Trebao sam danas na put ali sam se probudio upaljenog živca na nozi. Upalio se jednostavno preko noći, nisam ni osjetio. Idem u kupaonicu, raskrvavljen nos. Nemam pojma kad i kako se to dogodilo. Tijelo me trenira iznenađenjima, valjda da se polako pripremim za ono zadnje.
Ipak idem na put. SRETNA NOVA GODINA SVIM POSJETITELJIMA !
Ne znam jel mi što promaklo, pušenje u javnim i državnim službama i za novogodišnje praznike zabranjeno, jače eksplozivne naprave do silvestrova dopuštene. Zasad smo izgubili dva dječja prsta (novine od jutros). Lijepo mi objašnjavao preprodavač na riječkoj tržnici :» uzmi, kuna petarda, jednom se živi !» Treba kažnjavati one što puše...
Kažu da su ženske fige nesretne, tak je i bilo. Nisam dobio stipendiju za Berlin, zagrebački «Goethe» me izbacio iz konkurencije. Zadnja međunarodna stipendija koju sam dobio bila je Hamburg, a jednog događaja se uvijek sjetim kad ujutro direkt iz kreveta bauljam u dućan.
U Hamburgu se seminar odvijao u jednom preuređenom dvorcu, ja sam bio smješten u obližnjem bungalovu. Predavanja su išla cijeli dan, uz zbilja kratke pauze, pa sam ubrzo shvatio da imam problem. Navečer smo se malo ležernije družili, ako nas nisu vodili u kazalište, operu ili četvrt crvenih fenjera, u restoranu, no pivo je bilo skupo, a i imali su samo dječje (0,3 l).Drugi dan je jedan amerikanac tražio rani doručak u 6.00, na iznenađenje onih koji su me već djelomice upoznali priključio sam mu se i ja. Najbliži dućan je bio udaljen pola sata pješice i otvarao se u 7.00. Tako sam se drugi dan nakon doručka i jutarnje toalete točno u 6.30 uputio prema gradu. U 7.00 jedan gospodin i ja smo ušli u dućan, on je kupio litru konjaka, ja šest piva za navečer i rittersport čokoladicu. Osoblje je bilo jako ljubazno, svi su pozdravljali, a na blagajni se i gospodin osmjehnuo i rekao mi :»Dobro jutro kolega!» Upamtio sam lice al ga među kolegama u dvorcu nisam sretao. Kad sam za jedne sobne fešte ispričao to kolegi ukrajincu (on bi ručak preskakao da bi obnovio sobni buffet), prasnuo je u smijeh : «U Njemačkoj su i kroneri izuzetno dobro odgojeni...»
Meni je žao da je Sherrie Levin postala poznata. Ja bih rado koristio njena umjetnička djela :P
Patti Smith, divlje dijete rocka, ili prabaka punka, svejedno, slavi 30. prosinca koncertom svoj šezdeseti rođendan. Jedinim kompromisom za koji ja znam moglo bi se nazvati desetak godina samoizolacije osamdesetih godina proteklog stoljeća. Kažu da je Warhol pred kraj života često s njom komunicirao. Meni osobno je najzanimljivija veza s poznatim fotografom biseksualcem Robertom Mapplethorpom. Rugali su joj se, kao i prerano preminuloj Janis Joplin, da je antiseks osoba, no Robert očito nije mislio tako...
Modne stranice obično preskačen. Svaki radni dan prošećem korzom i tamo vidim kreacije, mnogo maštovitije od kreacija vrhunskih svjetskih kreatora. Danas me naša Tajči Čekada jako prijatno iznenadila s prijedlogom odjeće za najluđu noć, podsjetio me na dizajn jednog sata koji sam kao stipendist kupio u nekadašnjoj istočnoj Njemačkoj (DDR). Cijeli dan sam oduševljen mahao rukama, svima pokazivao, dok nisam nehotice blago lupio rukom od zid i sat se raspao.
«Nikakvi fizički kontakti nisu dopušteni, pa ni oni koji se na prvi pogled čine neutralnim poput maženja, grljenja i sličnih.» - iz jedne od preporuka parlamentarne skupštine Vijeća Europe, nije važno koje.
Mi što radimo u školama izloženi smo agresiji svake vrste. Jučer me npr. nakon što sam zaključio ocjenu učenica iz zaleta poljubila u obraz, nisam se stigao obraniti, da ne spominjem da je tijelo prislonila uz moje. Da li bi njeni roditelji trebali zaraditi prekršajnu prijavu i platiti zasluženu kaznu ili bih i ja po zapovjednoj odgovornosti trebao odgovarati ?
Europo, dobro došla u naše domove !
Ak se nepravda
Desi, što onda brale
Ništa, u zatvor !
p.s.
za domovinu 
«Naprijed na putu prema dolje», bio je moto Eve Hesse. Zanimljiva biografija : samoubojstvo mame, rana smrt oca, propali brak, nije nikakvo čudo da je normalnost nikad interesirala nije. Ipak sudbina je s tumorom na mozgu pretjerala, slijedila je rana smrt u 34. godini života.
U današnjem izdanju «Berlinskih novina» poznata pjevačica i majka četvero djece Nena uspoređuje školu sa zatvorom. Učenici joj sliče na zatvorenike na određeno vrijeme.
Podnijela je zahtijev za otvaranje privatne alternativne škole, već joj se javilo pedesetak zainteresiranih roditelja. Učenici ne trebaju učiti za profesora ili testove nego za sebe i život. Već je ekipirala i profesorsku ekipu, iznajmila je zgradu, čeka samo dopuštenje za uređenje i start. Svaki kompjutor, svaki prostor, svaki stolac pripadat će svakome, razvija Nena svoju samoupravnu koncepciju. Profesori će biti na raspolaganju učenicima kad ih ovi budu trebali.
Jedna od neospornih mojih slabosti je da često istovremeno radim par stvari. Tako sam danas istovremeno pregledavao jednu staru knjigu Lupinovih fotografija i na Phoenixu pratio emisiju o nürnberškom procesu sa dosta dokumentarnih snimaka. Göring je do kraja ostao cinični majstor spektakla, ja bih rekao uvodničar u današnje postmoderno vrijeme. Kad je svjedok pogrešno odgovorio na nespretno postavljeno retorično pitanje, prasnuo je u smijeh vrteći glavom, ni traga kajanja. Prvi put sam u jednom dokumentarcu vidio slike, doslovce masovne pornografije logorskog umiranja., a prošlo je više od 60 godina od toga.
Odakle Lupino u ovom postu ? Pa jednostavno, njegova knjiga se našla u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu . Smrt fašizmu, sloboda narodu !
Točno u ponoć između 9. i 10. travnja jedne ratne godine maturanti su pozvali dva profesora na pozornicu, ovacije su ih pratile kad su krenuli, jedan dragovoljac, drugi anarhist. Obojica su se iznenadili kad se preko zvučnika počelo oriti «Evo zore, evo dana...». Jedan nije pjevao, pamtim to dobro, no svejedno mu nije bilo neprijatno, kad se poslije pjesme, skandiralo samo njima dvojici od svih prisutnih profesora.
Smrt je samo malo drukčija od života, a krvarenje je kao i disanje, doduše ne potpuno isto, govori Barbara Kruger.
Princeza Diana nije bila trudna, sad nam je svima lakše. Koje je boje zid u mraku moje učionice, koje je boje ?
Umro je Đuro Politika, meni jedan od rijetkih zanimljivih hrvatskih slikara 20. stoljeća, pripadnik dubrovačkog slikarskog kruga. Kod njega su mi se uglavnom sviđale boje.
Sad kad se pokazuju mišići, pokušavam svejedno glavnom cestom. Nemam više vremena za zaobilaznice.
Mediji traže jedinstvo, jedinite se onda. Hoću stipendiju za Berlin, vi lupetajte o državnim prioritetima ! Uživajte u velikim riječima, ako sam ja tamo, i sam ću ih blagosloviti, naučio sam biti pravi domoljub. Za domovinu je i bolje da smo mi blago zaraženi čudnim virusom negdje daleko...
Pucam po šavovima
Zbog pizdarija
Dijeljenja darova.
p.s.
Kakve veze ima fotka s tekstom? Pa smijem valjda i sebe darivati 
Ovu subotu u metropoli nisam imao vremena za blogersko druženje, nisam čak ni prošao pored konja na Jelačiću. Nakon sastanka koji me prilično umorio, jer sam dobio nova zaduženja do kraja tekuće godine, radni ručak u restoranu «Purger». Mogu samo konstatirati, prilično loše točeno pivo, odnosno ni vrit ni mimo, što bi naši stari rekli.
Stigao sam samo u konzumu kupiti 4 MB piva za povratnu vožnju vlakom. Dogodilo se nešto zanimljivo, bolje reći prvi put sam to primjetio. Prije sam uživao u vožnji vlakom, gušt mi je bio ako bi mi se u kupeu pridružile studentice, ili barem srednjoškolke, najčešće bismo i uspostavili ugodnu komunikaciju, već sam opisao curu za koju se tijekom vožnje uspostavilo da s vremena na vrijeme čita moj blog.
Sad se događa nešto suprotno, zazirem od mlađih cura u vlaku, ovaj put se pokazalo s punim pravom. Šest sedam ih je ušlo malo nakon mene u vlak, vlak je bio prilično popunjen još od Osijeka i dospjele su u moju blisku blizinu. Iako su pristojno izgledale (probušeni nos, lanci, gole guzice, odnosno niske hlače, marte ili starke), osjećaj me nažalost nije iznevjerio, teška seljačija.
Bacio sam se na ispijanje piva, dok su se one njihale u ritmu jebenih narodnjaka. Sva sreća, izašle su Karlovcu. Izlazeći jedna je rekla dovoljno glasno da sam je mogao čuti :»Jeste li primjetile kako nas je onaj kroner promatrao?!»
Sutra prerano putujem na sastanak u metropolu. Ovih dana sam se bavio strategijama kako ljude izbaciti iz stadija ravnodušnosti, kako ih iziritirati, te kako se boriti protiv primitivne propagande tipa Pušite li Göbbelsa
Zanimljivi su mi ti novi trendovi u oblačenju, ono kao više ženskosti, ili ženskost na drukčiji način, ma nažalost, sve je to kod mene deja vu, već viđeno. Nije dobro kad te više baš ne fascinira potreba djevojaka da odjećom izraze dio svoje osobnosti, siguran znak nestajanja.
Danas sam od učenica čuo da mi se blog masovno čita u školi pa mi je dalo ideju za anketu. Znam da će većina ignorirati, al dobro.
Uvijek sam podržavao gubitničke akcije, pa tako i ovu aferim u boxu desno. Ne vjerujem da moj glas išta može promijeniti, al ga svejedno dajem, čisto radi svoje savjesti...
Frida Kahlo:» Slikam samu sebe, jer jako puno vremena provodim sama i jer sam motiv, kojeg najbolje poznajem.»
Rekla je i da nikad nije slikala snove i da ( jedina koju ja znam ), mirno očekuje svoj odlazak u dobra prisjećanja...
Jučer smo išli na tulum u prirodu. Zaglavili smo u strašnoj magli, naravno nije moglo bez crnog humora. Priča prijatelj kako se vozio kroz Liku, isto tako magla, stao, mora pišati. Ide prema šumi par koraka, oči mu se lagano privikavaju, olakšava se i primjeti tablu «pazi mine». Obavio je i veliku nuždu nakon toga.
Dobio sam od jednog od urednika zadnji broj časopisa «RE», jedna od tema je i blogerska poezija. Priča da je bio na predstavljanju u Puli, nije mu se svidio tip što je tamo čitao. Naravno nije bilo ni jedne žene mada one u časopisu dominiraju, odabir koji je napravila zmajevna dosta dobar, ali odabir pjesama npr. plavog goluba nije baš naročit. Tako sam društvo morao uvjeravati da ona izuzetno piše i ima puno boljih stvari.
Zastupljeni su satie, echoe, carica vrta, plavi golub, huryet i medusa od mojih favorita, koe i carica, meni prijatna iznenađenja, te zmajevna,focus, korvin, misericordia i porto. Baš mi jako fale berlinerica, malo manje seven te uimerime i j-zlo s blogera, kao i neki koji zadnje vrijeme jako rijetko pišu.
Sve u svemu, nije loše.
Sloboda se prodaje na svim stranama. Slobodnih portala koliko želiš. Slobodno se smišljaju najslobodniji načini bodovanja slobodnih konzumenata. Za božić će valjda i slobodni portali nagrade pojačati. Zgriješio sam, testirao slobodne. Neću više, odgovorni su, znaju gdje su granice slobode i nervozni su kad ih se o njima propitkuje...što meni treba sukob sa slobodnima ?!
Hej, neću se tako igrati, blogerska carice. Ne možeš tek tako ugasiti blog i nestati. Gdje je tu osjećaj odgovornosti prema nama koje si navukla na svoj blog? Što vam je ekipo, više nikoga iz prve postave tu više nema ili pišu jednom u tjednu, ili blog koriste za angažman sartrovskog tipa. Manta i poni, daj poigrajte se još jednom pred vjernim voajerima. Vi to znate najbolje !
