Preumoran sam danas za klasični post, pa sve obavještavam da sam ugradio i southbox il kako se to već piše. Tamo možete pisati što želite, mogu se preporučivati postovi, može me razred pitati što imaju ujutro itd. Možete chatati i međusobno, mene to ne smeta, nije zloupotreba Hvala berlinerici i satie na demonstraciji korištenja prostora .
Čitam na x portalu o čarima života izvan grada. Za novogodišnju noć pola Rijeke iznajmljuje vikendice u Gorskom Kotaru. Turizam u Fužinama nakon višegodišnjeg napretka pokazuje znakove blage stagnacije, najvjerojatnije zbog manjka snijega. Onima koji sanjaju seosku idilu predlažem, pokušajte zapaliti vatru s vlažnim drvima i vlažnim novinama. Možda vam što bude jasnije.
Evo dospio i moj blog u dnevne novine, naravno greškom, jer članak o kojem se radi može se čitati na x portalu, ne na blogu, desno dolje se može kliknuti. Članak već sada bilježi posjećenost daleko iznad prosjeka, kako i ne bi, uz njega je i slika gole žene, i to ne bilo koje.
Tamo sam napisao i mnogo ozbiljniji članak o medijima i njihovom odnosu prema slučaju jednog psihijatra, isto dobro posjećen, sa zadnjim člankom otkrivam nove tajne u vještini manipulacije medijima.
Imate dakle desno box x portala, klik na «Gola Paris Hilton»
Puno vremena provodim na netu. Zabilježim ponekad i poneku vrijednu stvar na tom slabo zaštićenom prostoru. Tako sam na adresi red7.de objavljivao dugo prije pojave blogova pjesme i kolumne na njemačkom jeziku i to oko tri godine, prvoborac kao i u većini zajednica u kojima danas jesam. Probio se bio red7 među tri najjače zajednice u Njemačkoj da bi promjenom vlasnika neko vrijeme vegetirao pa se ugasio. U virtualno ništavilo je otišlo stotine vrijednih pjesama raznih autora, kao i članaka i polemika.
Prije valjda mjesec dana gledam na «arte» programu emisiju o jednom starijem francuskom pjesniku. Čita između ostalog minimalno izmjenjenu moju pjesmu «semafor»(Verkehrsampel)kao svoju. Naslov i poanta su ostali isti. To mu je kao jedna od novijih. Ah dobro, kažem, i pomislim, blog.hr mi djeluje još krhkije.Iako sad sve sejvam, svejedno ne bih mogao dokazati datum nastanka neke stvari...
Promjene vremena su užasne. Vežem ih uz crne misli. Danas je 10 godina od smrti arhitekta Zdenka Sile. Silan je bio u restauraciji starog grada u Rijeci. Sjetim se i Daria Džamonje, vršnjaka skoro svog, sad već u aleji velikana ispodzemljanih :»Bio sam noćas u deliriju, lijepo su ga izgradili.» I lete misli, tako slično, moš mislit, optimistično...
Razred kojem sam razrednik po broju blogera polako ali sigurno postaje najblogerskiji razred u školi, i dečki su startali. Ne obilazim ih tako često, jer imam već uigranu virtualnu ekipu , na koju sam navikao i jednostavno, dok njih obiđem, nema više slobodnog vremena. Zanimljivo, o ovom mogućem ženskom fajtu o kojem sam pisao, zavjera šutnje na blogovima ekipe iz mog razreda (onima čije adrese znam). Neke stvari nisu za javnost!
U Hamburgu sam svojevremeno upoznao pisca Haralda Tonderna, poklonio mi je dvije svoje knjige, jednu meni posebno zanimljivu, o djevojačkoj bandi. Radio sam najzanimljiviji odlomak na nastavi prije par godina, poslao sam mu mail s primjedbama učenica, odgovorio je, bilo mu je jako drago. Danas fulam smjenu, dolazim ujutro u školu, kad tamo velika gužva. Veća grupa cura s ekonomske škole došla se obračunati s jednom curom baš iz mog razreda, ova ju je navodno nehotice srušila u subotu na karnevalskom plesu. Dečki se smiju, sprema se fajt curki, no starijima baš i nije smiješno. Prijavljujem pedagoškoj službi, idem u grad potrošiti ta tri sata, koliko sam ranije došao u školu. Pred školom ženska škvadra s ekonomske (ta škola je inače dosta udaljena), jedna govori, to je taj iz njemačkog, pet šest mi maše i pozdravlja. Nije došlo do fajta, al mi zanimljiva sama ta ideja masovne ženske tuče, tog u moje doba nije bilo 
.
Rijeka kao prvi grad u Hrvatskoj eksperimentalno uvodi u četiri osnovne škole elektronske dnevnike, tj. roditelji posredstvom interneta mogu pratiti ocjene, izostanke i opaske nastavnika o svojoj djeci.
Projekt je manjkav iz više razloga. Prvi i najprozaičniji je dodatno opterećenje nastavnika, naravno nisu osigurana nikakva dodatna sredstva. Manje savjesne roditelje će to još više udaljiti od odlaska na školske informacije. Jasno je da se tu krše, kao i u svakom sustavu kontrole, određena prava. Kao razrednik sam omogućio roditeljima da on line putem mogu pratiti evidenciju izostanaka njihove djece, nitko to ne koristi. Za početak bi sustav za roditelje bio besplatan, financirali bi ga sponzori, a kasnije ? Planira se da bi se na jesen, znači uoči izbora, proširio na sve riječke osnovne škole. Informatično nepismeni roditelji bi dobivali SMS poruke.
U suštini je sve to glupost jer savjesni roditelji će i dalje dolaziti u školu, a onima drugima se za sve to fućka, treba samo na jesen otkriti tko će od toga zarađivati.
Nevjerojatno koji dan. Petak mi je zbog sindikalnih aktivnosti ove godine proglašen slobodnim danom. Ustajem oko 11 i nakon juicea jurim na tržnicu. Usput nosim torbicu da bih usput uplatio novac od članarina za sindikat i izbacujem notes jer je težak. Žena ispred mene kupuje zadnji škripavac, najjači razlog mog odlaska u grad (taj sir se prodaje na jednom mjestu na tržnici i to uglavnom petkom). Idem uplatiti novac ponosan jer barem tu ništa nisam prepustio slučaju, pečati i sve ostalo su u torbi, da, ali brojevi računa su u notesu kojeg nema. Iako se nakon čitanja Drnovšeka pokušavam furati na pozitivu, ne ide to tako lako. Ništa nisam napravio, a bio par sati u gradu. Uzimam «novi list» u ruke, žena umrla od prevelike količine ispijene vode na nagradnom natjecanju, popiti što više vode, a ne pišati. Spuštam lagano naslovnicu bloga.hr, Antonija među lezbijkama najprivlačnija hrvatica, ona je meni okej, u emisiji se barem javno popišala...
Louise Lawler je jedna od najčudnijih umjetnica današnjice. Po kategorijama mog prijatelja sad već priznatog umjetnika s ateljeom u bivšoj vojarni, to i nisu umjetnici nego lopovi. Ona svejedno izlaže svugdje po svijetu, tuđe radove stavlja u njima strane kontekste koji im daju nova značenja. Za svoj portret je izabrala jedan crtež Roya Lichtensteina, sliči, mada mi ne djeluje tolika plačljivica, zna ona što radi...
Ja sam nezadovoljan
Ti si nezadovoljan
Mi smo nezadovoljan
Jebeš gramatiku.
Sreli smo se danas u konzumu, žena mu se odlično drži, on kao zadnji klošar. Budući da ni ja ne djelujem reprezentativno, nisam ih pozvao na piće.
Ne znam jel me više razveseljavaju ili rastužuju rasprave o uvođenju seksualnog odgoja u škole. Niti jedan program mi se u potpunosti ne sviđa, ovaj konzervativan mi čak nije ni smiješan. Mislim da bi trebalo uvesti i pravila oblačenja, da se učenici i učenice nehotice ne bi stimulirali za nešto tako pogrešno kao što je to masturbacija.
Jadno je i društvo u kojem i društva za zaštitu životinja koriste nasilne metode. Teško je mobilizirati kokoši.
Stiglo meme i do mene, odnosno pet stvari koje niste znali o autoru. Dakle krenimo:
1. Moje prvo radno mjesto bila je osnovna škola u jablancu (malo mjesto između senja i karlobaga).osim njemačkog sam predavao tjelesni, glazbeni i tehnički. Prvi sat tehničkog sam rekao učenicima da otvore stranicu udžbenika na kojoj je bio naslov « tito: atomska energija,energija budućnosti», istrgnu je i bace u smeće. Poslije sam tu foru vidio u filmu «društvo mrtvih pjesnika»
2. Volim lutke, pa vjerojatno zato i blogera lutka. Mikiji su mi dugo bili najbolji, možda i jedini prijatelji, a i sad je jedna ekipa poredana uz moje školske knjige.
3. Ne podnosim prstenje. Jedini koji sam nosio na inzistiranje bivše drage, skliznuo mi je s prsta i završio u poljskom veceu. Jednako tako ne vjerujem u instituciju braka.
4. Da pijem isključivo pivo (ni kavu,ni čaj, ni vino, ni žesticu) vjerojatno svi znate, ne znate da dan počinjem sa stopostotnim juiceom, to mi je ujedno i jedina zdrava navika.
5. Na mojoj bivšoj školi se radilo anonimno sociološko istraživanje na 200 učenika o stilovima i načinima življenja. Devet učenica se izjasnilo kao darkerice i svima je omiljeni predmet bio njemački, koji sam, gle čuda, ja predavao. Vrlo rijetko nosim išta crno osim adidaski.
Sad bih ja kao trebati prozvati pet sljedećih: lutak, berlinerica,satie, pg i sewen :P
«Kad bude gotovo, komentirat ću!», reče pripadnik zlatne mladeži u središnjem dnevniku. Kad bude gotovo, možeš se jebat, komentiram ja. Gdje je nestala elementarna logika u školskim programima i obiteljskom odgoju ?! Bitno da uče da je masturbacija štetna 
Pročitao sam Ilinčićev « Berlinski ručnik», pretenciozno najavljen kao prvi hrvatski gay roman, i jako me razočarao. Dosadno, bez ikakve strasti, samo fakti, jedva sam izdržao do kraja. Autora inače cijenim kao ponajboljeg tv autora s područja kulture. Čini mi se da zbilja ne postoji ni ženska, ni gay, ni svingerska, postoji samo dobra i loša literatura...
Gdje postoje nedodirljive istine barem dviju strana postojat će i terorizam. Novi teroristi će uvijek učiti iz grešaka prethodnih generacija, današnji su naučili da selektivni terorizam zapadnoeuropskih gerilaca prethodnog stoljeća ne drži vodu, jer vladama i javnosti bi u današnje vrijeme bilo svejedno da je otet i sam George Bush, te da je jedini način borbe neselektivna likvidacija nezainteresirane javnosti.
Iako rijetko gledam tv odnedavno sam nabavio i satelitsku antenu. Od tih nekoliko stotina programa s vremena na vrijeme bacim oko na tri :arte, 3sat i phoenix. Jučer sam imao sreću, gost u emisiji je bio Peter Sloterdijk, jedan od najvećih mislioca današnjice, moj omiljeni filozof («Kritika ciničkog uma»). To je drugi put da ga gledam na malom ekranu, prije par godina sam u obrazovnoj emisiji upamtio njegovu rečenicu da treba razgovarati s djecom, a ne o njoj, ovaj put se radilo o religijama. Samo u dvije rečenice je ovlaš napravio paralelu između fundamentalizma i terorizma, upalila mi se svjećica u glavi. Nažalost, nitko više ne gleda nekomercijalne programe.
Četiri vrhunska hrvatska intelektualca su jučer bili u jednome jedinstveni, treba graditi parkirališta i trgovačke centre u centru Zagreba umjesto stambenih zgrada i kina «Zagreb» koji služe kao okupljališta za štakore. Između redova je rečeno da se svi normalni građani moraju s tim složiti.
U Berlinu sam kao student volio svratiti u starinsku pivnicu na Potsdamer Platzu. Nikad nije bilo prevelike gužve, domaći ugođaj, točio se odličan Radeberger, pristojne cijene. Nakon ujedinjenja je cijelo to područje sravnjeno sa zemljom, nikli su prelijepi Sony i Mercedes centri, s još boljom pivnicom i pivovarom u jednom.
Meni je svejedno bilo žao. Dižem svoj skromni glas protiv parkirališta, da jednom mogu reći :»Nismo svi bili jedinstveni !»
Šaram malo po blogovima. Postaje zanimljivo, neki blogeri postaju svadljivi, neki kao cnn zvijezde središnjeg dnevnika. Počinje se pljuckati, doba blogerske nevinosti je iza nas. Tip koji dolazi i na moj blog pokušao je fotkom ismijati moju poznanicu. Dobit će po piksi, ako se ne opameti, za razliku od suvremene gradske djece, završio sam i uličnu akademiju. Nema straha, nisam čistunac, ignorirat ću ga kao svako smeće, dok ne zaprijeti opasnost da nas preplavi. U međuvremenu nastaviti uživati u uzletima kraljica, carica, princeza i čobanina...
Evo vratio sam se, mislio sam pisati o godišnjici Camusove pogibije, al satie traži izvještaj, a ja poštujem želje svojih čitatelja. Ona me izuzetno obradovala, točno minutu prije ponoći, uoči dolaska nove godine, stigla mi je poruka od nje s čestitkom. Iznenađenje nad iznenađenjima. Dan prije, baš kad se auto palio za put, mobitel poruka s lijepim željama iz dalekog Berlina, vielen Dank berlinerica. Prva kratka putna pauza, ručak u kineskom restoranu s hedwig. Ona izgleda ne piše iz istog razloga iz kojeg je manta zatvorila svoj blog, to je neka epidemija kod žena u tridesetim (+kusur) godinama. Sljedeća nešto duža pauza u rockerskom Bjelovaru s heroine, koja pak, iako njihova vršnjakinja, ne piše iz mnogo banalnijeg razloga, prezaposlenosti. Odličan izbor kafića, odlična mjuza, izvrsno točeno velebitsko pivo, društvo da ne spominjem, sve 10 domaćice. Bjelovar je kažu poznat po milijunašu saši i blogeru poniju. U Virovitici su nam domaćini bili pjesnik bloger fleury merogis, njegova djevojka i papagaj bubi. Ovako kako sam napisao glasi njegov nick na blogeru, adresu na blogu ni sam ne zna napamet, otvarao je blog uz pomoć dobrog whiskeya, uglavnom do njega dolazim preko papalagi. Na povratku sam pomislio, uh al smo zaglavili u tom bloganju, brišemo granice ;)))
p.s.
na slici je fm, da ne bude zabune :D
