Znam da vjerojatno nikog ne zanima vijest da je Claus Peymann umro i da velika većina vas nije ni čula za njega. Vijest ne znači puno ni meni, ali eto, palo mi je na pamet složiti nekrolog kakvog sigurno nećete ni približno nigdje pročitati, odnosno onih pet koji povremeno prate kulturu na blogu haer.. Pun mi je kufer insinuacija kad npr. napišem nešto briljantno o Gerhardu Richteru da se radi o plagijatu ili lošem prijevodu.
Paymann mi nikad osobno kao autor nije bio previše zanimljiv, staromodan klasičan tip redatelja, daleko od onih kakvi meni imponiraju. No njegov život se isprepleo s dvije velike teme koje su mene itekako zanimale: "Berliner Ensemble" (Brechtovo berlinsko kazalište čiji je intendant bio dva desetljeća) i "Baader-Ensslin-Meinhof grupa ili RAF). Nedavno sam pisao o kuharici Helene Weigel Brechtove supruge, čiju godišnjicu Berliner Ensemble ove godine obilježava, te je postavljena i bista u dvorište kazališta. Ideja je bila da uz bistu bude klupa ili stolac, sadašnji intendant se sjetio da su u kantini dugo bile stolice koje je baš Weigel skicirala, ali avaj, za vrijeme Peymanna je kantina preuređena i povijesno vrijedne stolice su nestale, nakon duže potrage dvije su ipak nađene u podrumskom mraku.
Idemo na ono drugo, s jednim detaljem ćemo se ipak vratiti u kazalište. Peymann je iako klasičar svojim vanumjetničkim potezima zgražavao malograđane, slavan je postao jer je prvi režirao Handkeovo "Vrijeđanje publike", o srboljupcu Handkeu sam isto već pisao. Sljedeći skandal mu je bilo postavljanje jedinog djela Ulrike Meinhof "Bambule" na pozornicu, doduše pod nekim namjerno nevješto zakamufliranim naslovom. Skupio je novac za popravljanje zubi državne neprijateljice broj 1 Gudrun Ensslin u zatvoru. Zaposlio je nakon odsluženja dugogodišnje zatvorske kazne "najopasnijeg teroristu Njemačke" Christiana Klara kao tehničara pozornice u "Berliner Ensemble". Svidjelo mi se i obrazloženje u jednom intervjuu, uvijek je podržavao borbu za neki bolji svijet.
I Njemačka i Austrija žaluju velikog umjetnika, i zaslužio je, slavile su te dvije države toliko njih beznačajnih u odnosu na Peymanna, koji je eto, vidi vraga, preminuo u 88. godini.
p.s.
Par dana su mi dolazile dobre vijesti, danas jedna loša prema kojoj su sve ostale beznačajne, ali život kod nas još uvijek ide dalje...
Post je objavljen 16.07.2025. u 22:02 sati.