Nachtfresser

Postojao je taj kvartovski dućan na Škurinju, držao ga je moj susjed s kata niže, imao je kod sebe uvijek odvojenu gajbu piva po povlaštenoj cijeni, za slučaj spontanih okupljanja kod mene u stanu, koja su u ono vrijeme bila prilično česta. Otkako je uz dućan uređeno ugibalište za autobuse, izbjegavali smo uobičajeno piće ispred marketa, ipak pri slučajnim susretima s nekim susjedima to je bilo neizbježno. Gazda je hladio piće u hladnjaku za te prigode.
Svetko je bio simpatičan penzioner široke kulture s kojim se zbilja o svemu moglo razgovarati. Uvijek bi pred dućanom popili piće kad bismo se sreli. Onda sam od gazde saznao da ga je kći pretplatila na jedno pivo mjesečno i zamolila ga da se pazi na njega jer više nije dobro. Taj dan sam ga sreo, kad je odsutan duhom i neuobičajeno sam, trošio svoju pretplatu. Uzeo sam si pivo, bila je nova mlada trgovkinja na zamjeni, pitao ga želi ipak još jednu van pretplate, klimnuo je glavom, eksirao ostatak prve i odmah bocu spremio u gajbu s praznim bocama. Podbo sam ga, bojiš se da kći ne dođe u kontrolu, on se nasmijao, ako se nećeš kćeri bojati, koga ćeš se. Nisam okolišao i pitao što se događa, da sam iz "svojih izvora" saznao da nije dobro. "Ozna sve dozna, Udba nam je sudba." konstatirao je, ispričao mi priču koja je djelovala potpuno logično, znao sam za njegove šetnje po obližnjim šumama, navodno je upao u jednu dobro zakamufliranu duboku rupu za životinje, ugruvao se izgubio svijest, poslije se nije mogao sam izvući, iscrpljenog su ga našli, završio je u hitnoj, nešto se zakompliciralo, iako se on osjeća dobro, na stalnim je kontrolama, eto baš danas čeka nalaze, već su trebali stići. Zbilja je izgledao i dobro i bistro, psovali smo neodgovorne lovce, zatim diskutirali o bitnim egzistencijalnim temama kao tad aktualnom preimenovanju ulica, dok sam mu objasnio princip berlinskih kvartova u kojima upravljaju Zeleni, bez gnjavaže mijenjanja dokumenata stanara, pivo je, uz mnogobrojne usklike, živio ti meni, bilo gotovo, te smo se uputili kućama. Tenisica mi se odvezala, dok sam je zavezivao vidio sam poštaricu kako žuri za nama, sjetio sam se Brechtove pjesme kako sreća juri za nama i ne može nas stići, ali ovaj put nije bilo sreće. Žurno je poderao kuvertu, pogledao, a u onda u nevjerici odmahnuo glavom:"Pu!!!!!". Shvatio je da ga promatram i samo kratko prozborio:"Jbga, nadao sam se" i brzo se pozdravio. Nismo se više vidjeli. Poslije sam čuo da njegova priča ne drži vodu, da je već dugo bio bolestan i da su ga upozoravali da se u svojim šetnjama ne udaljava od naselja, da ga je slučajni berač gljiva našao bez svijesti u šumi.
Nitko ga nakon mene nije vidio, samo nas je usred razgovora s drugim susjedom, o mukama stranih taksista po Njemačkoj i prije vremena ovog novog rasizma, zatekla vijest, da nije preživio operaciju.
Ja svejedno nikad nisam posumnjao u priču o padu u šumsku rupu, još uvijek vjerujem prijateljima. Nažalost život me sve češće tjera izustiti ono njegovo :"Jebiga, nadao sam se." s tim da i nakon toga stoji:"Nada umire posljednja."
p.s.
Počinjem se rješavati stotina skica u blog editoru, ovo je link valjda iz vremena kad sam se mogao baviti i nebitnim stvarima, te sam čak namjeravao i post posvetiti kolegici koja se u to vrijeme intenzivno bavila jogom:
Zanimljive vježbe na videima (+18)