Nachtfresser

Idem ?!.

U cijeloj tkz. civiliziranoj Europi, izuzev, iz poznatih razloga, Otoka, dopušta se kontrolirano divljanje nogometnih navijača, štoviše i potiče se. Bolje na nogometnim terenima i ulicama, nego protiv nehumanih uvjeta rada i poslodavaca. Najlakše se manipulira maloljetnicima i mlađim punoljetnicima, koji se lako ufuraju u ulogu poludebila, koja im je namijenjena. Ja sam na svjetskom prvenstvu prestao navijati za Hrvatsku nakon prijetnji upućenih australskom napadaču. Nikad nisam mogao boraviti u društvu maloumnih idiota. Sad se u Novom Vinodolskom prema pisanju medija dogodilo ubojstvo s navijačkim predznakom. Za razliku od okolice, meni je žao i tog izmanipuliranog jadnika, koji je ub(i)o, ma nije žao, sve , pa i glupost se plaća, al kriv je taj mentalitet balkanski. Slijedi se horda, do sljedeće tragedije, za odgajanje individualaca i neovisnog mišljenja uopće, volje ni love nema. Nadam se da je danas dinamo izgubio, i da će gubiti i dalje, sve dok se navijači ne počnu ograđivati od bezumlja, sad već i ubojstava što se odigravaju u njihovo ime, ja utakmicu gledao nisam.

Sve je drukčije
Zaronit u iskustvo
Pa neka boli...

Neću duljiti, osjećam se loše, a ne sviđa mi se ni večerašnja brandova uloga...

Smiješno, al ponekad te nekom umjetniku privuče ne njegovo djelo, nego fizički izgled. Slike Tobe Khedoori su mi na prvi pogled predstavljale pravu zagonetku, bilo je nešto uznemirujuće u njima, al nije mi se dalo truditi. Gdje bismo dospjeli kad bi razmišljali o svakom djelu iz današnje umjetničke hiperprodukcije. Međutim kad sam pročitao da je rođena u Australiji, živi i radi u L.A. i još neke stvari, te vidio fotku, malo sam se potrudio. Zastrašujuće, "transcedentalna bezzavičajnost" bio je pojam kritičara kulture Georga Lukacsa početkom dvadesetog stoljeća, koji bi se i ovdje dao upotrijebiti, ili moj subjektivni dojam, zastrašujuća odsutnost ljudi, s mjesta gdje bi se morali nalaziti...

Na Krku postoji zona besplatnog interneta. Neću dopustiti da me zavedu, godišnji je godišnji, samo dajem na znanje. Jedina mana, svakih par minuta morate pretrpjeti reklamnu poruku začetnika ovog projekta. Pun je ideja, podržao ga je i gradonačelnik, nemojte se iznenaditi ako uskoro Krk postane europska blogerska destinacija. Ja ću se ipak ljeti radije kupati u moru...

Ljudmilu sam upoznao prije 17 godina, radila je na kratko u jednoj od mojih bivših škola. Bila je nešto starija od mene, uvijek zakopčana do grla, nosila je velike demode torbe i ne bi bilo šanse da se počnemo družiti da je svi nisu tako napadno izbjegavali. To je pak siguran način da se mene privuče. Čudno mi je bilo i to da prilično loše govori hrvatski, ali sam u razgovoru polako otkrivao da je prošla puno svijeta i da dosta zna o temama koje su me onda zanimale,studentskom pokretu, gerili i terorizmu u zapadnoj Europi. Malo me zbunjivala ta hladnoća i proračunatost.
Zadnji dan škole sam proveo u koleginoj vikendici, u društvu povjesničara i arhivista, uz pečenu jaretinu i neizbježno pivo. Dotakli smo se mnoštva tema, saznao sam kako su neki od najglasnijih nacionalista, recimo čak ustaša, bili dugogodišnji suradnici jugoslavenske tajne službe. Odlutao sam u mislima, nije mi bilo baš previše zanimljivo, dok jedan arhivist nije spomenuo njeno ime. Priča je ovakva : živjela na tri kontinenta, suradnica pitajbogakoliko tajnih službi, ljubavnica Fidela Castra, nigdje se nije dugo zadržavala.
Pogrešno je locirao mjesto na kojem je ovdje radila, pa mu samo djelomično vjerujem.

Nakon što sam naporan radni tjedan završio prilično zanimljivim koncertom u Opatiji, danas sam odspavao do 11.00 i onda se odlučio za sulud pothvat. Uzeo sam iz podruma dvije vreće pune praznih plastičnih boca i zaputio se ka Konzumu. Red je bio dugačak no odlučio sam se igrati vježbi strpljenja. Romi su odlično organizirani, dođe cijela obitelj, predaju i preko šesto boca. Od subkultura tu preovladavaju znatno lošije organizirani umirovljenici i pankeri. Svima u oči upada jedna čudna cura koja ima samo desetak boca. Nakon negdje sat vremena strpljivog čekanja počinje koračati naprijed nazad u plesnom ritmu. Cigo koji je odmah iza mene, i s kojim sam već na ti, počinje pjevušiti i pratiti ritam. Ljudi užurbano ulaze u Konzum i izlaze iz njega, nitko ne primjećuje paralelnu predstavu. Sjećam se svojih europskih putovanja i meditiram o tome, kako me svugdje ljudi s margina odmah prihvaćaju kao svoga, cigo mi šapće, znaš zašto je ona tu, ona je tu zbog dobrog društva. Dva sata sam čekao, izbrojao mi je 64 boce. Zanimljivo iskustvo, no ako me nužda nekad ne natjera "nie mehr" ili kako vi ono što se pravite englezi volite reći "never more"...

Pogodi me istina
I što sad radit
Ništa, jebeš istinu.

Preumoran sam. Da mi neko kaže da su profesori na godišnjem razbio bih ga bez predumišljaja. Cijeli tjedan shema, ujutro popravni, popodne upisi, jedino srijeda, popodne županijski sindikalni, mislim, glupo bi bilo da se jedno cijelo popodne izgubi na kupanju, a ne u znoju tijela svoga. Sutra podjela svjedodžbi u jednoj zgradi, nastavničko u drugoj udaljenoj, obveze u fini, kupovina u konzumu (fali piva i hrane, sve same nebitne stvari), navečer jazz koncert u opatiji, koji ću po svemu sudeći odslušati u polusnu. Dok sam slušao jedan popravni (da ne bude zabune, ja nemam nikog na popravnom, al idem svom razredu ), raskrvario sam nesvjesno ruku tako da su mi i super majica i levisice dobili po piksi. Da netko kaže da sam na godišnjem demonstrirao bih mu udarac nogom koji sam položio na kavanskoj akademiji.

Ne želim znati
Kojim vlakom ti stižeš
Mene tu nema

Ustajanje u 3.56, preduhitrio budilicu. Jutarnja higijena, obilazak blogova. Čekam autobus 15 minuta, ipak stižem na kolodvor na vrijeme, ne radi novinski kiosk. Sam u kupeu, noge u zrak, uspijevam malo i odspavati. Na sastanak stižem na vrijeme, ljeto je, samo zahvaljujući mom dolasku imamo kvorum. Manje polemika nego obično, par mojih prijedloga se odbacuje s obrazloženjem da ne spadaju u sindikalnu problematiku. Deja vu. Ručak s predsjednikom i dijelom vodstva sindikata, na moju primjedbu da smo s Hrvatskom suma sumarum dobili samo mnogo bolje ceste, ispravljaju me punim pravom, i vecee, i vecee. Nakon ručka pivo s blog heroinom (Zucker kommt zuletzt). Mnogim blogericama se moralo u to vrijeme dobro štucati. Povratak u Rijeku, pun vlak. Trebam u vece, pivo radi, tip se neće maknuti, blago ga odgurujem. Pogleda me čudnim pogledom punim mržnje. Na povratku primjećujem da su to mladi s posebnim potrebama na izletu u Zagreb. Opet mi je na putu, ovaj put ga blago tapšem po ramenu i pažljivo se provlačim, vidim da je to voditeljica grupe u kupeu primjetila i da joj je neprijatno, dajem očima znak da je sve u redu. Neposredno pred Rijekom šokiram konobara koji drijema u uvijek praznom vagon restaurantu tražeći piće.