavezno tagirajte Batifiacu, on mi baš nikad nije bio drag . Šali se Šajo, nama nije do šale, definitivno smo otkazali Berlin u koji smo pozvani, život je važniji od života, ja sebi mogu dopustiti ovakav način pisanja, jer me, što netko napisa, rijetko itko išta razumije. Za čišćenje vijuga od ozbiljnih nevolja, te zatupljivanja u punom društvenom naletu biram teme laganih FB grupa.
Najzanimljiviji mi je fenomen o kojem se razvila diskusija na grupi Koversada, a iznenadio me, te začudo, iznenađujem samog sebe, još nemam prihvatljivo objašnjenje. Već sam pisao da je 75 posto Koversade pretvoreno ove godine u "tekstilni" dio i što se sad događa? Kamp je ušminkan, dograđen, kapaciteti prošireni, sve pet, ali vidi vraga, redovi pred ženskim tuševima, iako ih ima više nego ranijih godina, a gošći nema više. Starije i stalne gošće pišu, dok je kamp bio naturistički, znači sve golaći, ni u punoj sezoni redova nije bilo. Zanimljivo je pratiti diskusiju, tko kaže da Talijani i Nijemci ne znaju biti duhoviti, no sebi zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje nisam našao, logika da zastoj prouzrokuju samo presvlačenja nakon tuširanja, kojih prije nije bilo, mi je ipak nekako šuplja, i Šajetina logika o urođenoj hrvatskoj sklonosti stvaranja redova ne stoji, jer ovdje su koliko vidim Hrvatice u manjini. Možda je Europa ipak na to spala da nas u svim trendovima slijedi, nakon Velikosrba i Velikohrvata, ponovo su oživjeli Velikotalijani, Velikorumunji, Velikomađari, Velikonijemci, svi se vježbaju zbijati svoje redove.
Zbilja, nije mi za čestitati broj postova, nikad nisam najavljivao odlazak s bloga, ali više puta razmišljao, bolji i ozbiljniji od mene su to uglavnom realizirali. Previše je tu potrošenog vremena, mene je još prije desetak godina kočila prevelika arhiva, a i ograničena mogućnost interakcije na drugim velikim platformama, ako nisi Jergović ili apostol Miletić kojeg pastva svugdje slijedi. Nadam se da će kao i sa svim drugim porocima u mom slučaju prestanak doći bez ičije pomoći i preko noći.

Već dugo je ne vrijeme
Danas stiglo i nevrijeme
Ne vrijeme nas pomalo lomi
Nevrijeme samo drveća
I prolaznike koji jure do auta
Na posao
Kao da su auti oklopljeni
i razjareni vjetar im ništa ne može
Ne vrijeme prvo sustiže najslabije
Zasad još taj nisam ja
Ni najmanje ne tješi
Ta nepravda.
Vani grmi i sijeva
I tutnji kiša
I pas i ja već sve znamo
! preziremo ono nebitno
Jad od fijuka.
Možda ovaj put
Neće biti svjetlo
Poslije.

Kažu da je sezona kiselih krastavaca, nas, prisiljenih na dom, tješe pak rajčice u vrtu (ipak najproduktivnija je Možemo ekipa, dvije njihove sadnice zasađene uoči lokalnih izbora). Ipak opet smo u iščekivanjima nekih događanja, Berlin smo otpilili, moramo biti ovdje, a onda ne preostaje drugo nego naći zanimaciju za odagnati sparne misli.
Naturistički kamp Koversada nešto je mlađi od mene, otvoren je 1961., brodovi su turiste vozili na otok, tad je bio najveći FKK prostor ovog djela Europe, a ako je vjerovati predaji jedno vrijeme i najveći nudistički kamp u svijetu. Neosporna činjenica je da je 1972. godine izuzetno uspješno u njemu organiziran svjetski naturistički kongres, našao sam ovih dana na bsky mreži i razvedrile su me očuvane crno bijele fotografije s tog zbivanja, po njima izgleda da se barem dio kongresa zasjedalo u prirodi dostojno međunarodno priznatoj njemačkoj skraćenici FKK (freie Körperkultur- kultura slobodnog tijela).
Sedamdesete i osamdesete godine su bile i godine vrhunca naturističkog pokreta u svijetu, a Koversada najpopularnija među kampovima koji su počeli nicati i puniti blagajnu bivše države devizama. U DDR-u čiji sam stipendist osamdesetih godina prošlog stoljeća bio, FKK je praktično bio državna filozofija, bračni par Honecker su bili deklarirani golaći, kao i vodeća državna književnica Anna Seghers, o kojoj sam pisao na blogu. Baš početkom osamdesetih kad sam boravio tamo smješten u studentskom domu, po državnim ustanovama je kružila poslanica ministrice kulture Margot Honecker, o nužnosti njegovanja kulture slobodnog tijela, koja je eto posve u skladu s marksističkim naukom, uz dom je bio vrtić u kojem su se lijepih dana djeca vani u dvorištu bezbrižno igrala gola. I mene i domaćine je iznenadilo tad pitanje jednog inače priglupog Amera,koji je svaku pauzu u predavanjima koristio za bacanje te godine popularnog bumeranga, svugdje u svijetu postoje prikriveni ljudi bolesnih nagona, zar se ne bojite takvih, domaćin je kimnuo glavom i hladno odgovorio, vi očito ne znate za djelotvornost naših službi za preodgoj takvih bolesnih umova, a narod vjeruje snažnoj tajnoj policiji i dojavljuje sve sumnjivo za provjeriti, normalni se naravno nemaju čega bojati.
Malo me to streslo, no poslije mi je pomoglo u razvijanju teorije zašto su FKK i Punk morali postati društveno irelevantni, o tome možda jednog dana u drugom postu. Uglavnom domaćini su upozorili čednije među nama pri vikend izletima na obližnje otoke, obično je barem jedna plaža tekstilna i prema njoj vodi uređena staza s jasnim putokazima, sve ostale su te godine bile uglavnom naturističke plaže. Ipak i DDR-ovcima je naša Koversada bila san, jer su tamo bili gosti iz cijelog svijeta, ovdje uglavnom iz socijalističkih i nesvrstanih država.
Jedne ratne godine kad sam nakon boravka u trsatskoj vojarni izborio papir koji mi garantira godinu dana slobode, drugarica je našla reklamu s znatno sniženim cijenama na rajskom otoku, sad već mostom povezanim s kopnom i to mi se činilo idealnim mjestom za odmor psihe, u svakom slučaju boljim od nesuđenog Dubrovnika.
Smještaj je bio izuzetan, blizu plaže i marketa u apartmanu na prvom katu s balkonom, jednostavno bih prekoračio ogradu i brzo bio na željenom mjestu, bez gnjavaže s ključevima i tumaranja po hodnicima smještajnog kapaciteta, uskoro me Celjanka iz susjedne sobe počela imitirati na radost prolaznika, Bosanci bi rekli, slikala je. Inače kamp i drugi smještaj bili su ispunjeni s građanima bivše DDR, koji su dočekali ispunjenje svog sna i Slovencima. Već tad su me neke stvari zbunjivale, dok je u bivšoj DDR naturističko značilo naturističko, odnosno nije bilo odjevenih uljeza, ovdje je već tada bilo drukčije. U dućan su pretežno ljudi odlazili odjeveni, čak i u kafić na plaži, jedan dan su došle čak na plažu dvije majstorice u tangama u pratnji mladih nabildanih tipova. Doručak, ručak i večera su bili modne revije posjetiteljica u restoranu, stekao sam dojam da su neki ljetovali u naturističkom naselju, a skinuli se nisu. To je jako odbijalo neke pogotovo mlađe Njemice i Nijemce.
U razgovoru s njima sam saznao i neke stvari koje su mi pomogle da bolje shvatim rat i poslijeratna zbivanja kod nas. Naime "teroristi RAF-a" su u jednoj od zadnjih tad aktualnih akcija likvidirali šefa meni nepoznatog Treuhanda. On je bio dva put proglašavan najboljim menadžerom godine, bio je socijaldemokrat (sic!) i odgovoran za provođenje uspješne privatizacije, koja je nama poslije poslužila kao uzor i masu Nijemaca s područja bivše DDR ostavila bez posla i protjerala ih u razvijenije krajeve sad zajedničke države u potrazi za novim radnim mjestom. Oni što su ostali, vidimo to danas, radikalizirali su se kao i njihova djeca i postali neonacistička baza.
Jačanjem desnice kao pobjednice hladnog rata i ratova koji su slijedili, te ideološkim stranputicama socijaldemokracije, pokrenut je i uspješan križarski kulturni rat po cijeloj slobodnoj Europi, naturistički kampovi prenamijenjivani su, najprije postajali sve "fleksibilniji", miješanja odjevenih i golaća normalna, nagost je u zatvorenim prostorima još uvijek velikodušno dopuštena pri tuširanju.
Da sve odlazi k vragu bilo je i zadnjem nevjerniku jasno kad su se na youtube kanalima počeli pokazivati snimci (ja sam 2016. prvi put to vidio, izbora za miss Koversade), tad je pobijedila Nijemica inače po pravilu prije Ruskinje, Rusija je slučajno uvijek bila vlažna želja nove desnice.
Sve to je mlade dodatno odbilo od FKK stila života, ali da se naturistički kampovi prenamijenjuju zbog zakona ponude i potražnje, mantra novih vlasnika, priče su za malu djecu. U podijeljenim kampovima FKK prostori su usprkos diskriminaciji viših cijena i lošijeg pristupa moru još uvijek uglavnom puni, tekstilni baš i nisu. Koversada je sad 75 posto tekstilna, ostavljen je mali komadić prostora za FKK goste. Sve potrebno za život od marketa na dalje locirano na "tekstilnom" području, na početku kojeg stoji natpis s molbom da se gosti pristojno odjenu kao što to priliči, na ulazu u FKK područje ne stoji natpis da se mole posjetitelji da se pristojno skinu i često se krši nepisani kodeks.
Netko je primijetio da su višedesetljetni gosti nabijeni u prostor s prilazima moru neprikladnim za djecu i invalide. Većina se već preorijentirala na Solaris i jedno odredište blizu Umaga, gdje ih pak smeta glasna glazba iz obližnjeg Portoroža, to su sad najžilavije hrvatske oaze. Zanimljivo je primijetiti kako svako malo u masovnoj FB grupi "FKK Koversada" bivši dugogodišnji gosti mole da im se uslikaju sad uglavnom prazne "njihove" dugogodišnje bivše parcele broja tog i tog. Preostali indijanci iz rubnog rezervata rado im izlaze u susret.

Teška je ovo igra
najradije bi vrišta
igra goluba i tigra
igra na sve ili ništa.

Opaki su njeni tvorci
krivudave su staze
stari su naši borci
ne daju da ih gaze.

Ali šanse su male
ako im ih i pruže
uske su ovo skale
iznad ponora druže.

Živjeli su te snove
i plaćaju sad sreću
uspravni na sred bove
ponosni u mrak kreću.

U mrak svijetlog dana
na kraju mučne borbe
kroz tunel teških rana
do svjetlosti novog sna..

(s glavom usred torbe).

Postojao je taj kvartovski dućan na Škurinju, držao ga je moj susjed s kata niže, imao je kod sebe uvijek odvojenu gajbu piva po povlaštenoj cijeni, za slučaj spontanih okupljanja kod mene u stanu, koja su u ono vrijeme bila prilično česta. Otkako je uz dućan uređeno ugibalište za autobuse, izbjegavali smo uobičajeno piće ispred marketa, ipak pri slučajnim susretima s nekim susjedima to je bilo neizbježno. Gazda je hladio piće u hladnjaku za te prigode.
Svetko je bio simpatičan penzioner široke kulture s kojim se zbilja o svemu moglo razgovarati. Uvijek bi pred dućanom popili piće kad bismo se sreli. Onda sam od gazde saznao da ga je kći pretplatila na jedno pivo mjesečno i zamolila ga da se pazi na njega jer više nije dobro. Taj dan sam ga sreo, kad je odsutan duhom i neuobičajeno sam, trošio svoju pretplatu. Uzeo sam si pivo, bila je nova mlada trgovkinja na zamjeni, pitao ga želi ipak još jednu van pretplate, klimnuo je glavom, eksirao ostatak prve i odmah bocu spremio u gajbu s praznim bocama. Podbo sam ga, bojiš se da kći ne dođe u kontrolu, on se nasmijao, ako se nećeš kćeri bojati, koga ćeš se. Nisam okolišao i pitao što se događa, da sam iz "svojih izvora" saznao da nije dobro. "Ozna sve dozna, Udba nam je sudba." konstatirao je, ispričao mi priču koja je djelovala potpuno logično, znao sam za njegove šetnje po obližnjim šumama, navodno je upao u jednu dobro zakamufliranu duboku rupu za životinje, ugruvao se izgubio svijest, poslije se nije mogao sam izvući, iscrpljenog su ga našli, završio je u hitnoj, nešto se zakompliciralo, iako se on osjeća dobro, na stalnim je kontrolama, eto baš danas čeka nalaze, već su trebali stići. Zbilja je izgledao i dobro i bistro, psovali smo neodgovorne lovce, zatim diskutirali o bitnim egzistencijalnim temama kao tad aktualnom preimenovanju ulica, dok sam mu objasnio princip berlinskih kvartova u kojima upravljaju Zeleni, bez gnjavaže mijenjanja dokumenata stanara, pivo je, uz mnogobrojne usklike, živio ti meni, bilo gotovo, te smo se uputili kućama. Tenisica mi se odvezala, dok sam je zavezivao vidio sam poštaricu kako žuri za nama, sjetio sam se Brechtove pjesme kako sreća juri za nama i ne može nas stići, ali ovaj put nije bilo sreće. Žurno je poderao kuvertu, pogledao, a u onda u nevjerici odmahnuo glavom:"Pu!!!!!". Shvatio je da ga promatram i samo kratko prozborio:"Jbga, nadao sam se" i brzo se pozdravio. Nismo se više vidjeli. Poslije sam čuo da njegova priča ne drži vodu, da je već dugo bio bolestan i da su ga upozoravali da se u svojim šetnjama ne udaljava od naselja, da ga je slučajni berač gljiva našao bez svijesti u šumi.
Nitko ga nakon mene nije vidio, samo nas je usred razgovora s drugim susjedom, o mukama stranih taksista po Njemačkoj i prije vremena ovog novog rasizma, zatekla vijest, da nije preživio operaciju.
Ja svejedno nikad nisam posumnjao u priču o padu u šumsku rupu, još uvijek vjerujem prijateljima. Nažalost život me sve češće tjera izustiti ono njegovo :"Jebiga, nadao sam se." s tim da i nakon toga stoji:"Nada umire posljednja."
p.s.
Počinjem se rješavati stotina skica u blog editoru, ovo je link valjda iz vremena kad sam se mogao baviti i nebitnim stvarima, te sam čak namjeravao i post posvetiti kolegici koja se u to vrijeme intenzivno bavila jogom:
Zanimljive vježbe na videima (+18)

Znam da vjerojatno nikog ne zanima vijest da je Claus Peymann umro i da velika većina vas nije ni čula za njega. Vijest ne znači puno ni meni, ali eto, palo mi je na pamet složiti nekrolog kakvog sigurno nećete ni približno nigdje pročitati, odnosno onih pet koji povremeno prate kulturu na blogu haer.. Pun mi je kufer insinuacija kad npr. napišem nešto briljantno o Gerhardu Richteru da se radi o plagijatu ili lošem prijevodu.
Paymann mi nikad osobno kao autor nije bio previše zanimljiv, staromodan klasičan tip redatelja, daleko od onih kakvi meni imponiraju. No njegov život se isprepleo s dvije velike teme koje su mene itekako zanimale: "Berliner Ensemble" (Brechtovo berlinsko kazalište čiji je intendant bio dva desetljeća) i "Baader-Ensslin-Meinhof grupa ili RAF). Nedavno sam pisao o kuharici Helene Weigel Brechtove supruge, čiju godišnjicu Berliner Ensemble ove godine obilježava, te je postavljena i bista u dvorište kazališta. Ideja je bila da uz bistu bude klupa ili stolac, sadašnji intendant se sjetio da su u kantini dugo bile stolice koje je baš Weigel skicirala, ali avaj, za vrijeme Peymanna je kantina preuređena i povijesno vrijedne stolice su nestale, nakon duže potrage dvije su ipak nađene u podrumskom mraku.
Idemo na ono drugo, s jednim detaljem ćemo se ipak vratiti u kazalište. Peymann je iako klasičar svojim vanumjetničkim potezima zgražavao malograđane, slavan je postao jer je prvi režirao Handkeovo "Vrijeđanje publike", o srboljupcu Handkeu sam isto već pisao. Sljedeći skandal mu je bilo postavljanje jedinog djela Ulrike Meinhof "Bambule" na pozornicu, doduše pod nekim namjerno nevješto zakamufliranim naslovom. Skupio je novac za popravljanje zubi državne neprijateljice broj 1 Gudrun Ensslin u zatvoru. Zaposlio je nakon odsluženja dugogodišnje zatvorske kazne "najopasnijeg teroristu Njemačke" Christiana Klara kao tehničara pozornice u "Berliner Ensemble". Svidjelo mi se i obrazloženje u jednom intervjuu, uvijek je podržavao borbu za neki bolji svijet.
I Njemačka i Austrija žaluju velikog umjetnika, i zaslužio je, slavile su te dvije države toliko njih beznačajnih u odnosu na Peymanna, koji je eto, vidi vraga, preminuo u 88. godini.
p.s.
Par dana su mi dolazile dobre vijesti, danas jedna loša prema kojoj su sve ostale beznačajne, ali život kod nas još uvijek ide dalje...

"Kako nas uništava društvena nepravednost?

Socijalna nepravednost razara naše društvo? Njen otrov duboko prodire u naše misli i osjećaje, razbija odnose, hrani mržnju, uznemirenost- i popločava put usponu fašističkih snaga. Ona znači Isključenje, oduzimanje prava glasa i iskorištavanje njihovih resursa za mnoge te očaravajuće bogatstvo za mali broj ljudi. Ona znači raspad naše ljudskosti.

Julia Schramm nam osobnim, poetskim i političkim jezikom približava prijelomne crte našeg vremena. Ona spaja filozofiju, pop kulturu i političku znanost u prodoran esej o razornoj snazi socijalne nepravednosti- i formulira strastveni apel za pravednost i ljudskost."

Izvod iz recenzije nove knjige Julie Schramm, njemačke politologinje, književnice i kroničarke društvenih zbivanja, ideologinje stranke u usponu "die Linke" (trenutno 11% podrške na nivou države). Knjiga izlazi iz tiska 15.10.2025. Shvaćamo ju kao njemački pandan Austrijanke Natasche Strobl u tumačenju i razumijevanju naizgled kaotične zbilje današnjeg svijeta, s tim da je kod Julie očito izražena ambicija šire multidisciplinarno obuhvatiti istu.

Pisao sam davno na blogu, upoznali smo se kad je ona imala 25 ja 52 godine i oboje smo bili dio europskog piratskog pokreta u usponu, u Berlinu su neočekivano na izborima postigli toliki uspjeh da nisu imali ni dovoljno članova za popuniti sva mjesta koja su na izborima osvojili. To je s distance gledano bio pokret prejakih individualaca i taština. Od svih njih još uvijek komuniciram s najstarijom Ursulom Bub Hielscher i valjda najmlađom Juliom Schramm, kod ostalih se više osjećao neki odmak, koliko god prijazni bili, ipak su oni iz Berlina, mi ostali iz provincije..

Kad smo već kod taština njihov značaj mi najbolje dočarava opis posjeta velike glumice Liv Ullmann još većem redatelju Ingmaru Bergmanu, koji je stare dane odlučio provoditi usamljenički na svom otoku. Svijet je danas ipak umreženo mjesto i on je pratio sve negativnije kritike svog lika i djela. Povjerio se Liv da ga to ipak boli i osobno pogađa, njega kojeg je bio glas da je za snimanja filmova strog i nemilosrdan redatelj.

Na povratku kad su Ullmann vozili na aerodrom stali su napraviti pauzu kod jednog motela, Bergman je opazio neke petparačke novine s njim u naslovu, kupio i zamolio Liv u autu da mu čita. Ova je pak primijetila da se opet radi o senzacionalističkoj bljuvotini, te je polako čitajući potpuno izokretala smisao svake rečenice, to joj je došlo kao stilska vježba. Kad je pogledala starog Bergmana primijetila je da mu je lice ispunjeno suzama radosnicama...

Pojam koji u divljem kapitalizmu današnjice, u kojem se inzistira na natjecateljskom duhu i konkurenciji svakoga protiv svakog, te jači tlači, a onaj koji ostane bez posla ne treba ni jesti, gubi značenje ili se kao sve u ovako postavljenom sustavu vrijednosti iskrivljava ili čak zloupotrebljava, to je i te kako moguće. Ja sam se u svojoj radnoj karijeri uglavnom aktivno bavio po izvornoj Durkheimovoj definiciji "organskom solidarnošću" odnosno sindikalnim organiziranjem unutar struke. Ta vrsta solidarnosti je najduže potrajala baš u sektoru u kojem sam bio zaposlen, inače ozbiljan sindikalizam je bio potučen u našem društvu još dok je Sever bio na čelu najmoćnije središnjice, a ja u glavnom vijeću svog sindikata, tad smo mi već interno znali da je jedino u obrazovanju preko 50 posto zaposlenih u članstvu sindikata i, iako rascjepkani s razlogom, ipak su školski sindikati bili najžilaviji u svojoj borbi. U mirovini sam i ne pratim više baš pozorno što se događa, vjerujem da je taj postotak još uvijek sličan, međutim u najbrojnijem sindikatu uopće u državi, većinskom osmoškolskom, vlast je uspjela na vrh instalirati svoje ljude i njihov doseg sada je valjda najizdašnija uopće blagajna uzajamne pomoći, sa simboličnom provizijom, koja s obzirom na brojnost onih koji je koriste i nije više simbolična.
Kod nas se pojam solidarnosti osim imena s pravom slavnog poljskog najprije sindikata pa poslije pokreta, veže samo uz općepoznatu "međugeneracijsku solidarnost", odnosno po uzoru civiliziranog svijeta, obavezne uplate određenog mjesečnog iznosa zarade u fondove za mirovine starijih sugrađana. Koliko je međugeneracijska solidarnost iskrena u našem društvu ispranih mozgova najbolje se moglo vidjeti krajem prošlog mjeseca u mojoj Rijeci u masovnim komentarima čitatelja i sve prisutnijih u javnom prostoru botova, nakon prve mjere nove riječke gradonačelnice o besplatnim pokaznim kartama za umirovljenike, što je jasno komunicirala u predizbornoj kampanji, kao i za učenike i studente, no tih je većina sad na godišnjim odmorima. Komentari idu od čuvenih mudrih "ništa nije besplatno", "populistička mjera"(zanimljivo bi bilo znati koliko je kritičara sposobno definirati populizam), do onih isto legendarnih od "ljevičara" do jučer na vlasti i njihovog filozofiranja o nekom imovinskom cenzusu. Ima naravno i originalnih novih ekoloških kritika ("Penzići će preplaviti autobuse pa će i ono malo radnih ljudi koji se voze javnim prijevozom koristiti aute za odlazak na posao u ionako prezagađenom gradu s nedostatkom parkirališnih prostora", "Kud baš sad ljeti kad su neki radni ljudi na odmoru i išli bi busevima do plaža")..do jadnih o nikakvim higijenskim navikama te skupine ljudi. Ipak međugeneracijska solidarnost je tekovina koju će teže biti ukinuti od ženskih i manjinskih prava. Moram i napisati da sam uvijek iznova ganut empatijom i prijateljskom solidarnošću u svom osobno odabranom krugu ljudi unutar kojeg se krećem. Svako malo neki znak pažnje, a zadnje i pozivi u europski prijestolnice, koje možda čak potaknu nas troje na nikad neizvjesniju avanturu.
I na blogu sam svjedočio primjerima međusobne solidarnosti, kad sam sindikalnim poslom dolazio u Zagreb i sam sam sudjelovao u tome, mada sam u principu tvrd u tome da skoro nikad ni sitniš ne dajem nepoznatim ljudima. Još kao student sam naletio na knjigu "Dobro u učenju grofa Tolstoja i Nietzschea" autora Lava Šestova (baš u vrijeme kad su mi Nietsche i Tolstoj bili uzori), te formirao stav kojeg se i danas uglavnom držim. Pamtim jedan berlinski izuzetak, ostarjelog i vidno umornog pankera s divnim psom koji je izgledao mnogo bolje od njega, imao je odvojene posudice za novčane donacije: "hrana" "weed""pivo""pas", imao sam u džepu tri kovanice po 50 centi i ubacio ih za sve osim hrane, ta posudica je ionako bila najpunija, mislio sam da će me možda opsovati za škrtost no on je rekao razgovjetno:"Hvala druže", doma sam se pogledao u zrcalo, taj dan sam i ja izgledao baš jadno.

Napokon vani

Intervju s Irmgard Möller (deutsch)

Sad već par dana nisam ni pratio ništa na blogu, mislim da mi se to u ovih više od 21 godinu nije dogodilo da toliko dana uzastopce ni ne privirim. Svašta se toga događalo, a i definitivno sam previše čitao i to na računalu, otkrio sam dragocjen izvor o temama koje su me zanimale, a falio mi je isječak za zaokružiti pozadinu.
Privatno sam do jeseni, uvijek treba dodati-ako nešto nepredviđeno ne ode u krivo, uspješno završio s nalazima i injekcijama, ovaj eksperimentalni program za koji sam krajem prošle godine potpisao, izgleda da ipak daje neke rezultate (kucam u drvo), no i nisam baš imao nekog izbora, jer je situacija ionako bila bezizgledna, toliko o Sartreovoj definiciji slobode kao mogućnosti pravljenja izbora. Smiješi se i jedna značajna vansudska nagodba, dobra stvar u državi je što polako kod nas baš svi počinju shvaćati, kolika je lutrija u ovoj državi uzdati se u sudsku pravicu, koja je neizvjesna poput trenutaka napadaja ludila najmoćnijeg čovjeka svijeta, pa se dugogodišnji sporovi počinju rješavati dogovorima, ne iz ljubavi suprotstavljenih strana nego iz nužde.
Inače to ludilo "pravne države" odavno nije hrvatski eskluzivitet, vrijedi za sve sustave slobodnog svijeta. Još za suđenja zločincima iz Ausschwitza, njemački anarhist i dvogodišnji životni partner junakinje mojih današnjih linkova, ikona šezdesetosme, poznat po atentatu pudingom na američkog potpredsjednika za vrijeme berlinske posjete Fritz Teufel, je primijetio nevjerojatnu do fizičke sličnosti između sudaca i optuženih na procesu, te ga je fascinirao do apsurda doveden uljudan međusobni način komunikacije između onih koji se razmjenjuju u povijesnim ulogama zvijeri i njihovih žrtava. Na svojoj koži je dokazao apsurdnost suđenja u pravnim državama, proveo je pet godina preventivnog pritvora i istražnog zatvora zbog zločina za koji je dokazao da u njemu nije sudjelovao, (otmica jednog njemačkog političara), pokazalo se da je imao besprijekoran alibi, u vrijeme otmice je u drugom gradu radio u pogonu proizvodnje klozetskih školjki. Priznata je sudska greška, on je pušten, ali se svejedno nakupilo drugih prijestupa, koji su opravdali njegovo držanje iza rešetaka toliko vremena (članstvo u terorističkoj organizaciji, vrijeđanje suda, nezakonito posjedovanje oružja, nepoštivanje službenih osoba i simbola države...).
Za vrijeme njegovog boravka iza rešetaka tadašnja partnerica Irmgard Möller se radikalizirala i prešla u "marksistiöku" gerilu RAF. Do tada je bila istaknuta mlada članica anarhističke udruge za pomoć političkim zatvorenicima. Teufel je njihovu vezu opisivao kao nježnu i romantičnu unutar komune kojoj su pripadali, a nju kao neobično dobru i dragu hipi djevojku. U zadnjem intervjuu govori, kad je on izlazio iz zatvora nju su uvodili u njega, to se ponovilo i u obratnom slučaju, njihova veza praktično nije imala nikakvu šansu za sretan kraj, a ona je postala zatvorenica s najdužim zatvorskim stažem u poslijeratnoj Njemačkoj. Široj javnosti je postala poznata kao jedina preživjela noćnih (samo)ubojstava u najbolje čuvanom njemačkom zatvoru. "Samoubica se ubio s leđa" iz kod nas poznate pjesme Riblje čorbe je bio Baader, obješena na čudan način je bila njegova partnerica Ensslin, isto je završio Jan-Carl Raspe iz susjedne ćelije junakinje gornjih linkova, koja je čudom preživjela masakrirana nožem, jedan ubod je bio direktno u srce. Nakon što je višestruko operirana i zakrpljena jako dugo je bila potpuno izolirana pod cjelodnevnim/noćnim vizualnim nadzorom. Na sudu je osuđena kao i svi uhićeni članovi organizacije te godine na doživotni zatvor (ona zbog trostrukog sudjelovanja u ubojstvima) na osnovu svjedočenja pokajnica koje su uhićene u bivšem DDR-u nakon pada zida i nagodile se s vlašću.
"Nismo mi bili nikakvi ratnici" govori Teufel u zadnjem intervjuu za svoje anarhiste "Mi smo bili gradski indijanci, kojih se vlast riješila trpajući ih u rezervate." A rat "6 protiv 60 milijuna" kako ga je oštroumno nazvao nobelovac Böll misleći na Irmgard i ekipu, se jednostavno nije mogao dobiti. Neki analitičari se pitaju kako je to ipak u jednoj policijski moćnoj državi moglo toliko dugo trajati, pa imali su velik broj šutljivih simpatizera i mnoštvo praznih stanova za skrivanje na raspolaganju, iako već tridesetak godina ne djeluju još ih se lovi, krajem prošle godine, bilo je u svim novinama, uhićena je bakica u Berlinu, ipak ih nije bilo baš doslovno šest.
p.s.
Linkove sam stavio uglavnom radi sebe po različitim društvenim mrežama, ovaj intervju je jako dugo uspješno skrivan od demokratske javnosti, svjedočenje i dokazi jedine preživjele koji uspješno opovrgavaju zvaničnu verziju o samoubojstvima i potvrđuju indicije jednog međunarodnog istraživačkog tima forenzičnih stručnjaka. Na video možete samo baciti oko kako žena izgleda relativno dobro nakon 22 godine robijanja po ekstremnim uvjetima, čovjek sve izdrži. Dosta aktera ondašnjih zbivanja sam slušao uživo, s nekima se i družio. 2004. smo u Berlinu stanovali u stanu nikad uhićene niti izdane ideologinje jedne tamo poznate organizacije i još proširio svoja saznanja što se stvarno događalo tih burnih vremena, vidim iz tog vremena mi je na blogu izdvojen post(link) Uvijek se rado sjetim anegdote iz tog stana pri našem useljenju, po zidovima su bile uokvirene fotografije svjetskih "revolucionara", ja sam bio indiferentan, drugaricu su jako iritirali Staljin u hodniku i Mao u jednoj drugoj prostoriji pa smo dogovorili skidanje, skrivanje u ostavi i vraćanje na mjesta pri odlasku. Naravno skoro smo zaboravili, a onda se nikako nismo sjetili tko je gdje visio, ni dan danas ne znam jesmo li ih dobro objesili :D

Ako ne znaš za "Kneza tame"

Emocijama nabijen koncert sinoć, ne čujem dobro pjevačev glas jer ga desetine tisuća ljudi nadjačava, bend pak kao u najboljim vremenima. Ozzy (76) ne izgleda dobro, frendica Julia ga je dobro zumirala, uostalom i oproštajna turneja uključujući i njemački koncert je otkazana zbog njegove bolesti, pa je i moja berlinska ekipa putovala u Birmingham. Ne znam za svoje riječko društvo, na fejsu sam ih vidio nedavno na Santaninom koncertu u obližnjoj Italiji, sinoć su se po prvi i zadnji put Black Sabbath okupili u izvornom sastavu, dovoljan mamac uz sve što u svijetu vrijedi iz svijeta heavy metala, ali daleko je i vjerojatno izuzetno teško bilo doći do ulaznica.
Zanimljivo je sinoć bilo na mom instagram zidu u "story svijetu", ja sjedim i pratim razmjene kratkih videa sa slušalicama na ušima, prvo britanski, "princ tame" sjedeći paranoično pjeva, na drugom koji je snimila moja bivša učenica, gospa s nebesa rastjeruje mračni svijet prethodnog "story"-ja, pade mi na pamet, u raju je lijepo, ali u paklu (barem glazbenom) je ekipa, a crno je definitivno modni trend svigdje, crno nam se piše

Jučer ujutro nakon šetnje s Jinom sam otišao pesimistično pokušati napraviti besplatnu umirovljeničku autobusnu pokaznu kartu za Rijeku i okolicu (sve četiri zone), prva mjera nove gradonačelnice. Skeptičan sam bio kako će to ići jer su se mediji raspisali o meni očekivanoj strašnoj gužvi i katastrofalnoj organizaciji Autotroleja prvi dan, koji sam logično preskočio, velika većina logično nije. Uzeo sam fotić barem napraviti par atraktivnih fotografija guranja, a ionako sam u gradu trebao nabaviti Jinu vrećice za izmet u Happy Home dućanu, nije samo najjeftiniji, nego su i vrećice najpraktičnije, lako se otvaraju, ove skuplje i kao bolje se po vrućini teže odljepljuju.
Svi su na ciljnom mjestu bili zgurani kod vrata, klima je radila, meni nije bilo jasno zašto ljudi stoje u redu ako se već brojevi uzimaju na redomatu, ali meni štošta iz masovne psihologije nikad neće biti jasno. Probio sam se i sjeo u sredini sale na slobodan stolac, zrak je unutra bio ugodan. Pogledao sam broj, 35 ljudi prije mene, u 8.40 počeo razmišljati imam li šansu, dočekati kartu, krajnji rok da budem natrag doma je bio 11, zbog Jinovog doručka i injekcije, po napisanom na portalima knap, srećom ja instinktivno sumnjam u sve napisano na hrvatskom jeziku, pa sam im odlučio dati šansu. Naspram mene je sjedila žena, očito ne penzionerka i na partijskom zadatku vađenja karte, dobivenom od svojih roditelja, u širokoj ljetnoj haljini, žena je učestalo prebacivala naizmjenično nogu preko noge. Ugodna mi je bila i šalteruša isto u ravnini naspram mene, ona bi, prije automatskog prebacivanja broja ugodnim glasom, malo teatralno, najavljivala sljedeći broj kod sebe. Vrlo korisno za one koji vide poput mene prije zadnje dvije injekcije. Ona je i najbrže radila, pomislio sam, svaka čast onom tko u prvi plan stavlja mladost poput nje. I išlo je brzo, u jednom momentu je radilo čak šest šaltera, na portalima je pisalo da su prvi dan na početku bila otvorena samo dva.
Neočekivano brzo sam došao na red baš kod galamdžijke, šalter broj 6. Startam odmah, imam najprije samo par pitanja, dobivam odmah strpljivi osmijeh, malo me zbunjuje, nije čovjek navikao na ovakvim mjestima. Sve mi jezgrovito na skidajući osmijeh odgovara, i za već spomenute četiri zone i naravno da nije problem napraviti kartu i mojoj drugarici, dapače, naglasila je, najprije će napraviti za nju kartu, ja sam klimnuo glavom, naravno, ona je uvijek prva. Već kvarat nakon devet sve je bilo gotovo, rekoh, čekajte, izuzetno ste ljubazni, mogu li Vas pohvaliti na neki e-mail ili nekome, uz osmijeh i hvala me opet iznenadila, paaa, ja sam šef i kimnula mi za oproštaj zadovoljno glavom.
Ne znam kad sam se zadnji put kod nas vozio s autobusom. Na stanici me zaustavio i pozdravio stariji kolega s još ekonomske škole, prve moje riječke škole, dobro se drži, samo mu je bradica vidno posijedila, vječni samac uputio se s novom kartom u Opatiju i Moščenićku Dragu.. Mene je zbunilo malo zašto svi drže karte u rukama, ja bih u Berlinu svoj pokaz pokazivao iz novčanika, ali ajde, neću pametovati, izvadio i ja mada sam znao da će je u vožnji biti nepraktično vraćati u novčanik. Tako ja isprsio kartu i ulazim prvi, meni za leđima osjećam svi zastaju i čujem periodične zvukove. Dolazi mi u glavu, možda kod nas treba na aparat nešto ovjeriti, te ustajem i prije sljedeće stanice dolazim pitati kod šofera. "Ma samo sjedi i uživaj", odgovara šole..
Kasno popodne smo se s autom uputili na pseću plažu, prvo ovogodišnje kupanje, u blizini je Kaufland, Radenske na akciji, pa dvije muhe jednim udarcem. Meni more zbilja više ništa ne znači, jedva sam se natjerao u vodu, zabavljalo me samo promatranje Jinovog zavođenja i druženja u plićaku. Bila je oseka pa sam dugački pličak uglavnom preplivao psećim stilom, i prsno mi je bilo naporno, zatim sam se okrenuo i mirovao na leđima uz lagane zaveslaje, ništa od nekadašnjeg gušta u kraulu. Drugarica se iskupala prva, ja sam se odmah izašavši presvukao i predložio u ime nas dvojice odlazak u dućan, nisu mi bile zanimljive ni tange atraktivne brinete s isto tako atraktivnom kujicom, s kojom se Jin samo površno pozdravio prislanjajući njušku uz njušku...

Jučer smo ubrali i pojeli prvu ovogodišnju rajčicu iz našeg vrta, još ih se nekoliko crveni. Praznovjeran sam te sam naravno zaželio želju, i, vidi čuda, ostvarila mi se. Danas sam za rad na oku dobio, nakon jako dugog vremenskog razdoblja, opet sebi najdražu doktoricu. Desetak sam ih promijenio ovih godina, ona je, iako mlada, van svake konkurencije, uvjerio sam se i danas, od susretljivosti do vrhunske tehnike .Prije sam bio kod retinologa na pregledu i sad nakon više od pola godine imam pauzu, preskačem jedan mjesec. Sad čekam rezultate i pregled na paralelnoj bojišnici, pregledi su obavljeni, u ponedjeljak će biti iščitani, ali dok vidim, ostalo je sve manje važno pa makar bile vijesti koje se ne prizivaju.
Inače te rajčice koje se već crvene su od županijskih zelenih Možemovaca, mali znak pažnje nakon što smo ih potpisima podržali na zadnjim lokalnim izborima. Podržimo mi sve lijeve opcije kad nam se lijepo obrate, scenu osobno poznajemo, uostalom Rijeka je mala, i lokalni šef vladajuće stranke u državi je moj učenik, odličan harmonikaš kao što je i učenik bio, jedina crvena krpa mu je Titov Galeb, ali to je već obiteljski odgoj. Čuo sam malo prije da se jučer dogodio sraz između Katarine i nekad ovdje jako popularnog blogera Ri-apostola, poznajem ih i znam tko je intelektualno jači, navodno se neomarksistica Katarina spetljala oko zvijezde, ne vjerujem niti me taj dvoboj zanima. Mi smo razgovarali svojevremeno o glazbi i mnogo zanimljivijim temama, obostrane simpatije Žižeku najbliže politici, od simbolici nekadašnje JNA nismo, jebene vojske koja me valjda jedinog sa završenim fakultetom zadržala više od godinu dana, bez premca najbesmisleniji period mog života, tad sam posvojio moto: "Prokleti da ste vojnici svi od sada do vječnosti" i odlično ga uklopio u stav o svim državama kojem me naučio još učitelj povijesti u osnovnoj. "Država je aparat ili instrument u rukama grube sile, pomoću kojeg vladajuća klasa drži u pokornosti i tlači svoje građanstvo."
Nisam licemjer, koliko god mi najgore bilo u JNA, najbolje me od svih sustava ugostila staljinistička DDR i nikad nisam skrivao simpatije za neke aspekte tog sustava, ali tajna policija, marksistički dogmatizam i vojska na granicama sve poništavaju. Nama koji uvijek biraju manje zlo ostaje samo utjeha crvenih rajčica :D.