Gotova matura! Sad će biti problem odviknuti Jina od svakodnevnog ustajanja u pet i ponovo ga naviknuti da nije baš cijeli svijet njegov nakon ustajanja. Julia Schramm je kod sebe na twitteru objavila da tražimo stan u Berlinu, lijepo od nje. Inače pokušavam njemačkim progresivnim frendovima sugerirati da se ne konfrontiraju po strankama, tko je još u piratima, tko u Ljevici, a ima tamo i super Zelenih, u sve tri stranke su vodstva očaj, dvije su sigurne u svoju budućnost,zato mislim da bi da ta transnacionalna udruga mogla biti super stvar ako preživi dječje bolesti, treba diskutirati s ljudima, tražiti rješenja, zanemariti stranke kao takve, kako bi im tek bilo živiti u Hrvatskoj gdje se zna da će im se čitav život smjenjivati profesionalci iz dvije stranke s razlikama o pristupu seksualnim opredjeljenjima.
Naslov? Na tri portala (i ovdje) uz Grčku i alkoholizam udarna tema, ljeto počinje.

Na krčkoj magistrali smo potaknuti jumbo plakatom odlučili skrenuti do Dobrinja, malog mjestašca u kojem se pred kraj života svojevremeno sklonio austrijski kolekcionar slika Peter Infeld i otvorio galeriju. Već smo bili tu par puta, svidio nam se prostor, a i zbirka tada izloženih Hundertwasserovih, između ostalog, grafika nije bila loša. Ovaj put smo poljubili vrata iako na njima stoji kao neko radno vrijeme, jedan mjesni čudak, umjetnik ili pijanac, tanane su razlike, kojeg sam upoznao, mi je kroz priču uzgred spomenuo da se otvara iduću subotu s tom izložbom "Samotnjaci", poslije smo i sami na plakatu događanja vidili.
Razmišljao sam o ljudima koji čeznu postumno ostaviti tragove, poput Sarajlića u pjesmi "Tražim ulicu za svoje ime", eto, Izet je sad ima u Sarajevu koje je potpuno drugačijeg od njegovog, Infeld je kulturna zvijezda malog mjesta s kultnim muzejom za pozaviditi, doduše tijekom godine uglavnom zatvorenim.
Jedno istina kratko vrijeme me držala ideja za napraviti reprezentativnu web stranicu, nije dugo trajalo, ostadoh na jadnom blogu, ponekad me netko pročita.

Planirao sam danas dolazeći doma s otoka napisati post o konzumiranju duda, dudaizmu, naravno nakon neizbježne dezinfekcije, onaj retard ga svaki put zasere besmislenim komentarima kad me nema, to bi bio kao međupost i onda jedan modni plažni post, jer otkako su u Krku protjerali naturiste pretvorivši Politin u tekstilni kamp, po plažama su sve domišljatije cure s oblicima kupaćih i otkrivanjima guznih površina.
Ipak čim sam došao i zaplovio internetom izgubio sam se u fotkama svakako jedne od ponajboljih blogerica Ani ram na jednom drugom servisu. Oduševljava me i fotografijama kao što na blogu radi pisanjem, trenutno je u Barceloni i fotka direktno na ulici, u birtiji, a evo sad i na plaži, ljude, građevine i ostale ljepote, nešto u stilu mladog Hirakawe i starog mene, jedino što vidjeh na zrcalu metroa na jednoj fotki, riskira ipak promatrajući "objekt" koji slika, živo me podsjetila na moj doživljaj Barcelone.
Paralelno smo počeli tražiti stan u Berlinu, ono, za tri tjedna života, a na trećem nivou imam jednu prepisku o piratima i ljevici na njemačkom jeziku, barem da ni u tome ne zahrđam, a na otoku sam čitao Žižeka, zanimljivo, o islamu i ženama, knjiga je naravno obuhvatnija, ali o ovome što spomenuh sam naučio nešto novo.
Dovoljno mojih zbrčkanih nabačaja za danas, ionako će dobar dio samo pogledati fotke, ali i to je oke.

Eto prođe i ta fešta. Došlo vrijeme da i mi, kojih na fotki nema, budemo najstariji. Nekad mi se rođendan slavio odvojeno, za mlade i za stare. Zatim je spojeno i uglavnom sam bio najmlađi. Svake godine je netko otpadao za stolom, uglavnom se umiralo, netko bi nadopunio i igra bi se zaokruživala. Doduše sad smo u kapitalizmu iz noćnih mora, ne može se više uskladiti ni da svi dođu, iako nisu pod zemljom, ma koliko proslava, za razliku od nekad, kasnila.

Konačno jedno prijepodne koje sam sam sebi upropastio. Cijelo jutro sam se nečim bavio, a ništa nisam napravio. Na osnovu uputa s jednog bloga vježbao sam sve moguće oko rada na fotografiji da bi na kraju sve pobrisao ili dokrajčio crvenim negativom što se svodi na isto. Iako znam da je to moguće nikako nisam uspijevao uspješno napraviti više od dvije intervencije na istoj fotki.
Nakon nemirne noći Jin je odmarao. Išao sam baciti smeće i odahnuo okinuvši relativno uspješno fotografiju na kojoj mi danas ne pada na pamet išta dirati. Oko tri bi se trebala početi skupljati ekipa, hrana se peče, salata radi, kolač nisam dirnuo niti osmotrio iako je još sinoć bio gotov.
Ne sekiram se više, društvo me istreniralo besmisleno trošiti vrijeme, koje osvježenje prema administraciji, novootkrivenoj biti mog poziva.

"Nezačinjeno za mog frenda i mene..."

I tako Jin i ja tamanimo oslića i ja se ponovo lagano ufuravam da nema veze, sve ove gluposti što se događaju. Jedino me nasmijala cura koja je danas došla polagati njemački na ovom što nazivaju maturom, otprilike valjda pet godina kako sam je zadnji put vidio, kaže ako ne prođe okrivit će mene, super dušo, ti ćeš bar imati izgovor. Ostale stvari oko ovih događanja uopće nisu smiješne, ja sarkazam ne volim iako ga je jučer npr. Ana dobro osjetila. Jedna cura je odlučila uopće ne napisati niti jednu riječ iz onog što nazivaju ne znam zašto esejem, jer je procijenila da ne može napisati onoliko dobro koliko je potrebno da bi bila konkurentna za studij farmacije.
Sutra će se sa zakašnjenjem proslaviti moj rođendan s društvom, jebiga, živimo u kapitalizmu i slobodi, treba koordinirati radni narod.
Pirati su postali daleko najjača stranka na Islandu po anketama, neka ih. Kod nas su se od početka igrala neka pogrešna štreberska djeca, sad bi pospremili igračke prije nego što je netko ozbiljan išta uspio pokušati.
Svejedno je.
Danas sam opalio samo jednu fotku razgovarajući s frendicom na pješačkom, gađajući bez nišanjenja, lagano je puhalo, učinilo min se da bi susjedni razrez mogao biti nestašan. Trebalo je očito više puta opaliti ali kome se da.
Julia Reda, pripadnica moje piratske frakcije, bori se u europskom parlamentu za slobodu panoramskog snimanja, inače u Hrvatskoj je još imamo, veliki problem su joj članovi država poput Hrvatske, svejedno pripadali HDZ-u ili SDP-u, koji nikad nemaju svoje mišljenje (izuzetak oko plastičnih vrećica je izuzetak) nego čekaju preporuke europskih gazda, tako da i ja radije apele potpisujem na njemačke i francuske zastupnike, zna upaliti.
Ne pitajte za naslov, nisam znao o čemu ću pisati.

Čitajući Maxa Frischa sam shvatio da ljudi uglavnom postupaju na dva načina, ili se ufuraju u važnu ulogu koju su svojim trudom i sticajem okolnosti stekli ili pak sami izaberu ulogu, prije ili kasnije, koja će predstavljati njihov život. U oba slučaja znaju što im je činiti i koje poteze moraju vući da bi istu opravdali, te se u razgovorima poslije još i hvale svojom principjelnošću. Ljudski, odveć ljudski, primjećivao je Nietzsche koji je previše dobro shvaćao stvari da bi mogao ostati normalan.
Lijepo je na državnoj maturi svake godine kad je matematika na rasporedu viditi drage učenice i učenike ranijih generacija. Svake godine se na taj dan lijepo podružimo.

Dobio sam usisavač s više brzina. Nije mi bila jasna logika, pa normalno da ću usisavati na najjače i što brže završiti, kao što inače racionaliziram s nužnim ali nekreativnim poslovima. Šipak, kad sam probao na najjače, Jin je u sekundi odjurio glavom bez obzira, inače se ne boji tih naprava, a drugarica se izgubila u kupaonici, jednostavno tutnji. Sad ne razumijem što je proizvođač mislio.
Jučer smo išli na zakašnjeli rođendanski ručak u Trsatiku. Sad je tamo problem što drže do kvalitete pa je restaurant uvijek pun, nikad biti ono zadovoljan. Obično bi na tim ručkovima birali nešto posebno i ne pazili na cijenu. Problem je što me više izgleda skoro ništa ne može impresionirati. Za bifteke sam izuzetno kritičan, primjetim svaku suvišnu žilicu, a ni najboljem kuharu ne bih znao objasniti ono kako baš ja volim, pripadam generaciji koja ipak konja i ždrijebe preferira za jahanje, a janjetine sam se izgleda u ona mračna vremena zbilja izguštirao na sve načine. Restoran nije specijaliziran za riblje specijalitete, škampe volim, ali i njih sam se izguštao dok nisu u punom sjaju zasjala svjetla slobodnog društva.
Tako na kraju uvijek završim nakon premišljanja na ražnjićima, a ako smo na drugom kraju kod None i Franota šiš ćevapu, jelima s prilogom, jedno malo ispod, drugo malo iznad pedeset kunića. Sva sreća da tržište ne dijeli moje mišljenje o posebnosti tih jela. Drugarica je izabrala nešto skuplje, punjenu teletinu. Teletina je i meni bila u kombinaciji ali sam se zaželio baš roštilja, a nekako tu vrstu mesu nisam nikad s njim povezivao. Vidi vraga, izgledalo je i bilo izvrsno s rikulom koju isto tako jako volim.
Planirao sam jutros pisati nešto kao programski post, no onda mi je misli zavela fotografija koju krajičkom oka spazih na naslovnici, je li ili nije, na kraju je, cesta prema mom prvom radnom mjestu između Senja i Karlobaga, Jablancu.
Odlutah u bolju prošlost i izabrah uvijek moguću pričuvnu varijantu, pisati o hrani, ako ništa za iritirati one koji se bave važnim temama i takvom se pisanju podsmjehuju.
Kao što napisah svojoj berlinskoj frendici, pitanje zabrane pristupa psima kupalištu na jednom tamošnjem jezeru nije sekundarno, to ja osobno smatram barem isto toliko važnim pitanjem kao pitanje završetka izgradnje novog nesuđenog aerodroma, kod koje je nestalo novca, otprilike kao da se gradi autocesta u Hrvatskoj, s tom razlikom što će tamo bez sumnje velika većina krivaca odgovarati, neki se vjerojatno i ubiti, tako to funkcionira.

Dobro socijalizirani ljudi su uvjereni da na političkim izborima razmišljaju logično, međutim znatno veća vjerojatnoća je suprotno, da razmišljaju dirigirano ili dresirano slijedeći logiku PR majstora iz medija koje prate. Ovi izvrsno odrađuju zadatak za koji su dobro plaćeni uvjeravanja ciljanih slojeva društva da im je najpametnije i najsigurnije dati glas onima koji zastupaju interese malog postotka najbogatijih.
Svi kao osviješteni prosvijetljeni puk očekuju sa zadovoljstvom bankrot Grčke. Tko im je kriv kad ne žele ispunjavati zadatke. Jučer su njemački socijaldemokrati i zvanično prihvatili politiku nadzora radi sigurnosti svojih građana, vijest me zatekla dok sam išao probati, prvi put doma pripremljene, Spätzle. Ukusni su, sva ova desetljeća sam bez veze tvrdoglavo inzistirao na krumpir opcijama.
Silazimo u trenu dok vlak odlazi.

Što Nietzsche reče izuzetno je mala razlika između najmanjeg i najvećeg čovjeka. Tako npr. jedan lik, nazovimo ga Mirko, izuzetno rijetko može pogoditi što ja promatram, a ja ću skoro uvijek pogoditi što njemu zaokupira pažnju i ne samo ja. Nikoga ne bi on zanimao kad se zbog njega i njegove gluposti ne bi krojili zakoni obvezujući za sve. Svi moramo respektirati Mirka, mada on ni to ne razumije, inače nas neće biti.

Prilično sam hladan oko burnih događanja oko HNK-a u Rijeci jer mi nitko od aktera nije previše simpatičan osim eventualno dijela ženskog glumačkog ansambla. Zato me izuzetno iritiraju seksistički ispadi prosvjednika koji se konstantno ponavljaju, čujem iz prve ruke, i taj dio nikog ne smeta, na nacističke o Bosancu i Srbinu se još i reagira, al se mora dodati da se tu radi i o pederčinama, kurvama i neodgovornim raspuštenicama. Žena želi snimiti gola tijela u predstavi ne zato što su lijepa, a uglavnom jesu čujem i to, nego kao dokaz na sudu protiv predstave i mame glavne glumice koja je dopustila učešće svojoj kćeri u takvoj predstavi, te joj se traži oduzimanje djeteta. Golo tijelo kao Baba Roga licemjernog društva. Slušam danas, u ovom srećom bapskom društvu, susjedu jedne od glavnih sudionica ovih prosvjeda, slažu se kockice i razmišljam da nije ni ono Reichovo bez vraga, o fašizmu kao posljedici potiskivanja nagona. Ma jebi se ekipo!

p.s.
Fotke su iz šetnje lijepim gradom, u kazalištu su maske pale i snimanje je kažnjivo. Kategorija moda.

Mene zanima zašto se na sve moguće načine kod ljudi od malih nogu pokušava ubiti znatiželja, zar je to zbilja ono najgore što im što prije treba izbiti iz glave. Kako to da još nitkom nije palo na pamet zabraniti fotografiranje patki, barem onih subverzivnih, njihovo isplivavanje iz kolone bi moglo poslužiti kao opasan primjer narušavanja sklada u svijetu patki.

Ani Ram je u komentaru proteklog posta spomenula uređenje ulice u kojem sve što se pokrene gotovo po pravilu propada. Snimao sam prva uređenja prostora, nisam objavljivao, sad vidim da su neki drugi grafiteri upali u igru, nemam pojma o čemu se radi, no od početka mi to sliči na nasilno avangardno zauzimanje nepogodnog prostora, kao zamjena za ruglo ispunjeno vulgarnostima u centru grada. Koliko god ja rezerviran bio uspjet će, sve je bolje od onog što je bilo.
Zadnja fotka nije iz Križanićeve, duhovita najava izložbe koju nisam pogledao.

Rutinski priveden kraju zadnji dan nastavne godine, ništa me više ne može iznenaditi, tko zna što će biti sa sljedećom, ništa se ne može planirati. Od sutra opet udarnički, ustajanje prije šest, kontrola državne mature, plus dva dana i sjednice popodne, prekosutra pozvan i na sastanak, analizu prikupljanja potpisa za referendum, to ćemo još viditi hoću li moći uklopiti, previše besmislenog bacanja vremena za dobrobit zajednice. Lijepo sam danas u jednom razgovoru razradio tezu o egzistencijalnom strahu i kukavičluku kao motivu herojstva pojedinca i žrtvovanja za više ciljeve, ne mislim baš tako, al ako mi oponent baš i nije jak pustim da luda ideja priču vodi.
Mnogo više od ratničkih herojstava me fasciniraju kafenisanja, ono kad su sugovornice/ci ufurane/ni u priču. Gušt mi je gledati, usput naravno po mogućnosti okinuti snimak, vjerovali ili ne, nisam uspio, najviše sam želio snimiti prsten koji se odlično uklapa u kombinaciju, zaklonila ga pokretom u trenu sugovornica, tek kad je cura ustala sve je pokvareno, hlače su neke bezveze, niskog struka. Kategorija moda.
p.s.
Maloprije na fejsu preporuka za lajkati šahovsku stranicu otoka Cresa, odoh baciti pogled, i imam što viditi, tu sam partiju dobio

Perilica suđa napunjena i uključena, dućan obavljen, lova dignuta, danas su valjda nacionalne manjine ili Grci i Latini, nema mature pa mogu nešto korisno napraviti ujutro, a eto i post dodati.
Izvrstan komentar uvaženog blogera Prophete Nemo ispod pretprošlog posta : "Egzistencija je dobra zabava iz perspektive nekoga koga ona ne brine." O tome se i radi, naravno taj netko treba biti svjestan svoje egzistencije, vidim u okolici kako se jednom po jednom iz mog društva, muški rod je ovdje pogrešan i ne podrazumijeva se, pokušava ugroziti. S druge strane ako brineš o ugrozi onda ne živiš.
Fotke iz posta su nastale u subotu nešto iza pet ujutro. Prvo se urlanje i nešto kao pjesma čulo u staroj krčkoj gradskoj jezgri, nisam mogao definirati što se događa niti odrediti odakle buka dolazi, niti sam fotkao bunovnu ženu u spavaćici, koja je zbunjeno bunovna otvorila prozor.
Urlalo se i vrištalo, dozivalo Juru i Bobana, pijano cik cak vozilo brodicom, skakalo na glavu s krova kabine u more, neću nabrajati dalje, nitko ovaj put nije stradao.
Zanimljivo kako je uspješno izvršena PR idiotizacija društva, ovdje nikako ne mislim samo na "junake posta", sposobni su prisiljeni egzistencijalnim strahom na prilagodbu, uostalom i u školama svi rade "po knjizi".

Vratio se upravo s Otoka, lijepo je bilo, danas po podne nas otpratili nevrijeme s grmljavinom, koja mi je prestrašila najfrenda, i naravno kolona, od Kijaca.
Ima zanimljivih fotki, šteta što većina nije za objaviti jer živimo u blentavom društvu. Ajd ove hoću, kad sam vidio izložbu stvari iznad teško dostupnog mjesta odšetao sam na drugu stranu uvale pogodivši da se radi o mlađoj zanimljivoj osobi, zaključio sam na osnovu jednog detalja, mada je moglo ispasti sasvim drukčije.
Otok je zanimljiv inkognito, u rane jutarnje sate s prvim provirivanjem sunca, kad jurcamo Jin i ja, objavit ću vjerojatno fotke i jedne pijane zorne fešte, po danu je za razliku od nekad postao sasvim normalan, dosadan poput domovine.

Baš mi nije jasno kako se mogu osjećati dobro ljudi koji imaju ispunjen radni dan od pet ujutro do kasno popodne. Meni su ovi dani državne mature i prikupljanja potpisa za referendum uglavnom besmisleni provedeni u polusnu s ispunjenjem pri odlasku na spavanje oko 11 navečer. Mislim jesam za akciju, znam ako je sam ne sprovedem neće nitko drugi, ali recimo pisanje besmislenog posta mi je puno draže od izvršenja nečeg smislenog i za opće dobro. A matura ide uobičajeno, nakon 30 minuta koliko moraju biti u učionici, masovno izlaze, probali su jer su mogli, nije išlo.
I život ide dalje...

Ovaj put sam, iako nezadovoljan organizacijom, sudjelovao čisto zarad ostajanja u formi. Sramota bi bila da sutra bude revolucija ante portas, a ja nespreman za provokacije uglavnom ucijenjenih likova. Jutros je bilo i fizički interesantno, bura je nosila sve pred sobom, moraš se snalaziti sa svim što ti je pri ruci. Za štandom čak djelujem socijaliziran, strpljiviji nego obično, ipak je kvocijent inteligencije prosječnog građanina niži od onog prosječnog učenika moje škole, kad postavlja glupa pitanja moguće da nije samo neinformiran.
Za susjednim štandom, onim trgovačkim, žena je kupila novu torbu i rekla vlasniku štanda da njenu staru baci u smeće što je ovaj neuobičajeno brzo i napravio. Nakon ne tako dugo vremena dojurio je sin dotične, zajedno s torbom su bačeni i svi mogući ključevi. Otišli su do kontejnera iako im je vjerojatno bilo jasno ono što i meni, u jadnim društvima poput našeg sve što nije klasično smeće, a bačeno je, bude pokupljeno otprilike za pet minuta.
Zanimljivo, pitali su me je li to organizira Živi zid, prvo sam pomislio što ti je marketing, kak se dečki uspješno održavaju u središtu pozornosti, a odmah nakon toga, što ja mogu znati tko me instrumentalizira, možda i oni, mada mi u ovom slučaju nije ni važno. Na ovim prostorima ispadaju prečesto i debili veliki igrači.

Ništa, po cijeli dan besmisleno vani, mature i akcija za referendum, ništa kreativno, sve za zajednicu, ništa za sebe. Šefovi akcije nisu zadovoljni angažmanom na terenu, normalno, naučili su biti šefovi.
Sladoled žderem tri vrste, ipak je moj dan, popodne smo u razrovanom parku uz bager, jedini gosti Jin i ja, brstili besmisao ovdašnjeg aktivizma, bagerist je odlazeći rekao kompanjonu da ga je spasio ketonal, čudna vremena, i muškarce zna boliti, zar ne?
Fotografije, osim zadnje, podsjećanje na subotu, dan kad društvo zna dopustiti život.

Zanimljivo kako me školovani ljudi s kojima dijelim godinama radno mjesto pogrešno procjenjuju, kakve tek zaključke na osnovu npr. mog bloga mogu donijeti fachidioti iz tajnih službi ili oni koji trebaju bilo kakve dokaze na nekom eventualnom budućem suđenju nestašnom meni, znam unaprijed poznajući logiku sustava u društvu, da mi se sve može dokazati. Danas sam dobio primjedbu na odjeću čak tri djevojke kojima sam razrednik i između redova se moglo čuti da vjerojatno zato što ja to toleriram te da ne bi takve mogle ući na već spomenuti sud, što god mi neki osobno mislili o dresscode-u, sve od reda pogrešne paralele, al ovo nije mjesto za crtanje i podučavanje osnovnih stvari. Uglavnom i meni je između ostalog ružno vidjeti dlakave muške noge, al to uglavnom nije predmet žalbi.
Pedesetak fotki imam s otoka, startat ću samo s dvije, dovoljne za ovaj post, dok se blog editor ne stabilizira, jutros mi nije uspjela jedna objava, a preumoran sam. Dakle jahtica, druga frizurica ala Seve i fotografije koje su, makar iz daljine, ispale previše oštre. Jedna snimljena s isključivom namjerom da počastim svoje čitateljke na jedanaestu godišnjicu bloga 6.6., druga meni jednostavno lijepa, ali...
Možda dođe vrijeme da nekakve drukčije fotke budu nepoćudne, sve je moguće, evo primjetih da je legendarni blog pjesnik Sewen, nakon svih tih godina, na famoznoj cool listi, nepredvidivi su putevi Admina...

Nisam znao što se događa, samo sam snimao tek se spustivši s Jinom ka moru u Opatiji. Cura na prvoj fotki je, poslije sam shvatio pogledavši fotku uz još jednu neobjavljenu, žurila iz mora shvativši da je u nevolji, još nije bila svjesna da joj je baš sve pokradeno dok se kupala, dok je ridala prijateljici bez čega je sve ostala dva puta je ponovila da su tu bili i ključevi i da neće moći u kuću. Za to vrijeme baš nitko se nije obazirao mada se moralo čuti zapomaganje, par što je sjedio na klupi blizu mjesta gdje su bile njene stvari je samo nezainteresirano odmahivao glavom na pitanje jesu li što vidili, u obližnjem restaurantu život je išao dalje. Uostalom ni ja nisam ništa vidio jer sam snimao u suprotnom smjeru, nju. Tako smo dalje snimili jedno presvlačenje, jedan izlazak na balkon hotelske sobe u trenu kad sam baš pogledao u zrak, te par motiva koji su mi se jednostavno nametnuli shvaćajući da ću objavom opet iziritirati blog tete i par stričeka koji se za razliku od mene banalnog bave problematikom ozbiljnih i bitnih stvari u životu.

Morska voda je slana, vidim po fejsu mnogi su Tijelovo iskoristili za ovogodišnje kupačko krštenje, inače nakon štanda je konzumirana pečena teletina iz kioska, poslije sam u društvu zajedno s Jinom smlatio pohanog oslića s krumpir salatom. Čitam stvari nebitne za čitatelje bloga prije još jednog današnjeg izlaska, nešto što nikad ne bih rekao, Gregor Gysi ispada ono stvarno majstor seksualne perverzije, bez sumnje najodvratniji od svih političara, objavljuje jedna njegova bivša ljubavnica, zanimljivo, uoči nedjeljnih unutarstranačkih izbora al vi ionako ne znate tko je Gregor i u suštini to više nije bitno.

Nisu mladi bezveznjaci, samo su ih odgoj i društvena praksa ne samo u Hrvatskoj poluuškopili tjerajući ih na socijalno poželjne reakcije koje su katastrofa. Normalno da isprani mozak dirigiran medijima ne kuži što će njemu referendum kad je narod ionako glup. Pa uglavnom i je, poput jedne babe četrdesetih godina što je jutros oko deset, u radni dan i radno vrijeme, lagano šetajući dobacila nama na štandu da se manimo ćorava posla i idemo delati. Stari su jadni, mladi pitomi.
Zato me svaki put razveseli neka nova ekipa što se oblikuje na Delti, tamo su prije preko dana po klupama sjedili i spavali samo teški kroneri, sad se tu uz njih nađe i dosta mladih individualista i -ica koji ustred bijela dana krše najdrskiji zakon vladajućih socijaldemokrata, prohibiciju za siromašne i mlade, Delta mi je danas oko podne sličila Kontu iz boljih vremena.
Napustio sam štand odlazeći na tiskovnu koju je vodio predsjednik sindikata koji sam napustio prije desetak i više godina, danas smo se pozdravili i slagali se u dosta stvari, političke elite su ipak još uvijek nijansu jadnije od sindikalnih al imaju bolje novinare uz sebe. Budući da sam znao da je štand u sigurnim rukama odlučio sam se odmoriti malo na Delti i to je bio dobar izbor.
Kad sam se vratio pozitivno iznenađenje, s djevojkom kćerkom naše Vitae nitko nije raspravljao kao samnom, samo su poslušno u redu na na suncu prilazili i potpisivali

Bageri i kamiončine su jači, park je njihov. Raskrčavanje koje smrdi na novi asfalt, naravno nitko pojma nema što se događa, govorili su cijevi za vodu, no teren je poravnat, nitko cijevi vidio nije. Svakom čovjeku je potrebna zadaća, ponovila je svojevremeno za mog boravka tamo velika književnica Christa Wolf poznatu zloglasnu njemačku tezu, preuzele su je komune za odvikavanje, razmišljam ovih dana o tome dok dragovoljno idem volontirati, i oni drugi izvršavaju svoje zadaće.

Kao nekadašnji stipendist i ideološki protivnik Honeckerovog DDR-a još onda sam si zabilježio bitne slabosti istog na prvi osjećaj:

1) Nije se moglo putovati, loš osjećaj da negdje postoji toplije more, a ti ne možeš tamo.
2) Zamjena boga Marxom, svugdje na panoima parole tipa Marxovo učenje je svemoguće, jer je istinito.
3) Glup način motiviranja djelatnika, po dućanima velike fotke prodavača mjeseca.
4) Veličanje sportskih uspjeha i poticanje na iste
5) Iako je pohvalno da su mladi rano postajali samostalni i sticali pravo na stan bolje stanove su dobivali mladi funkcioneri, policajci i vojnici
6) Nedostatak južnog voća

S druge strane družio sam se po stanovima dvadesetogodišnjaka, vladala je nesputanost i "kultura slobodnog tijela", vrtići su radili po cijeli dan, besplatno školstvo i kvalitetno zdravstvo, beskućništvo je praktično bilo nemoguće...

p.s.
U žurbi objavljujem ponovo dvije srhivske fotografije, jednu svoju, drugu iz DDR arhiva.