Ponedjeljak na utorak, noć puna mjeseca, nespavanje kao u loša stara vremena. Jučer osim posla bauljanje u gradu koji nije tako loš kako nekad izgleda, završeno pićem u kafiću u kojem postoji jedan rezervirani stol utorkom popodne, kao, nešto se događa 
Kako saznajemo od bild.de ni kokoši golog kuhara koje se spremaju za ekskluzivne sendviče ne trče više slobodno, šaptač psima umjesto šaptanja psima pušta elektrošokove, scena sve zanimljivija, Bowie je odavno ispjevao "No more heroes".
Lijepo, svugdje u manjini, svoj na svome. Uspijevam šutiti, ma kom se više da govoriti, a kamoli objašnjavati, pogotovo onima koji sve kuže. Neka ih, a meni se ionako jebe za spas svijeta, valjda će pas biti dobro, uspio je iskopati i pojesti riblje kosti. Sad je dobar nakon galame za koju nisam siguran koliko je shvatio. Ljudima nikakva galama ne pomaže, stoga danas na sastanku nisam ni uzeo, kamoli povisio glas, oštećeni ionako nisu posve nevini.
Nedavno sam remizirao u konačnici lovac protiv topa i ne znam je li to uopće moguće dobiti ako obje strane igraju precizno. Noćas sam ja imao topa u završnici protiv kompjutora, Shreddera, doduše ne na jakom nivou i stroj je dospio u mogućnost izbora, ili gubi lovca i nastavlja igru do mata ili ne da lovca i biva odmah matiran. Između trenutačne smrti i agonije stroj je izabrao ovo prvo. Zanimljivo programiranje.
I onda se naglo smrkla Jesen
ugasila učenje
o smislenosti svjetla
zapečatila
iskonsko Dobro.
Radi se o aktualnoj raspravi u njemačkoj piratskoj partiji, ilustrirajmo da se ne zamarate.
Johannes Ponader, svi neutralni promatrači se slažu, glavni negativac ove priče. Od početka svojeglav, tvrdoglav, nesposoban za suradnju, stranka mu služi za upotpunjavanje razvoja vlastite osobnosti, najveći borac za povećanje zagarantirane minimalne plaće, nema suborca koji ga prati u devetočlanom predsjedništvu, čak mu se spremaju izglasati zabranu nastupa, no demokratski izabran za političkog vođu partije, i to je moguće. Meni bode oči njegovo veganstvo, ali i veliki fotograf Noritoshi Hirakawa je , da opet skrenem s teme, vegan.
Julia Schramm, izuzetno zanimljiva faca u cijeloj toj priči, članica devetočlanog predsjedništva, preko svog osobnog bloga dala neopozivu ostavku jer se kako kaže u svemu što radi daje stoposto, a to joj je postao teret kod pirata jer s nekim pojedincima ne može surađivati. Izuzetno oštra i kontroverzna u nastupima, zna poput mene zbuniti, jednom izjavi jedno, drugi put naizgled nešto sasvim drugo, internet freakica, upravo objavila knjigu : "Klikni me, spoznaje jedne internet egzibicionistice". Knjiga joj je odmah bez njenog znanja i znanja njenog izdavača ponuđena besplatno za skidanje na netu što nije suprotno tragovima ideja prvih pirata, kažu da je za ugovor digla velike novce, nije se usprotivila akciji zaštite njenih autorskih prava, ali pokušava naći institucionalni način da joj knjiga postane opće dobro.
Matthias Schrade, član predsjedništva koji se pak meni od početka ne sviđa, valjda zato što je sve suprotno meni, uspješan mladi poduzetnik. Blizak je liberalima iako istinski odan piratskoj platformi, pazi da ne bi nastupio suprotno nečemu što su se zajedno dogovorili, u fazi donošenja odluka suprotstavljao se Ponaderovim stavovima o zajamčenom minimalcu. Smatra Ponadera budalom koja ništa ne razumije i postavio je pred članstvo partije ultimatum, ili on ili ja.
Bernd Schlömer, nominalni šef stranke, te kategorije kod pirata nisu tako jednostavne. Pokušao je posredovati, doći do kompromisa tamo gdje je to izuzetno teško, na kraju nagovarao ali bezuspješno zbog imperativa realne situacije Ponadera na ostavku. Meni osobno zasmetalo da je za razjašnjenje situacije zainteresiranoj javnosti dao intervju nikom drugom nego "Bildu"
Marina Weisband, izuzetno popularna bivša šefica stranke koja se povukla na svoj zahtjeh. Bila je izložena žestokoj odvratnoj medijskoj kampanji, a i dobivala je prijetnje zbog nenjemačkog porijekla i židovskih korijena. Meni osobno se nije svidjelo da me nije prihvatila kao prijatelja na Facebooku
Zanimljiva je njena izjava glede Ponadera :
"On je budaletina, ali naša budaletina. "
O hrvatskim i uopće piratima ovih prostora neki drugi put.
Moj pas Jin zazire od sindikalaca Zapadne Hrvatske, moramo ga testirati i u politici 
Pokisli smo moj pas i ja. Ja sam prije okinuo par snimaka, neka nervoza je visila u zraku, uvijek tako prije pljuska no neki ljudi to ne kuže, čim im se ukaže prilika moraliziraju bez uobičajenih kočnica, meni ne smeta jer ih ne zarezujem.
Čitam da u SAD-u opet raste interes za vojnu službu. Dobra plaća, beneficije, osigurana obitelj. Zašto se onda ne bi dalje ratovalo za Slobodu ? Zanimljiviji je program uživo, makar malkice cenzuriran, na malim ekranima. Neku noć na chatu s bivšim učenikom s kojim sam na maturalac išao ratne 1994. na Korčulu. Lijepa prisjećanja. On iduće godine odlazi u američku vojnu mirovinu. Sve pet. Namjerava se onda vratiti u domovinu, ipak je oduvijek bio malo ograničen, zato između ostalog L. ljubav njegove mladosti nikad nije bila njegova. Ona cijelo vrijeme guli svoju obitelj u Kninu.
Tridesetih godina proteklog stoljeća za vrijeme Hitlera je svjetski poznati njemački pisac Thomas Mann emigrirao i proglasio se reprezentantom građanske Njemačke. "Tu gdje sam ja, tu je i Njemačka." Začudo suprotstavio mu se samo mali broj ne toliko značajnih lijevih intelektualaca koji su ostali pružati kakav takav otpor unutar tadašnje države.
Thomasa Manna se svugdje u svijetu primalo kao predstavnika uljudne građanske Njemačke, nespornu alternativu Hitlerovom režimu.
Ja imam tu nesreću da nikad nisam cijenio one koji su me kao reprezentirali. Samo promišljam, imam neku potrebu da svaki dan nešto blogiram, nisam nesretan zbog toga, druge prizemnije brige me tište. Ovaj post je samo reakcija na prvu reakciju kad sam vidio fotografiju s prekjučerašnje svečanosti, vidi, imam konačno reprezentativnu fotku
Prosvjed za spas hrvatske kulture sakupio je iznenađujuće velik broj ljudi, budući da je i jedan bloger pozvan i zabilježio ga možda neće ostati u potpunom medijskom mraku. Tko ono reče, kad čujem riječ kultura hvatam se za samokres ili tako nekako ?
Ne mogu ne potrošiti svoje fotke dok su još donekle aktualne. Nema šansi dobiti sljedeću utakmicu, ali u izazovu je zadovoljstvo.
Dan škole, predstavljeni najbolji učenici i njihovi razrednici
Fotografije preuzete sa web stranice škole .
Glavna hrana standardna, dominirali deserti, primjetna žurba pri snimanju i negurmansko brzo konzumiranje.
Tri dana na j(t)užnijem dijelu Hrvatske. Na putu smo vidjeli požarom poharane površine, snimljene su, ali ne stanu na blog u konkurenciji oko 200 ne potpuno mutnih fotki. Potpisujem tvrdnju Vinka Filipovića koju je zlobnici vele dokazao i vlastitim primjerom da je od sindikalne scene u Hrvatskoj gora samo politička. No oni koji zbog toga likuju ne kuže medijski ispranim mozgovima da time potpisuju i budućnost svoje zaposleničke bijede.
Skup nije bio beskoristan, u neformalnim razgovorima se moglo puno toga saznati. A bilo je tu i ljudi koji i nisu potpuno dosadni i bez znanja i iskustva od apsolutno dominantnog sindikalnog vođe u istina tužnoj konkurenciji Krešimira Severa :
prepotentnog al sveznajućeg stručnjaka za radno pravo Viktora Gotovca :
poznatog prosvjenog blogera s misijom Dalibora Perkovića...
Tu je i sjedila iako nije znala odgovoriti ni na jedno pitanje ministrova izaslanice ("ne mogu vam to reći, znate, ja nisam nikad radila u školi" ili "mislim da to nije normirano, na može se sve normirati.")
Jaku blogersku scenu među sindikalcima je predstavljala i naša draga pjesnikinja Vitae
Skup je bio dobro posjećen mada kako smo konstatirali u usputnim razgovorima socijaldemokrati uspješno završavaju uništavanje sindikalne scene. Nismo se mogli složiti da li je to počelo kad je HDZ kupio većinu sindikata čije leadere ne plaća članstvo nego vlada odnosno svi mi te ih onda počeo ucjenjivati ili jednostavno sindikati takvi kakvi jesu jednostavno ne mogu izdržati prvu jaču kampanju neke od proturadničkih vlada. Činjenica je da je jedino područje u kojem je više od polovice, doduše tijesno više, zaposlenih sindikalno organizirana prosvjeta, no očito da taj bastion neće biti teško srušiti, nek je nama naše televizije i javnih medija.
Nisam više netko među sindikalistima, osjetio sam zakulisne igre i pokušaj uvlačenja u kaljužu ali mi svejedno malo žao. Mene ipak ohrabruju prepotentne izjave vladajućih da žele komunicirati ne sa sindikatima nego s narodom, nova mladost će ih ubrzo pomesti s kompjutorima, a da im ništa neće biti jasno. Guštao sam u druženju s nekoliko ljudi koji nisu u grču sistemskog ludila, a nekolicina je uvijek dovoljna, kako je još i Castro dokazao, za nužne promjene. Jedini tužan trenutak sam doživio kad me je sindikalni balavac u usponu pitao, kad je vidio da snimam tajnicu sindikata, jesam li ovlašten u tom. No vjetrovi promjena će odjebati valjda i štrebere i njihove kretenske zakone.
Uh, skoro zaboravih jednu pojedinost, bit će još barem jedan post o ljepoti, ajd da vas vidim lingvisti, mjesta koje se zove Gradac, navečer smo imali muziku uživo, sindikalcima je svirao i pjevao ravnatelj lokalne škole, u najmanju ruku zanimljivo ako ne znakovito.
I za konačni kraj danas da lakše probavite post, meni je pomoglo nakon razgovora s onima koji ništa ne čuju, a nisu nagluhi poput moje skromne neznatnosti :
U zoru putujem u Gradac na trodnevni sindikalni skup, tek maloprije sam stigao doma, evo par brzinskih fotki, kako god okreneš meni i naoko bezvezne cure zanimljivije od dosadnih muškaraca, nek budu kategorije moda i humor, obavještavam njegove obožavateljke da Jina švercam sa sobom...
Naoko dosadne vožnje kao današnja, doma me čeka da smiri našu malo ti malo ja vrhunsko jušno .
Pričamo tako o sve vremenskim vrijednostima,
Krleži, Gavranu i još par govnara
star sam i više ne znam
tko je živ, a tko mrtav,
znam da mi jedino Böll daje
neke znakove života
ne znam ima li veze
to što je bio Nijemac.
Razriješavamo tako zagonetke svemira
uz bocu osrednjeg whiskeya
dostatnog za estetsko etičke bravure
ona se raskomotila i blebeće o
Vedrani Rudan i Sikstinskoj kapeli
kažem joj da se malo prizemlji
Srbi su krivi za sve
priznajem samo sud suđa.
Mislio sam da je šala, al evo jutros se uvjerih svojim očima, i službeno sam u jednom dokumentu okarakteriziran anarhistom, u svakom slučaju bolje nego komunjara, stalno sam strepio za ovo drugo otkako sam obznanio svoju simpatiju za Sahru.
Kao što je poznato u doba fašizma pa makar i puzajućeg cvjetaju dekadentna umjetnost i dekadentna gastronomija, oboje obožavam, u svakom slučaju ajvar je uspio, boljeg nisam jeo, koliko će trajati to je drugo pitanje, paprika nakon krvi, znoja i suza oki doki, a ni prve krvavice, doduše kupovne iz mercatora nisu za baciti.
p.s.
Čini mi se da se pas i lopta smiju, čista DADA !
Mislio sam je prepustiti drugim blogerima, pa sam je jučer samo na fejsu objavio i izazvao jednu zanimljivu prepisku. No ovdje ni trc ni mrc kao da je manje vrijedna ili poticajna za diskusiju od Seve, barem su im frizure za usporediti. Već sam je na Brijunima vidio polugolu, kad joj se stari skinuo, onda mi privlačnija bila, a i gluma joj bila dobra tako da ne stoji zločesta primjedba koja očito nije kompliment "ma i glumica je poput starog".
Kao student sam u Sarajevu uspio preko veze dobiti kartu za predstavu u pozorištu mladih, "mjesto s kojeg se sve vidi", nakratko se skinula i izazvala skandal Jasna Beri, al to je bilo vrijeme trulog socijalizma, predstava je koliko se sjećam bila jako uzbudljiva.
Dočekali smo slobodu, golotinju će globiti i inače sve je dosadnije i prozaičnije, rekao bih i infaltilnije.
fotke by jutarnji.hr
Eksplodirat ću, pas se sakrio u svoju kućicu, hitno po arhivi tražim nešto antipaprikastog djelovanja, dvije prve tablete što su mi dopale pod oči 
Evo i zvanično, i danas sam u Kastvu dobio za Krk, ekipno 3:3, i mi i oni ostajemo u lizi, a nenamješteno. Dijelimo šahovsku i životnu filozofiju, pogostiše nas grahom, dvije simpatične ekipe, nema toga među prvoligaškim zvijezdama. Ovdje nastupaju nove nade i oni koji su nekad davno bili nade, neki čak i velike, u međuvremenu je život prošao, a i tu kao i u životu su pobijedili neki drugi igrači.
Nastavili smo je raditi. Nema smisla ali što se tu može. Kad bi sve drugo bilo tako besmisleno kao ovo.
Prve tegle s krastavcima, više se ni ne sjećam jesam li ih objavio ili je taj dan bilo nešto važnije na bložnom tapetu, otišle su kao darovi.
Kiša je i kopa se. Privid reda, rada i šarenila. Uvježbanom oku se sivilo ne može sakriti.
Danas je stariji gospodin pokušao komunicirati samnom u autobusu na način da dohvati rukom moju majicu. Promašio je jer sam se malo izmakao i pao, autobus je lagano kočio. U padu se pokušao uloviti za futrolu mog fotoaparata no srećom nije uspio jer bih ga vjerojatno instiktivno udario, Ovako sam samo išetao kroz upravo otvorena vrata, neka žena je nešto galamila, rijetko slušam nepoznate ljude i ovaj je, zaboravih pripomenuti, nešto govorio.
Besplatna predstava za masu koja se dosađuje, vjerojatno mu nitko nije pomogao ni ustati ili onako minimalistički.
Majica je "roter oktober", na njoj Lenjin sa slušalicama, zaštitni znak istoimenog piva.
Umire jadna generacija koja je vjerovala u Hitlera, Tita, Staljina, Pavelića i Mihajlovića, Miloševića i Tuđmana, neke jebeno važne velike priče, a nikad nije razumjela poeziju komunjare Brechta ili nacija Benna, meni sasvim svejedno.
A budale koja predamnom strada mi ipak uvijek malo žao. Poput mačke koju pregazi auto.
Neracionalnost racionalnih često prelazi u ludilo. Preferiram lutanje muha bez glave. Velika je vjerojatnoća da neću izabrati preporučeno jelo, osim ako u pitanju nije konobar s kojim sam i prije ćaskao. Dvoumio sam se je li mek ili tvrd suglasnik.
Ne očekujem od drugih da se ravnaju po mojim standardima, ne znam zašto ih ne zadovoljava međusobna podnošljivost i moje poštovanje tih nužnih minimalističkih normi uljudnosti, nego mi nastoje nametnuti svoje shvaćanje vrijednosti iz naslova. Nikad nisam podučavao prilagodbu trenutnom vrijednosnom sustavu, najmanje u ratno vrijeme kad smo na to praktično bili prisiljeni, ali eto sad je teže, institucionalna banda uči, sporo, jedva da išta razumiju, ali proći će uglavnom, veliki buraz može trljati ruke.
Recimo da je to najgori mogući sindikalni vođa što vjerojatno i jest. Recimo sve najgore o njemu što sigurno u potpunosti i zaslužuje. On je trenutno na čelu kolone obespravljenih. Članstvo ga trpi sve ove godine, mi ostali ga možemo prezirati, ali to ne možemo promijeniti.
Vlast ima moć i njen cinizam pri objašnjenju selektivnog sniženja plaća učiteljima, za razliku od Ribićevog štetočinstva za sindikalnu scenu, je nepodnošljiv. Slijedimo Ribića jer ako budemo čekali da hrvatski trudbenici izaberu boljeg i normalnijeg vođu načekat ćemo se, što je tu je, jebiga.
Očekivano u zemlji u kojoj cvatu neljudske vrijednosti i dominira želja za primitivnom sirovo neciviliriziranom dominacijom čovjeka nad čovjekom raste popularnost pasa. Uostalom za razliku od ljudskih ni ja nikad nisam zaobilazio blogove s blagom, a Jin, pas u čijoj rodovnici piše da je moj, postom o uživanju pasjem lovi rekorde posjećenosti ovoblognog svojevremenog skidanja Paris Hilton. Držim mu palčeve !
Nekako mi djeluju sve mističnija iako u svakom gradu u koji stignem prozaično ulovim barem jednu ženu u pranju prozora.
Na povratku su me dočekala unutarsindikalna previranja, očekivana termitska razgradnja sustava, a večeras vijest da je na posljednje putovanje otputovao jedan od mojih sindikalnih prethodnika gospodin profesor Milharčić.
Inače samnom zadnje vrijeme putuje i internet ovisnik bloger u usponu Jin :
Predvidjeli domaću bandu lopovsku, predvidjeli europske bankarskomafijaške lopove, predvidjeli uspješno medijsko narodno dotupljivanje, no da nam je netko pričao da će se neke riječi promijeniti poslali bi ga u zrakomlat krasni i s lijeva i s desna 
http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Klijentima-prostitutki-kazna-i-do-10-tisuca-kuna-a-za-seks-na-javnom-mjestu-cak-pet-tisuca-kuna
Hrpe besmislenih zakona po Europi donose socijaldemokrati, a sad im hrvatski socijaldemokrati i takozvani liberali žele prednjačiti, ne konzervativci. Prostituciju ne komentiram, al pogledajte ostalo, koliko idiotluka u samo jednom prijedlogu zakona. Nama kojima "srce kuca lijevo" ostaje reći zbogom toj političkoj opciji i čekati neku našu Sahru Wagenknecht ili bacati glas za neke treće, Lesar mi nije uvjerljiv.
U ponedjeljak je što bi Milanović rekao hvalabogu praznik pa me neće vjerojatno biti par dana na blogu, pa evo i nekih plodova jučerašnjeg dana završenog u Gorskom Kotaru. Pozitivno naslijeđe oslobodilačkog rata devedesetih ostaju praznici i blagdani za koje će oni koji to rade morati paziti gdje se seksaju.
Zanimljivo je gnojiti i zaviditi onima koji na tome i zarađuju, jer što Buk reče, ne tražim posao, tražim novac.
p.s.
Šetnja s psom i sladoled od čokolade na zraku, smislenije od ikakvog rada, ne bojte se, kad bi mi dosadilo lako bih našao drugu još zanimljiviju zanimaciju.
Nisam uspio odozdo dobro naciljati, djevojka na predzadnjoj fotki ima na krilu knjigu "Jedno" Richarda Bacha.
Koji su to očaj i isključenost morali biti prisutni kod visokog državnog dužnosnika za preobraćenje u tuđini, daleko od doma u zadnjim trenucima života. Iz čiste radoznalosti pratim slične fenomene, koliko znam ovako nešto se uglavnom događa kod ateista, ne kod agnostika, kao što na militantni islam prelaze katolici, rijetko oni drugi xD
He,he, ispao zgodan povod da se riješim zadnje neupotrebljene fotke s maturalca, baš u podzemlju Krakowa smo zagrebli sličnu temu...
Tamne tajice i guzica koja svijetli.
p.s.
Dan započet čitanjem intervjua s njemačkom modnom blogericom.
Kako raste popularnost Sahre Wagenknecht, trenutno najradikalnije europske ozbiljne političarke, tako na tapet dolazi njen privatni život odnosno njen dom. Bivši je nedavno napisao da njihova ljubav dosegla vrh i želi joj sretan daljni životni put, sa sadašnjim vremešnim dragim, inače ikonom njemačke Ljevice živi ona u ne naročito skromnoj vili. Nastranu što nemaju baš ušteđevine, kako veli njen rat s bankarima i ostalim uzročnicima duboke europske krize ne bi joj ni dopustio taj vid štednje, nastranu što zarađuje više od sadašnjeg dragog i plaća sve poreze, u zadnje vrijeme su javnosti ubole oči vila u kojoj živi i gostovanje na otoku bogatih Syltu. Jednostavno je zasad ljubazno bogatima pokušala objasniti da je nemoralno zadržavati sebi nešto zarađeno preko određene dnevne svote dok većina u okolini nema za osnovne životne potrebe, jer se države slamaju pod mjerama štednje, a banke spašavaju novcem poreznih obveznika odnosno svih nas ma kakve poteze vukle.
U diskusiji koja je slijedila osvanuo je i zanimljiv papir, zajamčena minimalna zarada po satu po zaposlenom u izabranim europskim državama :
Slowenien 4,41 763
Zypern 3,91
Malta 3,96 685
Spanien 3,89 641
Griechenland 3,39 586
Portugal 2,92 485
Kroatien 2,19 377
Polen 2,10 360
Türkei 1,96 375
Tschechien 1,96 323
Ungarn 1,92 314
Slowakei 1,88 327
Estland 1,80 290
Lettland 1,68 286
Litauen 1,40 232
Bosnien 0,99
Rumänien 0,97 160
Albanien 0,80
Bulgarien 0,80 148
Serbien 0,54
Montenegro 0,44
Ukraine 0,36
Opet skačem s teme na temu, ali mislim da je svima jasno da glede Sahre imam određene zamjerke samo na estetski izgled vile u koju je uselila.
