Ustaje u šest, odlazi u park s društvom na trčanje, tai chi vježbe, zatim na čaj. Radi od 9-17 s pauzom za vegeterijanski ručak, obično u nekom inozemnom, najčešće azijskom restoranu. Nakon posla masaža i manikira. Večernji izlazak s dečkom, nakon večere kazalište, koncert ili izlazak u neki alternativni bar. Dan najčešće završava sa seksom. Ona je sretna i ispunjena.
Ajmo onako patetično reći, cijeli život se borim protiv predrasuda. Kulturalne različitosti nas samo obogaćuju, trubim stalno. Naglašavam da sam igrom slučaja do sada stanove u Berlinu uvijek iznajmljivao od židovki, vrlo povoljno. Al vidi vraga, u Turskoj se stalno događaju stvari koje mi se ne sviđaju. Turci kao da uživaju naglašavati kako pripadaju drukčijoj kulturi iako i njihova politička elita stremi europskoj zajednici.
Prije nekog vremena sam dobio obavijest da je peticija koju sam i ja potpisao bila uspješna i da je austrijska novinarka oslobođena iz turskog zatvora, uhićena je na granici, samo zato što je napravila intervju s nekim njihovim disidentom. Tad sam saznao i više o uvjetima u turskim zatvorima, drveni kreveti, pune spavaonice, štakori kao sustanari.
Od Uskrsa njemačka javnost prati slučaj 17-godišnjeg Markusa. Njegovi su odabrali odmor baš u Turskoj, sve poželjnijoj turističkoj destinaciji. Mladić ko mladić, zalomio je s curom Britankom, koja je i sama priznala da mu je rekla da ima 15 godina. Svi iz njihovog društva te večeri, kao uostalom i cura, su posvjedočili da ne može biti ni govora o silovanju, dežurni liječnik isto tako.
Ipak roditelji 13-godišnje cure, kako se kasnije uspostavilo, su prijavili slučaj policiji i veleposlanstvu i Markus je uhićen. Cijelo vrijeme je u zloglasnom zatvoru, jučer mu je pritvor ponovo produljen, traže se nova vještačenja. Najpoznatiji njemački sudski vještak na televiziji apelira na razumijevanje javnosti, radi se o kulturi koja na seksualnost gleda posve drukčije od «naše», to što se eventualno moglo dogoditi, kod njih je najveći zločin i svaki slučaj se pomno istražuje.
Update:
Upravo je odvjetnik maloljetnice prenio njenu zadnju izjavu u Velikoj Britaniji, ipak je bila silovana...
Ovce ni ne služe ni za što drugo nego za šišanje, s njihovim mesom ne bih rado imao posla.
Opet promatram stare fotke. Kengura i krokodila ipak nismo probali.
I on je trčao za srećom, nije primjećivao, što bi Brecht rekao, da ga sreća bezuspješno pokušava sustići.
imamo najbolju vodu, niš se nekontrolirano ne ispušta u zrak, jednom rječju raj na zemlji 
O mnogim stvarima krivo sudimo zato što vjerujemo svojim očima...
U stanu je bilo zabranjeno pušenje pa je u parku, preko puta kuće, sastančila naša mala berlinska komuna i planirala dane. Nekad bilo, sad se spominjalo.
p.s.
Što mislite što planiram ?! Možda novi bijeg u Krk ? hmmmmmmm
Ma prošao sam ja seminare kako voditi organizaciju. Svejedno sastanci koje ja vodim traju u prosjeku tri sata, ne znam niti želim oduzimati ljudima riječ (istovremeno mrzim duge sastanke).
Rijeka mi zadnjih dana djeluje kao strašno depresivan grad, čak i na Korzu, žili kucavici. Koga god poznatog sretnem, u igri su problemi, uglavnom na poslu. Znakovito je da je danas baš «Novi list» objavio anketu u kojoj čak 90 posto Austrijanaca izražava zadovoljstvo svojim radnim mjestom. Rijeka se tješi. Bojim se da se u moj grad polako uvlači duh palanke. Ne branim ga, al mislim po iskustvu, puno putujem, da su ovdje sparine najteže i kao posljedica toga ljudi lakše pucaju. Ne prepoznaju se na starim fotografijama.
kažu da je uglavnom pištoljem štrcao boje. uvijek me pratila neka čudna sumnja...
Kratko je trajalo, žurim na posao. Inače srednja fotka je za povijest, ne pamti se kad se netko skinuo na gradskoj plaži najbližoj gradskoj jezgri usred bijela dana
Znam za više učenica koje su ugasile svoje blogove uglavnom iz dva razloga, il su im roditelji otkrili blog, il nakon nedavne medijske kampanje ponukani akcijom nove tv zabranili korištenje interneta. Razgovarali smo, nijedna nije toliko blesava da bi nepoznatom tipu slala obnažene fotografije, jedna je doduše skinula tuđu fotku s neta i poslala perverznom tipu, koji joj je, isto kao i ovaj što je ulovljen na djelu, nadoplatio račun na mobitelu. Zašto bi uopće pomislila slati svoju? U škole stižu opširne upute za učenike o opasnostima koje vrebaju s neta, a većina učenika je dovoljno zamrzila internet uvođenjem predmeta računalstvo. Po razredima je u mojoj srednjoj školi maksimum pet posto surfera, moj razred je doduše iznimka sa gotovo pedeset posto uglavnom neaktivnih blogera. Internet roditeljima sad služi kao mogućnost dodatnih kazni i restrikcija.
Ne sviđa mi se to ozračje u ovoj državi kojom drmaju polupismeni tajkuni. Jergović me nasmijao tvrdnjom da bi strožije trebalo kažnjavati pedofile iz državnih i javnih službi, podsjetilo me na vic koji nije daleko od istine, koja je razlika između pedofila i učitelja, pedofili vole djecu, ovi drugi ih predobro poznaju. Osvrnuo bih se malo i na blogere, copypaste2, koje su imale svakako jedan od boljih blogova, prije nego što im je mama zabranila bloganje, bile su prvi srednje, nikad po zrelosti postova to ne bih rekao, jedna od mojih sadašnjih favoritkinja još je mlađa, dok jedna od najpopularnijih blogerica balkanskih prostora, koja me počastila komentarem na prethodni post ima 40 + kako sama kaže godina, laska mi da sam vjerojatno star kao i njena kći, a nije, po mom skromnom mišljenju, ni približno ravna ovoj djeci.
Upitajmo se što je razlog izazivanja bijesa javnosti na ipak sporadične slučajeve kao što je taj Bašić il kak se već zove. Siguran sam da je npr. u šezdesetim godinama bilo više pedofila, dokumenti i umjetnost tog vremena to pokazuju, nego danas, da ne idem dalje u povijest, pa svejedno se danas i roditelj na ulici često ne usuđuje uhvatiti dijete za ruku (svejedno kojeg spola).
p.s.
Ispričavam se čitateljima zbog sporog otvaranja stranice, ne znam uzrok. I vrijeme i oglasi i lista postova su mi jako važni i ne mislim ih brisati.
U zadnje vrijeme sam dobio mailom i usmeno par kritika ljubitelja istinske umjetnosti koji prate moj blog, pa eto, samo za njih jedna od slika mog berlinskog otkrića F. Clementea.
Nedavno sam saznao i kako se nazivaju fotke kakve uglavnom snimam, znači one bez pristanka snimanih osoba, postoje i forumi na internetu, «spy» fotke, već je i nekoliko poznatih «spy» fotografa. Postoje naravno i očiti lažnjaci, spoj fotografa i egzibicionista, no većina posjetitelja lažnjake odmah prepozna. Da nije prirođene ljudske radoznalosti ne bi ni bilo takvih fotki. Mene osobno odavno ne uzbuđuju fotke koje snimam, zanimljiv mi je i zabavlja me proces snimanja. Postavlja se uvijek iznova pitanje dopustivosti objavljivanja takvih fotki. Na mojim zbilja «spy» fotografijama, samo par osoba se prepoznalo, nitko nije naljutio. U svijetu su mnogo indiskretniji, iako svugdje postoje zakoni o zaštiti privatnosti...
Nije moja fotka, al me razvedrila. Kažem vam ja, nije ni sponzorušama uvijek lako.
Nakon jučerašnjeg sastanka u Zagrebu za koji sam saznao tek dan prije posjetili smo nove prostorije sindikata i nakon toga ručali u obližnjem restoranu «Purger». Predsjednik i ja smo naručili nadaleko poznate tripice, dok su ostali jeli uglavnom teletinu. Predsjednik kaže da na jednom mjestu u Zagrebu postoje još bolje i ukusnije. Ne znam, ove su izvrsne, boljih još nisam jeo. Ostali su nas promatrali s nerazumijevanjem, rekao sam, sad se vidi tko su pravi sindikalci.
Muzej glazbala u Berlinu nisam mislio posjetiti, bilo je kod mene važnijih prioriteta. Međutim imao sam vikend kartu koja je vrijedila za sve gradske muzeje i baš kad sam prolazio pored njega potjerala me mala nužda. Vračajući se, primjetio sam par starih klavira koji su zaslužili barem fotografiranje. Ne znam zašto mi je jedan zapao u oči, bilo je i starijih i ljepših, al sam stao i snimio. Prišao mi je jedan stariji simpatičan gospodin, redar, i rekao da griješim, da je to kopija susjednog instrumenta. Bolje sam pogledao i zbilja istina, blizanci. Fotka originala mi zahvaljujući idiotskom blicu, koji se samovoljno pali i zbog kojeg sam se puno puta tamo morao ispričavati, nije uspjela, al se ovaj nazire u pozadini.
Koliko puta u životu se površno zaljubimo u kopije, a veličanstvene originale ni ne primjećujemo...
Danas sam imao prvi sastanak s novim prvačićima, razgovarali smo između ostalog što oni smatraju tipično njemačkim. Za adidasice svi znaju, za pume jedna cura, jedan dečko zna sve nogometne klubove i aute, švicarske čokolade i austrijskog Mozarta skoro svi znaju, dvije cure slušaju Rammstein, jedna Hladno pivo, zna i koje dvije pjesme imaju na njemačkom, nije znala da je boss po profesiji moj kolega.
Nitko nije čuo za Ritter Sport, čokoladice meni draže od švicarskih, austrijsku Sacher tortu ni za Birkenstock, njemačke natikače bez konkurencije. Izvukle su me u Berlinu. Koji nedostatak opće kulture...
Gledam Mersaultove fotke, ponovo sam sjetan.
Gola pozerka u centru grada, i to je Berlin.
Za 30 kuna i nisu tako loše te očale, a još sam uz njih i etui dobio.
U nekim trenucima mi se činilo da tamo o odijevanju i šminci najviše računa vode pankeri...
Kao što su kod nas bila glasna nadmudrivanja kod svih akademskih građana koji drže do sebe o vrijednostima Andrića i Krleže, sličan je slučaj i u Njemačkoj u usporedbama Brechta i Th.Manna. U prvom slučaju nemam nedoumica, Nobel je došao u ruke meni bližeg, u drugom imam. Brecht je meni bio zakon što se tiče načina života, pušio je, pio, fatalno ljubio, a u svoje vrijeme se izborio da se sve to može raditi i u kazalištu. Mann je pravio djecu i zaljubljivao se potajno u dječake. S druge strane Brecht je stalno politički griješio, pisao je odu Staljinu, odobravao tenkove na demonstrante. Svejedno mi je bio bliži od Manna dok nisam za diplomsku radnju izabrao Mannove dnevnike. Za razliku od Brechta on u svojim dnevnicima ništa ne filozofira, opisuje svoj dan onako kako se odvija, odlazak krojaču, susret s Hauptmannom u toliko i toliko sati... Meni je to bilo mnogo zanimljivije čitati od razglabanja o smislu života. Neću ni spomenuti da je Mann u pričama bio neprejebiv.
Pouka:
Na blogu.hr svaki mladac koji piše priče iole uspješno dospije na liste s naslovnice i sukladno tome postane prepotentan. Jebite se umjetnici prijatelji uredništva.
Neke fotografije Larry Clarka na izložbi u Berlinu su i mene izbacile iz ravnoteže. Nažalost kao što već znate, fotić me izdao. Očekivano na netu nema onih drastičnijih. Zanimljivo da na izložbi nije bilo nikakve zabrane glede (kako smiješna riječ) dobne strukture posjetitelja, u muzeju suvremene umjetnosti su za mnogo čednije stvari postojale zabrane. Mladi jednostavno ne ubacuju socijalni kontekst u percepciju slike, tako da mislim da zabrana nije bila ni potrebna. Njih samo zanimaju sekundarna spolna obilježja gole mladeži koja se fiksa. Popratni tekst govori da je Clark od 16. godine živio u narkomiljeu...
