Nachtfresser

Već drugi put ista, neprilagođena, tvrdoglava, ovaj put je Jin nadglasao i potjerao s livade, da bi se onda katastrofalno izvaljao u njezinoj balezi. Ona očito ne osjeća da ima problem, svi drugi se uznemiruju.
p.s.
Bio u gradu po brzojave, okinuo par puta fotićem, što ću drugo, sad sam već nevjerojatno nezainteresiran i usporen.

Gore je uprava, šalteri i gore se finaliziraju mutne igre oko mrtvaca. Izgledalo je da nema izlaza, a samo se kapija automatski zatvorila.
U gradu je ugodnije. Svejedno su me podsjetili da je futurizam već sto godina mrtav. Nekim slijedom stvari slijedi novi rat, a možda i ne, ljudi su istrenirani za trpljenje kao nikad do sad.

“Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”
 Meša Selimović, Derviš i smrt

Deprimira okruženje. Nikad doživio takav sustav opreznih i ustrašenih ljudi, a bio sam stipendist DDR-a, navodno najrigidnije države s komunističkom partijom na vlasti. Tamo sam se kretao u krugu slobodoumnih hrabrih pobunjenika široke kulture.
U Jugoslaviji je obitelj imala problema jer je otac ekologijom uznemiravao javnost, al mojim studentskim mozgom nije upravljao, par puta priveden, bez posljedica se nastavio inatiti. Mislili smo da živimo opasno.
Danas me i moj blog može doći glave, ako se neki zadrti idiot zainati, a svi su bespomoćni, nitko ništa efikasno ne može napraviti, pogledajte, svako malo nepomireni sa sustavom završe u duševnim bolnicama zapadnog svijeta.

U sklopu "Kičme" predstavljanje uspješnice Rujane Jeger "Bez dlake na jeziku" o psima i ljudima. Odnos opisan iz više zanimljivih različitih perspektiva sa zgodnom poantom o psima osuđenim na ljudska govna. Dok je pričala anegdote o ljudskim intimnim odnosima s ljubimcima u blizini Jin se napalio i došlo je do bliskog kontakta sa susjedom.
Prije gđe Jeger je nastupao gdin Ilinčić, isto dobro posjećeno, "Kičma" se sve više uspravljuje u usporedbi s drugim knjiškim manifestacijama.

Zanimljivo preklapanje stvari, danas proslava dana škole, gošća predsjednica mog bivšeg razreda i njene cure, u međuvremenu se s jednim projektom vratile iz SAD-a kao treće u svijetu, druženje s knjiškim moljcima oko njihovog donkihotskog projekta, komunikacija o izlasku na Korzo idući tjedan skupiti još potpisa, ovaj put uživo, za bezuvjetni temeljni dohodak, istovremeno me lovi sjeta, čitam na twitteru, profesor Antonio Negri gostuje u Berlinu sa svojim predavanjem o sadašnjem svjetskom političkom trenutku, nisam nikad imao idola i uzora al on mi je bio nešto blizu tih kategorija za vrijeme studija, kao i Camus i Böll, zanimljivo da su ih mnogo žešće uvijek napadali ovi "s lijeva", a oni suza Springerovu štampu bili naravno ultralijevi. E od tog Negrija sam davno prvi put čuo za taj pojam bezuvjetnog temeljnog dohotka kao možda jedinu šansu da se kapitalistički sustav ne uruši na kraju serijom krvavih pobuna.
Ne pratim već dugo Profesora, ne znam što danas priča, al Berlin, grad mog izbora, je kao i uvijek kad mi je potreban daleko.

Pješice do tržnice, na Korzu se hrpe normalnih ljudi čude luđacima, jedan s transparentom prosvjeduje protiv državotvornihkriminalaca, drugi i to još s piratskim pedigreom stoje uz štand za ljubitelje knjige.
Ma rijeke normalnih se ni ne čude, nemaju vremena.

Večeras je u HKD-u na Sušaku otvoren još jednom sajam "Kičma", ovaj put bez gradonačelnika. Čini mi se na prvi pogled da ima zanimljive i povoljne literature za djecu, ima i domaće i hit književnosti, zapazio sam odmah reklamu za kultnu knjigu "Moj život je novi val" za samo 30 kuna, uzeo sam je i na blagajni šipak, knjiga je naravno skuplja, krivo napisano, odustajem. Za svaku pohvalu je upornost organizatora u uvjetima kad kultura više ne zanima nikakve političke strukture, uzgred govor novog valjda županijskog pročelnika za kulturu koji je manifestaciju otvorio nije me ni najmanje impresionirao, a on sam spada u mlade političke lavove.

Magla se pomalo razilazi, uskoro neću imati izgovora ne krenuti. Opet sam računao nešto obaviti prije posla i opet ništa od toga.
Jutros smo šetali po kiši, al je barem vidljivost bila solidna. Nakon šetnje Jin je iznenađujuće promijenio ležaj.

Boravio potpuno van reale, po tome bi se reklo uspješno provedeno vrijeme. Rano ujutro za šetnje s Jinom vježbao zoomiranje, loše išlo, jedna fotka uspjela ali kasnije sve obrisao.
Šahovski meč protiv pulskog Uljanika, skoro smo iznenadili, remizirao nakon što sam boljeg od sebe iznenadio u otvaranju, napravio grešku i poslije izdržao jak napad, zadovoljan dobrom partijom.

Prijepodnevna šetnja, par modnih detalja. Primjetio sam u Krku da janjevci i šverceri masovno kopiraju desigual i slične torbe, na osnovu par detalja mislim da cura na fotki ima original, oni su danas imali sreće, wi-fi je funkcionirao, ali jao onom tko se u to uzda.
Popodne šah, prva ekipa nastupa u drugoj, druga u trećoj lizi, ja druga ploča druge ekipe protiv Pazina, imam još jednog protivnika koji odbija ponudu remija . Ovi pušači sa simpatičnom damom su prva ekipa, mi sa dvije curice na petoj i šestoj ploči smo na drugoj fotki. Kad sam otišao rezultat je bio 2,5:0,5 za nas, tri su se partije još igrale, osim mene dobila je i cura na petoj ploči, ova s očalama (ja sam svoje zaboravio), sutra se igraju još dva kola, protiv pulskog Uljanika ujutro se nitko ni na koga od nas ne bi kladio.
Zanimljivo kako su svi ufurani, skoro da im zavidim. Jedna cura, mislim iz Gorskog Kotara je u momentu zastala i promatrala me dok sam kao razmišljao o potezu, mislio sam da sam zbilja trebao promijeniti i čarape kad sam već promijenio tenisice odlazeći u grad na partiju nakon šetnje s psom Jinom.
Ne pokušavajte čitati tuđe misli, posebno ne ljudi koje teško što može impresionirati.
p.s.
Četvrtka fotka je dokaz da se najbolji gulaš može raspoznati vjerovatno po mirisu, nikako po fotografiji.

Sinoć je sve prštalo od nervoze, sukobi ljudi i pasa, spasio me malo večernji odlazak na bazen, tamo me ženska mladost preticala na dionici od 25 metara, i da sam se želio boriti ne bih imao šansi.
Na Korzu izložba portreta afirmirane mislim talijanske fotografkinje. Bilo je tu izuzetno zanimljivog štiva za pročitati, a nije mi ni loš ni autoričin autoportret. Inače ima posjetitelja koliko vidim ovih dana, uglavnom se zadržavaju oko lošeg portreta Emira Kusturice i dive se, ima tu još portreta poznatih ali ih se ne primjećuje, npr. ostarjele neznamkaksepiše Žane Moro.
Zanimljivo odijevaju curice koje dijele letke, nisam pogledao za što.

Nevjerovatan osjećaj, otišao u sam u grad bez foto aparata. Tim tragičnije jer otkako sam na pola norme pješačim tih par kilometara do posla, a uvijek pregršt dobrih motiva za izbiti sivilo iz misli.
Prosvjeduju sindikati, prosvjeduje moja sindikalna središnjica (Sever), najviše i najstrašnije drsko od devedesetih su ugrožena ona sitna preostala radnička prava, a Ribić i većinski školski sindikati kalkuliraju, malo će nas iz te branše ostat bez posla i jebe ih se za gubitak otpremnina, jadnici, najvažnije da su u komisijama za tehnološke viškove i da odobravaju kršenja prava nas iz manjinskih sindikata, dopušta im ministar sitne pakosti da budu poslušni.
Ništa, rezervna varijanta uvijek hrana, današnji nužno nezdravi solo ručak, ajd da onda u post ubacim i fotke streapteasa koje sam skinuo neki dan, kao dječarac iznenađen da postoje stopostotno riđe cure ili koja je to već boja.

Nikoga ne zanimaju nepravilnosti u sustavu, divljanja i iživljavanja pojedinaca na funkciji jer oni eto opisom radnog mjesta čine što čine, spremni su eventualno podijeliti par minuta žaljenja samnom oko nevolje koja je eto baš mene snašla.
Jučer je u polemici oko položaja žene u suvremenom društvo lingvist i feminist Anatol Stefanowitsch efektno poantirao razotkrivajući slabost argumentacije oponenta :"Pogrešno je gladnom uskratiti hranu s argumentom da ako jede neće više biti gladan."
Ljudi su sve površniji znajući da razmišljanja nose realnu opasnost za one koji ih prakticiraju, u momentu se čovjek izlane i eto ti vraga, posebno ako je kontra države, crkve ili nedajbože pretpostavljenog.
Zato šetam, fotografiram i igram se glupim mislima, ako je ova žena svojim pirsevima bila spremna nanijeti toliko boli sebi, što bi tek bila spremna napraviti nekom drugom.

Nakon paraliziranja rada stranke mi aktivisti ako ništa nastavljamo s druženjima i dogovorima o novim mogućim projektima. Hrvatska je prva u europskoj uniji skupila potreban minimalan broj potpisa za zaživljavanje europske inicijative za bezuvjetni temeljni dohodak o čemu je na ovom blogu pisano davno, davno...

Groblje, sunce i umjetno proizvedena nestašica cigareta su bile povod za poludnevni izlet na Krk. Isplatilo se, prekrasan dan, na Dražici (lijep naziv za plažu) sam izbrojao devet kupača mahom starijih.
Noć i jutro užasni, Jin povraća žutilo, mene standardno napada bolest ponedjeljka, a vidim prosječnom Hrvatu su nakon što je popušio nogomet s Belgijom najveći problem te jebene ploče, dok sutra opet neki umjetnik ne počne kasapiti zastavu...

Nekad su to bili praznici, događaji ispunjeni emocijama, odlazak broda, prolazak vlaka, putovanje samo po sebi uzbuđenjem ispunjeno i tugom onog koji ostaje.
Danas je to drukčije, poslovni ljudi odlaze autom, vlakom se putuje iz nevolje, oni koji moraju, jer tko bi još bacao ono malo novca za luksuz odlaska u velegrad ili neki obećani novi život. Nema toga ili je predaleko.
Nas koji smo otišli nitko neće čekati na povratku koji se i ne očekuje.

Ne znam odakle mi ideja da se nešto moglo riješiti jučer. Pa živimo u autentičnoj kvaka22 državi. Oke, idemo pregled dana nakon već opisanog bdijenja. Vožnja u Cherokeeju, postajem stručnjak za džipove, moćan je. Doma me Jin čeka iscrpljen povraćanjem, nije on za stresne noćne šetnje. Idemo po vrganje u Gorski Kotar. Zafalilo kamenčića prošli put na groblju pa donijeli nove. Potraga za ključem od auta u polumraku groblja uz kišu, ipak pronađen kao i moj mobitel kasnije, umorne je jučer sreća pratila. Drugarica snimala dugu, ja isto tako napravio hrpu fotki, neka ih u arhivi, zašto bih samo ja uvijek baš sve odmah morao izbacivati u javnost. Dobro, hrana mora biti svježa, stavljam čisto onako da se možda jednog dana sjetim "al se nekad dobro jelo".

Ne znam je li bila noć ili jutro, bolje da računamo pod noć ako se već po jutru dan poznaje.

Bazen donekle spasio katastrofalan dan, a dvoumio sam se da li uopće ići. Sutra ustajanje u zoru, idemo se suditi, tako funkcionira kapitalističko smeće od države. Najviše me zabrinjava što odustajem od atraktivnih fotki, mogao sam imati autoportret s kudikamo zanimljivijom pozadinom, al ne bih ovih dana imao živce za eventualnu kritiku uticajnih popadija.

Prije početka opuštena rasprava tko je radio tko spajao neovisnost, puno smijeha, tri televizije, jedan radio, pet dnevnih novina, veliki interes za eventualno moguće nove tehnološke viškove kako se sad elegantno veli. Poslije pozdrav do nove presice, novih nevolja.
Izlazimo na sunce, fotkam odmah omiljeni motiv, zvoni mobitel, ispadam važan, samo učenica, iz bolnice, dva tjedna vjerojatno ostaje, falimo joj.

Zašto ne malo reklame za jedini riječki prodajni centar ispred u koji smije i pas unutra. Svjesni smo da su berlinski sadašnji standardi u ovom trenutku nedostižni nama koji živimo na ovim prostorima ali ipak, jučer pulski sajam knjiga, danas Bauhaus, sutra...
Odnijeli smo i kamenčiće tamo u mrkim brdima gdje je hladno i gdje rijetko tko dangubi.

U trenutku je morala shvatiti da osim tog psa zbunjenog njenom slobodom nitko drugi ne suosjeća s njom trenutno zaštićenom na nepristupačnom mjestu i da je to prirodno. A noć je počela padati...
Drugi dan život je tekao normalno, a ona je završila tko zna gdje.

Upravljači
uglavnom jadni
kreature vladaju

smijemo se
posrani
moćnicima

oni drkaju
jer smo im
pustili

naguženima
do uspjeha
da se svete

meni svejedno
možda usput
nekog ubijem

al prvo
s psom kroz noć
da se ispiša

po terenu
obilježenom smradom
dahtalaca

“Mit 40 werde ich tot sein.”
Školska zadaća jednog učenika na temu “Sa 40” (Sa 40 ću biti mrtav. ) Nisam znao tada kao početnik kako ocijeniti.
Dosadna im bila ta top thema tadašnjeg udžbenika, koga briga za budućnost i konjuktive koji im se prodaju uz nju.
U četrdesetoj sam raskrstio sa svim iluzijama svog života i otišao na hodočašće u Rim po onoj vidi Rim i umri.
Onda sam odlučio ipak odživjeti još život za razliku od uvodnog junaka koji se u Isusovim godinama zadnji put pojavio kao junak crne kronike.
Teško je bilo prevazići to gađenje i prezir prema životu u okvirima naopako postavljenog sustava.
A. S. Neill me je odveo u pogrešno zanimanje i usadio mi motivaciju za učiteljski poziv. Željeli smo nešto mijenjati jer “"Ništa nije vrednije prezira od poštovanja utemeljenog na strahu" Camus “.
Kad nešto prezreš obično gubiš igru i tješiš se da su okolnosti krive prekrajajući autobiografiju, koju ionako moćni smradovi neće čitati.
Onima koji poziv usprkos svemu žive, sretan dan učitelja, naravno ako ga slave.

Točan faktografski opis kreativnijeg dijela dana, fotografiranje para nogu na Korzu, dio izložbe "Bilo koji predmet" Lale Raščić na kojoj su mi se nametnule riječi vorbeigeht (prolazi), Totentanz (ples mrtvaca), a na fasadi zgrade nasuprot koja ne pripada izložbi odlično se uz to uklopio natpis zdravlje&ljepota, fotografiranje drugog para nogu nakon izlaska iz autobusa kući i to je to.

Sustav je tako podešen da pomaže pojedincu u procesu ubrzanog približavanja smrti. Pojedinac u nedostatku šanse mogućeg ignoriranja grotesknog mehanizma pokušava s kratkotrajnim bjegovima koje naziva izgubljenom kvalitetom. Od prvog desetog se ne naplaćuje parkiranje u središtu kvazirješenja.

Promolilo se.