Nachtfresser

Pojam koji u divljem kapitalizmu današnjice, u kojem se inzistira na natjecateljskom duhu i konkurenciji svakoga protiv svakog, te jači tlači, a onaj koji ostane bez posla ne treba ni jesti, gubi značenje ili se kao sve u ovako postavljenom sustavu vrijednosti iskrivljava ili čak zloupotrebljava, to je i te kako moguće. Ja sam se u svojoj radnoj karijeri uglavnom aktivno bavio po izvornoj Durkheimovoj definiciji "organskom solidarnošću" odnosno sindikalnim organiziranjem unutar struke. Ta vrsta solidarnosti je najduže potrajala baš u sektoru u kojem sam bio zaposlen, inače ozbiljan sindikalizam je bio potučen u našem društvu još dok je Sever bio na čelu najmoćnije središnjice, a ja u glavnom vijeću svog sindikata, tad smo mi već interno znali da je jedino u obrazovanju preko 50 posto zaposlenih u članstvu sindikata i, iako rascjepkani s razlogom, ipak su školski sindikati bili najžilaviji u svojoj borbi. U mirovini sam i ne pratim više baš pozorno što se događa, vjerujem da je taj postotak još uvijek sličan, međutim u najbrojnijem sindikatu uopće u državi, većinskom osmoškolskom, vlast je uspjela na vrh instalirati svoje ljude i njihov doseg sada je valjda najizdašnija uopće blagajna uzajamne pomoći, sa simboličnom provizijom, koja s obzirom na brojnost onih koji je koriste i nije više simbolična.
Kod nas se pojam solidarnosti osim imena s pravom slavnog poljskog najprije sindikata pa poslije pokreta, veže samo uz općepoznatu "međugeneracijsku solidarnost", odnosno po uzoru civiliziranog svijeta, obavezne uplate određenog mjesečnog iznosa zarade u fondove za mirovine starijih sugrađana. Koliko je međugeneracijska solidarnost iskrena u našem društvu ispranih mozgova najbolje se moglo vidjeti krajem prošlog mjeseca u mojoj Rijeci u masovnim komentarima čitatelja i sve prisutnijih u javnom prostoru botova, nakon prve mjere nove riječke gradonačelnice o besplatnim pokaznim kartama za umirovljenike, što je jasno komunicirala u predizbornoj kampanji, kao i za učenike i studente, no tih je većina sad na godišnjim odmorima. Komentari idu od čuvenih mudrih "ništa nije besplatno", "populistička mjera"(zanimljivo bi bilo znati koliko je kritičara sposobno definirati populizam), do onih isto legendarnih od "ljevičara" do jučer na vlasti i njihovog filozofiranja o nekom imovinskom cenzusu. Ima naravno i originalnih novih ekoloških kritika ("Penzići će preplaviti autobuse pa će i ono malo radnih ljudi koji se voze javnim prijevozom koristiti aute za odlazak na posao u ionako prezagađenom gradu s nedostatkom parkirališnih prostora", "Kud baš sad ljeti kad su neki radni ljudi na odmoru i išli bi busevima do plaža")..do jadnih o nikakvim higijenskim navikama te skupine ljudi. Ipak međugeneracijska solidarnost je tekovina koju će teže biti ukinuti od ženskih i manjinskih prava. Moram i napisati da sam uvijek iznova ganut empatijom i prijateljskom solidarnošću u svom osobno odabranom krugu ljudi unutar kojeg se krećem. Svako malo neki znak pažnje, a zadnje i pozivi u europski prijestolnice, koje možda čak potaknu nas troje na nikad neizvjesniju avanturu.
I na blogu sam svjedočio primjerima međusobne solidarnosti, kad sam sindikalnim poslom dolazio u Zagreb i sam sam sudjelovao u tome, mada sam u principu tvrd u tome da skoro nikad ni sitniš ne dajem nepoznatim ljudima. Još kao student sam naletio na knjigu "Dobro u učenju grofa Tolstoja i Nietzschea" autora Lava Šestova (baš u vrijeme kad su mi Nietsche i Tolstoj bili uzori), te formirao stav kojeg se i danas uglavnom držim. Pamtim jedan berlinski izuzetak, ostarjelog i vidno umornog pankera s divnim psom koji je izgledao mnogo bolje od njega, imao je odvojene posudice za novčane donacije: "hrana" "weed""pivo""pas", imao sam u džepu tri kovanice po 50 centi i ubacio ih za sve osim hrane, ta posudica je ionako bila najpunija, mislio sam da će me možda opsovati za škrtost no on je rekao razgovjetno:"Hvala druže", doma sam se pogledao u zrcalo, taj dan sam i ja izgledao baš jadno.